Hrvatska u pjesmi

Marija Egendrofer Margaret Siegrist GrahovacMoja baka Marija Egendorfer rođena ...1898. godine - umrla March 16, 1995, zvala sam ju MAJKA...s kojom sam preživila Križni Put...

... Iz knjige Margaret Grahovac Siegrist ... KOLIKO JE DALEKO DO NIKADA

..."Baka je znala sve što nam je trebalo za preživljavanje. S njom sam svaki dan mogla nešto naučiti. Za toplijih dana išle smo u šetnju u šumu, gdje me baka poučavala koje se biljke mogu koristiti za liječenje. Učila me razlikovati otrovne gljive i zdrave bobice. Pokazala mi je jelena u šumi i ptice u zraku. Poput čarolije otkrivala mi je svijet čuda. Kad smo otišle malo dalje, pokazala mi je ranoproljetne visibabe iza grmova, a visoki i vitki prutići pružali su se prema nebu, navještajući nadolazeću sezonu. Ponegdje su bile gromade kamena, koje su se vjerojatno dokotrljale s planine prije mnogo stoljeća, kad se snijeg topio i ostale na zemlji da bi se dijete na njih penjalo. Pupoljci na granama vrba uz obližnji potok već su izbijali. Jasni znak da je proljeće tu. Kad smo došle do vrha tog brijega, sunce je već bacalo sjenu Goldecka, te velike planine koja se nadvijala nad našim kampom. Tada bismo krenule kući.

Dva tjedna poslije baka me ponovno povela na isti brijeg, ali ovaj puta tanki, visoki prutići pretvorili su se u lijepe plavo-purpurne zvončiće. Bilo ih je toliko da su prekrili gotovo cijeli taj dio padine. Promatrala sam tisuće pčela zaposlenih oprašivanjem baš svakog cvijeta. Ostala sam bez daha, zadivljena njihovom marljivošću, dok su leteći od cvijeta do cvijeta nježno ljubile svaku laticu u skladu s Bogom i prirodom. Zatečena u svijetu savršenosti, očarana njihovom marljivošću, poželjela sam ih dosegnuti i dotaknuti, ali nisam se usudila. Pomno sam gledala svaki njihov pokret kao da se pred mojim očima otkriva nekakva čarolija. Tog sam dana naučila da, unatoč tolikim tragedijama, u svijetu još postoji ljepota netaknuta užasima rata..."

MAJKO

Ti si mama moje rodne majke
Vidim trnje probija ti čelo
Svaki korak stope pune muke
Krivim život krivim naše selo!

Sjeda kosa, stare ruke dršću,
Tvoje tijelo stare kosti krije,
Tvoje srce iste snove sanja
O mladosti tvoje Slavonije,

Nisam znala kad si digla oči,
Zadnji uzdah, dušu Bogu dala,
Put života je tvoja Kalvarija,
Za veselje nisi nikad znala.

Sve na svijetu ti si za me bila,
Kruh i voda , u tuđini zbita,
Moje oči za tobom 'vijek plaču,
Moje srce samo sebe pita.

Da li Slavonija plače za tom divnom ženom?
Da li Slavonija plače za dušu uvelu?
Da li Slavonija plače zbog te svete žene?
Plači, plači moja Slavonija, ali sada ne plači za mene.

Koliko je daleko do nikad

Živit ćeš ti meni uvijek pored svog heroizma i moje knjige, "Koliko je daleko do nikada".... engleski "How Far Away Is Never"... ti i moj Hrvatski narod za koje inače mnogi… nikada ne bi znali…

KOLIKO JE DALEKO DO NIKADA

HOW FAR AWAY IS NEVER

UVOD

Nisam ni pisac, ni znanstvenica, niti mi je namjera kazniti one koji su odgovorni za moju osobnu tragediju. Želim samo iznijeti na vidjelo iskustva koja sam doživjela kao dijete iz hrvatske obitelji koja je bila ukliještena između dviju borbi, onoj za vlastitu slobodu i onoj koju je stoljećima vodio hrvatski narod za neovisnost svoje zemlje.

