REFERAT SA VII. HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

Đurđica Cesar*

Varaždinski gimnazijski profesori, žrtve komunističkog progona u proljeće 1945. godine

Uvod

prof Đurđica Cesar VaraždinOvo je posebna prigoda kad se održavanje Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Varaždinu vremenski gotovo poklapa s obilježavanjem 380 - te obljetnice Varaždinske gimnazije (danas Prva gimnazija Varaždin), jedne od prvih koje su osnovane u našoj zemlji. Ova je obrazovna ustanova osnovana 1636. godine i ostavila je dubok i značajan trag, a mnoge znamenite osobe iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti prolazili su njenim hodnicima, bilo kao profesori, bilo kao učenici.

Okrugle su se obljetnice obilježavale vrlo svečano, osobito proslava 300 – te (1936. godine) i 350 – te (1986. godine), i to ne samo na lokalnoj razini, a u posljednje vrijeme spomen na osnutak gimnazije obilježava se svakih deset godina (360 –ta, 370 – ta i evo sada 380 – ta obljetnica osnutka). Svaka je obljetnica iza sebe ostavila neki pisani trag u vidu monografije ili zbornika radova sa znanstvenog skupa. Osobno sam na obilježavanjima ovakvih obljetnica sudjelovala svojim skromnim prilozima još od 1986. godine, kad je bila proslava 350 – te obljetnice gimnazije, iako je ova obrazovna ustanova tada djelovala kao srednjoškolski centar, i nosila ime lokalnog revolucionara Gabriela Santa. Jedan od važnih dijelova monografije koja je tom prilikom bila objavljena bio je i tekst „Značajne i zaslužne ličnosti Varaždinske gimnazije“[2], te u monografiji izdanoj prigodom 370 – te obljetnice, 2006. godine, u nadopuni popisa znamenitih osoba, pod naslovom „Zaslužne osobnosti Varaždinske gimnazije (1636.-1986.-2006.)“ gdje je urednik popisa ponovno bio Ernest Fišer, a bio–bibliografska jedinica posvećena profesoru Franji Galincu, moj je skromni doprinos poznavanju njegovog djela[4].

Dugogodišnji profesor Ivan Kolander bio je odredbom Ministarstva nastave imenovan izvjestiteljem za srednje škole u Velikoj župi Zagorje.[6]

Kao reakcija na njemačku okupaciju i ustašku vlast Nezavisne Države Hrvatske na području cijele Hrvatske započeo se organizirati partizanski pokret, najprije spontano, no ubrzo ga je pod svoju kontrolu stavila KPJ. Pod krinkom antifašizma zapravo se krila borba za preuzimanje vlasti nakon rata.

Partizanske jedinice djelovale su i u blizini Varaždina, osobito Kalnička partizanska četa. U partizansku borbu uključili su se i Varaždinci te stanovnici okolnih sela, naročito predratni članovi ili simpatizeri KPJ.

U završnim danima rata Varaždin je pretrpio velika razaranja, jer su saveznici bombardirali grad, kako bi spriječili njemačko povlačenje. Osobito je stradao dio grada oko željezničke stanice. Dana 7. svibnja 1945. su postrojbe Prve i Treće armije zauzele Varaždin i Varaždinske Toplice[8]

Završetkom Drugog svjetskog rata okončana je bila i Nezavisna Država Hrvatska. Jugoslavenska se država teritorijalno obnovila, ali sada kao totalitarna država, na čelu s Komunističkom partijom,  koja je ušla u sve segmente društvenog i političkog života.

Nova je vlast odmah započela progonima i likvidacijom tzv. „narodnih neprijatelja“, a sve  je bilo u moćnim rukama OZNA-e.

Opunomoćeništvo OZNA-e II. zagrebačke oblasti za okrug Varaždin još je u ožujku 1945. godine donijelo „plan rada za preuzimanje grada Varaždina“.

Taj je dokument sadržavao popis od sedamdeset četiri varaždinske zgrade i ustanove koje je nova tzv. „narodna“ vlast trebala preuzeti. Između ostalog radilo se o gradskoj vijećnici, na Tomislavovom trgu, Domu narodnog zdravlja u Magdićevoj ulici, ljekarnama, policijskim zgradama (nova policija na uglu Anine i Radićeve ul. i stara policija u Tyršovoj ulici) i zgradi zatvora u Miličkoj ulici, Vatrogasnom domu, tvornicama (Tivar, VIS, Mariborska tkaona), radionicama, skladištima, trgovinama i drugim zgradama.[10]

Prema istraživanjima varaždinske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, veliki dio osoba s popisa likvidirano je bez suđenja u okolici grada.[12]. Varaždinci su itekako dobro znali što to znači, i što su u okolici grada radile jedinice „slavne JA“.

