Hrvatska u pjesmi

Pejo Šimić pjesnik

 

 

 

 

 

 

ZAŠTO, DOMOVINO MOJA

Domovino moja,
Koliko te usana stoljećima žeđalo?
I nikada se napilo kapi slobode tvoje nije.
Koliko sinova ni dandanas ne zna,
Gdje mu zemlja pradjedove krije.

Koliko je tvojih sinova položilo svoje živote,
Za granice i boje tvojega svetog barjaka.
Protekle su rijeke krivi, suza i znoja,
A sad kad te imamo, s pravom se pitam,
Gdje smo sada, Domovino moja?

One mračne spodobe, guje iz kamena,
Što te nikada nisu željele ni htjele,
Ti bi danas da nas vode, da nam sude,
Da vladaju i lekcije dijele.

Bože moj, zar u mojoj Domovini
Nikada neće doći do otrježnjenja?
Dokada će opijeni sami sobom
Povijati k zemlji glave i trpjeti poniženja?

Domovino, ljubavi i tugo,
A za neke ili slučajna ili šaka jada.
Je li prošlo pet do dvanaest?
Je li umrla zadnja nada?

Ubiše me noćne more, opijeni sami sobom,
Vlastodršci vučije dlake, a zečjeg srca,
Kukavice, u oči me pogledajte,
Dok pod krinkom Božića i Novog ljeta
Bjesomučno na nas laju -  kao gladna pseta?

Pejo Šimić

 

DOMOLJUBLJE

 

To je ono što naslijediš

Od majčice, oca, djeda,

Znamen sveti koj’ do smrti

Iz srca se brisat ne da.

 

To su one svete boje

Otkana ti od njih halja,

Časna povijest Zemlje tvoje -

Tomislava hrabrog kralja.

 

To je dragulj s kojeg Hrvat

Vjekovima strada, gine.

To je ono po čemu si

Vjeran sinak Domovine.

 

To je dragulj što ne tamni

Ni kad zadnju čuješ odu -

Vječno svjetlo što kroz tmine

Gori, plamsa svom narodu.

 

To je ono po čemu si

Vrijedan spoma, vrijedan žića,

Ono što ti kaže da si

Dio Ante Starčevića.

 

Pamti sinko nauk dobro -

Plemena si hrvatskoga,

Ime Hrvat nisi probro,

Ono ti je dar od Boga.


DOMOLJUBU STJEPANDIĆU

 Ponosite Bosne sine,
Sjeme oca čestitoga,
Krasu mile Domovine
Borče roda hrvatskoga.
Mrsi plane jugosviti,
Ruši vragu naum, znamen.
Nek umukne spomen titi,
Sada i u vijeke. Amen!
Kolindi se često javi
Potsjeti je prvih dana
Kad bijaše naša nada
Naša zvijezda željkovana.
Kud nestaše obećanja
One lijepe plave žene,
Zar će rodu hrvatskome
Ostavit tek uspomene?
Reci da ju Hrvat treba
Nek se vrati desnoj strani,
Uz blagoslov svetog Neba
Nek svoj narod od zla brani.

Marija Dubravac Brisbane

Pjesme članice HAZUD-A Marije Dubravac Brisbane, naše hrvatske akademkinje, čije srce silovito kuca za našu Hrvatsku. Reagira pišući pjesme kad se nanosi nepravda domovini Hrvatskoj.

goran kliskic 1992

Goranu!!

Za tebe Gorane!
Velebit šumama šumi
Zrmanja zbori, Oj ratniče!
Krka k moru hita
Cetina u tvom oku spava
Jadro u nidrima nosi.

Gorane,
A tamo na Bistrini ponad mosta
Križ i zastava,
Visoko, ponosna leprša
Tvoj crven, bil, plav
Zrinskoga glas
Zalivom odzvanja i sad.

O tebi šapuću vali
I more plavo.
O tebi galebi klikču.

Gorane!
Životon svojin
Napisa si povist našu.

Za tebe Gorane,
Na Lovrnicu,
Cimresi šume tiho,
Tiho, tiše
Jugo kad triska
I bure deru
Nek spava s miron
vitez hrabar naš.


U Splitu, na Lovrincu počiva Goran Kliškić. I nije sam. Još je ondje uz njega hrabrih vitezova.

I sjećanje, sućut i bol naših naraštaja na hrvatsku nedosanjanu mladost, naše vitezove i neprežaljene junake. Goran i Ivica samo su dvojica s popisa poginulih i teško ranjenih pripadnika izviđačko-diverzantske postrojbe za posebne namjene 4. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske. U borbi za slobodu i samostojnost Hrvatske 4. gardijska brigada zabilježila je ukupno 193 poginulih.
Ana Anka Zver


Goran Kliškić je bio vrhunski ratnik izviđač-diverzant splitske 4. brigade.
Poginuo je 1992.
godine pokušavajući izvući ranjenog suborca Ivicu Vucu usred žestoke neprijateljske topničke paljbe na Bistrini kod Stona.


In memoriam


Goran Kliškić i Ivica Vuco


24.3.1992 – 24.3.2013.


Bistrina modro zbori.
U sunčanu jutru se kupa.
Vrime je stalo
U ognju krvava dana.
Zamukle trave,
Riči u grlu
Tice u letu
Kapljice kiše
Nestašni vali.
Skrilo se sunce
Nestade misec.
Zamrzlo more krvi,
Jauk! Muk! Vapaj!
Krik! i suze
O! Životi!
Mladost, junaštvo, dobrota
Poštenje i ljubav
Prkose, žive
Na vječnoj straži
Na Bistrini pod boron
I zastavon
U kamenu pleteru
Imena
Goran i Ivica.
Braća, junaci.
U srcu uvik živi.

Ana Anka Zver