Iz obzora predsjednika

z separovic

U Hrvatskoj se krajem prošlog stoljeća (1991-1995) dogodio zločin, najteži zločin, zločin genocida. Na Ovčari, u Škabrnji, Voćinu, nad Dubrovnikom. U Baranji i u Iloku i u drugim okupiranim dijelovima Hrvatske kada su protjerali cjelokupno nesrpsko pučanstvo. Zločine su izvršili Srbi i Crnogorci, uz pomoć njihove JNA i paravojnih postrojbi. Bili su to najteži zločini u Europi nakon Drugog svjetskog rata (a prije zločina u Srebrenici). Ubili su više od 15 tisuća ljudi, 40 tisuća je teško ranjeno, 6 tisuća se smatra nestalim Načelo pravednosti zahtijeva da se osudi zločine i kazni krivce. Ujedinjeni narodi utemeljili su tri suda, sva tri su u Haagu: Međunarodni sud pravde (The International Court of Justice, kraće MSP), koji sudi državama, Međunarodni kazneni sud za zločine na području bivše Jugoslavije (The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, kraće MKSJ) i Međunarodni kazneni sud (The International Criminal Court, kraće MKS). Zajedničko im je: 1. sva tri su međunarodni sudovi, 2. utemeljeni su od Ujedinjenih naroda, 3. primjenjuju norme međunarodnog prava i 4. svima je sjedište u Den Haagu, Nizozemska.

Hrvatska sa sva tri suda ima specifične odnose. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su teško optuženi hrvatski generali i političari za stvaranje zločinačkog pothvata u vrijeme i poslije obrambene opravdane oslobodilačke vojno-policijske akcije „Oluja". Pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS) na žalost nema nadležnosti za zločine u posljednjem ratu jer to „ispunjava" ad hoc sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) hrvatskom tužbom za genocid otvorena mogućnost osude srpskih zločina genocida i agresije nad Hrvatskom. Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu zbog zločina genocida protiv Savezne Republike Jugoslavije. Međunarodni sud pravde svojom presudom od 18. studenog 2009. godine presudio je da je nadležan za primjenu Konvencije o sprječavanju zločina genocida u slučaju tužbe Hrvatske protiv Srbije. To je snažna potpora hrvatskoj tužbi za genocid.

Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, zagovara povlačenje tužbe i s predsjednikom Srbije Tadićem dogovara izvansudsku nagodbu. Povlačenje tužbe zagovaraju i ministar Ivan Šimonović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac i tisak koji ih podržava.

Ovdje ćemo iznijeti kronologiju ovoga postupka, značajke Međunarodnog suda pravde, perspektive i izglede naše tužbe i razloge zašto ne smijemo povući tužbu za genocid protiv Srbije.Hrvatska i Haaški sudovi.

Vidjeli smo da u Haagu postoje tri različita suda. Zanima nas kako stoji Hrvatska u odnosu na te sudove. U odnosu na svaki od spomenutih sudova Hrvatska ima drukčiji položaj. Ukratko o svakom od tih sudova.

Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ): Od samog je početka bio tek hibrid, nastao političkom voljom Vijeća sigurnosti umjesto ugovorom zemalja članica UN: u mandat nije dobio nadležnost za zločine protiv mira, a tu je najteža odgovornost Srbije i Crne Gore. Tribunal je bio i ostao naglašeno politički sud, samovoljan, nedopustivo spor, s optužnicama krajnje neodređenim, sudi se bez porote, s mogućnošću izricanja kazne u doživotnom trajanju, u vijećima u kojima sude povodom žalbe i oni koji su sudili u prvom stupnju, s glavnom tužiteljicom, koja za ništa ne odgovara. Tribunal je bio i ostao instrument velikih sila, u prvom redu Velike Britanije. Sud je dvojicu hrvatskih novinara za iznošenje istine proglasio krivim i osudio! A oglušio se na moj prijedlog 1999. godine u ime Vlade Republike Hrvatske da se pokrene istraga protiv Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Života Panića i Božidara Vučurevića. Predsjednica suda bila je prihvatila da podnesemo prijedlog Sudskom vijeću da preispita pitanje nadležnosti Haaškog suda za vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, ali koalicijske vlasti koje su došle poslije 3. siječnja 2000. godine nisu to htjeli ni spominjati. A imali smo argumente.

