Priopćenja

'Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.'
Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 1
...Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana i četvero građana - a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 2

Ubijeni su: 
Slavko Šćukanec,  
Sent Martoni, 
Miroslav Svoboda, 
Viktor Kolombar, 
Miloš Mrse, 
Mato Gašparević,  
Mijo Staničar, 
Stjepan Jureša, 
Josip Lupinski, 
Ferdo Varšec, 
Nikola Ivša, 
Dragutin Kostelc, 
Andro Martinko i 
Antun Tašnar-Jurčić

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 4

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 5

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 6

HŽD U Spomne prosinačkim žrtvama Đuro Knezičić 2017 7

...Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri 'Shwarzlose' 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao 'krvavi četvrtak' - ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Više informacija o tom događaju mogu se pročitati na portalu: http://www.fizzit.net/drustvo/povijest/2887-sjecanje-na-prosinacke-zrtve-pokolj-prosvjednika-trgu-bana-jelacica 
Fotografije: Đuro Knezičić

Diana Glasnova
· 5. prosinca u 19:02 ·
Dragi svi, upravo je brisan moj post o generalu Praljku gdje je pisalo sljedeće:

Jedno je u meni usadilo dubok korijen:
uvjerenje da je moral osnova svih stvari i
da je istina substanca sve moralnosti.
Istina je bila moj jedini cilj....
Ne znam što protiv riječi moral i istina imaju oni koji brišu.


Daina Glasnova - novinarka iz Bugarske

 

plakat gospa od utocista sarajevo 01

Na poziv nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje predvodi župan Božo Galić, boraviti će u uzvratnoj posjeti vrhbosanskoj nadbiskupiji u Sarajevu 11. i 12. prosinca 2017. godine.

Na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, u dvorani Pavla VI., Josipa Sadlera 5 u Sarajevu, 11. prosinca 20017. s početkom u 19 sati premijerno će se prikazati dokumentarni film „Gospa od Utočišta“, redatelja Srđana Segarića.

Tema filma je najpoznatije marijansko hodočasničko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koje se nalazi u mjestu Aljmaš. U filmu je obuhvaćena kronika događanja kroz povijest od 1332. godine do danas, kronika o progonu hrvatskoga življa i njegove katoličke vjere s posebnim osvrtom za vrijeme Domovinskog rata, kada su Hrvati bili prognani sa svoga ognjišta, a svetište sravnjeno sa zemljom. Snimljen na autentičnim mjestima, u filmu su zabilježene izjave svjedoka, dokumentarna građa i ambijentalne vrijednosti ovoga hrvatskoga prostora. Film prikazuje kako je jedan kip Gospe u ratu vjernicima najavljivao slobodu i povratak.  


Drugog dana posjeta planiran je susret župana Bože Galića i kardinala Vinka Puljića. U sastavu izaslanstva biti će i producent filma Antun Ivanković.
 

Riječki vjeroučitelj i vođa katoličkih skauta Marin Miletić (opsežan razgovor s njim za naš portal pročitajte OVDJE) pisao je nekoliko mjeseci redovitu tjednu kolumnu za Novi list koja je svojim tekstovima predstavljala osvježenje ne samo na lokalnoj nego i nacionalnoj medijskoj sceni. Progovarajući o raznim društvenim događanjima iz perspektive aktivnog vjernika, Miletić je nudio pogled kakav je iz raznoraznih razloga, nažalost, zanemaren u svjetovnim medijima. Nakon što je napisao takvu kolumnu o događanjima na Haaškom sudu i samoubojstvu generala Slobodana Praljka, iz Novog lista mu je (pre)poručeno kako bi bilo dobro napisati “kolumnu o drugoj temi”. Nakon što je odbio, kolumna mu nije objavljena. Iz solidarnosti s Miletićem i slobodom govora i izražavanja, prenosimo ovu kolumnu koju su u Novom listu zabranili.

