Hrvatska u pjesmi

Evo Te!
K nama,
A ti, u bi
ću svoga uskrsnuća
Na križu gore,
Skupio si svu ljudsku zlo
ću,
Otkupio grijehe naše Gospode!          
Đavlu silu slomio.
Mnoge dare nama si podario.
Dok zorino lice sunce umiva,
U bijelom pokrovu,
Bez krune trnove,
Otvori nam svoje srce ranjeno,
Zakloni nas ljubavlju,
Jer Ti si sva,
Istina, nada i spas.

Anka Ana Zver
Sretan Uskrs   

Miserere mei, Deus (Smiluj mi se, Bože)

Prijevod teksta na hrvatski jezik
Psalam 51

1Ispovijed raskajana grešnika
Zborovođi. Psalam. Davidov. 
2Kad je prorok Natan došao k Davidu 
poslije njegova grijeha s Bat-Šebom.

3Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
4Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

5Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
6Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
7Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

8Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
9Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
11Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!

12Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
13Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
15Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

16Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
17Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
19Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20U svojoj dobroti milostiv budi Sionu
i opet sagradi jeruzalemske zidine!
21Tada će ti biti mile žrtve pravedne

i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.

Najpoznatije djelo Gregorija Allegrija je Miserere mei, Deus. Pisano je za dva zbora u jednom od pet i drugom od četiri glasa. 
Miserere je jedno od najčešće snimanih djela kasne renesanse glazbe, iako je zapravo bio napisan tijekom kronološke granice baroknog glazbenog razdoblja.
Miserere je dugi niz godina bio pjevan tijekom Velikog tjedna u Sikstinskoj kapeli u Rimu.  
Djelo je steklo značaj tajne i nedostupnosti odmah u vrijeme njegova nastajanja. Vatikan je, želeći sačuvati tajanstvenost ovoga djela, zabranio umnožavanje primjeraka, prijeteći svakomu tko bi pokušao objavljiviti ili kopirati Miserere, s izopćenjem iz Crkve. 
No, niti Papa, ni Vatikan nisu znali, za jedan poseban posjet Rimu, u proljeće 1770. godine jednog 14-godišnjeg dječaka imenom Wolfgang Amadeus Mozart, koji je, doputovao u Rim sa svojim ocem, čuo Miserere u Sikstinskoj kapeli samo dva puta i to prepisao vjerno iz svojega sjećanja (čime nastaje prvo poznato „neovlašteno kopiranje“).
Godine 1771. Mozartova kopija objavljena je u Engleskoj, te na taj način postaje dostupna za izvođenje. Svoj prvotni naum da Vatikan zadrži Miserere, kao svoju posebnost, čak pod prijetnjom izopćenja, te uzimajući u obzir genij jednoga Mozarta, koji je prepoznao veličinu Allegrijeva djela, odustaje od svojega nauma.
Allegrijev Miserere mei, Deus i današnjih dana izvodi se tijekom Korizme i Velikoga tjedna u Sikstinskoj kapeli, ali i diljem kršćanskoga svijeta.

Ivan Jaklin Varazdin

MAJKA KATA ŠOLJIĆ

Tuga ispisala lice.
Suze isprale oči.
U duši nemir spava.
Životi u trenu stali.
Te tople večeri jesenje,
uz riku pobješnjelih zvjeri,
krvnika, dušmana.
Od straha ugasle zvijezde
svoje luči.
Mjesec se stiska,
u
oblacima tmastim se skriva.
Sunce za sobom ostavlja
krvav trag.
Polegle travke,
umukao pjev ptica,
vrelina ljeta i dječja graja.
Bosut u strahu
po šljunčanom sprudu.
suze smaragdne razlijeva.
Žubori Vuka,
oni! Ubili naš grad,
ulice, trgove
starce, žene i djecu.
Pod vrbom
četiri srca bratska
skrila Grad.
Na stijegu imena lahor prenu
I Niko!
I Mijo!
I Ivo!
I Mato!
Majčini sinci, Jablani!
Zazlatili slavonske pute,
Vukovaru svome.
U snovima njenim još živi,
zbore,
sjene one što mrakom sad hode
boje se nas mrtvih, nemirni im snovi.
Ne plači majko! Naša majčice!
Domovini našoj živote smo poklonili.
Sve što smo imali,
njoj dali smo na blagoslov, u zavjet.
Ljubav u nas utkala ti si.
Poštenju, doboroti naučila.
Dunavom plavim vode još teku
u njedra nas svoja prima,
miluje, ziba, uspavanku pjeva.
Vučedola ptica
raširila krila
slobodnim nebom leti.
Starim mi gradom
šećemo kradom.
U poljima kukuruza
mak se crveni.
Mitnicom ratnik stupa.
kod bunara ječi đerma, škripe kola.
Sa svakim novim danom,
budi se sretna.
Mirno spavaj
 ti draga nam mati.
Snivaj! O snivaj! Ti!

Katarino, Jeleno,
Zvjezdo Danice, majko Marijo.
Sokolova tvojih još ima
koji bi opet pošli
za tvojim sinovima.

Ana Anka Zver – Zagreb
Član Hrvatskog žrtvoslovnog društva
                                                   
Majka Kata Šoljić prof Zvonimir Šeparović Ivan Debeljak
  Hrvatski žrtvoslovni kongres u Zagrebu 2007. godine, prof. Zvonimir Šeparović,
  majka Kata Šoljić i Ivan Debeljak.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo proglasilo je majku Katu Šoljić 
  počasnom predsjednicom Hrvatskog žrtvoslovnog društva...

Tužni su ovo dani

A On!
Sokol posta!
Slobodan!
Leti visoko, visoko,
raširenih krila.
Zakrili
planine, brda, dolove,
sela, gradove,
mora, rijeke zelene,
svoje Hrvatske.
Leti, leti, sokole.

Anka Ana Zver
Član Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Oh, kako sam se grdo prevario
Misleći da je crvena avet skončala
U ropotarnici povijesti,
I da ću u svoja staračka pluća
Konačno udahnuti svježi hrvatski zrak,
No, ponovno me poče obuzimati vrtoglavica,
Nesigurnost i sablasni mrak.

A kako i ne bi,
Kad su se u sve državne institucije
Uvukli opaki virusi,
Mita, korupcije, nasilja i prostitucije.

Upitaše li se ikada u svojoj obijesti,
Novokomponirani državnici i 'domoljubi',
Otkud na početku trećeg milenija
Toliko sirotinjskih večera pri fenjeru?
Ili što to traže hrvatske ruke,
U smrdljivom kontejneru?

Zar nije jadno
Da po najljepšem zagrebačkom trgu
U miru prošetat ne mogu,
A da mi iza svakoga ugla
Prosjaci ne zapinju za nogu.

I dok mi nisu isprali još ovo malo mozga
Imam li bar pravo pitati
Zašto smo odjednom izgubili osjećaj
Za plemenitost, ljubav i dobrotu?
Zašto u mojoj domovini
Stalno raste cijena kruhu, a pada cijena životu?

Pejo Šimić, iz zbirke OLUJNA VREMENA