Knjižnica Medveščak, Zagreb

Srijeda, 25.III.2009. ( Blagovijest ); Tribina 19

M i l e   P e š o r d a:

BAŠČANSKA PLOČA, POEMA (oslikao Luka Petrač)

 IZ NAPISA O PJESNIŠTVU MILE PEŠORDE

 Slavko Mihalić: Stihovi  mladog hrvatskog pjesnika Mile Pešorde ostavljaju u pozadini naša znanja o jalovosti kamenja, kojim su obrasla južna polja naše domovine...U ovoj su poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni. Stoljeća mukotrpne patnje i bezdušnog otpora nisu ih učinila prijateljima, ali se među njima uspostavio tajanstveni sklad patnje i ljubavi. I tako se u jednom trenutku može dogoditi da kamen progovori ljepotom i nježnošću čovjeka, da se u čovjeku zametne tragična tišina i hladnoća bijelog mora kamenja. (Vjesnik, 29.IX.1970.)

 Stojan Vučićević: Izdvajamo Život vječni, knjižicu mladoga hrvatskog pjesnika Mile Pešorde (rođen 1950. u Grudama), koji je tijekom zadnjih godina veoma zapaženo debitirao u mnogim književnim časopisima i revijama. Dobitnik je prošlogodišnje nagrade „Šimićevih susreta“, a nagrađen je i na nedavnim „Trebinjskim večerima poezije“... Temeljna poetska preokupacija Pešordina jest k a m e n, stijena kao primjer i pratip sanjarije. Naizgled nepovezani supstantivi njegova pjesništva, što ovom stvaralaštvu daje zasebnu draž, ujedinjuju se u središtu jednog specifičnog poimanja svijeta koji nadasve ćuti blizinu šutnje... Najbolje se to vidi u pjesmi „Bogumilski prst“ gdje se na krajnjim granicama pjesnikova artističkog horizonta odvija prava drama jezika i prostora, prijelaz od prisutnosti do odsutnosti. Pjesma uopće želi dosegnuti apsolut bezvremenosti i nestvarnosti, te se i ovdje jezik zaustavlja na samome svome rubu da bi mogao opstati kao pjesma... (Hrvatski tjednik br.32, 26.XI.1971.)

Slobodan Blagojević: Pripadnost tlu mediteranskih cantosa Pešorda zna eksplicitnije navijestiti svojim istančanim smislom za inkrustaciju rječnog zdanja pjesme, za vizuelno portretiranje iracionalnog („Ljeto“). A osjećanje prirode tog geografski iscrtanog tla, njegova tlaka i svakog njegovog otkucaja kroz bilo čovjekovo, koji je dio toga svijeta, još više, najviše govori o talentu ovog mladića koji pjeva onu gnomski stvorenu pjesmu tužbe, proisteklu iz duha narodnog pjevanja. (Odjek/5, 1.-15.III.1972.)

Dragoljub Jeknić: Pešordin čovek taj je koga „davne tmice vežu kao žice“, taj je koji je nasledio melanholiju i otpor prema svetu, prema grubostima postojanja i zamršenim odnosima komunikacije i sa sobom i sa svim što ga određuje i omogućava... Sledeći put i meru uzaludnosti, ne mireći se sa njenom uobraženom grubošću trajanja i beskrajnim smislom promena, filozofska dimenzija ove poezije upravo je u njenom negativnom polu uzaludnosti, u nadi kao stvarnom „plamenu zbilje“, kao specifičnom vidu metamorfoze, koje sučeljene s metamorfozama uzaludnosti tvore sam život. (Izraz /6, 1972.)

Veselko Tenžera: Pešorda pokušava da subjekt svojega pjesništva pretvori u ranjivo i osjetljivo mjesto svijeta. To je bardovska ambicija i pokušaj da pjesnik postane bankom u koju će biti položene valute očaja i trauma jednog podneblja.(Vjesnik, 2.XI.1972.)

Tomislav Ladan: Pjesnik je prihvatio suvremeni apstraktni metaforski idiom, no u stanovitim odlomcima izbijaju izvorne, konkretne, uočljive pjesničke slike. (Encyclopaedia moderna /8, 1973.)

Vlado Pandžić: Rijetko se koji mladi pjesnik, kao što je to slučaj s Pešordom, može pohvaliti vrlo laskavim ocjenama eminentnih kritičara, nagradama... i popularnošću kod čitatelja i slušatelja.(...) Pešorda je siguran majstor u gradnji pjesama. Igra se riječima, ali izbjegava šarenu nakićenost i preglasnu zvonkost i kad podiže ton. (Marulić 1/2, 1974.)

Nihad Agić: Na antitezi otuđene pjesničke svijesti i svijeta u njegovim raznorodnim manifestacijama događa se Pešordina poezija, sa svom onom napetošću koja vodi drastičnoj suprotstavljenosti ja i svijeta, njihovu poništenju kao elemenata dinamičkog kretanja teksta u slici o šutnji pjesničke riječi, o njenoj nemogućnosti da imenuje ili posreduje realni svijet.

Svu dramatiku subjekta, zapravo neprestanu unutarnju mijenu njegovih emocionalno-intelektualnih stanja izražava pjesma Ona. Ničega od realnih obrisa ljubljenog objekta, ni imenovanja, niti materijalizacije ideje žene, ali zato se ona pojavljuje u formi negativnog određenja kao nešto što stvarno ne postoji kao konkretno-ćutilni subjekt već se iz područja egistencijalnoga nemanja transcendira u područje čiste pjesničke svijesti te se tako ona misli a ne doživljava kao pjesnička realnost. Istodobno ta transcendirana misao o ženi kroz pjesničku sumnju nadrasta područje poezije zalazeći u nad-stvarno, u onostrano... (Izraz 7/8, 1976.)