Ovu knjigu posvetila sam svojoj baki Mariji Egendorfer, koja je preminula 16. ožujka 1995. i kojoj iskreno zahvaljujem što je, unatoč svom tegobnom životu, sama othranila i odgojila svog sina – mog ujaka i mene i što je u nas usadila važnost ljubavi i osobnosti.

Drago Egendorfer, moj ujak, bio je kao desetogodišnji dječak moj jedini muški zaštitnik. Bez njega ne bih mogla preživjeti one užase.

Mišku Egendorferu, mom djedu, zahvaljujem što mi je napravio klompe, koje su mi kasnije pomogle da izdržim strašnu zimu na putu prema Kalvariji.

Mišika Egendorfer, moj ujak, bio je uvijek razdragana srca. Sa 17 godina priključio se Hrvatskoj vojsci te je preživio Drugi svjetski rat, da bi bio ubijen i bačen u masovnu grobnicu u blizini Dravograda uz slovensko-austrijsku granicu.

Moja majka je Katarina Grahovac tada bila u cvijetu mladosti – imala je 24 godine. Da bi našla hranu i lijekove, trpjela je hladnoću, kilometrima hodala po snijegu dubokom do koljena, usred bojišnice pod stalnom paljbom. Dala je vlastiti život da bi nas spasila.

U vrijeme kad smo putovali na sjever moja voljena sestra Slavica nije imala ni godinu dana. I ona je jedna od žrtava rata. Zbog njezine prerane smrti, vedrih plavih očiju i velikog osmjeha, i pri samoj pomisli na njezine tople i srdačne zagrljaje još uvijek mi naviru suze na oči.

Svog oca, Franju Grahovca voljela sam ne samo zato što je on volio mene, već i zato što je branio ono u što je vjerovao – slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Cijeli sam život bila u potrazi za njim i nikada se nisam prestala nadati.

Željela bih zahvaliti i svom prijatelju i mentoru Nikoli Bilandžiću na neprekidnom ohrabrenju i podršci duž cijeloga ovog emotivnog putovanja ispunjenoga bolnim sjećanjima. Bez njegove pomoći ne bih izdržala. Srdačno ti zahvaljujem.

Vjerujem da opisi nekih događaja iz moga djetinjstva u ovoj knjizi nisu u skladu s tumačenjima službene politike, ali ja sam opisala istinu kako smo je moj ujak Drago, moja baka i ja doživjeli i iskusili. Tu istinu nitko ne može izbrisati iz moga sjećanja.

Autobiografija
Margaret L. Siegrist
rođ. GRAHOVAC

FOTOALBUM - SPOMENAR IZ ZAGREBA

Margaret i Matoš        Margaret u zagrebačkoj katedrali blaženi kardinal A Stepinac

Susret Margaret s „Matošem na Klupi“ autora       Susret i molitva zaštitniku svih progonjenih - bl. Alojzije 
Ivana Kožarića - na Strossmayerovom                     Stepinac u sredini kora zagrebačke prvostolnice
šetalištu u Zagrebu

Marija Jurić Zagorka novinarka pisac

Margaret kod skulpture Marije Jurić Zagorke, poznate hrvatske spisateljice. 

Fotografije fotoalbuma / Arhiva HŽD / Jadranka Lučić

 

Preporučujemo poveznica: http://www.orbus.be/poezija/atif_kujundzic_13.htm

PJESMA UBIJENOM VUKOVARU


Tako umoriše mene i moje u Vukovaru
Novembarski mi vjetar donio lišće u bradu
Ledena kiša i snijeg Pali u očne duplje
Noću zvone koraci i odjekuju šuplje
U tmini Katakombi

Od pojasa nadolje ležim Pod palim kućnim zidom
Tako osjećam kostima To što ne mogu vidom
Više ne čekam Tu sam Između rasprslih bombi
Između sleđenog neba i smrada Katakombi
S odbljeskom šljema u oku

