1 Stanko Lazar
Stanko Lazar (Varaždin 24.09.1933. – Varaždin 28.01.2016.)

Sa žalošću smo primili vijest, u četvrtak ujutro, 28. siječnja 2016. godine, o smrti našeg dugogodišnjeg člana Stanka Lazara, osnivača i jednog od najaktivnijih članova Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin u kojem je Stanko od samog osnutka Društva, 20. rujna 2000. godine, do kraja života bio član Izvršnog odbora. Bio je jedan od najrevnijih sudionika potrebnih sastanka i godišnjih skupština, a bio je i na većini blagoslova kod podizanja spomen obilježja na grobišta i podignutim spomen obilježjima koje je društvo postavilo kao i na molitvama i komemoracijama na ostalim spomen područjima. Od bližih, Dravske šume Varaždin, do Pancerice, grobišta u Tužnome, Križara u Lovrečanu, grobišta u Višnjici, Strmcu Podravskome, Čukovcu kod Ludbrega, „Šoderane“ u Ludbreškim Vinogradima, Sepa u Gornjem Hrašćanu, Leskovca kod V. Toplica, Pake kod N. Marofa, Repove šumi u Štrigovi, Vratišinca, Ksajpe u Šenkovcu kod Čakovca, Leša u Ktotoribi…,  do Mrtvog jarka na virovitičkom području, stratišta Lug kod Bjelovara, te u Donjim Mostima…, pa do Kočevskog roga, Hude jame, Bleiburga i stratišta Tezno u Mariboru, a bio je Stanko prisutan i kod postavljanja i blagoslova križeva, 8. svibnja 2010., na grobovima umrlih zarobljenih njemačkih vojnika pokopanim na varaždinskom groblju poslije rata 1945. godine. Bio je i na „sprovodu“, 23. kolovoza 2010., žrtava ekshumiranih u lipnju 2009., sa zapadnog dijela grobišta Sep, kojeg je predvodio, grobnicu blagoslovio i misu zadušnicu odslužio biskup, mons. Josip Mrzljak.

Od prvog trenutka svojom prisutnošću dao je i značajan doprinos podizanju spomen obilježja na najvećem grobištu Varaždinske biskupije i županije, na stratištu i grobištu uz rijeku Dravu, a svojim  zalaganjem i svestranom angažiranošću dao je i značajan doprinos utvrđivanju desetljećima prešućivanih ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u Varaždinu. Dao je Stanko značajan doprinos i kulturnom životu grada i kroz sudjelovanje u osnivanju i članstvu i u drugim udrugama i zborovima, Matici Hrvatskoj …, ali meni na neki način ostaje dužnost zahvaliti mu za doprinos koji je dao za očuvanje uspomene na žrtve i progone ljudi u totalitarnom komunističkom sustavu, a koje su i danas kad je prošlo  više od 25 godina od uvođenja višestranačja i silaska komunističke partije s vlasti, prešućivane. I dalje leže u brojnim obilježenim i neobilježenim grobištima, jamama i stratištima, i nekako sam sve više mišljenja da će tako i ostati. Da će i ekshumirane žrtve posljednjih godina, pa i one ekshumirane od strane Vlade Republike Hrvatske, odnosno od strane vladinog Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, ostati negdje „zbrinute“, bez sprovoda, bez dostojnog posljednjeg počivališta, „pospremljene“ u razne privremene grobnice, na znane i neznane adrese, od onih pospremljenih u grobnicu za privremene ukope na varaždinskom groblju, ekshumirane s grobišta Očura kod Lepoglave 1996., do onih dopremljenih u Hrvatsku s istočne fronte, a koji su do Zagreba stigli preko Rima, tamo negdje dvije tisuće i neke… Nekako je sve manje nade da će se ekshumirati i dostojno pokopati, potkraj rata od partizana iz župe odveden svibovečki župnik vlč. Josip Lesjak kojem je posljednje počivalište, prema izjavi svjedoka, u jednoj jaruzi nedaleko punionice „Kalnički vode“ u Apatovcu, a sve je manje nade da će se pronaći i dostojno pokopati potkraj rata ubijeni dubrovački biskup dr. Marija Josip Carević.