Željko Ivanković: Ipak je njegova šutnja bila plodna. To potvrđuje ova druga zbirka u kojoj Pešorda zrelom pjesničkom riječju nastavlja svoju poetsku priču o životu, nastavlja svoja traganja i svoj sukob sa životom koji je iz dana u dan sve tješnji širinom naše nemoći. Hladnim ritmom, tromim i ležernim stihom, snažnom i sugestivnom riječju pjesnik nam sugerira neko tmurno i morbidn stanje, te svu snagu životne krutosti. Konciznošću i škrtošćju u izrazu, potpomažući se bogatom leksikom, pjesnik nas uvodi u svijet vlastitog doživljavanja koji je i prostor i vrijeme njegove pjesme. (Marulić /3, 1976.)

Danijel Dragojević: Od prve zbirke i dalje, Pešorda, čini nam se, kreće u zrak, možda u nebo. Riječi i ono o čemu one govore on polako eterizira. (...) Pešordina pjesma, mogli bi reći, raste na priliku stabla, koje od zemlje do cvijeta traži svjetlost, blagost i čistoću.(Radio-Zagreb, 9.VI.1977.)

Jure Kaštelan: Ljubav je magnetsko polje prijetvora i preobrazbi ovog okrutnog sna u raspršenim svjetovima. I kao individualna težnja i kao zračenje paralelnih, samostalnih svjetova, ljubav je sjedinjenje, suglasna kristalizacija nesuglasja.

Tjeskoba i strepnja svod su ove poezije, a obzorje: bjelina.

Ritam i metafora postaju nosioci značenja, stvaraju organsko jedinstvo i daju vlastitost ovim tišinama i kovitlacu, tami i svjetlosti, samoći i mnoštvu, ovom vrtložnom snu sebe u svemu, sa svima.

Stih je dinamičan, slobodan i kad se rimuje. Pjesnik gleda svijet i istovremeno je do njega gledan. Ovo srce ujeda a zmija se pretvara u ljubav. U idiličnu sliku ulijeće prasak nevidljivih eksplozija, krhotine čelika i metalne oštrice razdvojeniuh cjelina. Točka gledanja pomična je i otvara sklopove suprotnih, sunovratnih, perspektiva i metamorfoza. Ovdje se susreće pjesnik okom i slikar riječima.(Odjek/3, 1.-15.II.1979.)

Časlav Đorđević: Pesma je, prema svemu ovome, odsev, nenajavljen i neisplaniran blesak emocije i misli. Možda se i jedino tako može objasniti ta silna energija u Pešordinoj poeziji i njeno oslobađanje na jedan muževan način, lišeno svake patetičnosti.

Pešorda, u težnji da ostvari mnogoglasje, uvek hita za značenjima i tako svojoj poeziji ubrizgava nove impulse, uz veštu upotrebu novih glagola i „sočnih pridjeva“, budeći tako nove damare, nove vreline. Ali, primetno je to – i vrednost ove poezije - da započeti impuls nikada ne gubi snagu i nikada ne narušava ravnotežu između početnog i završnog udara u pesmi. (...) A tako temperamentno, i takvim glasom stihotvorja znali su da pevaju Kranjčević, Krleža, I.G.Kovačić. I na takve razvijene sisteme retoričnosti koji vode u naglašenu intenzifikaciju misli i osećanja nalazimo i kod M.Pavlovića, u njegovoj knjizi pesama Stub sećanja. (Književna reč, Beograd, 25.IX.1981.)

Jovica Aćin: To jedinstvo nije dijalektičko, kako se uobičajava reći. Ono je dramatsko. Mnogoglasje koje se ne smiruje, koje je heteronomn, a ne autonomno. Mnogoglasje ritmizuje i Pešordinu pesmu, njena značenja i žudnje. Ritam Pešordinog glasa u pesmi je baš  ritam kojim žudnja, „žudnja tijela“, „tijela noći“, „tijela riječi“ artikuliše značenja duž linije koja lipti i nestaje, artikuliše ih tako da na koncu mi slušamo jedino tu žudnju, istinsku „roditeljku tajne“. Jedinstvo značenja zamenjeno je mnogoglasjem žudnje, želje koja se služi glasom pesme da bi se neprekidno u nama obnavljala. (Treći prodram Radio-Sarajeva /33, 1981.)

Eftim Kletnikov: U poeziji Mile Pešorde susrećemo, uz Kafku, izravno ili implicitno, i Nietschea te Heideggera. Ona se nastoji utemeljiti na izvjesnim konstantama, ključnim pojmovima ovih modernih filozofa i tumača čovjekove egzistencijalne situacije u prostoru i vremenu, kao osima osobne meditacije oko kojih će se rojiti poetske asocijacije, slike i metafore. (Mile Pešorda: KUĆA ZA JAZIKOT/pogovor, Skopje, 1986.; Forum 11/12, 1997.)