Sud je kaotično uređen. Četiri sumnjive smrti u zatvoru težak je propust uprave suda i zatvora. General Blaškić, kojemu je pritvor trajao više osam godina, koliko i konačna kazna, smanjena od 45. godina u prvom stupnju, u pritvoru je teško obolio. Dario Kordić , osuđen je na 25 godina robije. Kaznu izdržava u zatvoru u Austriji.. Prilikom mog posjeta zatvoru u Sheveningenu rekao mi je :«Profesore, da mi nije vjere u Boga i ljubavi za Domovinu ja ovo ne bih mogao izdržati!» Kao i svaka birokratska krasta, taj politički kazneni ad hoc sud ima tendenciju rasti, održati se i trajati ,vremenu i razumu usprkos. Imamo razloga za zabrinutost i potrebu za promjenu politike. Položaj Hrvatske i Hrvata pred tim sudom krajnje je nepovoljan. Glavno tužiteljstvo progoni Hrvate i Hrvatsku za opasno sročenu, zlu optužbu o zločinačkom pothvatu i nedokazanom krivnjom s tendencijom da se svi u agresivnom ratu Srbije protiv Hrvatske izjednače, da se potire dostojanstvo hrvatske žrtve i hrvatske vitezove proglašava krivcima. Hrvatske vlasti bez ikakvog nacionalnog ponosa i odgovornosti za poslove od prvorazrednog državnog interesa, bezuvjetno surađuju s tim sudom (MKSJ)izručivanjem ljudi i predajom državnih tajni; bivši sada doživotni (sic!) predsjednik države Stipe Mesić svjedočio je kao svjedok optužbe u postupcima protiv Hrvata a novinare koji objavljuju njegov iskaz zaštićenog svjedoka sude i kažnjavaju. Umjesto da služe stranim vlastima, hrvatske bi vlasti morale energično već sada ustati protiv neutemeljen ih optužbi protiv Hrvata i Hrvatske, energičnim obraćanjem Vijeću sigurnosti, koje je i stvorilo ovo opasno nedonošče u Haagu, da se stane na kraj ovom bezakonju pod okriljem međunarodnih čimbenika, da se Hrvatima sudi u Hrvatskoj. Hrvatski sabor morao bi raspraviti sadašnju situaciju i preispitati svoje odluke o suradnji sa Haaškim sudom. Ustavni sud Hrvatske već je rekao svoje i treba se opet javiti i preispitati utemeljenost Ustavnog zakona o suradnji s Haagom. Srećom, vješta obrana hrvatskih uznika na dobrom je putu pa tako već i srbijansku predsjednik traži da sud osudi Hrvate i ako ne bude dovoljno dokaza krivnje(!)

Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court MKS) utemeljen je Rimskim statutom 1998. Sudi pojedincima za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i, a to je novo, za zločin agresije. Vrijedi načelo zakonitosti i načelo osobne odgovornosti. Nacionalno pravosuđe ima prioritet, „osim ako ne želi suditi ili nije u stanju propisno provesti kazneni progon" Hrvatska je ratificirala Statut MKS-a i nije do sada prihvatila pritisak SAD-a o neizručivanju državljana SAD stranom sudu. Nadajmo se da će taj sud proraditi na dobro međunarodne pravde, premda mu se ne piše dobro, jer ga sabotiraju Sjedinjene države i Kina.

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice) stalni sud Ujedinjenih naroda koji sudi državama. Taj sud postoji još od vremena Lige naroda. Sudi u sporovima država. (Djelovao je kao Stalni sud međunarodne pravde" od 1922. do početka II. Svjetskog rata). Statut suda je sastavni dio povelje UN. Stranke statuta su sve članice UN pa i Hrvatska od 22. svibnja 1992. godine. Suci, njih 15, biraju se na devet godine, traži se visoka stručna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrstivost., a uživaju i diplomatske povlastice.. Biraju ih usporedno Opća skupština i Vijeće sigurnosti UN. Nadležnost im je da rješavaju sporove među državama članicama UN. Sude na temelju međunarodnih ugovora, međunarodnog običajnog prava i općih pravnih načela priznatih od civiliziranih naroda.. Kao pomoćno sredstvo mogu koristiti sudske presude i naučavanja najpoznatijih znanstvenika. Donose presude, savjetodavna mišljenja i zapovjedi. Sudili su o mnogim teritorijalnim graničnim problemima, zračnim incidentima iz vremena hladnog rata, ratnim sukobima, zakonitosti uporabe oružja i slično. Po prvi puta je 1993. godine pokrenut postupak zbog genocida i to u slučaju tužbe BiH protiv Jugoslavije.

