Priopćenja

Preporučujemo POVEZNICU: https://www.youtube.com/watch?v=ztNAKN9wx_w

KAKO GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA

Mario Filipi, 100% invalid Domovinskog rata I. skupine i kolumnist portala „Dragovoljac" održao je u četvrtak, 15. veljače 2018.g. u 20.00 sati u maloj dvorani „Lisinski“ premijeru svoje autorske monodrame „Kako glumiti normalnog čovjeka“. Ovo je priča Maria Filipia (rođen u Zagrebu 24.3.1950.) - ratnika, novinara, sportaša i pisca, ali prije svega normalnog čovjeka.
Redatelj: Boris Svrtan
Asistent redatelja: Đorđe Kukuljica
Producent: Dražen Pilić
Predstava ima osobine stand up nastupa, glazbenih točaka u kojima je autor pjevao svoje ili druge pjesme uz pratnju gitarista Fadila Abdulova...

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 1 Nada i Anđelko  Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 51

Nada i Anđelko                                                          Đurđa Cecelja - tajnica KUD-a Valentinovo

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 2 Zorica Gregurić

Zorica Gregurić - predsjednica Udruge Zdrug državotvornih snaga

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 6

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 9 Tomo Medved

Kata Zadro, udovica Blagre Zadre

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 10 Polona i Katarina Furjan

Polona Jurinić i Katarina Furjan

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 11 Ivica Matošević Diana Glasnova

Ivica Matošević i Diana Glasnova

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 13

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 14 Miodrag Demo

Miodrag Demo - predsjednik Odbora za branitelje

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 15 Tomo Medved

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 16 Damir Markuš Kutina

Iz Kutine Damir Markuš Kutina - dogradonačelnik Kutine (HOS-ovac, autor knjige "58")

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 18

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 18 Đuro Knezičić

Đuro Knezičić, blagajnik Hrvatskog žrtvolsovnog društva u društvu Mare Max Mare

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 20 Vera Butković

Vera Butković, odvjetnica - likvidator udruge HŽD

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 24

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 25

Mario Filipi i Fadil Abdulov

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 27

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 28

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 29

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 30

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 31

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 32

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 33

 

 

 

Tribini će se održati dana 23. veljače 2018. godine u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, Preradovićeva 5, Zagreb.

Na tribini pod naslovom MARA MATOČEC; Tragom velike žene iz hrvatske povijesti gostuje mladi znanstvenik VLATKO SMILJANIĆ.
Svi ste pozvani.
Pružimo priliku mladim i nadarenim ljudima u našoj sredini!

DOBRODOŠLI!

TRIBINA UDRUGE OS VLATKO SMILJANIĆ 2

11. prosinca 1991., Gornje Jame (Glina): Strašan zločin Srba nad civilima i djecom

Na današnji dan 11. prosinca 1991. počinjen je strašan zločin u Gornjim Jamama kod Gline o kojemu hrvatska javnost malo zna. Pripadnici vojske tzv. SAO Krajina, zloglasni „šiltovi“, ubili su 15 ljudi. Među njima je i bilo troje djece od 8 do 14 godina.

gornjejame

Ubijen je i susjed, Srbin Gojko Pavlović koji je pokušavao obraniti živote svojih susjeda Hrvate.

Srpske su postrojbe počinile strašne zločine u ljeto 1991. u 27 hrvatskih sela sjeverno od Gline, kada su etnički očistile i pobile gotovo sve Hrvate iz tih čisto hrvatskih sela. To su učinili u okviru svog monstruoznog plana Velike Srbije koji je podrazumijevao rijeku Kupu kao granicu te fašističke države, koja je i danas nedosanjani san mnogih političara sa prostora Republike Srbije.

Cijelo područje sjeverno od Gline postalo je prava garež i pustoš.

Preostali mali broj Hrvata koji su ostali u svojim domovima podvrgnuli su teroru i ubijanjima koji su trajali mjesecima.

Tako je na današnji dan 11. prosinca 1991. u selu Gornje Jame ubijeno 15 osoba i to redom:

– bračni par Fabac sa svoje dvije kćeri od 8 i 14 godina

– otac i njegova dva sina iz obitelji Fabac koji su ubijeni kod škole

– majka iz obitelji Dvorneković sa sinom od 10 godina, te djed i baka

– starica iz Gornjih Jama

– tri starice koje su došle u posjet iz susjednog hrvatskog sela

– jedan starac

nikolina fabaczeljka fabacdarko dvorneković

Nikolina Fabac (1981.-11.12.1991.)   Željka Fabac (1977.-11.12.1991.)   Darko Dvorneković (1983-11.12.1991.)