Tog je istog dana ispred gradske vijećnice bio održan i zbor građana i izbori za odbor gradskog JNOF-a (Jugoslavenska narodnooslobodilačka fronta) u prisustvu ministra prosvjete Ante Vrkljana i člana izvršnog odbora JNOF-a za Hrvatsku Marka Belinića, a ispred domaćih snaga govorio je Gabriel Santo.[14], a u samom gradu Varaždinu stratišta su bila Dravska šuma, Igralište i Pancer - graba, gdje su likvidacije započela već nakon 9. svibnja 1943. godine[16]

Među progonjenima i likvidiranima bili su i neki gimnazijski profesori, kao npr. Franjo Galinec, Josip Kaštelan, te Josip Kalajdžić, a OZNA-a je uhapsila još i Bosiljku Galinec (hrvatski jezik i književnost), Janka Borkovića (povijest i zemljopis), Vladimira Gerčana (glazba), Božicu Vančina (povijest, zemljopis), Marijanu Škrobot (matematika, fizika)[18] i tu je 1908. godine maturirao (opaska u statistici: „zreo s odlikom“[20]

Franjo Galinec se nakon rata 1918. godine vratio u Varaždin i ponovno preuzeo mjesto profesora na Gimnaziji, gdje je radio kao vrstan i stručan profesor hrvatskog jezika i povijesti južnoslavenskih književnosti, te  povremeno latinskog, grčkog i njemačkog jezika.

Nekoliko je godina (od 1930. do 1933.) predavao je na Učiteljskoj školi u Čakovcu, a onda se opet vratio u Varaždin,  gdje je od siječnja 1940. do travnja 1941. godine obavljao funkciju ravnatelja. Nakon toga vratio se u nastavu i tu proveo ostatak svog radnog vijeka.

Profesor Franjo Galinec  nije se bavio politikom, niti je bio član koje političke stranke. Prvenstveno je bio pedagog i znanstvenik, koji se studiozno bavio proučavanjem pisaca i problema starije hrvatske književnosti, osobito one kajkavskog jezičnog izraza, a posebno kajkavskih pisaca XVII. i XVIII. st. Pisao je o Jurju Habdeliću, Jurju Mulihu, Hilarionu Gašparotiju, Titušu Brezovačkom, Štefanu Zgrebcu, a zatim i o Filipu Laštriću, Marku Maruliću, Andriji Kačiću Miošiću, te dr.

Znanstveni radovi objavljivani su mu u znatnom broju časopisa i znanstvenih publikacija koji su se bavili tom tematikom (Nastavni vjesnik, Hrvatska revija, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Vrela i prinosi, Croatica sacra, Narodna starina Josipa Matasovića, Slavia Matije Murka, Prag). Mnogi od tih radova navode se u popisu literature uz pojedine kajkavske pisce u 1. i 2. izdanju Jugoslavenske enciklopedije.

Kao član pododbora Matice Hrvatske u Varaždinu, profesor Franjo Galinec održao je i brojna predavanja za građane ovoga grada.

Komparativnom metodom je istraživao veze između usmene i pisane književnosti i otkrivao tematske, idejne, čak i tekstualne podudarnosti među piscima u različitim književnim sredinama ili različitim razdobljima, ali  isto tako i među piscima koji su jedni drugima bili suvremenici.

Na taj je način pronašao i jedan krupan književni plagijat u komparativnoj studiji „Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stefanović Karadžić[22].    

Josip Kaštelan

Istog dana kad je bio uhićen profesor Galinec, „osloboditelji“ Varaždina uhitili su i Josipa Kaštelana, profesor zemljopisa i prirodopisa, koji je odlukom je Ministarstva prosvjete SN br. 18209. od 29. VIII. 1929. godine bio premješten sa Državne realne gimnazije u Iloku[24], i tu je bio član nastavničkog zbora sve do listopada 1941. godine, kad je odlukom Ministarstva nastave NDH br. 42018 -41 od 6. X. 1941. godine bio je imenovan za upravitelja Državne učiteljske škole u Gospiću. Međutim, već u prosincu iste godine odlukom Ministarstva nastave br. 78188-41 od 3. XII. 1941. godine, premješten je u istom svojstvu u Državnu realnu gimnaziju u Varaždinu.

Josip Kaštelan bio je upravitelj Državne realne gimnazije u Varaždinu do jeseni 1943. godine, kad ga je na toj funkciji zamijenio Ilija Brđanović, dotadašnji upravitelj državne realne gimnazije u Virovitici, a profesor Kaštelan vratio se u nastavu.