U sadašnjem teškom trenutku za Hrvatsku imamo šansu zaštiti svoje nacionalne interese, iskazati svoj nacionalni suverenitet i odigrati pravu povijesnu ulogu u utvrđivanju istine o agresiji i zločinu Srbije i Crne Gore protiv Hrvata i Hrvatske u postupku pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, pred kojim je naša tužba i vodi se postupak protiv Srbije


Kronologija postupka pred Međunarodnim sudom pravde
Usprkos mnogim makinacijama i pokušajima da se tužbu povuče, postupak je ipak u tijeku. I valja nam u tome i ustrajati. Kako je došlo do te tužbe?

Kao ministar vanjskih poslova inicirao sam još 1992. godine postupak da se stvore uvjeti za suđenje ratnim zločincima. 1994. podigao sam tužbu (Actio popularis) protiv Slobodana Miloševića za genocid, ratne zločine i agresiju na susjedne zemlje. Na jednom javnom sastanku 1994. u Uredu Predsjednika Republike, kojeg je sazvao predsjednik Tuđman na temu kako izaći iz međunarodne izolacije, predložio sam da se pokrene postupak zbog genocida protiv SR Jugoslavije(Srbije i Crne Gore) pred Međunarodnim sudom pravde. Predsjednik Tuđman je tada odgovorio:»Ne možemo optužiti one s kojima svijet pregovara!» U međuvremenu je Bosna i Hercegovina optužila Srbiju i Crnu goru pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Na poziv pribivao sam u Palači mira u Haagu predaji tužbe BIH protiv Jugoslavije. Tada me je primio predsjedavajući MSP koji je zamolio da mu dostavim Actio popularis protiv Miloševića. Tek godine 1999. kao ministar pravosuđa u Vladi Zlatka Mateše, došao sam u priliku, da ostvarim ideju o tužbi protiv Jugoslavije. Prijedlog da se donese odluka o pokretanju postupka za genocid stavio sam u lipnju 1999. na sjednici VONSa . Predsjednik Tuđman je otvorio raspravu o tome. Na moj prijedlog uzvratio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić. «Ako tužimo Jugoslaviju propasti će sav naš trud normalizacije odnosa sa Beogradom. Dovodimo u pitanje normalizaciju odnosa sa Beogradom». Predsjednik Tuđman se složio sa mojim prijedlogom, stavio na glasanje, što baš nije bilo uobičajeno, i dobio potporu svih osim Mate Granića. A taj Granićev „sporazum normalizacije odnosa sa Beogradom" donio je diplomatsko priznanje Jugoslaviji, ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete rečeno je u članku 6 da će se 'stranke ugovornice o tome dogovarati naknadno». Kao da smo mi razorili Kragujevac i granatirali Beograd. Kao da agresivnog rata i zločina uopće nije ni bilo.

2. srpnja 1999. godine podnesena je tužba protiv SRJ

14. rujna 1999. godine , na pripremnoj sjednici, pred Predsjednikom suda (MSP) u Palači mira Haagu izložio sam optužnicu protiv SR Jugoslavije zbog zločina genocida počinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine, u skladu sa Statutom i Poslovnikom MSP, s pozivom na članak IX Konvencije o genocidu kojom je određena nadležnost toga suda. Očitovala se i protivna strana. Dobili smo šest mjeseci za izradu glavnog podneska s dokazima (tzv. Memorial).