general Praljak Miletić Patrik Macek

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

“Vođen vizijom otvorenosti, sa željom da Novi list ponudi i drugačije mišljenje, da osim ustaljenih lijevih svjetonazorskih pozicija čitateljima ponudi bar jedan drugačiji pogled na našu zbilju koji je protkan vjerničkim i domoljubnim stavom prije svega, bivši urednik Robert Frank pozvao me u Novi list kao tjednog kolumnistu. Hvala mu na otvorenosti. Frank je držao da je svugdje, a pogotovo u dnevnom tisku, važno imati i drugu stranu, onaj audietur et altera pars. Iako se i sam nije slagao sa mnom u svemu, Frank je želio pustiti i puštati, slobode radi, da pišem. Da pišem o čemu god hoću na način na koji ja držim da bi se trebalo pisati. Otpora, izvana, iznutra, je bilo mnogo, uistinu bezrazložnog, jer ispadne, da oni koji se kunu u slobodu drže tu slobodu slobodnom samo za svoje istomišljenike. Kako god, počeo sam pisati u siječnju 2017. i pisao sam do prosinca 2017. Moja prva kolumna, prvi tekst je bio o 25. godišnjici međunarodnog priznanja Hrvatske. Sa slobodom sam počeo, sa slobodom završavam. Preporučeno mi je, nakon što sam poslao kolumnu o generalu Praljku, da pišem neku drugu temu. O došašću, iako sam prethodno već pisao o navedenome. Meni se pak činilo da je iznimno važno progovoriti o Praljku iz kuta o kojem se nije pisalo, pogotovo ne u Novom listu. Tekst sam poslao i s time završio. Kako nije ugledao svjetlo dana, objavljujem ga na webu Radija Skaut na kojem ću i dalje pisati svoje komentare društvenih događanja. Hvala još jednom svima koji su imali viziju slobode i otvorenosti. Ja pak radije biram ne pisati, nego pisati sluganski. Živjela sloboda!”, napisao je Marin Miletić u uvodu kolumne koju je objavio na stranicama Radio Skauta.

General Praljak – radije časna smrt nego besraman život

Sokrat je bio grčki filozof koji se bavio krucijalnim pitanjima razlikovanja dobra od zla. Optužen je, lažno, da kvari mladež. Praljak je optužen lažno, zbog političkih interesa tzv. međunarodne zajednice. Sokrat nije bježao, predao se je i bilo mu je suđeno radi filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati. Ni Praljak nije bježao nego se predao sudu odlučan u namjeri da na sudu obrani svoju čast i čast hrvatskog naroda. Sokrat je popio otrov jer nije htio da ga pogube zbog zakona koji nije zakon jer je nepravedan u sebi. Praljak bi, jer je već odslužio veći dio izrečene kazne, uskoro bio pušten na slobodu, ali je također popio otrov jer je presuda njemu nepravedna u sebi. A, stigmu ratnog zločinca nije želio nositi na svojim leđima jer on ratni zločinac naprosto – nije. I Sokrat i Praljak svaki u svojoj dimenziji i u svoje vrijeme, živjeli su ovaj život na način da su bili spremni umrijeti za vlastite ideale. Nedugo nakon Sokratove smrti Atenjani su shvatili strašni čin nepravde i rehabilitirali ovog velikog filozofa. I hrvatskom će narodu ostati zadaća Praljku dati mjesto koje mu pripada: na pijedestalu ratnika i umjetnika koji su za slobodu i čast svog naroda bili spremni žrtvovati vlastiti život. Mediji, strani i susjedski pogotovo, namjerno i svjesno prešućuju Generalove posljednje riječi: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu!“ Zločesto se ističe sam čin ispijanja otrova poistovjećujući navedeno s činom nacističkog zlikovca Goringa, makar je potonji osuđen na smrt, a ovdje je Praljak trebao izaći na slobodu. Praljkov čin je ustvari jasni pokazatelj da je njegova savjest čista, a da mu je istina važnija čak i od vlastita života. Časna smrt, kako ju zovu u pojedinim kulturama, nerijetko je vojnicima prihvatljivija od besramnog života. Nama je, preko knjiga i filmske umjetnosti poznat harakiri, samoubojstvo samuraja, drevnih japanskih vitezova koji su tim činom iskazivali svoju ratničku čast. Nije ovo lako pojmiti današnjoj generaciji klinaca, a kako vidimo, nije lako prihvatiti herojstvo ni svima onima koji su se devedesetih skrivali po podrumima vlastitog kukavičluka. Nas pak kao kršćane boli što si je general oduzeo život. Crkva ne odobrava čin samoubojstva, ali ipak ostavlja nadu za osobe koje su ga počinile pa tako u Katekizmu Katoličke Crkve stoji: “Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.” Posebno pak, imamo pravo biti osjetljivi, kada se radi o hrvatskim braniteljima koji su najbolje godine svoga života dali za slobodu domovine, a pritom i sami zadobili rane na duši koje teško zacjeljuju. Zato se i imamo pravo ufati u Božansko milosrđe koje će natkriliti svaku tamu. Tako gledajući, Praljakov čin ne možemo svesti na razinu pukog suicida kao što to ne možemo učiniti niti s jednim suicidom hrvatskih branitelja.