Srpski zločinci ubili su i 50 godišnjeg Srbina Gojka Pavlovića, koji je herojskim činom pokušao zaustaviti masakr svojih susjeda Hrvata i za to platio životom. Uporno je ponavljao da ovi ljudi nisu nikome ništa krivi, te preklinjao monstrume da ostave djecu na miru. Zbog toga je i on ubijen.

Sve žrtve su zatim spaljene u jednoj kući, kao cijele Gornje Jame.

Osim ovih 15 Hrvata u Gornjim Jamama, zločinci su ubili i 19 civila i u obližnjim Donjim Jamama.

Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem ne onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora ili povika tzv. ugroženim skupinama.

Zločinci koji su stvarali srpsku državu na prostorima hrvatske Banovine i dalje šeću na slobodi.

POVEZNICA: Narod.hr i portal HKV

Poveznica PREPORUČUJEMO: https://www.youtube.com/watch?v=YfDyfNFgmsE&feature=youtu.be

 Nada Prkačin Ante Nazor Moja Hrvatska

     U POTRAZI ZA ISTINOM      
Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali...

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjekaMario Filipi, 100% invalid Domovinskog rata I. skupine i kolumnist portala „Dragovoljac održava u četvrtak, 15. veljače 2018.g. u 20.00 sati u maloj dvorani „Lisinski“ premijeru svoje autorske monodrame „Kako glumiti normalnog čovjeka“.

Ovo je priča Maria Filipia (rođen u Zagrebu  24.3.1950.)  - ratnika, novinara, sportaša i pisca, ali prije svega normalnog čovjeka.

 
Redatelj: Boris Svrtan
Asistent redatelja: Đorđe Kukuljica
Producent: Dražen Pilić
 

Predstava ima osobine stand up nastupa, a ima i glazbenih točaka u kojimaautor pjeva svoje ili druge pjesme uz pratnju gitarista Fadila Abdulova.

 

Filipi nastoji sagledati život s vedrije strane koju svi mi često zanemarujemo. Ipak, velike boli hrvatskog naroda nije mogao mimoići, pa i njih spominje trudeći se ne upasti u jadikovke.

Predstava počinje pjesmom „Poput noćne more” čiji tekst je napisao Filipi, a glazbu Nikola Garašić. Zatim spominje nevjerojatan broj od preko 7.000 hrvatskih branitelja (zajedno s BiH) koji su posegnuli rukom na svoj život.

Nakon te tužne priče slijede dvije poruke blaženoga kardinala Alojzija Stepinca o tome kako ostati optimist cijelog života.

Nakon toga Filipi govori o životnim razdobljima kroz koja i sam prolazi od 50-tih godina u kojima se stvaraju životne bilance, do treće dobi u kojoj se „igraju produžetci“.

Nova tema je da smo svi iz rata izišli ranjeni, neki na duši, a drugi na tijelu. Ali i mi ranjeni tjelesno također imamo ranjenu dušu. Filipi priča da mu je supruga u jednoj svađi rekla da bi mu doktori umjesto ruke i noge trebali pregledati glavu pa bi tek tada vidjeli koliki je zapravo invalid.

Sljedeća tema govori o tome kakav je hrvatski branitelj. Nije onakav kakvim su ga oklevetali zli ljudi i njihovi mediji. On je tih i samozatajan. Ne viče i ne ističe se. Nemoguće ga je prepoznati u grupi ljudi. Neki su ipak odmah prepoznatljivi jer ih obilježavaju njihovi novi neželjeni prijatelji kao što su invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. No i među njima ima onih koji mogu prikriti svoje nedostatke i praviti se “normalni”. Filipi je jedan od njih.

Dok glumi normalnog čovjeka događaju mu se uglavnom smiješne, samo ponekad tužne zgode. Njih je bilo u tramvaju, u raznim institucijama, zgoda s predsjednikom Tuđmanom na terasi predsjedničke palače i zgoda na granici Slovenije i Italije.

Ponekad mu reakcije ljudi idu na živce pa poželi prestati glumiti. To se događa kada planinari na Sljeme, a posebno kad se netko moćan surovo obruši na našu žrtvu, pa i na cijelu državu. Tada na prosvjed dolazi bez proteza, na štakama i to je njegova nijema poruka nasilnicima. Posljednji put to je učinio 2014. kada subranitelji prosvjednici podigli šator.