Tužba za genocid protiv SRJ
U 'uvodnoj izjavi stoji: Konvencija o genocidu zabranjuje uništavanje, u potpunosti ili djelomično, nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih skupina, uključujući uklanjanje ili protjerivanje članova skupine s određenog teritorija. Između 1991. i 1995. godine, Savezna republika Jugoslavija opetovano je prekršila Konvenciju o genocidu. Izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i različiti paravojnih postrojbi na teritoriju Hrvatske, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, Savezna republika Jugoslavija je odgovorna za „etničko čišćenje“ hrvatskih državljana iz tih područja – proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana – kao i, u ovu svrhu, usmjerenim ekstenzivnim uništavanjem imovine, te se traži da se naknadi štete iz toga nastale. Uz to, naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti u području Knina, da se evakuiraju 1995. g., dok je Republika Hrvatska ponovno uspostavljala svoju legitimnu vlast (a u svijetlu jasnih garancija danih od najviših razina Hrvatske Vlade, uključujući Predsjednika Republike hrvatske, dr. Franju Tuđmana, kako se lokalni Srbi nemaju čega bojati i kako bi trebali ostati, Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu SRJ) se upustila u aktivnosti koje su rezultirale drugim krugom „etničkog čišćenja", kršeći Konvenciju o genocidu.

Hrvatska traži da Sud presudi:

(a) da je Savezna Republika Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj prema odredbama Konvencije o genocidu i

(b) da SRJ ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj, naknadu štete, koja je prouzrokovana navedenim povredama međunarodnog prava u iznosu koji će odrediti sud. Republika hrvatska zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta koje je prouzročila Savezna republika Jugoslavija.

Dakle, osuda za genocid i na naknadu ratne štete. U roku od šest mjeseci, dakle do 14. ožujka 2000. godine obvezali smo se podnijeti dokaze u našem Memorijalu. Utemeljili smo program istraživanja i prikupljanja dokaza. Pozvana su sva ministarstva, državne institucije, nevladine organizacije i najistaknutiji stručnjaci da se prikupi i dostavi dokaze o genocidu i ratnim štetama u Hrvatskoj. Određeni su i rokovi. Ali, vrijeme je radilo protiv nas. Izbori 2000. doveli su novi vlast. Bilo je glasova da treba tužbu povući a onda su krenuli drugim smjerom: proglasili su da je posao obavljen nestručno i za izradu Memorijala zatražili su odgodu od šest mjeseci pa još jednom šest mjeseci da se na tužbu – zaboravi. Naravno na svako produženje i protivna strana ima jednako vrijeme za sebe. I tako je prošlo šest godina a da se sa tužbom više ništa ne događa. Oni koji su protiv tužbe uspjeli su potisnuti ovaj proces. Njima tužba protiv Jugoslavije ne odgovara. Tako je od samo početka. Iz Haga je već krenulo čim smo tužbu predali. Sutradan je tiražni zagrebački dnevni list preko čitave stranice objavio naslov «Jugoslavija će tužiti Hrvatsku!» Dakle, nije im bilo po volji što smo mi tužili agresora, oni plaše čitatelje da će sada Jugoslavija tužiti nas. A to je standardno procesno pravilo retorzije – na tužbu – protutužba. Pa to zna svaki zagorski kverulant .

Povodom rasprava pred Sudom u postupku BIH protiv SCG neizravno polemizira i sa situacijom naše tužbe. Jedan dnevnik pita: Zašto bi BiH trebala povući tužbu protiv SCG-a za genocid» i odgovara: «BiH bi morala odustati od tužbe za genocid iz jednostavnog razloga što su Srbi protiv te tužbe. To nema veze s negiranjem istine o ratu, ali ima s tim da se svi narodi u BiH osjećaju jednakopravno.» Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom čak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od tužbe SiCG za genocid. Nedavno je plasirana „vijest" da se u krugovima EU očekuje da će hrvatska povući tužbu protiv Srbije da bi ušla u EU. Vijest nije od nikoga potvrđena.

Treba se bojati da oni kojima nije do istine i pravde o genocidu nad Hrvatskom neće mirovati i da će nastaviti sa potiskivanjem tužbe za genocid protiv SiCG.. Najprije su je osporili, zatim prekrojili, potom su izazvali odugovlačenje postupka na sada već više od deset godina a sve to da bi se očuvali «rezultati normalizacije odnosa sa Beogradom.». Hrvatska mora ustrajati na svojem pravu optužiti za genocid Jugoslaviju(Srbiju i Crnu Goru). Hrvatska je podigla tužbu za genocid kojeg je žrtva i mora na tome ustrajati.