Svaki put dok je mogao bio je i na misi za pokojnog vlč. Vilima Cecelju u Svetom Iliji, a s katedralnim zborom sudjelovao je i na komemoraciji o sedamdesetoj obljetnici mučeničke smrti vlč. Matije pl. Žigrovića u Gornjem Jesenju, 17. srpnja 2013. godine, kao i na križnom putu grobištima i stratištima Varaždinske biskupije te dočeku i ispraćaju hodočasnika u Varaždinu na dvotjednom hodu na putu spajanja mjesta stradanja, od Ovčare do Bleiburga 2005. godine.

Oproštaj od Stanka Lazara na groblju u Varaždinu, 30. siječnja 2016. godine

Na groblju u Varaždinu pogreb je bio u subotu, u 13 sati, a od pokojnika se tu oprostio i katedralni zbor Chorus liturgicus kojem su se priključili i pjevači ostalih zborova. Obred sprovoda predvodio je župnik župe sv. Nikole, vlč. Stjepan Najman, zajedno s ostalim svećenicima, a u ime Matice Hrvatske Varaždin zahvalio mu predsjednik ogranka mr. Ernest Fišer. Zahvalu za sve dobro što učini za prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća uputio mu je predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Franjo Talan, koji je rekao:

Ožalošćeni članovi obitelji i prijatelji našeg dragog Stanka. Okupili smo se danas na ovom našem varaždinskom groblju kako bismo na posljednji počinak ispratili našeg dragog Stanka. Stanko, sedmo od devetero djece svojih roditelja, u ratnom vihoru i u poratnim progonima 1945. ostao je bez oca i dvoje braće,, a bolna su mu bila i sjećanja na poratne progone koji su se okomili i na njegovu obitelj.

Boljela ga je nepravda i ponižavanje ljudi u totalitarnom sustavu. Upoznali smo se pred dvadesetak godina, a sve do 2000. te susretali smo se na prikupljanju podataka o žrtvama i  stradalima grada Varaždina u Uredu istraživačkog središta Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Njegovo poznavanje ljudi i grada bilo nam je u tome od velike pomoći i tu je naš dragi Stanko dao nemjerljiv doprinos da bi se žrtve utvrdile i popisni kartoni predali u središnjicu u Zagreb.

U želji da se na najvećem grobištu Varaždinske biskupije, na grobištu Dravska šuma Varaždina, podigne spomen križ s grupom istomišljenika u rujnu 2000.-te sudjeluje u osnivanju Društva za obilježavanje grobišta u kojem je sve do prerane smrti bio član Izvršnog odbora. S posebnom ljubavlju sudjelovao je u komemoracijama i posjetima mjestima stradanja, kako na grobištu Dravska šuma Varaždin, gdje je i njegovim zalaganjem 2004. godine, postavljen spomen  križ, tako i na ostalim mjestima Varaždinske i Međimurske županije, i ostalih mjesta stradanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, u ime Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma Čakovec i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, supruzi Branki, djeci, unucima, rođacima i prijateljima izražavam kršćansku sućut, a Tebi dragi prijatelju Stanko neka je mir vječni u hrvatskoj grudi dragog Varaždina koji si toliko volio te radost u Nebu gdje Ti se i mi nadamo s vremenom pridružiti.

Počivao u miru Božjem, bila Ti laka hrvatska gruda!

Dostojanstvenom ispraćaju Stanka Lazara bilo je prisutno više stotina Varaždinaca, rodbine i prijatelja, a od svećenika obred su predvodili, slijeva na desno, preč. Mijo Horvat, dekan i župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana, Ivan Buhin, umirovljeni svećenik zg-nadbiskupije, pokojnikov školski kolega, mons. Antun Perčić, kancelar Varaždinske biskupije, vlč. Stjepan Najman, župnik prve i najstarije varaždinske župe sv. Nikole, preč. mr. Damir Bobovec,  predstojnik Biskupijskog arhiva, Matičnog ureda i Biskupijske knjižnice, preč. Franjo Biškup, duhovnik sestara uršulinki u Varaždinu i vlč. Ivan Žmegač, župnik varaždinske župe sv. Josipa.

