Sveta misa u ponedjeljak 17. ožujka 2014.g. u 9:00 sati u zagrebačkoj katedrali

Mnogi se sjećaju njezinih tekstova, njezine upornosti i vjere u obrani istine. Profesorica slavistike Ljubica Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je sticajem životnih okolnosti krajem '80-ih godina živjela u Beogradu. Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. Po odlasku u mirovinu 1988. godine intenzivno se bavi povijesnim istraživanjima u beogradskim knjižnicama i arhivima, gdje u tajnosti i stalnom strahu istražuje i prikuplja raznu povijesnu građu. U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku p. Horvata. Započinje pisati knjige kojima želi svjedočiti ono što je istražila. Godine 1989. pod pseudonimom joj izlazi prva knjiga u Sloveniji. Zatim joj 1991. i 1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim imenom. U njima je opisala utjecaj Srpske pravoslavne crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve i fašizma u Srbiji.
ljubicaLjubica StefanLjubica Stefan 1
Godine 1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice muđu narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem u Karlovcu. Osobno prima ta najviša židovska priznanja u Izraelu. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je prva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu uz čije ime stoji Croatia, umjesto prijašnjeg naziva Yugoslavia. Tako je po prvi puta uz ime Ljubice Štefan i njezinog pokojnog strica Luju Štefan, uklesano ime države Hrvatske.

U svojim radovima i posebno u knjizi Stepinac i Židovi (Croatiaprojekt, 1998.g.) branila je i dokazivala istinu o kardinalu Stepincu. Stepinac je bio njezin uzor. Istražila je i ukazala kako je zagrebački nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno pomagao i doprinjeo spašavanju većeg broja Židova pred nacistima. Zalagala se da se u potpunosti otkriju i objelodane činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca 1943. i Stepinčevom pothvatu preseljenja starih Židova iz Doma staraca "Lavoslav Schwartz" iz Stenjevca na crkveno imanje u Brezovicu. Uz već spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama za Hrvatsku (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i zatajena povijest (izdanje Krešimir – SlovoM, 1999.). U posljednjih desetak godina svog života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja.

Po posljednjoj želji kremirana je i njezin je pepeo razasut na Sunčanoj poljani u Gaju urni na Krematoriju na Mirogoju. To je mjesto gdje se posipa pepeo neindentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne obilježavaju imena pokojnika. Tu, kako je i živjela, završava pravednica Ljubica Štefan, svoje ovozemaljsko poslanje. Svojim životom potvrdila je skromnost kao vrlinu, ta velika štovateljica istine, Stepinca i hrvatske domovine. Umrla je 17. ožujka 2002.g. u Zagrebu.