Tužba za genocid nije ostala ista kakvu smo podnijeli. Oni koji su nastavili poslije nas izmijenili su stvar tako da su:
1. izostavili su točku dva - opis „etničkog čišćenja" koje su izvršili Srbi .„naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti...da napuste tzv. Krajinu, i
2. izostavljena je iz tužbe Crna Gora po logici notorne laži bivšeg, sada doživotnog predsjednika Republike Stipe Mesića da „Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske"


Nekoliko zaključaka

1. Tužbu protiv Srbije ne smije se povući, jer se genocid u Hrvatskoj dogodio. Povlačenjem tužbe moglo bi se zaključiti da nije ni bilo zločina.
2. Nikakva izvansudska nagodba po opatijskom turističkom modelu Josipović-Tadić ne dolazi u obzir. Nema nagodbe oko postojanja zločina genocida. Preteške su to stvari.
3. Navodno slabi izgledi na uspjeh tužbe i ne mali troškovi postupka, nisu razlog za povlačenje tužbe
4. O povlačenju tužbe ne odlučuje Predsjednik Republike, već onaj organ koji je tužbu podnio a to je Vlada Republike Hrvatske. Ali, pošto se radi o dalekosežnom i značajnom pitanju od vitalnog nacionalnog interesa o tome bi trebao odlučiti Hrvatski narod referendumom.
5. Prihvatimo židovsko pravilo. Prema Ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zločine.
6. Argument koji se od nekih čuje da se s onim s kojim se surađuje ne može tužiti i sudski sporiti, nije održiv. Hrvatska je žrtva velikih zala, govorio je naš pokojni Blaženik Alojzije Stepinac. Ne bez razloga. Radi velikih zala koja su nam se dogodila moramo ostati kod moralne i pravne tužbe za genocid koji je nad nama izvršen.


Dr. Zvonimir Šeparović
Profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Ministar vanjskih poslova (1991/92) i ministar pravosuđa(1999) u vrijeme podnošenja tužbe
Član Europske akademije znanosti i umjetnosti

z separovic
Prilikom posjeta Salzburgu u kojem je održana svečana godišnja sjednica Europske akademije znanosti i umjetnosti 2. ožujka 2013. na kojoj su Ivo Josipović, Boris Pahor, predsjednik Slovenije i Vladimir Putin, predsjednik Ruske Republike izabrani kao zaštitnici te akademije, održan je i susret sa predstavnicima velike brojne zajednice Hrvata u Salzburgu (ima ih više od 13.000).

Na slici  (s lijeva na desno) dr. Zlatko Dobranović, predsjednik Krovne organizacije Hrvata u Austriji,
fra Zlatko Špehar, župnik Hrvatske katoličke misije u Salzburgu, predsjednik Ivo Josipović i
predsjednik Zvonimir Šeparović, član Europske akademije znanosti i umjetnosti

z separovic
Hrvatsko žrtvoslovno društvo pod predsjedanjem svoga predsjednika Zvonimira Šeparovića na prošlotjednoj tiskovnoj konferenciji iznijelo je dosta zanimljivih podataka o nekom raskoraku između udruga i pojedinaca, koji podržavaju vlast i onih, koji u ovom momentu se suprostavljaju takvim stavovima.

HŽD je protiv ovakvog zdrastvenog odgoja, jer će upropaštavati djecu pod krinkom zdravstvenog odgoja. HŽD nije protiv zdravstvenog odgoja, ali ovaj predloženi odgoj, oni smatraju u kulturi smrti, a ne života, zagovarajući homoseksualizam. Traže da Sabor opozove taj zakon jer je opasan i neprimjeren, poglavito zbog većinskog katoličkog življa.

HŽD je protiv povlačenja tužbe za genocid, jer je u Hrvatskoj ubijeno preko 15.000 ljudi, 50.000 ranjenih, 500.000 prognanih i naglašeno je posebno područje Vukovara, Voćina, Škabrnje, Dubrovnika, te cjelokupnog okupiranog područja. Šeparović je rekao, da je osobno tu tužbu za genocid progurao kod predsjednika Tuđmana, a da je protiv nje bio Mate Granić, dugogodišnji ministar vanjskih poslova. Zbog svega navedenog, povlačenje tužbe je  stvar o kojoj odlučuje narod u krajnjem slučaju. S tim u vezi HŽD je protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru, jer HŽD smatra da broju Hrvata treba dodati nestale, ubijene i prognane, te upozoravaju da je broj ljudi, koji se deklariraju pisanjem ćirilice i broj navodnih Srba u Vukovara u znatnom raskoraku. Zapravo da ljudi žive u Srbiji sa mjestom boravka u Vukovaru. Što znači kako akcija policije u vukovarskom kraju, za utvrđivanje stvarnog stanja nije provedena.