Sudovi nečasti i njihove sluge

I u našoj zemlji smo svjedoci mnogih epiloga sudova koji su sramni u svojoj biti. Ljudima kojima su milijune pokrali, opraštaju se dugovi. Malom čovjeku sjedaju ovrhe na svaki neplaćeni račun. Tom istom malom čovjeku stižu rigorozne kazne za svaku vožnju preko ograničenja. A bogati ubijaju ljude, čine desetke i desetke prometnih prekršaja i bivaju oslobođeni. Ovaj svijet je prepun nepravde. I Isus je imao iskustava s nepoštenim sudovima i s izdajnicima iz vlastitih redova. Znamo kako je završio, na montiranom procesu, on Spasitelj prečisti osuđen je na smrt razapinjanjem na drvetu križa. Mi se trebamo zapitati kolika je odgovornost hrvatskih političara koji su svojim diplomatskim neaktivnostima dopustili da se dogode sramotne presude hrvatskim generalima. Sjećate li se svih onih koji su u potrazi za podrškom vlastitim ambicijama obilazili svjetske centre moći i koji su se spremno stavili u njihovu službu blateći Domovinski rat, političare i generale koji su ga iznijeli? Tužitelji vlastitog naroda važni su svjetskim moćnicima jer im pomažu u formalno pravnoj raspodjeli krivnje na sve narode uključene u ratove na području bivše Jugoslavije. Na taj način pere se i savjest međunarodne zajednice koja je rat mogla zaustaviti, samo da je to htjela, ali ako su u toj priči svi negativci onda nema njihove moralne odgovornosti. Nisu samo pokajnički hodočasnici krivi za haaški epilog. Sjetimo se i kako je svojedobno ministarstvo kulture, za vrijeme dok mu je na čelu bila Andrea Zlatar, odlučilo da general Praljak mora plaćati poreze za šund literaturu za 18 knjiga o Domovinskom ratu i ratu u BiH iako knjige obiluju preslikama autentičnih dokumenata koje je Praljak sam nabavljao, ponekad i na crnom tržištu. Doista, imaju li uopće obraza svi ti naši političari koji su kukavički okretali glavu od Praljka dok je bio živ? Da imaju i zrno srama, utopili bi se u tom vlastitom sramu bezličnosti i šutjeli bi nadajući se da će prašina zaborava prekriti njihovu bijedu.

