O haaškome zločinu na bivši "Dan republike"

Donosimo reakcije naših redovitih suradnika kako nam dolaze na današnju haašku presudu i zadnji sigetski čin hrvatskoga intelektualca i generala pukovnika HV-a i HVO-a Slobodana Praljka. U ovom trenutku bilo kome tko voli Hrvatsku teško je zatomiti emocije, pa u ovom prilogu će razumljivo vjerojatno biti i ponekih poruka autora koje odražavaju svo nakupljeno razočaranje, a ne nužno samo političku svrsishodnost. U svakom slučaju, reagiranja ćemo objavljivati kakvima nam dolaze, po umu i hrvatskom srcu.(mm)

Mr. sc. Đuro Vidmarović:  Udar na cijeli hrvatski narod, u to neka nitko nema sumnje

Na jednom sastanku održanom prije dosta godina u Hrvatskome diplomatskome klubu, razgovarajući s pokojnim profesorom Horvatićem, iznio sam mišljenje o Haaškome tribunalu kao političkome sudištu, zbog čega se ne smijemo pouzdavati u pobjedu prava i pravde, već u pobjedu političkih interesa moćnih dvdržava. Upozorio sam kako diplomacija mora odraditi svoj posao. Uvjeravali su me kako je riječ ipak o pravom sudištu koje se oslanja na anglosaksonsko pravo. Ranije su me neki stranački kolege uvjeravali kako je Haški tribunal utemeljen da bi se kaznili ratni zločinci, uspostavio mir među državama nastalima na području bivše SFRJ i laganije ostvario proces pomirbe kako bi se u budućnosti izbjegli ratni sukobi. Ne znam o drugima, ali nisam u to vjerovao, a tijek zbivanja mi je, na žalost, dao za pravo.

Dugo bi se dalo pričati o tome „sudištu“, a danas je i slijepcima jasno kako ništa bod proklamiranih ciljeva nije ostvareno. Može se kazati da je Haški tribunal zaoštrio međunacionalne i međudržavne odnose, udaljio proces pomirbe, a prije svega je javno poticao politiku jednake odgovornosti za velikosrpsku agresiju na RH, ponižavajući hrvatske žrtve i cijeli narod. Politički iole pismenijem čovjeku bilo je očito protuhrvatsko opredjeljenje većine tih sudaca, njihova nestručnost, ali i moralna insuficijencija. Osim toga, zar je normalno držati ljude sto godina u istražnom zatvoru i toliko dugo voditi proces? Jedino je normalno, ako zbrojimo koliko su svi ti sudci i prateća ekipa kroz to vrijeme zaradili dolara!

Presudom hercegovačkim hrvatskim liderima učinjen je udar na cijeli hrvatski narod, u to neka nitko nema sumnje. orkaBošnjački lideri, pa i puk,i likuju i sada će nastojati na svojim političkim sudovima eliminirati cijelu političku i intelektualnu elitu Hrvata u BiH, raznim optužbama, procesuiranjima i  diskriminacijama, kako bi se konstitutivnost izigrala, a pučanstvo stimuliralo na iseljavanje. S Hrvatima kao beznačajnom manjinom ostvariti će višestruki cilj:

a) ustrojiti će svoju muslimansku džamahiriju s političkim osloncem na Tursku,

b) učiniti Dalmaciju i Dubrovačko primorje ranjivim, odnosno bez zaleđa, što znači osvojivim,

c) bez Hrvata, ili s njima kao manjinom, osvojiti će Neum i učiniti ga muslimanskom lukom u koju će uplovljavati turski vojni brodovi (takve samo ondje već vidjeli),

d) snažnije će se povezivati s Bošnjacima u Sandžaku i time neutralizirati želju za pripajanjem Srbiji koja postoji u tzv. Republici Srpskoj,

e) bez zaleđa Republika Hrvatska neće im biti ravnopravni pregovarač, jer će znati da jedna eksplozija u tom prostoru može ugroziti turističku sezonu, a možda će onemogućiti i izgradnju Pelješkoga mosta,