Zakon o strateškim investicijama nazivaju protuustavnim. Smatraju isto tako, da jedino ulaganje od 20 miliona eura može biti izuzeto od takvog mišljenja. Zbog toga i Kordinacija branitelja okupljena oko gosp. Loboreca se ograđuju od politikanstva i rasprodaje, vodećih stranaka. Loborec otvoreno pita, koliko je oružja bez dozvole oduzeto u  Vukovarsko-srijemskoj županiji. I nije zadovaljn brojem oduzetog oružja, isto tako pita tko je u 36 sati odobrio "ljubljene ispred katedrale"?  Udruge branitelja izašle na konferenciji za tisak podatakom o navodnoh preko 150.000,00 kn  potrošenih za taj blago rečeno čudan čin ljubljena pred katedralom. Udruge branitelja okupljene u ovoj konferenciji za novinstvo su upozorile sličnost ove situacije i vrijeme kada smo bili primljeni u NATO, a to smo po njima platili zakonom o nekretninama. Sada se prodaju bogatstva u sličnoj poziciji. Što je po njima nedopustivo.

I na kraju dr. Zvonimir Šeparović smatra, kako je registar agresora neophodan, jer je izašao na vidjelo i registar branitelja, s čime se HŽD ne slaže, jer je učinjena povreda privatnosti osobe. Konferencija za novinare je ponudila jedinstveni stav braniteljski udruga prema političkim temama i to je novina njihovog djelovanja. Prvi puta je snaga braniteljskih udruga kordinirana u jednoj osobi, koja ima kohezivni karakter i stavovi su jedinstveni. Branitelji sve više shvaćaju novu ulogu u stvaranju zemlje za što im je neophodno jedinstvo.

IGOR DRENJANČEVIĆ // POLITIKA.HR
http://www.politika.hr/hrvatska/11982-hrvatsko-zrtvoslovno-drustvo-prosvjeduje-protiv-neravnopravnosti-misljenja

z separovic
Prof. emeritus Dr. Zvonimir Šeparović

PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Pažnji dekana
prof. dr. sc. Zoran Parać

ZAGREB


Predmet:
Thedor Meron, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu-prijedlog


Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pod predsjedanjem Theodora Merona donijelo je 16. prosinca 2012. presudu kojom se poništava prvostupanjska presuda kojom je  hrvatski general Ante  Gotovina bio osuđen na 24. godine, a general Mladen Markač na 18 godina zatvora i optužene oslobodilo krivnje po svim točkama optužnice, da bi počinili zločin „udruživanja u zločinački pothvat“ planiranja i provođenja etničkog čišćenja  hrvatskih Srba. Bila je to povijesna, pravedna presuda koja je od velikog značenja za Hrvatsku, jer otklanja  optužbe da bi Hrvatska nastala na zločinu i dokazuje da je  Domovinski rat bio međunarodno priznati obrambeni, oslobodilački rat.

 

Pravni fakultet i Sveučilište  u Zagrebu trebali bi izraziti zahvalnost dodjelom  počasnog doktorata profesoru Theodoru Meronu.

 