Tuđman je još u prosincu 1998. na otvaranju vojne škole Ban Josip Jelačić proročanski govorio o haaškim optužnicama koje se pišu protiv državnog vrha i protiv generala. Tuđman je jasno istaknuo kako svijetu treba reći da Hrvati nisu zločinci, da smo branili svoju zemlju i svoj narod. Predsjednik je pozvao na jedinstvo vojske, države i naroda rekavši da nema nikakvog odstupanja od te istine. Pa ipak, najveći problem našeg naroda je taj da poslije Tuđmana nismo imali državnike, nismo imali političare sa stavom, imali smo i imamo hrpu karijerista, dobar broj onih koji bi mamu prodali za šaku srebrnjaka. A što ti je stado bez pastira. Ništa, hrpa uplašenih ovaca koje ne znaju kuda krenuti, kome se utjecati. Bosna i Hercegovina je dva puta službeno molila pomoć hrvatske vojske protiv srpskog agresora. Hrvatska je pomogla. Stotine tisuća muslimanskih izbjeglica bilo je smješteno u Hrvatskoj, između ostaloga i u domu Slobodana Praljka. Bosna bi šaptom pala od ruke srpskog okupatora da nije imala hrvatske ratnike koji su prvi pružali organizirani otpor. Degutantno je slušati, gledati i čitati, heroje dnevnih boravaka, anemične političare i strašljive kvazidržavnike, sve one od 2000. pa na ovamo, koji se usuđuju danas docirati na ovu situaciju, a do jučer su se pravili blesavi, zatvarajući oči na vapaje naših haaških uznika. U kopernikanskom zaokretu, oni koji su do jučer puhali u isti rog: „Locirati, uhititi, transferirati“, ti isti „kolege“, danas se zgražaju i lažno jecaju nad sudbinom generala Praljka. Gospodo, nemojte. Ako Boga poznajete, nemojte, a ako Boga ne poznajete, opet – nemojte.

Igre moćnika


Svaki rat je strašan. I ne postoji sveti rat. Svaki rat ostavlja ucviljene obitelji, majke i očeve bez djece, djecu bez očeva i majki. Svaki rat čini rane preduboke. Nažalost i u tome ratu u Bosni i Hercegovini dogodile su se strašne stvari. Velika tragedija bio je sukob između Hrvata i Bošnjaka, do njega nije trebalo doći, a koliko su za njega krivi Izetbegovićevo oklijevanje i stav kojeg je dugo propagirao kako to nije njihov rat ili procjena dijela Herceg-bosanskih političara da treba učiniti tvorevinu po uzoru na Republiku Srpsku drugo je pitanje. Odgovor na njega dat će povijest i povjesničari, ali ostaje činjenica da je Republika Srpska danas realnost. Utjecaj stranih obavještajaca također nije beznačajan u povijesti hrvatsko-bošnjačkog sukoba. U tom sukobu dogodili su se grozni zločini poput onog u Ahmićima. Pojedinci koji su ih učinili za njih moraju odgovarati. No, jednako tako pojedinci moraju odgovarati za zločine počinjene nad Hrvatima u BiH, a za njih nije odgovarao nitko, niti će, kako stoje stvari, itko odgovarati. Ajmo napisati otvoreno, Haagu je jedini cilj bio pokazati da smo svi na Balkanu ista gamad. Ante Gotovina se izvukao iz prozaičnog razloga: da je bio osuđen za prekomjereno i neselektivno granatiranje za što su ga teretili, otvorila bi se time Pandorina kutija iz koje bi se širio mogući vonj cijelog niza novih optužnica protiv Amerike i drugih država. Prosto govoreći, izvukli smo se u slučaju s Gotovinom jedino i samo zato što su moćnici ovoga svijeta čuvali vlastite stražnjice. Srbiju pak nisu definirali kao agresora u Bosni i Hercegovini u presudi Mladiću da im se ne zamjere do kraja pa ovi umjesto Europske unije ne odu Rusima, a nakon što nisu okrivili Srbiju, a s namjerom da Bosna ne ode u potpunosti u ekstremizam, s kojim je poprilično načeta, ostalo je jedino dostupno žrtveno janje – Hrvatska. Kad nije mogao dokazati pojedinačnu i zapovjednu odgovornost, sud u Haagu je posegnuo za udruženim zločinačkim poduhvatom, doktrinom koja omogućuje da za počinjeni zločin mogu odgovarati svi u zapovjednom lancu vojske čiji su pripadnici zločin izvršili, uključujući i njihove političare.

I za kraj, simbolika koja je presnažna: Sud prestaje s radom 29. studenog, na bivši “Dan republike”, rođendan u krvi i plamenu propale komunističke tvorevine Jugoslavije. Možemo kazati, na taj dan 2017. nije umro samo general Slobodan Praljak, umrla je toga dana i međunarodna pravda. Na svu sreću, postoji pravda koja je iznad svake ljudske pravde i sud koji je iznad svakog ljudskog suda, a vjera u ove Božanske “institucije” daje nam snage da krenemo dalje sve dok ne dođemo do ispunjenja kojeg je pravedni Slobodan Praljak, vjerujemo, već ostvario!

