Hrvatska u pjesmi

Oh, kako sam se grdo prevario
Misleći da je crvena avet skončala
U ropotarnici povijesti,
I da ću u svoja staračka pluća
Konačno udahnuti svježi hrvatski zrak,
No, ponovno me poče obuzimati vrtoglavica,
Nesigurnost i sablasni mrak.

A kako i ne bi,
Kad su se u sve državne institucije
Uvukli opaki virusi,
Mita, korupcije, nasilja i prostitucije.

Upitaše li se ikada u svojoj obijesti,
Novokomponirani državnici i 'domoljubi',
Otkud na početku trećeg milenija
Toliko sirotinjskih večera pri fenjeru?
Ili što to traže hrvatske ruke,
U smrdljivom kontejneru?

Zar nije jadno
Da po najljepšem zagrebačkom trgu
U miru prošetat ne mogu,
A da mi iza svakoga ugla
Prosjaci ne zapinju za nogu.

I dok mi nisu isprali još ovo malo mozga
Imam li bar pravo pitati
Zašto smo odjednom izgubili osjećaj
Za plemenitost, ljubav i dobrotu?
Zašto u mojoj domovini
Stalno raste cijena kruhu, a pada cijena životu?

Pejo Šimić, iz zbirke OLUJNA VREMENA