Enes Duraković: Pjesnički samogovor Mile Pešorde u zbirci Prelijevanja uobličava se kao „nutarnje pismo“ grčevitog i martirijskog iskaza lirskog subjekta kako intelektualnom opservacijom nekih temeljnih pitanja ljudske egzistencije, tako i rezonancama podsvjesnog i iraconalnog bića, tako da se ta dvojnost pjesničkog glasa ukazuje ponekad u jedinstvenom stavu, a ponekad u dualističkoj oporbi. (Prelijevanja, 1981.)

Juraj Marek: „Moj otac“ nije tek naslov već i najistaknutiji jezični (i pojmovni) element (osam od jedanaest stihova, polazeći od istog, od „oca“, kao da se natječu: koji će dublje iskazati obilježja očevog lika i dostojnine sudjelovati u pjesmi). Stihovi u pjesmi, razumije se, ne pobjeđuju pojedinačno, nego obratno: svojom uzajamnošću, „zajedništvom“. I „najljepši“ stih – dio je cjeline lirskog svijeta pjesničkog djela. (...) Pjesma oplemenjuje likom ljudske vrijednosti i ljepote, rođene u životu punom lišavanja, u stalnoj borbi za opstanak. (Male novine, 1.XI.1982.)

Munib Delalić: Pešordin literarni postupak sadrži nešto od onog iskonskog predavanja posvećenu trenu „obznanjenja“, tako da svoju pravu težinu ima „post scriptum“ jedne njegove pjesme koji glasi „mon papier ma liberté“. „Grotlo govora“, dakle, predstavlja pjesnikovu oslobađajuću kariku (sens de l´être) u apsurdnoj izvjesnosti trajanja. Isjeckana struktura  jezičkog otjelovljenja i ovdje, mada ne tako vidljivo kao u prethodnim Pešordinim knjigama, nudi, ovom autoru tako svojstvenu „blagost ozarenja“, „uginuća“, lirske mekoće i obilatu višeznačnost „dotaknute tajne“. (Most /42, 1982.)

Jure Kaštelan. Pešorda je od onih pjesnika koji svoje misaone vertikale uspostavljaju intuicijom stiha. Semantičku poruku i misao pjesme nije potrebno (a ni moguće prevoditi u neku drugu diskurzivnost izvan nje same. Svoju svjetiljku uzdiže na bitnoj glavnji ljudske egzistencije i odatle joj je moguće prilaziti. Iz te blizine humanizam ovoga govora zrači nepatvorenim sjajem. (...)

Sukob i granica između tradicionalne norme i kreativne slobode ovdje se vidljivije zacrtava na semantičkom nego na ritmičkom planu. Unutar Pešordine poezije ritmičke strukture ne prekidaju nego prate tradiciju sonorne poetike i na njih se oslanjaju, dok semantički iskaz (kao slika, kao metafora) istražuje i uspostavlja vlastitu pjesničku gramatiku, koja napušta tradicionalnu normu. (...)

Pešorda je pjesnik koji osjetilno dodiruje život. Životna struja njegove poezije navire iz dubine strastvene upitanosti i ugrožene ljudskosti. Uronjena je u tajni bića i njegova povijesnog postojanja i očitovanja. Smisao te poruke i pobune nije bijeg od života nego njegov izazov, riječ koja u kakofoniji svijeta traži svoju izvornu čistoću, svoj glas u glasu istine čovjeka, u pjesmi. (J.Kaštelan: „Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde“, 1985.)

Mirko Peti: U neprestanu poetičkom izmicanju kakvoj god ustaljenoj shemi oblikovanja, pjevom koji bi da je univerzalan, Pešorda će ponekad radije i „uništiti“ jezik koji ga determinira, gotovo na ništa ga svesti, samo da, po diktatu vanjske fakture, ne bi morao priznati njegovu unificiranost, da bi se oslobodio njegove upotrebne istrošenosti. (Danas, 19.IV.1988.)

Zvonimir Mrkonjić: Poukom sokratovaca znamo da su fragmenti misli/slike koje je od razorna učinka vremena sačuvala čvrstoća jezika... U poeziji Mile Pešorde poetika fragmentarnog nikada ne bi mogla biti kulturno-povijesnim nasljeđem da nije egzistencijalno provjerena, osobno prokušana.(Forum /9, 1988.)

Katica Kulavkova: Ma koliko bilo primjesa koncepata jezika filozofski i poetičko-lingvistički intoniranih, ma koliko bio kao pjesnik Pešorda prepoznatljiv u filozofsko-umjetničkim tradicijama 19. i 20. stoljeća, on ipak uspijeva ostvariti osebujne oblike pisma i pjesme. (...) Između artizma, heideggerosvkog obzora i osobnog vrtloga, on povlači vrijednu pažnje strukturu pjesničkih oznaka i označenih. Svijet kuta i kutak svijeta. Moguću kuću za jezik i pjesmu.—Pešordine pjesme sadrže toplinu izraza jer nisu lišene emotivnosti; one nisu lišene ni koloritnosti i vizualnosti, budući da se pjesničke reminiscencije izvode sjetilno, poput „poetike dodira“ i vida: u njima ima odsjaja svitaca, crne tinte, boje zemlje, zida i krvi, mirisa proljeća i jeseni, vjetrova i mora... (Republika 11/12, 1988.)

Marinko Soldo: Za Pešordu i opstojati ne znači drugo nego biti ukorijenjen upravo vlastitim stvaralačkim djelom u duhovno, koje je slušno uhu što je na svojoj stazi jednoč čulo dah Milosti. (Život 7/8, 1989.)