Palom i nepokretnom zauvijek mi se spava
A tlo od gusjenica i praska podrhtava
Kiša se sliva i oblikuje ledenu koru
I moje snove Pretvara u smrt i moru
U zvižduk cijevi

Zorom u kapijskoj mreži Sunce pauka gađa
Dunavom plove sjene Šlepovi i Bijela lađa
I stati neće Idu do Novog Sada
Niko ne želi Istinu Mrtvoga Grada
Ostatke luđačkog pira

Rastopljen Suncem i Kišom ispran s kosti
U duboku i dobru Zemlju tonem s olakšanjem
Moj neolitski predak Duboko usnuo bunca
Hoću li Golubice doći do radosti
Znaju li oni uopće svoje stanje.

 


KOMENTAR I PISMO ČITATELJA:

Upoznao sam rahmetli Atifa Kujundžića, pjesnika iz Lukavca kod Tuzle tako što je on uvijek prvi učestovao u svim akcijama Bosanskog kongresa. Na primjer, kada smo tražili da se piše Ustavnoj komisiji protiv brčanskog Amandmana, Atif je bio Prvi, ako smo skupljali pare za Tužbu za Genocid, ponovo Atif među prvima, isto tako u svim peticijama itd.

Znao sam da je patriota RBiH i borac za pravdu svugdje u svijetu, ali nisam znao da je ovako talentovan kao pjesnik. Nedavno naletih na ovu zaista dobru Atifovu pjesmu o Vukovaru pa je objavljujem da i javnost sazna za nju.


S e-maila Bosanskog kongresa između ostalih priloga, dobili smo ovaj komentar ali i pjesmu u prilogu, koju i objavljujemo. Preporučamo poveznicu na stranice Atifa Kujundžića, književnika... 

Sinoć usnuh strašan san,
sred pustinje hodam sam.
Svuda pustoš, pijesak, prah,
u srdcu tuga, čemer, strah.

Al kratka radost nam bijaše,
dušmani razdor posijaše.
Pobuniše se zlobni Ljudi,
zovu stranca da nam sudi.

Kad opazih, iznenada,
ide čovjek, hoda, pada.
Pak se diže, s vjetrom bori,
u očima mu plamen gori. 

Brat na brata ruku diže,
prokletstvo nam zemlju stiže.
Izdaja vreba sa svih strana
ta hrvatska gnojna rana.

Odakle si, pitam brata,
iz Hrvatske, veli, iz Doma Hrvata.
Diljem svijeta sam putujem,
Sudbu kletu oplakujem. 

Dušman novac, zlata nudi,
Dom svoj izdaj, rob mi budi.
Domoljubi izginuše,
umre zemlja, nesta duše.

Suze lijem, Boga molim,
za Dom sveti, koji volim.
Da mi naći, barem traga,
od Domo i brata srdcu draga. 

Dođe propast, sve izgori,
u pustinju se Dom pretvori.
Ja preostah, sam na svijetu,
istinu da svedočim svetu.

Stoljećima boje bij smo,
i Slobodo izborismo.
Rodila nam se Domaja,
radost, sreći nikad kraja. 

Sad Hrvata tražim svuda,
jer nas zove rodna gruda.
Čuj niz vjetar riječi plove,
slušaj brate, Dom nas zove.

Sinje more, njive rodne,
silni muži, žene plodne.
Dragom Bogu nek je dika,
Rajskom vrtu Dom nam slika.