f) RH će pritiskati na međunarodnoj sceni kao agresora na političke ustupke, pa čak i na ratnu odštetu,

g) kao kompaktna muslimanska država dobivati će željenu financijsku, ekonomski u vojnu pomoć od bogatih arapskih država i Turske,

h) moći će snažnije i agresivnije baciti se na stvaranje teorija o vlastitoj etnogenezi, stvaranju vlastitoga jezika, povijesti i svih čimbenika koji su im potrebni kako bi funkcionirali kao nacija, a ne samo vjerska zajednica,

i) bit će europsko uporište širenju islama. Kada EU postane toga svjesna biti prekasno.

Danas sam slušao kako Vesna Pusić optužuje predsjednika Tuđmana za agresiju na BiH. Ona i svi ljevičarski lideri nakon 2000. pridonijeli su protuhrvatskom djelovanju Haškog tribunala. Dokumente su slali na lopatama. Neklasificirane – po principu uzmi što želiš! Priključili su se protivnicima i stoga danas veleizdajnici likuju. Petokolonaši nemaju duše, a najmanje nacionalnog ponosa.

Vlada RH stoji pred velikim izazovima. Trebati će mudrosti i diplomatske umješnosti kako bi se očuvao suverenitet i konstitutivnost Hrvata u BiH. A stabilnost Vlade ovisi o manjinskim zastupnicima. Tu je i Bruselj – naš glavni grad. Ja dakako ne znam što misli on, ali Premijer sigurno znade. Ali znadem da sada treba mobilizirati sve rodoljube i domoljube kako bi opstali. Povijest nam neće oprostiti kunktatorstvo.

Ogorčen sam, tužan i jako utučen. Ali i borben. Izražavam najdublju sućut obiteljima osuđenih junaka, a najviše obitelji preminulog generala Praljka. Povijest će ih zabilježiti kao heroje u borbi za slobodu vlastitoga naroda, ali se moramo trsiti kako ovo ne bi bio početak kraja naše nacionalne i državne samobitnosti. I Eugen Kvaternik nije poginuo uzalud. Sada o svima nama ovisi hoće li njihova žrtva biti uzaludna, ili ćemo postati Zagrebački sandžak.

Damir Borovčak: Čast časnog generala Slobodana Praljka

Slobodan Praljak (72) umirovljeni je general-pukovnik Hrvatske vojske, Rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini u BiH, a preminuo je 29. studenog 2017. u Haagu. Tog je dana u sudnici br.1 u Haškom tribunalu, pod predsjedanjem malteškog sudca Carmela Agiusa pročitana presuda Žalbenog vijeća Jadranku Prliću, bivšem predsjedniku vlade Herceg Bosne, kojem je odbijena žalba i potvrđena kazna zatvora od 25 godina. Potom je Bruni Stojiću, bivšem ministru obrane, sud također odbio poništitiDamir Borovčakpresudu ili naložiti ponovno suđenje te potvrdio kaznu od 20 godina zatvora. Potom je i Slobodanu Praljku, bivšem načelniku Glavnog stožera HVO-a, odbijeno poništenje presude te potvrđena kazna od 20 godina zatvora.

General Slobodan Praljak poslije presude ostao je stajati i potom je uzviknuo: "Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu". Istog trenutka je iskapio malu čašicu i potom sjeo. Sudac je koji trenutak potom zbunjeno naredio da se prekine izricanje presude i zatražio da se "spusti zastor".