Najbolju komunikaciju ostvaruje s djecom koja sve zapažaju i iskreno komentiraju. Ali “gola istina” pojavljuje se ljeti na moru na plaži. Tamo čak i žene moraju pokazati sve svoje sitne mane, a ion je takav kakav jest, bez glume. I tamo su djeca briljantna, a kad odrastu neki postanu bahati.

Čak ni firme koje proizvode proteze nemaju za njega program, jer njegove želje idu ispred tehnologije. Tako je jednom, prigodom isprobavanja nove proteze ruke, pitao njemačkog inženjera kada će proizvesti protezu na kojoj će svaki prst moći pomicati po želji. Šokiralo ga je njegovo protupitanje: „Što će Vam takva proteza?“. Na to je postavio i protezu i ruku u položaj sviranja gitare i zapjevao: “Love me tender, love me sweet, never let me go”.

Pomisao na glazbu vodi Filipija kroz sav život koji je obilježila glazba, od djetinjstva u zagrebačkom predgrađu kada je bio jezičavo dijete koje voli pjevati, preko vremena škole i studija do mladenačke romanses djevojkom iz Bjelorusije iz čega je proizišla pjesma „Spušta se noć“. Svoje mladenačke dane ilustrira glazbom koju je volio u tim romantičnim 60-ima.

Zatim dolazi priča o tome što je htio raditi, te o poslu koji je doista radio-novinarstvo. U međuvremenu događa se blistava ali kratka sportska epizoda, naslov juniorskog prvaka svijeta u veslanju, a onda – krah karijere zbog tajanstvene bolesti.

Raditi kao novinar nije bilo lako u komunizmu katoliku vjerniku, Hrvatu domoljubu i „vanpartijcu“. Napokon je izišao iz radnog odnosa i postao “Free lancer”. Ali tek što je to učinio, rat je pokucao na vrata.

Radeći u KBC-u svakodnevno je gledao kako helikopter dovozi do maločas zdrave zgodne mladiće na nosiljki prema operacijskoj sali. Zar ću ja cijeli rat prespavati u Zagrebu dok tako mladi ljudi ginu? – pitao se je. Jednog dana opremio se je planinarskom i lovačkom opremom, umjesto puške uzeo foto-aparat i kameru i pridružio se braniteljima Osijeka, jedinog od četiri hrvatska metropolska grada koji je bio na prvoj crti. Svijet je morao saznati što se događa u našoj domovini i da nam nikad više neprijatelj ne piše našu povijest izvrnutu kao sliku u ogledalu.

Dečki s prve crte nipošto nisu bili mračni i grubi ratnici, nego ljudi vedrog duha skloni šali, kao da smrt ne vreba stalno i posvuda. Jedan od njih je čak preko motorole izvodio svake srijede u ponoć “radio-emisiju” Hrvatski radio, studio Zemun“.

Ali došao je 85. dan njegovog ratovanja. U ranu zoru 13. listopada 1991. godine, na 74. obljetnicu posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi, shvatio je da više nikadne će biti isti. Ruke više nije bilo. Odletjela je u nepoznatom smjeru. Noga je bila zdrobljena kao faširano meso, a unaokolo se je širila velika lokva njegove krvi. Shvatio je da je za bolnicu spreman, a nije bilo sigurno je li i za grob. To se ipak nije dogodilo.

U austrijskoj bolnici problem je bio jezik, iz čega su proizlazile smiješne scene. Za to vrijeme njegova supruga morala je objasniti djeci što se je dogodilo s tatom.Djeca su to primila na nježan dječji i pomalo smiješni način.

Razmišljajući o tome što mu se je dogodilo, shvatio je da u svijetu i kroz povijest ima na stotine milijuna takvih koji su doživjeli sličan traumatičan doživljaj. Tako mu je došla ideja da napiše pjesmu o vlastitom stradanju “Iz krvi moje trava raste”.

Nakon kratke “idile” u sljedećim godinama, ponovo je ojačalo zlo. Bilo ga je posvuda, ali nije bilo jasno zašto. Oči mu je otvorio jedan franjevac koji je rekao da hrvatski narod mora znati da je u ratu, a osobito poslije njega, Božje ime opsovano više puta nego je metaka ispaljeno iz svih cijevi.