Kao profesor prirodopisa od školske godine 1934.-1935. od profesora Franje Košćeca preuzeo je dužnost čuvara gimnazijske Prirodopisne zbirke i obnašao ju je do školske godine 1941.-1942., kad je bio imenovan za upravitelja.

Osim pedagoškog rada, bio je vrlo aktivan i u javnom životu Varaždina. Bio je član pododbora Matice Hrvatske u Varaždinu, i obnašao je funkciju knjižničara pododbora.

Članovi pododbora održavali su javna predavanja za građanstvo, a posebno je zapaženo bilo predavanje profesora Kaštelana: “Geopolitičko značenje Mediterana“ održano 4. III. 1939. godine, o čemu su novine donijele iscrpan osvrt. 

Godine 1942. bio je, na temelju propisa 147 Zakona o gradovima, imenovan za člana savjetodavnog odbora varaždinske gradske općine, a tijekom priprema za održavanje ustaške kotarske skupštine, ( 23. srpnja 1942. godine), bio je, uz velikog župana Šimunića, gradonačelnika dr. Medvedovića, i drugih predstavnika političke, sudbene i vojne vlasti, članom priređivačkog odbora.

Drugi dan po dolasku „osloboditelja“ u Varaždin, profesor Kaštelan je bio uhapšen, optužen zbog suradnje s ustaškim vlastima i nakon toga pogubljen bez suđenja.

Josip Kalajdžić

Josip Kalajdžić rodio se 1912. godine u Ceriću kod Vukovara. Izabrao je svećenički poziv i nakon završenog studija teologije u Zagrebu 1937. godine bio je od nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca zaređen za svećenika.

U prosincu 1938. godine bio je namješten kao honorarni kateheta na Državnoj realnoj gimnaziji u Varaždinu, kamo je došao s funkcije prefekta u nadbiskupskom konviktu u Slavonskoj Požegi. Međutim vlč. Kalajdžić se, zbog zdravstvenih razloga,  ubrzo vratio u Požegu na raniju funkciju (ožujak 1939.).

U studenom 1940. godine, vlč. Josip Kalajdžić se ponovno vratio u Varaždin, ovaj puta u svojstvu gradskog kapelana, ali je već u kolovozu 1941. godine bio imenovan za stalnog vjeroučitelja na Državnoj građanskoj školi s time da je vjeronauk predavao i na Uršulinskoj učiteljskoj školi i Uršulinskoj gimnaziji. 

Bio je i duhovnik Križarskog bratstva a također i istaknuti član odbora Hrvatskog katoličkog prosvjetnog društva, organizacije koja se bavila prosvjećivanjem širokih narodnih masa, priređivanjem raznih pučkih predavanja, koncerata i igrokaza.

Vlč. Josip Kalajdžić je, kao svećenik i domoljub, često istupao u obrani hrvatskih narodnih interesa, osobito kad je, pred kraj postojanja Kraljevine Jugoslavije, osnutkom Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine, izgledalo da je malo splasnuo velikosrpski pritisak Beograda. Tada je, između ostaloga, preko novina u nekoliko članaka davao kritički osvrt na rad pojedinih profesora Državne realne gimnazije u Varaždinu, koji se, po njegovom mišljenju, nisu pridržavali propisa Banske vlasti prije svega u vezi korištenja novih udžbenika, a prozivao ih je i zbog stavova koje su iznosili u svojim predavanjima.

Kad je u ožujku 1941. godine, nakon 33 revne godine službe, umro biškupečki župnik Tomislav Štefanec, njegovim nasljednikom bio je imenovan upravo vlč. Josip Kalajdžić i u toj je službi bio do kraja života, tj. do svibnja 1945. godine.

Josip je Kalajdžić bio je uhićen od predstavnika varaždinske OZN-e na sam blagdan Duhova, 20. svibnja 1945. godine. Optužen je bio kao ustaša i narodni neprijatelj. Nije poznato koliko je dugo bio u varaždinskom zatvoru, ni kad je točno bio pogubljen. U jednom od pisama koje je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 21. srpnja 1945. godine uputio predsjedniku narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću, i u kojem je urgirao za živote svećenika svoje nadbiskupije koji su bili u zatvoru, spominje i vlč. Josipa Kalajdžića, dakle tada je još bio živ. Prema nekim svjedočanstvima krvnici su njegovo, na križ razapeto, tijelo bacili u rijeku Dravu, i tu su verziju njegova pogubljenja Varaždinci uglavnom spominjali, ali je postojala i druga, prema kojoj je na putu prema Bjelovaru bio skinut s kamiona i ubijen.