Domovina zove, naša Mati,
gdje ste sinci, gdje Hrvati?
Brišem suze, grlim brata,
još nas ima, koš Hrvata!

      napisao 15. listopada 2017.g. 
      ispjevao Juraj FRUK

Poveznica za novi portal „DOMOBRAN – Sveti Ivan Zelina“:

http://www.safaric-safaric.si/Udruge_drustva.htm

http://www.safaric-safaric.si/domobran/fruk_juraj/Fruk_Juraj.htm

Tito zlocinac 01TITO IZDAJNIK HRVATA

Svaki narod izdajica ima,

I na žalost među Hrvatima,

Kroz cijelu povijest ih je bilo,

U Hrvatskoj dosta izrodilo,

Jedan od njih do sad je najveći,

Tito maršal jasno treba reći,

Slovenka ga Marija rodila,

Franji Brozu kmetu podvalila,

Kao da je hrvatskoga roda,

Taj zločinac Hrvatskom je hoda,

Staljinov je on pitomac bio,

U Prvome svjetskom se borio,

I u vrijeme španjolskoga rata,

Kao da je potomak Hrvata,

U Drugome svjetskom nastavio,

Nezavisnu Hrvatsku rušio,

Za Hrvate zločinac najveći,

Odgovorno to se može reći,

Iz Srbije stiže preko Drine,

Na prostore naše domovine,

Kraljevine naroda Hrvata,

Nakon što smo stigli sa Karpata,

On sa sobom jugobandu vodi,

Da krvavu gerilu provodi,

Nezavisnom Državom Hrvata,

Na početku Drugog svjetskog rata,

On zločince oko sebe ima,

Samo takve u zagrljaj prima,

Rankovića, Kardelja, Đilasa,

Te zločince najvećega glasa,

Generala Koču Popovića,

Kostu Nađa, Peku Dapčevića,

Tu je Židov i Moša Pijade,

I sve druge zločinačke bande,

Nastaviše Hrvatskom divljati,

Sve hrvatsko pobiti i klati,

Tako bješe cijeloga rata,

Nezavisne Države Hrvata,

Ruše crkve, mostove i pruge,

Kroz te ratne godine preduge,

Brojna naša popališe sela,

U ratu je domovina cijela,

Hrvati se bore na sve strane,

Da Državu Hrvatsku obrane,

S druge strane tu su Talijani,

Svom Benitu fašisti odani,

Žele naše more prisvajati,

Sa Jadrana Hrvate tjerati,

Na sve strane bore se Hrvati,

Žele svoju Državu čuvati,

Sve Ustaše ko i Domobrani,

Nezavisnoj Državi odani,

Svom narodu vjerni će ostati,

Na Bleiburškom polju se predati,

Englezima uz sva obećanja,

Da će vojska biti sačuvana,

Konvencija da će ratna biti,

Da ih neće izručiti Titi,

No na žalost samo kroz par dana,

Svi su žrtve jugopartizana,

Po nalogu krvavoga Tite,

Bandit traži pobiti "bandite",

Milijunsko mnoštvo je Hrvata,

Križnim putem nakon onog rata,

Te strahote svijet vidio nije,

Od Bleiburga sve do Đevđelije,

Križnim putem padaju ratnici,

Nezavisne Hrvatske vojnici,

I tisuće izbjeglih Hrvata,

Mjesecima nakon onog rata,

Skoro dvije tisuće stratišta,

O kojima nitko ne zna ništa,

Sve do naših najnovijih dana,

Genocida jugopartizana,

Još uvijek se tog maršala štiti,

Jer Hrvatskom vladaju banditi,

Nakon slavnog Domovinskog rata,

Jugobanda vlada kod Hrvata,

Oni Titu slave krvavoga,

Ubojicu roda hrvatskoga,

Dabogda ih Tito sve čekao,

U Devetom krugu mjesta dao,

Kad Hrvatska slobodna će biti,

Kad će Titi jednom odzvoniti,

Iz hrvatskih slobodnih gradova,

Kad će Tito nestat sa trgova,

Kad će Hrvat Hrvatskom vladati,

Kad će nestat Mesići bradati,

I tolika izdajnička bića,

Te spodobe tih Josipovića,