Tijelo pokojnog Stanka spušteno je u obiteljsku grobnicu koja je na starom dijelu groblja, udaljena nekih tridesetak metara sjeveroistočno od grobne kućice, a nakon sprovoda misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je mons. Antun Perčić, a u koncelebraciji još su sudjelovali preč. mr. Damir Bobovec, vlč. Stjepan Najman, o. Vjekoslav Kocijan OFM, i don Ivica Jurišić, župnik u Murvici i Briševu, Zadarska nadbiskupija.  

Životopis Stanka Lazara (1933. – 2016.)

Suradnika Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Istraživačko središte za Varaždinsku županiju, do početka 2000-te, a po ukidanju iste jedan od osnivača Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000. godine.

Stanko Lazar, rođen je 24. rujna 1933. godine u Varaždinu kao sedmo od devetero djece Vlade i Dragice rođene Besak. Oženjen je Brankom rođenom Mesek s kojom ima šestero djece, a to su  kćerke Martina (1977.), prof orgulja na Glazbenoj školi u Zadru i Ivana (r. 1985.), dipl. novinar koja sa suprugom živi u New Yorku, te sinovi Jurica (1972.), akademski muzičar, Krešimir (1973.), prof. na Muzičkoj akademiji, Tomislav (1975.) i Zvonimir (1985.), prof trube na Glazbenoj školi u Križevcima.    

Stanko je odrastao u hrvatskoj katoličkoj obitelji, a u vrijeme Drugog svjetskog rata dva starija brata mobilizirana su 1943. godine i poslani u časničku školu. Prvo je stradao brat Slavko, rođen 1924. godine, a stariji brat Milivoj upućen je u Bjelovar gdje je 27. ožujka 1945. godine ubijen u zasjedi koju su partizani postavili  u Vagovini kod Čazme. Otac Vlado „nestao“ je na Bleiburgu, a sličnu sudbinu doživio je i šogor Roman Krašovec i njegov brat Adolf (Dido) koji su krenuli prema Sloveniji gdje im se gubi svaki trag. Po dolasku partizana u Varaždin majka Dragica i sestra Vlatka odmah su uhapšene. Majku su nakon tri mjeseca pustili kući, a sestru Vlatku osudili su na 10 godina. Nakon 4 godine bila je puštena kući iz logora Požega.

Po osnivanju Istraživačkog središta Varaždin, 1997. godine, koje je bilo smješteno u prizemlju „vodotornja“, na adresi Vrazova 4, Stanko Lazar uključio se u prikupljanje podataka o stradanju stanovnika Varaždina, a tih godina puno su nam u prikupljanju podataka pomogle i Antonija Makaj rođ Dobša, Branka Šargač rođena Belošević i Bosiljak Paska rođena Galinec, umirovljena profesorica Varaždinske gimnazije, Zvonimir Trupković, Mario Hosni, Miljenko Počakal i mnogi drugi. Po prestanku rada Komisije za utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava, početkom 2000.-te godine svi se uključuju u Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. U Početku s temeljnim zadatkom podizanja i izgradnje spomen križa na najvećem grobištu Varaždinske biskupije, grobišta Dravska šuma Varaždin te nastavka prikupljanja podataka o stradanjima, a veliki doprinos dali su i na utvrđivanju istine o stradanjima na ostalim područjima kao i kod podizanja spomen križeva na ostalim stratištima.

Stanko Lazar član je izvršnog odbora Društva u svim sazivima, od osnivanja 20. rujna 2000. te godine, a sudjelovao je skoro kod svih podizanja spomen obilježja na varaždinskom i međimurskom području, kao i u posjeti susjednim stratištima Sudjelovao je i na komemoracijama na grobištu Pancerica kod Otok Virja, obilježavanje 60. obljetnice likvidacije „križara“, 22. srpnja 2006. godine na grobištu kod Drave u Velikom Lovrečanu u općini Cestica  te Bleiburgu, Teznome, Kočevskom rogu i Hudoj jami.