Theodor Meron rođen je 28. travnja 1930. godine u Kaliszu u Poljskoj u Židovskoj obitelji koja je mahom pobijena u nacističkim logorima. Theodor Meron je djetinjstvo proveo u nacističkim logorima Poslije rata prelazi u Izrael gdje diplomira  na Pravnom fakultetu Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu. Bio je savjetnik  ministra vanjskih poslova Izraela.  Doktorat  stječe na Harvardu, a međunarodno pravo specijalizira na Sveučilištu u Cambridgu. Godine 1978 emigrira u SAD. Rano je postao profesor međunarodnog prava, od 1994 je profesor na  Pravnom fakultetu u New Yorku. Od 1991. do 1995. je profesor međunarodnog prava u Ženevi,na Harvardu i Berkeleyu. Bio je savjetnik Vlade SAD u slučaju La Grand pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Od godine 2000. je savjetnik za međunarodno pravo ministarstva vanjskih poslova SAD. Godine 2006. Imenovan je Charles L. Denison profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta  New York. Bio je glavni urednik vodećeg svjetskog časopisa međunarodnoga prava The American Journal of International Law. Član je brojnih američkih i svjetskih udruga međunarodnog prava. Predstavljao je SAD na mnogim važnim međunarodnim skupovima, tako u Kopenhagenu 1990. Sudionik je Međunarodne diplomatske konferencije u Rimu 1998. gdje je donesena odluka o utemeljenju stalnog Međunarodnog kaznenog suda (International Criminal Court). Profesor Meron je  radio na nacrtu međunarodnih zločina, zločina protiv čovječnosti, a posebno na definiranju zločina agresije. Djelovao je u više odbora i organizacija za ljudska prava, međunarodnog humanitarnog prava i Crvenog križa. Predavao je na brojnim sveučilištima, tako primjerice u Heidelbergu, Berlinu, Varšavi, Budimpešti i Strassbourgu. Dobio je brojna međunarodna priznanja: počasni je doktor Sveučilišta u Varšavi, nositelj je  francuske legije časti. Česti je suradnik uglednih časopisa međunarodnoga prava.

Profesor Mehron je autor 11 knjiga i velikog broja članaka. Od knjiga spominjemo: Investment Insurance in International Law (1984.); Human Rights Law-Making in the United Nations(1986), Human Rights in Internal Strife: Their International Protection(1987); Human Rights and Humanitarian Norms as Customary Law (1989); Henry's Wars and Shakespeare's Laws (1993); Bloody Constraint: War and Chivalry in Shakespeare (1998); War Crimes Law Comes of Age: Essays (1009);International Law in the  Age of Human Rights(2004); Humanization of International Law (2006) i The Making of International Criminal Justice:The view from the Bench-Selected Speeches(2011.).

Sudac Theodor Meron izabran je, kao američki državljanin, od Opće skupštine UN 2001.godine, za suca člana Žalbenog vijeća sudova za bivšu Jugoslaviju(ICTY) i Rwandu (ICTR).Bio je prvi puta predsjednik suda od 2003.do 2005.. Ponovno je izabran za predsjednika od svojih kolega 2011. godine.

Predlažem da se prof. Theodor Meron proglasi počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu. Naše je Sveučilište podijelilo taj laskavi naslov i drugim ljudima zaslužnim za mir i pravdu u Hrvatskoj. Tako su naši počasni doktori između ostalih Katheleen Wilkes, profesorica filozofije Sveučilišta Cambridge, koja je, kao  stalna članica Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, ostala u Dubrovniku za cijelo vrijeme rata i značajno je pomogla internacionalizaciji agresije na Hrvatsku; Margarett Thatcher, bivša dugogodišnja britanska premijerka, pomagala je međunarodno priznanje Hrvatske, upozoravala je svijet na velika zla srpske agresije, posebno na zločine nad Vukovarom i Dubrovnikom; dr. Alojz Mock, bivši ministar vanjskih poslova prijateljske Austrije, bio je među najvatrenijim zagovornicima međunarodnog priznanja Republike Hrvatske; dr. Robert Badinter, bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske, dobio je počasni doktorat našeg Sveučilišta zbog njegove zauzetosti za priznanje Hrvatske, kada je kao predsjednik Međunarodne komisije za bivšu Jugoslaviju (Badinterova komisija) donesen pravorijek da  se članice  Jugoslavije mogu, ako to žele, slobodno osamostaliti kao posebne države, jer da Jugoslavije više nema.

Na temelju svega izloženog slobodan sam podastrijeti upravi našeg Fakulteta slijedeći:

prijedlog

da Pravni fakultet u  Zagrebu razmotri mogućnost da se Sveučilištu u Zagrebu predloži da se Dr. Theodoru Meronu, svjetski poznatom stručnjaku za međunarodno humanitarno pravo, međunarodno kazneno pravo i prava čovjeka, a sada predsjedniku Međunarodnog kaznenog suda,koji je bio na čelu Žalbenog vijeća  koje je donijelo pravednu presudu od vitalnog interesa za Republiku Hrvatsku dodijeli  počasni doktorat  Sveučilišta u Zagrebu.

Dr. sc. Zvonimir Šeparović

Profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

U Zagrebu, 10. prosinca 2012.