Što na čelna mjesta se uvukli,

Što bi zmije po hrvatskoj tukli,

Toljagama židovskih nacista,

To je klika izdajnička čista,

Koja sada svom Hrvatskom ruje,

I planove smrtonosne kuje,

Da nestane i država ova,

Republika zvana Tuđmanova,

Kriminalni izrodi nas guše,

Dostojanstvo hrvatsko nam ruše,

Izdajnici hrvatskom vladaju,

Branitelji hrvatski stradaju,

Našeg slavnog Domovinskog rata,

Hrvatska je tamnica Hrvata,

Zar ćmo s njima u Europi biti,

Zar ćemo se vječno klanjat Titi,

I njegovoj udbaškoj pasmini,

I njegovoj jugotvorevini,

Dosta svega Hrvatim je s vama,

Na pomolu hrvatska je drama,

Il će Hrvat Hrvatskom vladati,

Ili ćemo ko narod stradati!

Mate Ćavar

Pejo Šimić pjesnik

 

 

 

 

 

 

ZAŠTO, DOMOVINO MOJA

Domovino moja,
Koliko te usana stoljećima žeđalo?
I nikada se napilo kapi slobode tvoje nije.
Koliko sinova ni dandanas ne zna,
Gdje mu zemlja pradjedove krije.

Koliko je tvojih sinova položilo svoje živote,
Za granice i boje tvojega svetog barjaka.
Protekle su rijeke krivi, suza i znoja,
A sad kad te imamo, s pravom se pitam,
Gdje smo sada, Domovino moja?

One mračne spodobe, guje iz kamena,
Što te nikada nisu željele ni htjele,
Ti bi danas da nas vode, da nam sude,
Da vladaju i lekcije dijele.

Bože moj, zar u mojoj Domovini
Nikada neće doći do otrježnjenja?
Dokada će opijeni sami sobom
Povijati k zemlji glave i trpjeti poniženja?

Domovino, ljubavi i tugo,
A za neke ili slučajna ili šaka jada.
Je li prošlo pet do dvanaest?
Je li umrla zadnja nada?

Ubiše me noćne more, opijeni sami sobom,
Vlastodršci vučije dlake, a zečjeg srca,
Kukavice, u oči me pogledajte,
Dok pod krinkom Božića i Novog ljeta
Bjesomučno na nas laju -  kao gladna pseta?

Pejo Šimić

 

DOMOLJUBLJE

 

To je ono što naslijediš

Od majčice, oca, djeda,

Znamen sveti koj’ do smrti

Iz srca se brisat ne da.

 

To su one svete boje

Otkana ti od njih halja,

Časna povijest Zemlje tvoje -

Tomislava hrabrog kralja.

 

To je dragulj s kojeg Hrvat

Vjekovima strada, gine.

To je ono po čemu si

Vjeran sinak Domovine.

 

To je dragulj što ne tamni

Ni kad zadnju čuješ odu -

Vječno svjetlo što kroz tmine

Gori, plamsa svom narodu.

 

To je ono po čemu si

Vrijedan spoma, vrijedan žića,

Ono što ti kaže da si

Dio Ante Starčevića.

 

Pamti sinko nauk dobro -

Plemena si hrvatskoga,

Ime Hrvat nisi probro,

Ono ti je dar od Boga.


DOMOLJUBU STJEPANDIĆU

 Ponosite Bosne sine,
Sjeme oca čestitoga,
Krasu mile Domovine
Borče roda hrvatskoga.
Mrsi plane jugosviti,
Ruši vragu naum, znamen.
Nek umukne spomen titi,
Sada i u vijeke. Amen!
Kolindi se često javi
Potsjeti je prvih dana
Kad bijaše naša nada
Naša zvijezda željkovana.
Kud nestaše obećanja
One lijepe plave žene,
Zar će rodu hrvatskome
Ostavit tek uspomene?
Reci da ju Hrvat treba
Nek se vrati desnoj strani,
Uz blagoslov svetog Neba
Nek svoj narod od zla brani.

Marija Dubravac Brisbane

Pjesme članice HAZUD-A Marije Dubravac Brisbane, naše hrvatske akademkinje, čije srce silovito kuca za našu Hrvatsku. Reagira pišući pjesme kad se nanosi nepravda domovini Hrvatskoj.