U samom času tog čina bilo je jasno da se nešto dramatično dogodilo. Moglo se je predpostaviti da je ispijanje čašice bilo ispijanje otrova, no teško je bilo vjerovati jeli to doista moguće u haškoj sudnici. Kamere nisu prikazale što se tog časa zbiva u prostoru optuženika, no vidjelo se da se Petković zbunjeno okrenuo udesno, prema susjednom mjestu gdje je sjedio Praljak. To je drama koju smo mogli vidjeti preko tv-ekrana u sudnici Haškog tribunala. Slijedi više od dva sata neizvjesnosti, u kojem vremenu slijede samo predpostavke, no nema pouzdanih informacija. Vijest da je general Slobodan Praljak preminuo, dolazi tek poslije dva sata od čina ispijanja otrova.

General Slobodan Praljak častan je čovjek i vojnik. Tako je kao dragovoljac 03. rujna 1991. branio Sunju, gdje kasnije postao zapovjednikom obrane tog mjesta pored Siska. Od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio je zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Iz tog razdoblja datira vijest da je u Prozoru stao na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim prema Uskoplju nakon što su crte obrane počele popuštati. Haški sud mu je sudio i za odgovornost za rušenje Starog mosta u Mostaru, iako je dan ranije smijenjen s dužnosti zapovjednika HVO-a. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksploziva postavljenog na lijevoj obali Neretve na kojoj je bila Armija BiH. Tijekom 10 godina suđenja, Praljak je uz pomoć svojih suradnika, izdao 18 knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo financija u mandatu Vlade Zorana Milanovića te je knjige proglasilo šundom, na koje se plaća PDV te mu je 7. svibnja 2013. ovrhom naplatilo 435 tisuća kuna. A general Slobodan Praljak je i nadalje nastavio braniti Hrvatsku u Haagu i odbacivati odgovornost s ondašnjeg predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Haaški sud mu je tovario zločine nad Bošnjacima, ne uzimajući u obzir okolnosti tko je koga napadao, a tko se branio. Nije uzeo u obzir ni simbolične okolnosti da je Praljak u svojoj kući u Zagrebu često zbrinjavao prognanike muslimane iz BiH i izravno im pomagao te da takva osoba jednostavno ne može biti ratni zločinac.

General Slobodan Praljak častan je čovjek i vojnik. Praljak je protiv suda u Haagu i takve nakaradne političke nepravde, bio pripravan odgovoriti na dramatičan, odlučan i častan način, žrtvom vlastitog života na samom izricanju presude. Bilo je to na tragu njegovog životnog čina obrane Domovine i poimanja časti hrvatskog čovjeka i generala. Uspjelo mu je pred kamerama, na nepravednom sudu i pred očima cijeloga svijeta, izraziti svoj posljednji životni revolt i neslaganje s još jednom nepravdom prema Hrvatima. Slobodan Praljak sigurno je znao, da potvrdom njegove kazne ipak bi bio uskoro na slobodi, jer je već veći dio proveo u pritvoru. Tim više svojim oduzimanjem života zbog nepravde, njegov je čin još časniji i još šokantniji.

U žalbenoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata stoji da je Stari most bio legitiman vojni cilj jer se njime koristila Armija BiH. Ova konstatacija nije nikakva utjeha, već samo bježanje Haaškog suda od istine. Trebalo je priznati da je optužba lažna, da je konstrukcija tog događaja lažna, da se most ne može srušiti tenkovskom granatom i da je to notorna glupost. Trebalo je priznati da je to namještaljka tužiteljstva, u sprezi sa tko zna kakvim silama, ali s jasnim ciljem optuživanja Hrvata pred svijetom. No takvo bi priznanje, dovelo u pitanje i druge montirane i nerealne optužbe.