Tonko Maroević: Boraveći u Parizu, Mile Pešorda je izravno na francuskom napisao rukovet pjesama i objavio ove godine u izdanju „La Rivière Echappée“...Pretjerano bi bilo kazati da Pešordina mala plaketa (Parole pour Elle / Riječ za Nju) djeluje plakatno, ali je svakako vrlo eksplicitna u svojoj domovinskoj opsjednutosti i podignutosti iskaza... Križ patnje pali i izaziva  „riječ za nju“ posebno u tišini i ravnodušnosti europskoga okoliša (zločinačkog u svojem neznanju i oholosti). (Slobodna Dalmacija /Forum, 24.X.1992.)

Boris Biletić: Pešorda je pjesnik širokog zamaha, „osloboditelj“ (i) nekoć zabranjenih riječi, zatim i pisac jezikotvoran, samosvojan i nakon najdubljih i najplemenitijih svojih susreta s ponajboljom literaturom stiha klasičnih ili pak modernističkih poetika... (Nova Istra 1, 1997.)

Daniel Načinović: Zov za zbiljom slobode u općenitom i pojedinačnom, pjesnički eros riječi koji stvara sugestivno vezivo Pešordinih metafora, kontrapunktni dijalog što u se uvlači čitatelja, prepoznatljive su odlike ove pjesničke radionice. (Glas Istre, 13.V.1997.)

Mirko Marjanović: U generaciji hrvatskih pjesnika, postavangardista, rođenih od 1950. naovamo, nema izrazitijeg i kompletnijeg autora od Mile Pešorde. Od prve zbirke Život vječni (1971.) do ove, Slušam tvoj glas, prvi put objavljene 1980. godine, sada proširene, Pešorda je pjesnik izrazitoga intelektualnoga i moralnoga stava spram vremena u kojemu živi, koliko i pjesnik zemlje (hercegovačkog zavičaja), tijela, žene, ljubavi, erotike, slutnje i straha, ali i kritičke prosudbe jugokomunističkoga razdoblja antihrvatstva te metafizičkih uzleta iznad toga mraka. (Vjesnik, 28.VIII.1997.)

Miroslav S.Mađer: A takav pjesnik kao što je Pešorda privući će pažnju kulturom izraza, finoćom duha i intelektualne vlastitosti. Uzori u njega, dakako, nisu zanemarujući, ali očito da mu je najviše do njegova samoglasja, u čemu primjerno i uspijeva. (...)Pešorda je takav pjesnik koji, njegujući europsku modernost izraza, dakle na izvorima strane koliko i domaće poetike...- teži mudrijem i slojevitijem poslanstvu stiha. Naravno da ne „zuje“ ovom poetskom košnicom samo „pčele Pariza“, tu je i Mostar, i Sarajevo, i Zagreb; sva ona draga i sudbinska mjesta kojima se nadahnjuje taj Pešordin izraz, koji će na biranim usponima dostojno sažimati duh hrvatskog pjesnika-intelektualca.(Večernji list, 28. IX.1997.)

Darko Lukić: Pešorda uistinu poznaje sve nijanse hrvatskoga govora i jezika od Hercegovine, preko Bosne do Zagorja, i u tim suptilnim nijansama njegovo je jezično tkanje uistinu summa glazbenosti hrvatske riječi na svim stranama gdje ona ječi i odjekuje.(...) Neupitno je da Pešorda poznaje Heideggerovo promišljanje tajne jezika i da na tom tragu misli i pjeva taj jezik, razvidno je i koliko je od svojih prijevoda, studija i boravaka u Francuskoj istaložio u svojim promišljanjima europske baštine duha i erudicije, ali je pritom svagda jasan i prepoznatljiv jezikom, kulturom i duhom omeđen krug hrvatstva u koje unosi sva iskustva drugih kultura, ali koje istovremeno (ili prije svega) Pešorda ugrađuje u ukupnost suvremene europske poezije kao hrvatsku posebnost unutar njezine pripadnosti zapadnocivilizacijskom kulturnom krugu. (Vjesnik, 16.XII.1998.)

Maja Gjerek: Mile Pešorda u svom pjesništvu odabrao je raznobojnost i živost izrečenog mozaika i vrtoglave bljeskove kaleidoskopa, da izrazi snagu prapočela, osobito vode i vatre. Zemlju i zrak oslikava riječima primjerenim njegovoj gustoći i lebdećoj tajni, rečenicama punim ulja i astralne pjesne. No, petom elementu, ljubavi, pridaje najveću pozornost, kao i nadahnutu vještinu, znajući da se upravo tu božanstvo dotiče s Božjim, da dijete stoji pred Ocem, a u bijeloj kutiji – knjizi sve je što ima...Mile Pešorda, uživajući svakim treptajem svog duha i zapisanog glasa u slobodi koju pruža Poezija, a vođen ljubavlju prema istini, rasprostire svoje pjesme životnim putem kao znakmove onima koji još traže – odgovor.(Nagnuća, 1998.)

Vjekoslav Boban: U ozračju nacionalnoga buđenja, odnosno pobune protiv izrabljivanja jednog cijelog naroda zato što je čeznuo svoju vlastitu državu, u kraju koji je najviše bio izvrgnut komunističkom kažnjavanju radi svoga utjecanja neovisnoj državi Hrvatskoj – bilo je nemoguće ne primijetiti Pešordinu antejsku svezu s tlom koja će predodrediti njegov pjesnički put. (Hrvatsko slovo /189, 4.XII.1998.)