Bio je na svim godišnjim skupštinama od osnivanja Društva 20. rujna 2000. godine, a bio je i kod potpisivanja  povelje o suradnji koju su Društva za ureditev zamolčanih grobovi iz Ljubljane i varaždinsko društvo potpisali u veljači 2001. godine u Varaždinu. 

Stalno je isticao da njegovi preci, po ocu potiču iz župe Sveta Barbara Natkrižovljan.  a posebno je bio ponosan na svoju obitelj kojoj se posljednjih godina pridružio zet Petar i snahe Aleksandra i Ivana. Radost su mu činili i unuci, djevojke Anamarija i Olivia, te dečki Lovro, Jakov, Janko i najmlađi Vid rođen 11. siječnja 2016. godine u Zagrebu.

Unatoč dijabetesu od koje je Stanko duge godine bolovao i ostalih zdravstvenih problema, na Stanka se moglo stalno računati, a na sve aktivnosti u gradu i bližoj okolici najviše je volio doći biciklom. Nije samo bio vrijedan član Društva za obilježavanje grobišta već i Matice Hrvatske i više zborova u gradu, a rijetko ga je mimoišla koja izložba, predavanje, predstavljanje knjige ili koji drugi kulturni događaj u gradu na kojem Stanko nije bio prisutan. Našao je vremena za posjete prijatelja i znanaca dok su bili u bolnici ili na kućnom liječenju. Dobro je poznavao grad, i sva događanja u gradu, kako u doba djetinjstva tako i dok je odrastao, a do pred par godina znali smo se naći kod prof. Bosiljke Paska gdje sam praznine u znanju upotpunjavao.

Zdravstveno stanje mu se početkom prosinca pogoršalo te je 11. prosinca otpremljen u Varaždinsku bolnicu, a poslije 17. prosinca otpremljen  je u Klenovnik iz kojeg se kući vratio na Badnjak kada smo izmijenili božićne čestitke. Posjetio sam ga u četvrtak, 14. siječnja i bio je dobrog raspoloženja, a onda sam za dva tjedan primio informaciju da je preminuo u noći, sa srijede na četvrtak, u 1,30, 28. siječnja 2016. godine u stanu gdje je i živio.   

Od članova Društva pogrebu su bili prisutni, Barbara Turk, mlađa i starija, Marijana i Josip Kolarić, Franjo Črep, Stanko Cecelja, Vlado Horenec, dopredsjednik Društva Stjepan Jovan, Josip Kocijan, Franjo Talan  …..

Riječi oproštaja predsjednika Matica Hrvatske ogranak Varaždin – mr. Ernest Fišer

Ožalošćena obitelji Lazar, dragi prijatelji!

Okupili smo se danas na ovome mjestu da se dostojno i prijateljski oprostimo i s pijetetom ispratimo na posljednje počivalište gospodina Stanka Lazara, rođenog Varaždinca, ali i jednog od onih uzornih građana ovoga povijesnoga Grada koji je upravo svojim časnim životom i domoljubnim javnim djelovanjem dao i velik osobni doprinos hrvatskom identitetu i kulturnom životu našega Varaždina. Svjedočim danas o tome kao predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske i Stankov dugogodišnji iskreni prijatelj i suradnik.

Stanko Lazar rođen je 24. rujna 1933. godine u poznatoj varaždinskoj katoličkoj obitelji kao sedmo od devetero djece. Majka Dragica i otac Vladoj prenijeli su na njega istinske vrijednosti poštivanja obitelji kao temelja društva i usadili ljubav kojom je kao brat, suprug, roditelj i djed zračio cijeli svoj život. A njegov je život vrlo tegobno obilježio Drugi svjetski rat, nakon kojeg je, još kao dijete, ostao bez dva brata i oca Vladoja, koji je stradao mučkom smrću u Bleiburgu. No, vjera u Boga i ljubav ostale su iste i pratile su našeg Stanka kroz cijeli život, unatoč tragedijama koje su zadesile obitelj Lazar.