Marin Miletić | Bitno.net

Objavljeno: 4. prosinca 2017.

Nakon što sam prije nekoliko dana bio blokiran 48 sati, jutros sam, zbog teksta dolje, od Facebooka dobio obavijest kako sam ponovno blokiran na tri dana.

Ovu novu blokadu Facebooka mogu protumačiti samo kao potvrdu istinosti svega što sam dolje napisao. Neka čitatelji zaključe što u tom tekstu ima da ga treba sakriti od očiju šire hrvatske javnosti u demokratskom društvu?

Istovremeno, ne mogu se oteti dojmu kako je ovo atentat na slobodu govora i mišljenja u Hrvatskoj, koji je okrutniji od same fizičke likvidacije pisca. Pitam se koliko smo daleko i od takvih postupaka onih koji danas vladaju svijetom.

Ponavljam tekst koji sam sinoć stavio na moju Facebook stranicu:

“Mnogi će reći da je patetično ovo što ću napisati. Nije patetično nego duboka istina. Nakon tragične smrti viteza hrvatskog generala Slobodana Praljka u haaškoj sudnici, zavjere velikih sila protiv Hrvatske i još jedne duboko traumatične potvrde sluganstva naših najviših državnih dužnosnika, ne preostaje mi ništa drugo nego reći: MOJA DUŠA I MOJE SRCE POLAKO ALI SIGURNO UMIRU ZAJEDNO S MOJOM HRVATSKOM. Radić: Ne idite u Beograd kao guske u maglu.

Ni u snu se ne želim uspoređivati s velikim vođom hrvatskog naroda Stjepanom Radićem, kojeg su članovi Narodnog vijeća u Zagrebu htjeli ubiti nakon njegovog govora u Hrvatskom saboru 1918. kad im je poručio da ne idu u Beograd i da ne ulaze u savez sa Srbijom bez da pitaju hrvatski narod je li se on s time slaže. Posljedice tog odlaska u Beograd bile su za hrvatski narod katastrofalne i još uvijek jesu.

No, i ja danas, nakon 50 godina bavljenja politikom i borbom za Hrvatsku, duboko u sebi osjećam da nam se sprema nova velika izdaja. Znam da će me malo ljudi uzeti za ozbiljno. Međutim, doći će vrijeme kad će se barem netko sjetiti ovih mojih riječi. Nakon smrti generala Praljka pokazalo se da u postotku niti jedan narod na svijetu nema toliko izdajnika i protivnika vlastite države.

Nažalost, Praljkova smrt još jednput je pokazala svu impotenciju, nemoć i podijeljenost sadašnje generacije hrvatskog naroda. Prestanimo si lagati i očekivati kako će nas netko izvan nas samih osloboditi okova u kojima se nalazimo. Slobodni smo još samo jesti, hodati i umirati, a sve drugo je pod kontrolom Velikog brata i njegovih hrvatskih slugu. U zaključku smatram potrebnim naglasiti, iz vlastitog iskustva, da svaki pokušaj domoljubnog organiziranja u Hrvatskoj je na samom početku zaustavljen od strane Udbe, koja još uvijek ima svu vlast u Hrvatskoj. To se dogodilo i s mojim zadnjim pokušajem.”

U Zagrebu, 8. prosinca 2017.