Hrvojka Mihanović-Salopek: Iskonski glas zemlje, zamjetan u jednom dijelu Pešordinih pjesama, nikad ne djeluje tradicionalno, arhaično, već se on nazire uvijek prelomljen kroz prizmu nemirnoga duha senzibilnog i urbano-raskidanog intelektualca. Zato i pjesme koje opjevavaju zavičajni iskon nisu idilično-zanosne tirade, nego se u njima uvijek nazire refleksivna uznemirenost preispitivanja vlastitih dometa i jedno bolno buntovništvo prema grubosti povijesnog usuda koje gradira do reske ironije. (...) Brojni su književni kritičari pokušavali u Pešordinom pjesništvu pronaći moguće pjesničke utjecaje A.B.Šimića, Arthura Rimbauda, Renéa Chara. Međutim, upravo po svom semantičko-strukturnom istraživanju izražajnih mogućnosti hrvatskog jezika, kao i po svom budnom osjetljivo-ranjivom i istodobno smiono-buntovnom jastvu pjesničke individualnosti, Pešorda je ostvario svoj prepoznatljiv pjesnički iskaz. (Hrvatsko slovo, 7.V.1999.)

Željko Kliment: Pjesnik, prevoditelj, utemeljitelj brojnih biblioteka, jedan od pokretača tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“ Mile Pešorda počeo je objavljivati kao sedamnaestogodišnjak... Knjiga ljubavi i gnjeva donosi izbor iz tih njegovih ranijih djela uz poneke do sada neobjavljene ili nove pjesme. Dakako da su i na ovaj drugačiji način složene pjesme nego u prvotnim izdanjima pokazale sve vrijednosti i prepoznatljive osobitosti Pešordine umjetnosti. Najkraće ponovljeno, neki puta to je njegov reducirani jezik kojim izriče složena ljudska stanja; pa stalno prisutna pjesnička zrelost koja ne pokazuje znatnije razlike između prvih i kasnijih pjesmotvora. Potom, njegova svijest o tradiciji, o pripadanju konkretnom podneblju, njegovoj povijesti, posebice cjelini hrvatske kulture... Uz opasnost da ovaj kratki prikaz bude reducirano iznošenje samo nekih valera ove zbirke, ponovo o proročanskoj crti Pešordina pjesništva. Kad je prije nastanka hrvatske države, a pišući pjesmu „Baščanska ploča“, okarakterizirao je kao nešto bitno „Za sjaj beskućnika“, onda taj lijepi stih postaje još reljefniji danas kad su beskućnici dobili i ostvarili svoju kuću. (Večernji list, 20.XII.1999.)

Željko Grahovac: Pešorda je jedan jako ozbiljan, dosljedan, nepotkupljiv, kultiviran, produhovljen i produktivan revolucionar; kod njega nema iznimke kad je riječ o samoosjećanju nedostatnosti: i njegova ljudska osobnost, i biće skupnosti kojoj pripada, i podrijetlo, i zavičajnost, i sve dosadašnje forme samookupljanja i samoosvještenja individualnosti i kolektiviteta – sve je upitno, problematično, nedostatno, neostvareno. (...) Riječ je, naime, o vrhunskome intelektualcu, o vrsnom romanistu i znalcu suvremene svjetske književnosti, koji svoju pjesničku vokaciju i poetičkostilističku konstantu ne pronalazi u vezanosti za stanovitu formu poetskoga izričaja: dapače, on se tim  formama igra, on iskušava primjerenost njihovu sadržinama svijesti i duhovnim iskustvima precizno izdiferenciranim, hijerarhiziranim, ucijeljenim i utjelovljenim u onome što jest on sâm. Jedina je konstanta tu, zapravo, pogođenost istinom – a smisao je Pešordina tvoriteljskog napora u tom da pogođenost istinom u svakome tekstu iznova izgovori njega samog... (Motrišta /12, Mostar, Mostar, 1999.)

Goran Filipi: Pešorda se u ovoj pjesmarici zapravo okušao u svim oblicima metra; u knjigu je uvrstio pjesme u prozi, klasičan ritam i rimu, a najviše eksperimentira i riječima i sintaksom i značenjima pa i interpunkcijom i oblikom pojedinih pjesama.(...) A ima puno toga za pletenje u pjesmama koje bi bez ikakvih teškoća mogle opstati i u drugim jezicima, a i izvan prostora i vremena, iako ipak držimo da će onaj koji poznaje i dijeli autorovo vrijeme i prostor možda imati potpuniji i bogatiji ugođaj i doživljaj.(...) I taj jezik Hrvatâ u njegovim je pjesmama jedna od bitnijih tvari kojima vješto i znalački gradi metafore i druge figure, on u njegovim pjesmama funkcionira i kao nešto opće, kao nekakvo neodređeno tkivo shvatljivo govornicima bilo kojega jezika ovoga svijeta, tkivo koje nam samo po sebi u glavama izaziva slike i doživljaje koje nismo i nikada nećemo doživjeti. (Goran Filipi, Nova Istra, 1999.)

