Marija Egendrofer Margaret Siegrist GrahovacMoja baka Marija Egendorfer rođena ...1898. godine - umrla March 16, 1995, zvala sam ju MAJKA...s kojom sam preživila Križni Put...

... Iz knjige Margaret Grahovac Siegrist ... KOLIKO JE DALEKO DO NIKADA

..."Baka je znala sve što nam je trebalo za preživljavanje. S njom sam svaki dan mogla nešto naučiti. Za toplijih dana išle smo u šetnju u šumu, gdje me baka poučavala koje se biljke mogu koristiti za liječenje. Učila me razlikovati otrovne gljive i zdrave bobice. Pokazala mi je jelena u šumi i ptice u zraku. Poput čarolije otkrivala mi je svijet čuda. Kad smo otišle malo dalje, pokazala mi je ranoproljetne visibabe iza grmova, a visoki i vitki prutići pružali su se prema nebu, navještajući nadolazeću sezonu. Ponegdje su bile gromade kamena, koje su se vjerojatno dokotrljale s planine prije mnogo stoljeća, kad se snijeg topio i ostale na zemlji da bi se dijete na njih penjalo. Pupoljci na granama vrba uz obližnji potok već su izbijali. Jasni znak da je proljeće tu. Kad smo došle do vrha tog brijega, sunce je već bacalo sjenu Goldecka, te velike planine koja se nadvijala nad našim kampom. Tada bismo krenule kući.

Dva tjedna poslije baka me ponovno povela na isti brijeg, ali ovaj puta tanki, visoki prutići pretvorili su se u lijepe plavo-purpurne zvončiće. Bilo ih je toliko da su prekrili gotovo cijeli taj dio padine. Promatrala sam tisuće pčela zaposlenih oprašivanjem baš svakog cvijeta. Ostala sam bez daha, zadivljena njihovom marljivošću, dok su leteći od cvijeta do cvijeta nježno ljubile svaku laticu u skladu s Bogom i prirodom. Zatečena u svijetu savršenosti, očarana njihovom marljivošću, poželjela sam ih dosegnuti i dotaknuti, ali nisam se usudila. Pomno sam gledala svaki njihov pokret kao da se pred mojim očima otkriva nekakva čarolija. Tog sam dana naučila da, unatoč tolikim tragedijama, u svijetu još postoji ljepota netaknuta užasima rata..."

MAJKO

Ti si mama moje rodne majke
Vidim trnje probija ti čelo
Svaki korak stope pune muke
Krivim život krivim naše selo!

Sjeda kosa, stare ruke dršću,
Tvoje tijelo stare kosti krije,
Tvoje srce iste snove sanja
O mladosti tvoje Slavonije,

Nisam znala kad si digla oči,
Zadnji uzdah, dušu Bogu dala,
Put života je tvoja Kalvarija,
Za veselje nisi nikad znala.

Sve na svijetu ti si za me bila,
Kruh i voda , u tuđini zbita,
Moje oči za tobom 'vijek plaču,
Moje srce samo sebe pita.

Da li Slavonija plače za tom divnom ženom?
Da li Slavonija plače za dušu uvelu?
Da li Slavonija plače zbog te svete žene?
Plači, plači moja Slavonija, ali sada ne plači za mene.

Koliko je daleko do nikad

Živit ćeš ti meni uvijek pored svog heroizma i moje knjige, "Koliko je daleko do nikada".... engleski "How Far Away Is Never"... ti i moj Hrvatski narod za koje inače mnogi… nikada ne bi znali…

KOLIKO JE DALEKO DO NIKADA

HOW FAR AWAY IS NEVER

UVOD

Nisam ni pisac, ni znanstvenica, niti mi je namjera kazniti one koji su odgovorni za moju osobnu tragediju. Želim samo iznijeti na vidjelo iskustva koja sam doživjela kao dijete iz hrvatske obitelji koja je bila ukliještena između dviju borbi, onoj za vlastitu slobodu i onoj koju je stoljećima vodio hrvatski narod za neovisnost svoje zemlje.

Ovu knjigu posvetila sam svojoj baki Mariji Egendorfer, koja je preminula 16. ožujka 1995. i kojoj iskreno zahvaljujem što je, unatoč svom tegobnom životu, sama othranila i odgojila svog sina – mog ujaka i mene i što je u nas usadila važnost ljubavi i osobnosti.

Drago Egendorfer, moj ujak, bio je kao desetogodišnji dječak moj jedini muški zaštitnik. Bez njega ne bih mogla preživjeti one užase.

Mišku Egendorferu, mom djedu, zahvaljujem što mi je napravio klompe, koje su mi kasnije pomogle da izdržim strašnu zimu na putu prema Kalvariji.

Mišika Egendorfer, moj ujak, bio je uvijek razdragana srca. Sa 17 godina priključio se Hrvatskoj vojsci te je preživio Drugi svjetski rat, da bi bio ubijen i bačen u masovnu grobnicu u blizini Dravograda uz slovensko-austrijsku granicu.

Moja majka je Katarina Grahovac tada bila u cvijetu mladosti – imala je 24 godine. Da bi našla hranu i lijekove, trpjela je hladnoću, kilometrima hodala po snijegu dubokom do koljena, usred bojišnice pod stalnom paljbom. Dala je vlastiti život da bi nas spasila.

U vrijeme kad smo putovali na sjever moja voljena sestra Slavica nije imala ni godinu dana. I ona je jedna od žrtava rata. Zbog njezine prerane smrti, vedrih plavih očiju i velikog osmjeha, i pri samoj pomisli na njezine tople i srdačne zagrljaje još uvijek mi naviru suze na oči.

Svog oca, Franju Grahovca voljela sam ne samo zato što je on volio mene, već i zato što je branio ono u što je vjerovao – slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Cijeli sam život bila u potrazi za njim i nikada se nisam prestala nadati.

Željela bih zahvaliti i svom prijatelju i mentoru Nikoli Bilandžiću na neprekidnom ohrabrenju i podršci duž cijeloga ovog emotivnog putovanja ispunjenoga bolnim sjećanjima. Bez njegove pomoći ne bih izdržala. Srdačno ti zahvaljujem.

Vjerujem da opisi nekih događaja iz moga djetinjstva u ovoj knjizi nisu u skladu s tumačenjima službene politike, ali ja sam opisala istinu kako smo je moj ujak Drago, moja baka i ja doživjeli i iskusili. Tu istinu nitko ne može izbrisati iz moga sjećanja.

Autobiografija
Margaret L. Siegrist
rođ. GRAHOVAC

FOTOALBUM - SPOMENAR IZ ZAGREBA

Margaret i Matoš        Margaret u zagrebačkoj katedrali blaženi kardinal A Stepinac

Susret Margaret s „Matošem na Klupi“ autora       Susret i molitva zaštitniku svih progonjenih - bl. Alojzije 
Ivana Kožarića - na Strossmayerovom                     Stepinac u sredini kora zagrebačke prvostolnice
šetalištu u Zagrebu

Marija Jurić Zagorka novinarka pisac

Margaret kod skulpture Marije Jurić Zagorke, poznate hrvatske spisateljice. 

Fotografije fotoalbuma / Arhiva HŽD / Jadranka Lučić