Vladimir Gerčan

Jedna od žrtava komunističkog progona bio je i Vladimir Gerčan, daroviti mladi glazbenik, koji je ujesen 1937. godine postao honorarnim profesorom klavira i teorije na Varaždinskoj glazbenoj školi.

Glazbenu je akademiju s odličnim uspjehom svršio u Zagrebu, a učio je kod vrhunskih glazbenih pedagoga: A. Geiger – Eichhorna (klavir), Franje Dugana (kompoziciju, kontrapunkt, fugu i orgulje), Frana Lhotke (dirigiranje i kompozicija) i drugih.

Ubrzo je postao profesorom glazbe i na Državnoj realnoj gimnaziji u Varaždinu, gdje je krajem školske godine 1939.-1940. stupio na dužnost kao suplent, a odlukom Ministarstva prosvjete br. 39205 – 43 od 31. V. 1943. bio je imenovan profesorom, i tu će službu obnašati do kraja rata, iako se za školsku godinu 1942.-1943. uz njegovo ime na popisu gimnazijskih profesora nalazila napomena da je na vojnoj vježbi, a 1943.-1944. je u napomeni pisalo da je na izvanrednoj djelatnoj službi kod oružanih snaga.

Taj se mladi glazbenik odmah po dolasku u Varaždin izuzetno angažirao, sudjelujući kod svih proslava i javnih priredaba, bilo kao dirigent bilo kao pratnja na klaviru.

Od rujna 1938. preuzeo je vođenje Hrvatskog radničkog pjevačkog društva „Vijenac“. Dao je veliki doprinos organizaciji rada na Varaždinskoj glazbenoj školi. Bio je zaslužan  za uvođenje poduke u solo pjevanju, jer je školske godine 1939.-1940. (tada kao tajnik škole) predložio da se u tu svrhu angažira profesor Glazbene akademije iz Zagreba Milan Reizer, što je bilo prihvaćeno, i pokazalo se kao dobra odluka, jer se te godine upisalo više učenika – broj je bio povećan na pedeset.

Nakon profesora Krešimira Filića, u studenom 1941. godine postao je upraviteljem Glazbene škole. Za njegova mandata ta je škola 1942.-1943. dobila pravo javnosti. Međutim, profesor Gerčan je baš u to vrijeme bio pozvan na vojnu dužnost.

I on se pred kraj rata našao na popisu OZNA-e, označen kao ustaški natporučnik, te je nestao ubrzo nakon dolaska „oslobodilačke“ JA u Varaždin.

Bosiljka Galinec (Paska)

Bosiljka GalinecBosiljka Paska, rođena Galinec, kćerka profesora Franje Galinca, rođena je 1921.g. – umrla 2013.g. Nakon svršetka studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, primljena na Državnu realnu gimnaziju u Varaždinu kao suplent odlukom ministarstva narodne prosvjete br. 67658 – 1943. od 4. II. 1944. godine, i tu je radila do svršetka rata.

Još u ožujku 1945. godine našla se na popisu onih Varaždinaca koje je OZNA označila kao „narodne neprijatelje“, a ubrzo nakon dolaska pripadnika JA u Varaždin, ni mjesec dana kako je bio uhapšen njezin otac, i mlada Bosiljka Galinec je, 5. lipnja 1945., također bila uhapšena i osuđena na dvije godine robije te pet godina gubitka građanskih prava, ali je bila amnestirana u ožujku 1946. Udba je još jednom zakucala na vrata njezine obitelji, u proljeće 1947. godine, te je, s majkom još četiri mjeseca bila u Udbinom pritvoru.

Profesorica Bosiljka Paska je od 1947. godine počela raditi na Industrijskoj tekstilnoj školi u Varaždinu, Tehničkoj tekstilnoj školi Varaždin, i nakon toga u II. žensku gimnaziju Varaždin, kasnije jedinstvenu Gimnaziju Varaždin. Tu je radila sve do umirovljenja 1981. godine.

Bila je vrsni profesor i avangardni metodičar hrvatskog jezika i književnosti, koja je dala nemjerljiv doprinos stvaranju novih metodičkih pristupa interpretaciji književnih djela. Osobito se istakla u pripremi Krležinih Balada Petrice Kerempuha za školsku lektiru (Školska knjiga, Zagreb, 1966.), i to na način koji je impresionirao samog Krležu, kojeg je posebno oduševilo njezino poznavanje kajkavskog jezika (tu se vidi veliki utjecaj njezinog oca F. Galinca). Njezina interpretacija Balada Petrice Kerempuha smatra se antologijskim lektirnim djelom.

Sažetak

Kroz povijest varaždinske gimnazije (danas Prve gimnazije Varaždin), koja uskoro navršava 380 godina svog postojanja (osnovana 1636.), prošlo je mnogo profesora, koji su ostavili svoj trag ne samo u obrazovanju mladih naraštaja, već i u gotovo svim područjima znanosti, a također i književnosti.

Završetkom Drugoga svjetskog rata, nakon obnove Jugoslavije, prvi potezi nove „demokratske“ vlasti bili su obračunavanje s tzv. „narodnim neprijateljima“. Tom prilikom nisu bili obuhvaćeni samo nositelji ustaškog režima, nego i veliki broj građana, osobito intelektualaca, bez obzira na stav prema tom režimu. Tako su i neki gimnazijski profesori završili u zatvoru ili fizički likvidirani, kao npr. Franjo Galinec, gimnazijski profesor i književni povjesničar, autor brojnih radova s područja starije hrvatske, osobito kajkavske, književnosti, zatim Josip Kaštelan, bivši gimnazijski ravnatelj, poslije profesor prirodopisa i zemljopisa, te Josip Kalajdžić, vjeroučitelj. Na popisu OZNA-e II. zagrebačke oblasti za okrug Varaždin za hapšenje nalazili su se i mladi profesori Bosiljka Galinec, Janko Borković, Vladimir Gerčan, Božica Vančina i Marijana Škrobot.

Literatura:

Drago Bišćan, Franjo Galinec 1887.-1945., Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin br. 10 -11, 1998., str. 203-208.

Đurđica Cesar, Pregled povijesti Varaždina u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Franjo Košćec i njegovo djelo 1882.-1968., održanog 13. i 14. studenoga 2008. u Varaždinu, HAZU – Zavod za znanstveni rad Varaždin, str. 1.-10.

Đurđica Cesar, Povijest Varaždinske gimnazije u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Franjo Košćec i njegovo djelo 1882.-1968., održanog 13. i 14. studenoga 2008. u Varaždinu, HAZU–Zavod za znanstveni rad Varaždin, str. 15.-20.

Krešimir Filić, Glazbeni život Varaždina, Varaždin 1972.

Josip Jurčević, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., str. 325-329

Josip Jurčević, Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina, Zagreb 2012.

Nada Kisić – Kolanović, Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku narodne vlade Vladimiru Bakariću 1945., Croatica Christiana perriodica 15 (29) 1992.,

Stjepan Kožul, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1992

Monografija „Gimnazija – SC Gabriel Santo Varaždin“, Varaždin, 1986.

Monografija Gimnazija u Varaždinu 1636.-2006., Varaždin 2006.

Gimnazijska izvješća ( 1900.-1901., 1908.-1909., 1028.-1929., 1941.-1044.)

Novine: Hrvatski jedinstvo (1938., 1939., 1940., 1941., 1942., 1943., 1944., 1945.)

Varaždinske vijesti (1945.)


[2] Drago Bišćan, Franjo Galinec 1887.-1945., Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin br. 10 -11, 1998., str. 203-208.

[4] Godišnje izvješće Državne realne gimnazije u Varaždinu 1943.-1944., str.4

[6] Usp. Đurđica Cesar, Povijest Varaždinske gimnazije u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Franjo Košćec i njegovo djelo 1882.-1968., održanog 13. i 14. studenoga 2008. u Varaždinu, HAZU – Zavod za znanstveni rad Varaždin, str. 15.-20.

[8] S njima se povlači veliki broj civilnog stanovništva.  Ishod je poznat - tragedija kod Bleiburga 15. V.

[10] J. Jurčević, str. 326.

[12] Varaždinske vijesti br 2 (od 24. V. 1945.)str.1

[14] Josip Jurčević, Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina, Zagreb 2012., str 50

[16] Varaždinske vijesti br. 7 (od 30. lipnja 1945.), str. 1

[18] Izvještaj Kraljevske velike gimnazije u Varaždinu 1900./1901., str.75

[20] Izvještaj Kraljevske velike gimnazije u Varaždinu 1914./1915., str. 84

[22] Zaslužnici varaždinske gimnazije (1636.-1986.-2006.), bio-bibliografska jedinica Franjo Galinec (Đ. Cesar), Monografija Gimnazija u Varaždinu 1636.-2006., str.165.-167. (biografske i bibliografske podatke dobila sam dobrotom kćerke prof. F. Galinca, prof. Bosiljke Paska)

[24] Izvještaj Državne realne gimnazije u Varaždinu 1928.-1929., str. 33