Krešimir Šego: I danas, kao i onda kada su pjesme prvi put objavljivane, jasno se potvrđuje da se radi o autoru koji otvorenih očiju i jasne riječi promatra svijet oko sebe, ulazi u taj svijet i pjeva ga. Nema u Mile Pešorde izričaja bez smisla, pa kada se i učini da je podlegao eksperimentu, on nas demantira.(...) Stoga će naši književni teoretičari i povjesnici, ali i ljudi koji će htjeti shvatiti znake tek minulog vremena, u Pešordinu pjesništvu pronaći obilje mjesta koja kazujući zebnju nisu samo pjesnička, olako shvatljiva zebnja, već strepnja pred onim što je nadolazilo. „Pjesnik zabranjena jezika“ (stih iz sarajevskog antidnevnika) u jezik je unosio sve ono što ga je činilo pjesnikom, ne prihvaćajući zabrane i ne podliježući im. Stoga i jest Pešorda napisao knjige/knjigu koja životno svjedoči naše vrijeme... (Slobodna Dalmacija, 15.VI.1999.)

Ivo Pranjković: Tko god se susretne s pjesništvom Mile Pešorde, mora primijetiti da je u tom pjesništvu jezik izrazito u prvom planu ne samo kao materijal za pjesmu nego i kao svojevrsni metajezik, kao jezik kojim se i u pjesmi vrlo često govori o jeziku. Naravno, jezik je bitan za svačije pjesništvo, pa i za književnost u cjelini, ali nije uvijek tako osviješten i podložan različitim vrstama deautomatizacija kao što je slučaj s Pešordinim pjesništvom. (...) Ono međutim što je za Pešordino pjesništvo posebno karakteristično, po mojoj prosudbi i najvažnija njegova  odlika, jest vrlo često izravno „zazivanje jezika“ i izrazito česta uporaba naziva za pojedine jezične i govorne manifestacije, tj. ekspliciranje svijesti o jeziku na kojem se piše, o osobitostima njegova ustroja, o pisanim spomenicima i općenito o kulturi koja nam je na njemu tradirana i slično. (Hrvatska misao /10, 1999.)

Ivan Božičević: Pešorda, nije pretjerano reći, svoju pjesničku poziciju poistovjećuje s ulogom žreca, maga koji ima moć i misiju da preobražava, počesto i estetizira, stvari i činjenice, slike i pojave, dojmove i doživljaje, da im daje nove predznake, relacije i konotacije. (Književna Rijeka /5-8, 1999.)

Branka Balvanović: Svoju „užarenu ljubav“ i „čistu vatru gnjeva“ Pešorda iznosi i uznosi snagom prometejskog duha, sa svom istinitošću svojega ljudskoga i pjesničkoga bića... Njegov gnjev izraz je njegove ljubavi, a iskrenost i silina tih emocija čine tu poeziju potresnom. I gnjev je, isto tako kao i ljubav, plemenito osjećanje božanskog podrijetla.(...) Pešordin poetski svijet, njegov pjesnički izraz, sav je uklesan u jeziku kao u stijeni i svojim je oblikom više skulpturalan nego pikturalan. Osjeća se udar pjesnikova dlijeta kojim prodire izravno u riječ, on zasijeca duboko u tvar, u zrak. Pešorda ispituje tajnu moć riječi, i u tom alkemičarskom procesu preoblikovanja i preosmišljavanja vrši se poetska preobrazba, u kojoj njegovi pjesnički iskazi neslućeno proširuju svoja značenja. (Hrvatska riječ, Sarajevo, 15.IV.2000.)

Aneta Benac-Krstić : Knjiga ljubavi i gnjeva, prije čitanja, u prvom, takozvanom informativnom prelistavanju, doživljava se kao svojevrstan eksperiment... (Ona) poseže za pjesmama iz svih ranijih Pešordinih zbirki, miješa ih i prekomponira u nove cikluse, time prestajući biti klasičan izbor iz poezije i postajući posebice i originalno komponirana knjiga. Mile Pešorda ovim eksperimentom (ili, točnije rečeno, novom kreacijom) dokazuje da se od istih cigli mogu sazidati razližite kuće, a evo i spomenik dosadašnjem životnom djelu. (...) Kako se danas čita Mile Pešorda? Sabrao je mnoge gorčine i borio se protiv njih raznim oblicima ljubavi, od senzitivne i strasne erotske do iste takve prema tlu, naciji, jeziku, kao i prema ljepotama i istinama svijeta uopće. Ljubio je drač i oblake, i kamen i grudi djevojačke, i riječi, i smislove i pojmove, pa i kreativnu igru o kojoj smo prethodno govorili. Pešorda je pjesnik jakih emocija koje mu ne ometaju mirnu samouvjerenost majstora pjesničkog zanata. (A.B.K.: „Eksperimentom dokazano“, Hrvatska misao br.10, Sarajevo, 1999.)

Irena Lukšić (I.L.): Pešorda je, naime, orijentiran na tekstove (tuđe i svoje) kao na jedinu stvarnost, uz pomoć kojih pokušava  odgovoriti na „vječna“ pitanja koja ga muče. Pritom često eksperimentira formom, ogoljujući postupke i stvarajući naročitu ritmičku napetost čestim izmjenama „maski“... Izraz mu se temelji na strogo organiziranom ritmu i melodičnosti. Veliku pozornost pridaje zvukovnome suglasju. Visoka zanatska osviještenost tekstova upućuje na tradiciju „iskustva jezika“ novije hrvatske poezije, a ludistički iskoraci svjedoče o fascinaciji europskim avangardističkim pokretima prve trećine 20. stoljeća. (LEKSIKON HRVATSKIH PISACA – autor koncepcije Krešimir Nemec, 2000.)

Irfan Horozović: Njegov se iskaz doima govorom iz uvjerenja u samu bit pjesništva, s ambivalentnim malarmeovskim žalom zbog njezine nedostatnosti u konačnom iskazu sebe. Tako se neke pjesme doimaju kao put u jezik bez jezika, u riječ bez riječi, put ka konačnoj riječi. A konačna riječ je, naravno, šutnja. (Hrvatska misao 15/16, Sarajevo, 2000.)

Zdenko Lešić: Iskušavao je Pešorda različite poetske i jezične mogućnosti i usput nalazio one koje su mu davale priliku da se definira kao originalan i neponovljiv pjesnik. (...) Pešorda je od onih pjesnika koji se, u svojim najnadahnutijim trenucima, prepustio toj vladavini jezika. A ja mislim da je bio u pravu. Jer samo tako je mogao, bar s vremena na vrijeme, postati onaj vibrantni instrument ne samo poezije već i jezika, njegovog zavičajnog i našeg zajedničkog jezika, koji je kroz njegove pjesme izložio neke od svojih zamanih čari.(Stećak /78, Sarajevo, lipanj 2000.)

Marko Kravos: Mile Pešorda je v svoji poetiki primer sinteze, kakršno mu je očitno narekovalo okolje, v katerem se je križalo već literarnih oziroma kulturnih tradicij. Te zvečine na nacionalni podlagi členjene struje v Sarajevu so se pri ustvarjalno odprti pesniški osebnosti med seboj oplajale. Izkušnja intimizma in nadrealizma, estradna, do sporočilnosti pozorna poetična drža, klasicistično-renesansna mera v gradnji in formi, avangardistična verbalna igra...se v homogenem prepletu izkazuje v verzih Pešorde in nas nagovarja z univerzalnimi temami in čuvstvovalnimi legami sodobnega človeka.(...) V obeh formah, kratki in dolgi, se kot v izbrušenih zdaj malih zdaj velikih ploskvah zrcali Pešordova senzibilnost do intimne sfere erosa, thanatosa, do anarvne in razumske utemeljenosti, do transcendence ali do družabnega dogajanja s svojimi gradilnimi in desktruktivnimi težnjami. Tudi to dvoje je v pesnikovem opusu našlo svoje ravnotežno, subtilno in od zgodovinaske obremenjenosti prečišćeno pesniško ubeseditev. ( DREVO Z DUŠO PTICE / STABLO S DUŠOM PTICE, 2002.)

Tomo Vidic: Ko pesnik Mile Pešorda spregovori – o tem se je pred dnevi naelektreno prepričalo občinstvo v preddvorju palače Tarsia, kjer so v prevodu Ines Cergol predstavili izbor iz njegove poezije Drevo z dušo ptice – v njem neomajno ne le začutite, temveč naravnost ugledate nezaslišano samozavest, zavidljivo suverenost.

Ko bi pesnik v nastopu ne bil prikupno zadržan in pristno svetovljansko uglajen, bi morda deloval že kar naduto, odbijajoče – tolikšna je magnetično uročljiva moč njegove besede. In povsem odveč je poudariti, da se poet orfejevske moči zaveda do najgloblje ostrine in zamolkle, srh vzbujajoče temine.(Primorske novice, Koper, petek, 27. XII. 2002.)

Marjan Tomšič: Blagost je stanje duha, koje čovjeka usrećuje, koje ga otvara Drugomu i nema u sebi prostora za gnijezda zloga. Žudnja za blagošću, za milinom bliskosti i osjećanjem harmonije jest temeljna ljudska i pjesnička  odlika hrvatskoga pjesnika iz sarajevskoga književnog kruga Mile Pešorde. (...) Njegov neprestani boj za maternji jezik jest boj za identitet i slobodu stvaranja i (pre)življenja, (ras)poznavanja...Pjesnik, koji je prošao i preživio pakao novoga „humanizma“ ipak nam nam na svršetku antologijske zbirke ne zatvara ufanje. Samo upozorava, jer to je sveudilj njegovo poslanje. (Marjan Tomšič, Delo, Ljubljana, 1.IX.2003.)

Ciril Zlobec: Mile Pešorda sigurno je jedna od najprofiliranijih pjesničkih osobnosti suvremene hrvatske poezije svoga naraštaja, osjetljiv glasnik svoga doba, pjesnik moderan jezikom i odnosom spram ljudske tvari. U Pešordinoj  se poeziji prepliću, zapravo su jedinstvena cjelina, ispovijed, raspoloženje, filozofska refleksija i visok moralni stav. Usprkos često tragičnim tonovima, iz nje vije pozitivan odnos prema životu.

Ovo je suvremena poezija u punom značenju. Čist, nepotkupljiv umjetnički i ljudski glas.(Nova Istra /8, 2003.; Bosna Franciscana /20, 2004.)

Miljenko Stojić: Rodio se u tamnom vremenu komunizma, još dok je taj komunizam napinjao mišiće dokazujući svoju snagu pogubljenjima, tamnicama, diktaturom. Pešorda postaje pjesnikom u onim trenutcima kada se počinje nazirati izlaz iz tame. Čak štoviše, vrata su bila odškrinuta. Bilo je to samo za kratko. Netko je naredio da se ona zatvore, ne samo komunisti, već i vrli demokrati, a oni što su navalili k njima da se stave iza nekih drugih vrata. Pešorda je u takvom vremenu progovorio ne samo pjesmom, već i hrabrim činom. Potiče i supotpisuje Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. Baš je to morao učiniti! Mlad pjesnik, željan uspjeha i sposoban, pa da tako neoprezno postupi. Pešorda se ne da smesti. Hajka počinje, ali on ide dalje. Dok sam čitao Pešordine stihove, baš mi se ovo usjeklo u pamet. Za mene je upravo to onaj ključ za pravilno odčitavanje njegovih stihova- (...) Njegovo pjesništvo sadrži pamtljive, razumljive stihove satkane od bogatstva pjesničkih slika, ali sadrži i stihove svedene na tešku razumljivost, u kojima se čak i riječi počinju gubiti.(...) Kada govori o kraju iz kojega potječe, Pešorda govori i o povijesti koja taj kraj pogađa... Naravno da bi Pešordi bilo puno lakše da se nije doticao ovakvih tema, da je sve to gurnuo pod tepih svoje duše. Lakše bi prolazio kroz život. Ne bi ga napadali u novinama, kako nekada, tako i danas, ne bi ga pokušavali ušutkati... A Pešordi zabraniše pjesmu „Susret s Franzom Kafkom u mom uredu ili slovo protiv fašizma“. On njima, koliko ja znam, nije zabranio ništa. Samo se usuđuje govoriti, i to je njegov grijeh. (Radiopostaja „Mir“ Međugorje, 5.V.2003.)

Slobodan Prosperov Novak: Pisac profinjenog ritma, autor uspjelih metafora i alegorija, dobar poznavatelj suvremenog pjesništva, Pešorda je studirao u Sarajevu, poslije se specijalizirao u Zagrebu i Parizu.(...)Formalno, stihovi toga pjesnika dobro su organizirani i melodični, poznaju česte promjene ritma što stvara vrlo karakterističnu napetost. Pešorda je stihove objavljivao još i u zbirkama Zipka zebnje, 1975., koja je pojedinačno najkompaktnija piščeva knjiga, Slušam tvoj glas iz 1980., koja je najdramatičnija piščeva zbirka, a Prelijevanja koja su objavljena 1981. i Orfički fragmenti iz 1987., samo su učvrstili visoke ocjene Pešordine lirike koja se s jedne strane ukorijenila u iskustvima prethodne egzistencijalne hrvatske poezije, dok je s druge strane s izvanrednim osjećanjem za jezik postigla mnogoglasje u kojemu prestaju čak vrijediti zakoni poetike, a sve zato da bi se jasnije čuo piščev glas.(...) On i kad je društveno eksplicitan i kad ga je zbilja u posljednjim godinama pretjerano uzburkala i obvezala, nastavljao je pjevati profetski i nije prestao razgovarati s bitnim. (Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, 2003.)

Dubravko Jelčić: Hermetičan u formalnom smislu, razgovjetan i jasan u komunikaciji s čitateljem, nemilosrdan prema sebi a nepotkupljiv u odnosu na životne spoznaje koje ga muče, Pešorda je pjesnik svjestan svih kontroverzi kojima je ispunjen svijet  i čovjek u njemu.(...) Pešorda piše i na francuskom jeziku (ciklus pjesama Parole pour Elle) pa tako i danas nastavlja tradiciju koja je poznata u hrvatskoj književnosti: francuski je izravno pisao i Eugen Kvaternik, Stjepan Radić diktira na francuskom svoju studiju a na češkom piše svoju autobiografsku prozu, na češkom piše i August Šenoa, ali i na njemačkom, kao i Josip Kosor, a Mažuranić svoju drugu pjesmu piše čak na mađarskom. Bilingvalnost, pa čak i trilingvalnost mnogih hrvatskih književnika se nastavlja! (Povijest hrvatske književnosti – Tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, 2004.)

Božidar Petrač: Pjesnikova nostalgija za zlatnim danima Zvonimirova kraljevstva, duboko etički motivirana, ne želi nuditi  kakve svoje istine: ona prebiva u istini pjesničke zbilje i nadaje se poput školjke u kojoj osluškujemo govor/šum različitih registara povijesti i suvremenosti. (iz pogovora u knjizi BAŠČANSKA PLOČA, POEMA, 2008.)

Zdravko Gavran: Pjesnik je taj koji se uzdiže u sfere dostojne čovjekova duha, a njih može ispuniti i osmisliti samo ljubav, koja i jest jedna od glavnih tema Pešordina pjesništva. Na momente imamo dojam da je pred nama i prorok, po tonu i stilu, pa i po pogledu dublje u svijet razumljen kao nešto aristotelovski ili faustovski potencijalno, a opet zadano. (Hrvatsko slovo /709, 21.XI.2008.)

Marina Kljajo-Radić: Čitajući ove potresne stihove, prolazim Danteovim krugovima pakla i pratim desetogodišnju odisejsku domoljubnu čežnju i povratak. Kralj Zvonimir dariva svoj hrvatski narod kamenim kraljevstvom riječi, a deset stoljeća poslije Mile Pešorda dariva taj isti narod pjesničkim kraljevstvom riječi. Ova je poema obelisk hrvatskoga modernog pjesništva. (Hrvatsko slovo /724., 6.III.2009.)

  

BAŠČANSKA PLOČA, POEMA (I.-XXV.)

 I.

 Riječ koja gori

Na otoku

Oblijeva kopno

Kuću koja nudi

Sive grudi

Za poljubac

Za sjaj beskućnika

(Paris/Sarajevo/Zagreb, 31.svibnja 1978. – Božić, 2005.)

Mile PEŠORDA