Antun Babić

Možda i posljednja prilika da sagledamo gdje smo i kamo nam valja stremiti

Nakon tragičnog raspleta gotovo četrnaestogodišnjeg krivosudnog mrcvarenja ''herceg-Praljak suicidbosanske šestorice'' u Haagu, mnogo se govorilo o tomu kakvu je poruku general Praljak htio poslati svojim činom. Jedni misle da je to bila njegova zadnja žrtva za Hrvatsku, pokušaj da na taj način protestira protiv nepravde koja se nanosi njemu i zemlji koju je branio, kad su već svi drugi načini bili iscrpljeni. Drugi misle da kao ponosan i u vlastitu nevinost uvjeren čovjek nije htio živjeti sa stigmom ''ratnog zločinca''. Treći, kojima je ionako bilo kakva StigmaPresudom je Hrvatskoj na dulji period opet prišivena stigma povijesnog negativca. Budući da se optužba za ustaštvo od prevelike upotrebe već pomalo istrošila, trebalo je onima koji kroje sudbinu svijeta pod hitno smisliti nešto novo. Da u Haagu se sudilo narodima, a ne pojedincima. Jer da nije tako, čestit čovjek kao Praljak ne bi imao što tamo raditi.Hrvatska trn u oku, misle da je njegov čin kukavički, premda nikako ne uspijevaju logično obrazložiti zašto tako misle.

Praljak je već drugi znameniti Hrvat u kratkom vremenskom periodu koji oduzimanjem vlastitog života upućuje krik gluhoj Hrvatskoj. I svijetu. Prvi je Zvonko Bušić koji se, duboko razočaran u stvarnost samostalne Hrvatske o kojoj je sanjao cijeli život, odlučio na taj radikalni čin. Zvonko mi je u nekoliko navrata znao reći da ga u borbi za Hrvatsku samo metak može zaustaviti. Suočen s mirnodopskim rastakanjem Hrvatske - gdje su metci riječi, laži, licemjerje i izdajstvo, i ne ubijaju nego truju, prljaju, guše sve dobro, lijepo i istinito - on je taj metak ispalio iz vlastitog pištolja. Praljak je ispio otrov suočen ne samo s hrvatskom bijedom i licemjerjem nego i s bešćutnošću i perverzijom svjetskih moćnika. Hrvatska smrt, rekao je još A. G. Matoš, ima više ukusa od hrvatskog općinstva.

Kad se dvojica takvih ljudi u jednom malom narodu ubiju u relativno kratkom vremenskom razmaku, znači da je vrag Haagodnio šalu i da se nešto gadno iza brda valja. Iz Haaške presude i Praljkova čina može se izvući nekoliko zaključaka važnih za hrvatsku sadašnjost i budućnost.

Pokušat ću ih navesti i obrazložiti. Prvo, Presudom je Hrvatskoj na dulji period opet prišivena stigma povijesnog negativca. Budući da se optužba za ustaštvo od prevelike upotrebe već pomalo istrošila, trebalo je onima koji kroje sudbinu svijeta pod hitno smisliti nešto novo. Da u Haagu se sudilo narodima, a ne pojedincima. Jer da nije tako, čestit čovjek kao Praljak ne bi imao što tamo raditi.

Drugo, ovom presudom i bošnjačkim likovanjem definitivno je dokrajčena Starčevićeva ideja o hrvatstvu bosanskih muslimana, ali i Tuđmanova ideja o ''posebnim odnosima'' iz Washingtonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci nakon ovih zlosretnih događanja ne samo da su se riješili tlapnje o nekakvom jedinstvu, nego vjerojatno ulaze u dugi period turbulentnih odnosa i sukoba, pitanje je samo kojeg intenziteta.

Treće, mlako i prestrašeno reagiranje hrvatskih vlasti na događanja u Haagu govori da naše vodstvo nije doraslo BiHsituaciji. Međutim, objektivna odgovornost je na vlastima prije ove, prije svega Račanovoj vlasti, koja je jednostrano PrijetnjaHrvatima u BiH nakon ove presude prijeti minoriziranje, obespravljivanje i egzodus. Hrvatska se sa stigmom agresora na BiH neće ni usuditi učiniti nešto više za njih. Znači Hrvati u BiH moraju zbiti redove i osmisliti novu strategiju i način borbe za svoja prava i opstanak. Konačno, moraju potražiti i nova savezništva. Što znači da neće biti u poziciji da odbijaju savezništvo ni sa Srbima oko stvari gdje im se interesi podudaraju. Svako dalje hrvatsko pomaganje ''bosanskog puta u EU'' besmisleno je i kontraproduktivno.odustala od onog dijela Washingtonskog sporazuma koji je govorio o posebnim odnosima između Hrvatske i Federacije BiH, i na Stipi Mesiću koji je protiv Hrvatske u Haagu svjedočio, a kad se dočepao Pantovčaka, krčmio tajne državne dokumente kao da su mu ćaćevina.