Iza naizgled jednostavnog bankovnog činovnika, a kasnije službenika Hrvatskih željeznica zapravo se krio samozatajan, ali veliki kulturni djelatnik grada Varaždina. Njegov doprinos razvoju kulturnog života Varaždina u drugoj polovici 20. stoljeća, pa sve do prerane smrti, ostat će trajno utkan u kulturnu povjesnicu našega Grada. Naime, Stanko Lazar je bio ne samo jedan od obnovitelja rada Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu (1990.), nego i dva desetljeća blagajnik i uzoran član ove najstarije kulturne ustanove hrvatskoga naroda, te podupiratelj Varaždinskoga književnog društva. Jedan je od osnivača Hrvatsko-austrijske kulturne zajednice i Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva u Varaždinu. Također je bio jedan od inicijatora za osnivanje Odjela za orgulje Glazbene škole u Varaždinu gdje je djelovao i kao višegodišnji član Školskog odbora. Bio je suradnik i donator Gradskog muzeja u Varaždinu, čiji je utemeljitelj bio njegov bliski rođak prof. Krešimir Filić. Osim toga, bio je podupiratelj osnivanja Varaždinskoga komornog orkestra, kao i aktivni sudionik u programima Ljetne glazbe glazbene škole "Aestas Musica".

Stankova bogata zborska djelatnost u rodnom gradu jedinstvena je povijesna činjenica i nenadmašna u svojem trajanju i ljubavi prema glazbi. U drugoj polovici 50-ih godina pjevao je u operetnom zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, na što je bio izuzetno ponosan. Njegov bas bio je dio gotovo svih zborskih ansambala koji su djelovali ili još djeluju u našem gradu, i to od pjevačkog zbora "Vatroslav Jagić", preko zborova Obrtničkoga glazbenog društva i Župe sv. Josipa do zbora "Chorus Angelicus". A bio je Stanko i jedan od osnivača varaždinskoga Katedralnog zbora "Chorus Liturgicus". Pored glazbe, bio je i ustrajni ljubitelj književnosti, posebice poezije, također i pasionirani filatelist i numizmatičar.

Međutim, treba upravo sada i ovdje kazati da je Stanko Lazar iznad svega volio svoju obitelj. Sa svojom ljubljenom suprugom Brankom bio je u braku punih 50 godina. U tome je skladnome braku rođeno njihovo šestero djece, koje su zapravo i njihovo najveće nadahnuće i sreća - Jurica, Krešimir, Tomislav, Martina, Ivana i Zvonimir. Njima je otac Stanko uvijek bio bezuvjetna podrška, o njima se s ponosom cijeli život brinuo, prenoseći im istinske ljudske vrijednosti, utkane još od strane njegovih roditelja. Upravo kroz svoju djecu Stanko Lazar će i dalje djelovati i zračiti, još dugo nakon današnjega posljednjeg ispraćaja, a njegova će ljubav i vjera svijetliti i u očima njegove unučadi...

Dragi gospodine Stanko! Hvala Vam za sve što ste svojim uzornim građanskim životom i svojim talentima osobno ugradili u kulturnu baštinu grada Varaždina, a posebna Vam hvala za iskreno i dugogodišnje prijateljstvo, koje nas je nadahnjivalo i hrabrilo i u najtežim životnim prilikama. Neka Vam je lahka ova hrvatska i varaždinska zemljica koju ste bezmjerno voljeli, i neka Vam je čast i slava.                                                          

Ernest Fišer

Dragi naš Stanko počivao u miru Božjem, u rodnom gradu, koji te za života nije mazio, a kojeg si toliko volio i sa svim dobrim u njemu se ponosio.

1 P1410412
1 P1410414
1 P1410421
1 P14104231 P1410426
1 P1410422
1 P1410433
1 P14104601 P1410437
Zapisao: Franjo Talan – za pietetu pripremio Dragutin Šafarić

Fotografije snimljene na groblju i u crkvi sv. Nikole – 30 siječnja 2016.
snimili Stjepan Jovan i Franjo Talan

Arhiva/dio iz bogate djelatnosti Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin