U zagrebačkoj Dubravi Spomen obilježje dragovoljcu HOS-a i vukovarskom branitelju Žarku Manjkasu - Crvenkapi

U zagrebačkom naselju Dubrava - Studenski grad
Spomen obilježje dragovoljcu HOS-a i vukovarskom branitelju Žarku Manjkasu - Crvenkapi, koji je poginuo u proboju iz Vukovara, otkrivanje spomenika bit će 11. studenoga 2017.g., najavili su to u četvrtak na konferenciji za novinare iz HVIDR-e Dubrava i još nekoliko udruga iz Domovinskog rata.


Satnija HOS-a „Vukovar“: postrojba s najviše stradalih pripadnika u Domovinskom ratu

Dolazak u Vukovar

Krajem rujna 1991. Vukovar se već nalazi u potpunom okruženju Jugoslavenske narodne armije i četničkih postrojbi. Vukovarski branitelji neprekidno šalju apele za pomoć u ljudstvu i naoružanju na koje se gotovo svi oglušuju. No jedna skupina od 58 ljudi odlučila se probiti do vukovarskog pakla kako bi tamo stala rame uz rame s malobrojnim hrvatskim braniteljima koji se već gotovo mjesec dana bore protiv doslovno stotinu puta jačeg neprijatelja. Bila je to skupina pripadnika Hrvatskih obrambenim snaga (HOS), sastavljena od bojovnika iz svih krajeva Hrvatske i BiH; Zagrepčana, Velikogoričana, Kutinjana, Slavonaca, Hercegovaca, Ličana, Moslavaca, Dalmatinaca, Bosanaca, Zagoraca i jednog Francuza.

Prva skupina HOS-a, njih 39, stigla je u Vukovar 27. rujna, a vatreno krštenje imali su već dan ranije u Bogdanovcima jer ih je neprijatelj nanjušio i zasuo minobacačkim granatama pa su u selu morali ostati sve do jutra kad su došli vodiči iz Vukovara koji su ih kukuruznim putem (tada još jedinim mogućim) doveli u Vukovar u zapovjedništvo obrane. Druga je skupina od 14 HOS-ovaca 28. rujna stigla u Bogdanovce, a treća skupina, njih 5, ušla je u Vukovar noću 29./30. rujna. Neke skupine bile su dobro naoružane i opremljene, a neke su do oružja došle tek kada su ga otele četnicima u prvim borbama. HOS-ovac Damir Markuš Kutina svjedoči kako se iz Bogdanovaca do Vukovara kroz kukuruzni put probio samo sa bajunetom, dok je njegov suborac imao špagin, rusku strojnicu iz 2. svjetskog rata vrlo upitne borbene moći i ispravnosti.

HOS sa fotografije preživio je samo Arbanas 1 

Slika 1.: slijeva – Duško Smek Bosanac, Željko Delić Švico, Ivica Arbanas Lipi (ZNG), Tihomir Tomašić Tihica i Velimir Đerek Sokol (ZNG) …preživio je samo Arbanas

Od dolaska u Vukovar Satnija je bila podijeljena u dvije grupe. Jednu jačine voda koja se borila u Vukovaru na punktu Sajmište i drugu jačine lakog voda koja se borila u Bogdanovcima. Nekoliko bojovnika otišlo je iz Vukovara u Bogdanovce, da bi se nakon  kraćeg vremena ponovno vratili u Vukovar. Zbog toga je broj ljudi na oba punkta varirao, ali se može reći kako je većinu vremena omjer bio: Vukovar (Sajmište) 41 – Bogdanovci 17.

Sajmište

HOS-ovci, njih 41, bili su po dolasku u Vukovar od zapovjednika grada Mile Dedakovića Jastreba odmah raspoređeni u 1. bojnu 204. brigade na Sajmište (Preradovićeva ulica), koje je tada bilo najteži dio bojišnice gdje je ljudstvo bilo najpotrebnije jer su se svakodnevno vodile borbe prsa o prsa, ali su i tenkovski napadi bili sastavni dio dana. Tamošnji zapovjednik ZNG-a Petar Kačić Bojler rasporedio ih je po punktovima i već prvog dana imali su priliku sudjelovati u teškim borbama. Borba se vodila u gradu bez klasične linije bojišnice po obrambenim točkama i u bliskoj kontaktu s neprijateljem. Akcija se vodila tako da su u nju kretale skupine od po 6 HOS-vaca i po dva mjesna branitelja u ulozi vodiča. U grupi su imali jednog ili dvojicu koji su bili zaduženi za protuoklopno djelovanje, a ostali su uglavnom bili naoružani pješačkim naoružanjem. HOS-ovac Viktorin Jurić – Paša opisuje svoj prvi sukob na ovom terenu, zapravo uličnu borbu: U svaku ulicu krenuo je po jedan oklopnjak... Prošli su kraj nas, do otprilike 100 metara iza naših leđa. Okrenuli su cijevi PAM-a prema našoj liniji tako da smo se našli između dvije vatre, ali iskusni lovci na tenkove nisu to dugo trpjeli i 6 projektila je onesposobilo tenk i transporter iz kojeg su se četnici počeli izvlačiti i bježati u okolna dvorišta...Sve nam je ovo dalo motivaciju za nadolazeće borbe prsa o prsa...rastojanje između nas i neprijatelja bilo je svega 10 – 15 metara. U toj bitci prvi put sam se susreo s četnikom oči u oči...brži su ostajali živi.

HOS Damir Markuš Kutina 2

Slika 2.: slijeva – HOS-ovci Damir Markuš Kutina, Vladimir Kašerin Rus, Viktorin Jurić Paša i Igor Široki

Nitko do HOS-ovaca prije dolaska u Vukovar, iako su neki imali nešto malo ratnog iskustva, ni u snu nije slutio da ih čekaju borbe i stradanja takvog intenziteta, ali visok moral potaknut neuništivom voljom za obranom Domovine i za ostvarenjem hrvatske neovisnosti bio je jači od neiskustva i malobrojnosti u odnosu na neprijatelja. Bojovnik HOS-a Damir Markuš-Kutina svjedoči o načinu ratovanja u paklu Sajmišta: ...Imali smo sjajne timove za uništavanje oklopa koji su bez ustručavanja stali na ulicu kao Doc Holliday i onda gađali oklop. Nakon pogotka, vidjevši učinak, svi smo dobili krila. Oni koji su ih pogodili imali su na svojim licima poseban izraz ogromnog zadovoljstva… Pošto se sve odvija u nekoliko sekundi, nema se vremena za uživanje u tim trenucima, no ostaju sjećanja nakon bitke. Tenk je zaustavljen, a iz mjesta zapovjednika tenka izlazi neprijateljski vojnik, ali ubrzo pada nazad u kupolu pokošen rafalom. Borba se nastavlja, oklop je zaustavljen, sada treba „riješiti“ i prateću pješadiju te ''ostatke'' iz oklopa. Obeshrabreni neprijatelj, vidjevši svoj uništeni oklop, povlači se nazad, a mi krećemo za njima, ''čisteći'' zaostale, kao i uzimajući opremu i oružje protivnika. Milosti nije bilo, morali smo biti brzi, a s vremenom kroz mnogobrojne bitke, to nam je postalo kao dobar dan. Svako gubljenje vremena značilo je manje neophodno potrebnog odmora, sabiranja misli i sređivanja stanja, a to je s našim malobrojnim snagama bilo nedopustivo. Svaki trenutak odmora je bio dragocjen, jer kako je vrijeme odmicalo, sve se manje spavalo, a tijelu i psihi je potreban odmor. Zaustavi, odbij i počisti, tako nekako bi bio opis „radnog dana“ branitelja Sajmišta. I tako svaki dan, nekad i nekoliko puta u danu, rijetko noću. Nakon naše uspješne obrane, slijedilo je njihovo bjesomučno granatiranje po svim dijelovima grada, iz svega i svačega. Međutim, nisu mogli skriti poraz, mrtve i oklop. Ostajali su na svjetlu dana, kobno upozoravajući ostale što ih može snaći u Preradovićevoj ulici.

Na Sajmištu su se vodile cjelodnevne ulične borbe, prsa u prsa, za svaki kvart, svaku ulicu i svaku kuću. U tom općem metežu 10. listopada od snajperskog metka gine Željko Delić Švico, jedan od zapovjednika HOS-a, a samo dva dana kasnije na Sajmištu pogiba i zapovjednik voda Ivan Brdar dok se s još pet dragovoljaca jedne večeri sa molotovljevim koktelima privukao do tenkova iza četničkih položaja, ali su nekoliko metara od tenka otkriveni i Brdara je pokosio rafal s tenkovske strojnice. Novinarka Hrvatskog radio Vukovara, Alemka Mirković sjeća se žene koja je evakuirana u sklonište vukovarskog radija u trenutku kad se njeno susjedstvo našlo u zoni sukoba i koja joj je tada rekla - Svaka čast tim HOS-ovcima, cijelo su vrijeme mislili na nas - te je nadodala kako je Ivan Brdar svojim bojovnicima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga koji se povuče s položaja, a da ne evakuira i posljednjeg civila. U prvoj polovici listopada teško je ranjeno 6 boraca HOS-a; Darko Komerlin, Ivan Capan, Željko Soldo, Jure Mijatović, Alen Buhin i Mario Cigrovski, koji 19. studenog konvojem u zadnji čas napuštaju Vukovar. 28. studenog gine Mladen Amstrong Grof, najstariji pripadnik Satnije (29.09.1954.), inače Velikogoričan i predsjednik tamošnje podružnice HSP-a. Iako je listopad uzeo dobar broj hrabrih i nezamjenjivih boraca, linija se i dalje držala i moral je bio na visini, a borbe sve žešće i žešće.

U studenome se broj HOS-ovaca sposobnih za borbu sve više smanjuje i već prvog dana mjeseca gine bojovnik Dubravko Rusek. Kada govorimo o bojovnicima sa Sajmišta, smrtni grijeh bilo bi ne spomenuti Vijoletu Antolić Viky, jednu od troje pridruženih i počasnih pripadnika Satnije, tada dvadesetdvogodišnjakinju i majku trogodišnjeg sina koja je s puškom u ruci rame uz rame sa HOS-ovcima branila liniju na Sajmištu do zadnjeg dana i kasnije prošla kroz srpski logor. Poseban spomen i pijetet zaslužuje Francuz Jean-Michel Nicolier, 25-godišnji dragovoljac HOS-a, koji je gledajući televiziju u Francuskoj i vidjevši nepravdu koja se događa Vukovaru i Hrvatskoj, sjeo na vlak i izašao na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, otišao u Stožer HOS-a i na engleskom jeziku rekao stražaru na ulazu: Ja sam se došao boriti za Hrvatsku. Njegovi preživjeli suborci svjedoče o njegovoj hrabrosti i odvažnosti, ali i blagoj naravi, uvijek ističući njegove časne namjere, budući se za Hrvatsku nije borio kao plaćenik. Ranjen je na Sajmištu 9. studenog nakon čega se nalazi u vukovarskoj bolnici, odakle je nakon pada grada odveden na Ovčaru i ubijen sa ostalih 265 Hrvata.

HOS Nicolier 3

Slika 3.: slijeva - Zvone Ćurković, Nikica Burić Samoborac (ZNG) i Jean-Michel Nicolier Francuz

foto 7 Bogdanovački branitelji

Slika 4.: slijeva - Viktorin Jurić Paša, Zvone Ćurković, Nikica Burić Samoborac (ZNG) i Tihomir Tomašić Tihica

Toga dana kada je Nicolier ranjen, 9. listopada, bio je najteži dan za HOS-ovce, kojih je tada u samo nekoliko sati 8 izbačeno iz stroja. Petero ih je stradalo nakon izdaje Dušana Bijelića, civila koji je čuvao stražu, a ostala trojica stradali su u pokušaju da priteknu u pomoć borcima koji su branili liniju kod Tekstilne škole. Petorica teško ranjenih, Rudolf Vuković Senzen, Stjepan Antolić Tonči, Jean-Michel Nicolier Francuz, Goran Kitić Kitara (ZNG) i Davor Purulić Fuks teško su ranjeni i prevezeni su u vukovarsku bolnicu.Lakše je ranjen Damir Markuš Kutina, dok su druga dvojica kasnije od rana preminuli – Zdravko Bezuk (10.11.) i Robert Šilić Rora (13.11.), prvi zapovjednik Satnije, koji je pogođen dok je izvlačio jednu ranjenicu. Nekoliko dana poslije teško su ranjeni Ohran Merić i Josip Abel. Postalo je jasno kako je kraj blizu.

Bogdanovci

14 pripadnika HOS-a pod zapovjedništvom Zdravka Špalja - Papundeka boravilo je u, za obranu opkoljenog Vukovara, strateški najvažnijem i najisturenijem mjestu – Bogdanovcima u sastavu 4. bojne 204. brigade, gdje će im se 30. rujna na 01. listopada pridružiti još 7 HOS-ovaca koji su po zapovjedi Mile Dedakovića - Jastreba poslani iz Vukovara u Bogdanovce kao pojačanje. Zapovjednik te skupine bio je Damir Radnić (nakon smrti Roberta Šilića postaje zapovjednik Satnije), koji je bio izvanredan bojovnik i koji se iako tri puta ranjavan, do zadnjeg dana,odnosno do proboja 10. studenog, hrabro borio u Bogdanovcima. Radnić kaže: Moji HOS-ovci, Robi, Zvone, Crvenkapa, Žac, Štef, Darko i ja nosili smo na leđima dobrih 40 kg materijala. Bile su to „zolje“, punjenja za ose, ručni bacači, trombloni te po nekoliko stotina metaka. Udaljenost od Lušca do Bogdanovaca, dakle svega nekoliko kilometara, prešli smo za nekoliko sati, jer osim nošenja teškog tereta na leđima trebali smo „nevidljivo“ proći i kroz duple neprijateljske redove, kroz preoranu smrznutu zemlju, kao i kroz brojna minska polja. Vođa prateće skupine od šest domaćih branitelja koja nas je vodila do Bogdanovaca bio je Nikola Toth – Feniks.

Žarko Manjkas Crvenkapa pored svog uništenog tenka Vukovar 5

Slika 5.: slijeva - Damir Radnić sa dva pripadnika vinkovačkog ZNG-a u Bogdanovcima pored prvog uništenog tenka u Bogdanovcima kojeg je uništio Žarko Manjkas Crvenkapa 10.10.1991.

Dolazak HOS-ovog pojačanja u to selo pokazao se je kao odličan potez jer se samo dan kasnije, 2.listopada, dogodila prva velika bitka za Bogdanovce, u kojoj su HOS-ovci uz pomoć nekolicine vinkovačkih gardista i pripadnika MUP-a podnijeli najveći teret razbijanja tog četničkog napada. Nakon toga HOS-ovci su u Bogdanovcima čak 40 dana vodili teške bitke s puno nadmoćnijim srbočetničkim neprijateljem. U tim borbama četnici su imali 50 uništenih oklopa i oko 1000 ljudi izbačenih iz stroja. U prvom napadu na selo, Žarko Manjkas - Crvenkapa (nadimak zbog crvene beretke koju je nosio) je ručnim bacačem uništio 4 tenka, dok je za cijelog boravka u Bogdanovcima uništio 12 tenkova. Što je Blago Zadro sa Andrijom Marićem, Markom Babićem i ostalim junacima Borovog naselja napravio od četničkog oklopa na Trpinjskoj cesti, to su HOS-ovci uz pomoć vinkovačkih gardista i jednog županjskog policajca napravili u Bogdanovcima. Do proboja je u Bogdanovcima poginulo troje HOS-ovaca: Anđelko Sakač Niger (6.10.), Nikola Bogojević Dugi Nidžo (10.10.) i zapovjednik tamošnjeg voda HOS-a Zdravko Špalj Papundek (10.10.). Posljednja dvojica poginuli su kao pratnja Mile Dedakovića Jastreba u proboju do Vinkovaca.

Kako bi opravdali svoje gubitke, srpska promidžba tvrdila je kako u Bogdanovcima ima najmanje 4000 dobro naoružanih crnokošuljaša.

10. studenog ujutro počeo je opći i do sada najveći napad na Bogdanovce. Selo je napalo oko stotinjak tenkova i oko 800 pješaka. Počela je beskompromisna i bespoštedna borba u kojoj se spojilo nebo sa zemljom. Branitelji su pružali neopisivo žilav otpor (o čemu svjedoče i preživjeli neprijateljski vojnici) i nanosili su neprijatelju ogromne gubitke, no počelo je ponestajati streljiva za pješačko i protutenkovsko naoružanje zbog čega su branitelji bili prisiljeni na povlačenje. Neki punktovi ostali su bez streljiva i krenuli su u proboj već ujutro, dok su se neki držali skroz do večeri kada su i oni iz istog razloga bili prisiljeni povući se i krenuti u proboj.

sl 6 bogdanovački sanitet

Slika 6.: Slijeva –  pripadnici bogdanovačkog ratnog saniteta bojovnici Dražen Đurović i Zoran Milas (sjede), te Ivan Barun (bogdanovčanin – nestao 10.11.1991.) i Marinko Lozić (stoje)

Proboj

S vremenom branitelja je sve manje, ili su izginuli u obrani grada ili su ranjeni i smješteni u vukovarskoj bolnici. Mali broj bojovnika koji još brani grad također je većinom ranjen te je tjelesno i psihički iscrpljen do krajnjih granica od tromjesečne borbe bez zamjene ili odmora. Kada je nestalo protuoklopnog naoružanja, a streljivo za pješačko naoružanje se svelo na nekoliko spremnika po vojniku, branitelji se odlučuju na proboj iz grada.

Tjedan dana prije branitelja sa užeg područja grada, u proboj kreću bogdanovački branitelji. U proboju koji je započeo 10. studenog, iz Bogdanovaca do slobodnog Nuštra uspjelo se probiti oko stotinjak branitelja i civila. No tu treba spomenuti način na koji se skupina civila uspjela probiti sretno do Nuštra. Naime, kroz kukuruz, maglu i minska polja usred noći i kroz zgusnute redove neprijatelja, ispred civila su išli HOS-ovci Ante Šarić, Zoran Antunović, Žarko Manjkas - Crvenkapa i Ramo Hrbatović koji su predvodili kolonu. Tada je došlo do nečega što će ući u legendu kao HOS-ova štafeta smrti. Naime, kolonu civila predvodio je Žarko Manjkas - Crvenkapa koji im je rekao: Ja idem ispred vas, ako naiđemo na mine ja ću poginuti, ali ćete vi ostati živi. Tako je i bilo, Crvenkapa je vodio kolonu dok nije pao od mine, a onda ga je na čelu kolone zamijenio Zoran Antunović, a kad je mina raznijela i njega, kolonu je kroz minsko polje prema slobodnom teritoriju nastavio voditi najmlađi Hos-ovac, sedamnaestogodišnji Ante Šarić (23.09.1974.) koji za kratko vrijeme također teško stradava od mine i ubrzo umire. Ostali nakon pomoći ranjenima nastavljaju dalje, pa tako ipak mnogi civili u Nuštar kojeg drže hrvatske snage, stižu živi. Iza njih, osim već poginulih HOS-ovaca u kukuruzištu, usred minskog polja, ostali su ležati teško ranjeni Tihomir Iveta-Pidžo, Ramo Hrbatović, Ivica Jurčan, Josip Knežević i Đuro Kovačević. Oni kasnije prolaze svoju čak 10 dana dugu kalvariju bez vode i hrane, pod groznicom i u bunilu. Ramo, Pidžo i Đuro se nakon 10 dana uz pomoć branitelja iz Vukovara (koji su tada već u svome proboju) ipak nekako dovlače do Nuštra, dok Ivica nakon 12 dana završava u srpskim logorima, a Josip ostaje zauvijek ležati na tom minskom polju.

Budući da tog 10. studenog Bogdanovci, vrata Vukovara, ostaju bez obrane, a HOS-ovci na Sajmištu također ostaju bez protuoklopnih sredstava i ljudstvo im je desetkovano, 17. studenog donose odluku da se ide u proboj prema Vinkovcima. Od 41 koliko ih je u početku ukupno bilo na Sajmištu, ostalo ih je 8 koji su sposobni za proboj, a od njih 8 samo dvojica nisu ranjena, dok je recimo samo Damir Markuš-Kutina ranjen tri puta. Sa dijelom vojne policije i još nekoliko branitelja i civila (ukupno njih 37) kreću u proboj. Uz sve muke i nadljudske napore ipak se uspijevaju probiti do Vinkovaca.Na žalost, njihovi suborci koji su ranjeni ostali u bolnici kasnije su odvedeni i pobijeni, većinom na Ovčari.

foto 7 Bogdanovački branitelji

Slika 7.: Branitelji Bogdanovaca u rovu; slijeva - Ivica Jurčan, Goran Petrović, Branko Smoljan i Zdravko Špalj Papundek

HOS foto 8 Crvenkapa

Slika 8.: Poginuli junaci iz proboja i „štafete smrti“, slijeva u prvom planu: Žarko Manjkas Crvenkapa, Zoran Antunović, Tihomir Iveta Pidžo i Ante Šarić

Foto 9 5 minuta prije proboja iz Vukovara

Slika 9.: 5 minuta prije odlaska u proboj: slijeva - Zvonko Mažar, Viktorin Jurić Paša (HOS), Zvone Ćurković (HOS), Josip Jakobović, Zdravko Radić, Velimir Kvesić Velja (HOS), Ivan Anđelić Doktor i Sanja Arbanas

Prolivena krv - u brojkama

Od 58 HOS-ovaca koji su dragovoljno došli u Vukovar, 25 ih je poginulo na Sajmištu i u Bogdanovcima ili su ubijeni na Ovčari. Bojovnici Tihomir Iveta Piđo, Željko Špiljar Žac i Velimir Kvesić Veljaumrli su nakon Domovinskog rata od posljedica ranjavanja ili bolesti izazvanih ratnim stradanjem. Kroz srpske zarobljeničke logore prošlo je 6 HOS-ovaca, a od preživjelih 30 bojovnika samo 7 ih nije ranjavano dok su ostali uglavnom ranjavani više puta. S ovakvom statistikom, Satnija HOS-a „Vukovar“ postala je postrojba s najvećim postotkom mrtvih i ranjenih pripadnika u Domovinskom ratu.

Prilog: Popis stradalih HOS-ovaca sa datumom i uzrokom smrti

Poginuli u Vukovaru (Sajmište)
1. Željko (Đuro) Delić Švico - 10.10. od snajperskog metka
2. Ivan (Josip) Brdar - 12.10. od granate
3. Mladen (Mato) Amstrong Grof  - 28.10. od granate
4. Dubravko (Branko) Rusek -  01.11. od granate
5. Zdravko (Mijo) Bezuk - 10.11. od granate
6. Robert (Franjo) Šilić Rora - 11.11. od granate

 

Poginuli u Bogdanovcima
1. Anđelko (Zvonimir) Sakač Niger - 6.10. od snajperskog metka
2. Zdravko (Vinko) Špalj Papundek - 10.10. od metka (kao pratnja Mile Dedakovića Jastreba)
3. Nikola (Petar) Bogojević Dugi Nidžo - 10.10. od metka (kao pratnja Mile Dedakovića Jastreba)
4. Zoran (Ivo) Antunović - 10.11. u proboju od mine
5. Žarko (Vinko) Manjkas Crvenkapa - 10.11. u proboju od mine (tijelo nije nađeno)
6. Ante (Pavo) Šarić - 10.11. u proboju od mine                                                                                    

Nestali nakon okupacije Vukovara
1. Vid (Radovan) Ivanić - kao ranjenik ubijen u pokušaju proboja (tijelo nije nađeno)
2. Duško (Pavao) Smek Bosanac - kao ranjenik ubijen u pokušaju proboja (tijelo nije nađeno)
3. Dragan (Božo) Peša Šiljo - kao ranjenik ubijen u pokušaju proboja – eshumiran kod Petrovaca 2011.  
4. Jadranko (Ante) Anić-Antić Šnicla - 20.11. kao ranjenik ubijen u pokušaju proboja (tijelo nije nađeno)

Kao ranjenici odvedeni iz bolnice na Ovčaru i ubijeni
1. Rudolf (Rudolf) Vuković Senzen - 20.11.
2. Tihomir (Albin) Tomašić Tihica - 20.11.
3. Dragan (Mile) Granić - 20.11.
4. Željko (Slavko) Herceg Đero - 20.11.
5. Ivan (Luka) Krajinović Ićo - 20.11.
6. Tomislav (Branko) Lesić Dok - 20.11.
7. Ohran (Muhamed) Merić - 20.11.
8. Pavao (Ivan) Spudić Dado - 20.11.
9.

Jean- Michel (Lyliane) Nicolier Francuz - 20.11. (ubijen ispred hangara - tijelo nije nađeno)

10 Popis dragovoljaca HOS ZNG Vinkovci Vukovar


Darko Derganc, rođen je u Zagrebu 31. siječnja 1981. Od 2001. član je Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. U Udruzi ratnih veterana Hrvatski domobran godinama je bio član Izvršnog odbora i zamjenik glavnog urednika časopisa  Hrvatski domobran. Autor je brojnih članaka o hrvatskoj vojnoj povijesti. U Udruzi Hrvatske domovinske vojske 1941.-1945. obnašao je dužnost stjegonoše Podružnice Zagreb. Član je Udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga – Zagreb i Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Darko Derganc Sisački ordinarijat Filipi Bauman Tomašević Kongres
SISAK - sisački ordinarijat: Za govornicom Darko Derganc... Mario Filipi, Dragutin Bauman i Željko Tomašević... 


Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održan je 14. do 16. lipnja 2013. u Zagrebu i Sisku u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa i pod pokroviteljstvo sisačkog biskupa mons. Vlade Košića. Kongres je radio pod naslovom VRIJEME ŽRTVE, obuhvatio je uobičajene teme ali je naglasak bio na istraživanje žrtava Siska i Sisačko-moslavačke županije, Sunje i Petrinje, Moslavine i Banije, a posebno masovnog zločina u Baćinu kod Hrvatske Dubice. Kongres je otvoren u petak 14. lipnja 2013. u muzeju Mimara u Zagrebu, predavanjem biskupa Košića: “Žrtve u Domovinskom ratu na području Sisačke biskupije“ i uvodnim referatom dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika HŽD-a, „Vrijeme žrtve.“
Tekst - iz arhive HŽD-a...
Fotografije: Arhiva HŽD / Đurđa Cecelja