Obnovljena molitva i evangelizacija donijela nam je kroz “Bljesak” i “Oluju” oslobođenje 99% Domovine i ponovo smo imali trenutak “idile”. Ali zlo se je vratilo u najgorem obliku. Mi smo postali “nenormalni, zastarjeli srednjovjekovni nazadnjaci”, a “normalni” su postali svi perverznjaci, manijaci i nasilnici.

U Hrvatskoj se je događalo da njome upravljaju oni koji ju nikad nisu željeli pa ju zato iz dna duše mrze, a još više mrze one koji su ju stvarali, a to smo mi branitelji. Njima je žao što smo živi. Zato je napisao pjesmu: “Na žalost, mi smo živi”.

Sve vlade svih boja uvijek su ekstremno štedile na kolicima i protezama. Da su sve toliko štedili, već bismo davno prestigli Njemačku, Norvešku i Japan. Osim trećerazredne ili čak četvrtorazredne “robe” dobivao sam stalno “odbijenice”. To mi je bila inspiracija za pjesmu “Sad ne mogu dobit’ protezu”.

Mržnja nekih ljudi koji nas zapravo nisu ni poznavali bila je nevjerojatna. Nazivali su nas fašisti, klerofašisti, nacisti, ološ, Ku-Klux-Klan, katolibani, stoka sitnog zuba, krdo koje smrdi i na poslijetku oni kojima u glavu može ući samo metak.

Čak i naši poraženi neprijatelji su se našli pozvani da nam “dijele lekcije” kako prema njima moramo biti “pristojni” da im ne bi bilo “neprijatno”. Napadali su čak i našeg blaženog Alojzija Stepinca. No ni to im nije bilo dovoljno. Htjeli su da mi preuzmemo krivnju za njihove zločine. Čak pronalaze ”Judine sinove” koji snimaju filmove koji hrvatskim vojnicima pripisuju srpske zločine i to za naše novce i pred očima nas još živih svjedoka. Tada se je prisjetio svoje pjesme “Korak sokolova” iz 1992. godine koja poručuje neprijatelju da ne može izbjeći kaznu.

Šimun Penava Mario Filipi Željko Tomašević

Filipi je i danas pripadnik nevjerojatne bojne za koju nije vjerovao da će ikada postojati. Nju obilježavaju invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. Ali iza nas stoji sedam brigada boljih. Njihove su oči ugašene, njihova usta šute, ali mučenici nam osvjetljavaju put prema drugoj Oluji, bez puške ali s oružjem istine koja će nas preporoditi.

Dok se to ne dogodi Filipi poručuje da će i dalje govoriti svoj mali komadić istine i kako najbolje zna GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA.

ULAZNICA 70 KN

 

Na fotografiji: Šimun Penava, Mario Filipi i Željko Tomašević

general sačić

NA TRGU SV. MARKA

SAČIĆ TRAŽI REDARE! Odobren prosvjed protiv Vučićevog dolaska, odaziv je velik

Prosvjedni skup protiv dolaska srpskog predsjednika Aleksandra Vučića prijavljen je i zakazan za 12. veljače 2018. u 10,00 sati na Trgu svetog Marka.

Obzirom da se očekuje veliki broj nezadovoljnika koji se ne mire s činjenicom da će Vučić doći bez prethodnog pokajanja i isprike, umirovljeni general Željko Sačić preko društvene mreže objavio je poziv kojim je zatražio redare za ovaj skup:

“Dragi fb prijatelji, trebam vašu pomoć, barem 30 redara ili redarica, na mirnom prosvjednom skupu protiv dolaska Vučića bez prethodnog javnog pokajanja. Adresu i broj važeće osobne iskaznice molim u inbox ili na telefon. Prosvjed će se održati 12. veljače 2018 s početkom u 10,00 sati u Zagrebu na Trgu svetog Marka. Organizatorica ovog prosvjeda, poštovana gospođa Rozalija Bartolić, predsjednica Udruga udovica iz Domovinskog rata, javila mi je da je održavanje prosvjeda prijavljeno nadležnim policijskim tijelima. Hvala joj na trudu, a vi mi i dalje dostavljajte ove podatke jer ako netko odustane ili oboli da se na vrijeme možemo pobrinuti o dovoljnom broju redara”.

Poveznica: http://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/sacic-trazi-redare-odobren-prosvjed-protiv-vucicevog-dolaska-odaziv-je-velik