Četvrto, Hrvatima u BiH nakon ove presude prijeti minoriziranje, obespravljivanje i egzodus. Hrvatska se sa stigmom agresora na BiH neće ni usuditi učiniti nešto više za njih. Znači Hrvati u BiH moraju zbiti redove i osmisliti novu strategiju i način borbe za svoja prava i opstanak. Konačno, moraju potražiti i nova savezništva. Što znači da neće biti u poziciji da odbijaju savezništvo ni sa Srbima oko stvari gdje im se interesi podudaraju. Svako dalje hrvatsko pomaganje ''bosanskog puta u EU'' besmisleno je i kontraproduktivno.

Peto, Praljkov čin u određenoj je mjeri pokvario plan lutkarima iz sjene. Zadnja presuda neobičnog Haaškog suda bila je zamišljena kao cinična demonstracija svemoći zakulisnih upravljača svijeta nad tamo nekim Balkancima, kao opomena svim malim i nebitnim što će im se dogoditi ako se drznu braniti vlastitu slobodu protiv volje svjetskih centara moći. Praljak ih je svojim činom zatekao, razotkrio. Vidjelo se to po voštanom Agiusu koji je monotonim glasom nastavio čitati presudu Petkoviću nakon što je Praljak ispio otrov. Što je ta bezosjećajna i tupa gnjida mislila da je Praljak popio!? Rakijicu? Ta Balkanac je... O, Bože, kako oholost i neznanje glupim mogu učiniti učene ljude. Dok panično maše voštanom ručicom tražeći da se spusti zastor i prikrije njegovu sramotu i sramotu njegovih suučesnika, meni se duboko urezuje samo jedna misao: U nebo je vapijući grijeh da ovakav patuljak sudi i presuđuje onakvom gorostasu.

Šesto, iz Europe Plenkoviću već stižu packe i zbog relativno blagog prijekora koji je uputio Haaškom sudu. U svjetskim se medijima, a sve više i u hrvatskim, Praljkov junački čin na sve načine nastoji umanjiti, izokrenuti, uprljati, obezvrijediti. Blokiraju se Facebook profili onih koji kažu koju lijepu riječ o generalu Praljku ili stavljaju njegove slike. Još jednom se pokazalo da je sva hrvatska politika nakon dvije tisućite bila pogrješna, smušena ili izdajnička. Ili sve troje skupa. U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da Hrvatska iznjedri političke elite koje su u stanju misliti Hrvatsku i izvan Europske unije. Takva je umna gimnastika neophodna da bi Hrvatska i u okviri EU mogla suvislo i uspješno funkcionirati.

Sedmo, svojom žrtvom Praljak nas je prodrmao, dao nam još jednu šansu da sagledamo gdje smo i kamo nam valja stremiti. Možda jednu od posljednjih.

dr. sc. Damir Pešorda
Hrvatski tjednik
Poveznica: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/peorda-damir/28213-d-pesorda-praljkova-p

Ovogodišnje hodočašće u Marijansko svetište u Voćin održat će se u srijedu, 13. prosinca 2017. godine.

Polazak je ujutro u 5,00 (pet) sati s parkirališta kod OŠ Cestica, a povratak u večernjim satima istog dana.

Cijena putovanja po osobi iznosi 100,00 kuna, a uplate i prijave primaju se do subote, 9. prosinca 2017.

Boris Veselnik u Kolarovcu
telefon 042-724-409 ili 098-557-339

U Varaždinu kod Kauflanda autobus je u 5,15 sati

Više na poveznici: http://www.vpz.hr/2017/11/07/9-hodocasce-hrvatskih-branitelja-hrvatske-vojske-policije-gospi-vocinskoj-odrzat-ce-se-13-prosinca/

9 hodočašće

Voćin

Voćin hodočašće