Sav jad i bijeda Haškog suda, Žalbenog sudskog vijeća i predsjedavajućeg sudca Carmela Agiusa očituje se u drugom činu, u nastavku čitanja presude preostalim članovima šestorke, koje je uslijedilo poslije smrti generala Praljka. Sudac Carmel Agius nastavlja čitanje presude bez uključenih kamera, kako bi eventualno izbjegao moguće još jednu novu bruku. Iz kasnije snimke vidi se da suđenje počinje kao da se prije toga nije ništa dramatičnog dogodilo. Milivoju Petkoviću potvrđena je kazna od 20 godina zatvora, Valentinu Ćoriću potvrđena je kazna od 16 godina zatvora te Berislavu Pušiću potvrđena kazna od 10 godina zatvora. Svima dakle ista kazna kao i u prvoj presudi. Ništa od žalbi nije uzeto u obzir kod izricanja visine kazni. Osuđenima će vrijeme provedeno u pritvoru biti uračunato u kaznu. Tek sada može se zaključiti koliko Praljkov suicidan potez postaje još časniji.

Završno, ono što je najstrašnije sudac ne govori zašto se dogodio prekid suđenja, ne ispričava se za to, niti ne govori da je čovjek kojeg je prije tri sata osudio sada mrtav. Neljudsko nepoštovanje ljudskog života, koji se je ugasio pred njegovim očima u sudnici, zbog njegove presude. Sučeva savjest, njegova ljudska savjest, vidljivo na djelu – ispod svake je ništice.

Presudama je zapravo potvrđena sva perverzija Haškog suda, potvrđena je prosudba da se radi o političkom sudištu, presuda otvara vrata daljnjim pokušajima eliminacije Hrvata na prostorima BiH. Može se predvidjeti da je ova haška presuda okidač je za nove sukobe u Bosni i Hercegovini. Vrijeme će to sigurno potvrditi. Bosna će uskoro postati ponovno pregrijani lonac pod pritiskom.

Mate Knezović: Sud je potpuno opskrbljen iz Hrvatske

Moje je osobno mišljenje da haški sud nije nikakav sud i to sam uvijek isticao. I da je knezovi"presuda" oslobađajuća ja bih isto mislio. To nije čak ni politički sud, jer i politički sudovi polaze iz određenog sustava vrijednosti određene politike. Sama ta politika utvrđuje okvire i propisuje kaznena djela. Ovo je ad hoc skupljena nakupina i s ad hoc pravilima. Točno je samo da je političkom odlukom utemeljen, no ovo je jedan podzemni sud, sud kojem je nepravda svojstvena, neznanje sveobuhvatno, a činjenice nebitne. Oni događaje i riječi kidaju iz konteksta i tako donose svoje "presude".

Valja naglasiti da ne postoji kazneno djelo "udruženi zločinački poduhvat". Haški sud je sam sebi definirao što bi to bilo. Stoga su naši ljudi osuđeni za nepostojeće kazneno djelo. Postoje djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva kao što su: genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, terorizam i dr. Očito je taj "sud" trebao nešto drugo da bi obuhvatio što širi krug ljudi. Upravo to je dokaz da i nije sud.

Usprkos svemu odluke tog kvazi suda imaju svoje posljedice. Ne mislim da one za Hrvatsku i hrvatski narod nužno moraju imati negativne posljedice. Hrvatski narod nikad, pa možda ni tijekom rata, nije bio jedinstveniji u svijesti o kakvim se to politikama radi. Nakon šokantnog ispijanja otrova pred očima sudaca (koji su gledali kao telci) i smrti generala Praljka Hrvatska se ponovno može okupiti. General Praljak je i tim svojim činom pokazao da je do kraja uvjeren u svoju nevinost, ali i u nevinost hrvatskog naroda. Ostaje trajna i neizbrisiva sramota na tzv. haškom sudu. Da im čovjek unese otrov u sudnicu i pred njima izvrši samoubojstvo? Nakon toga mrtvo-hladno nastave izricanje "presude".

No lako za "presudu". Teško će nam se biti obračunati sa sljedbenicima haške podzemne družine. Haški sud je potpuno opskrbljen iz Hrvatske. Sve hrvatske vlade, od 2000 na dalje, osobito Račanova i Sanaderova, te predsjednici Mesić i Josipović su glavni krivci za ovakav "epilog", o kojem govori jedna od sponzora ove presude, Vesna Pusić. Hrvatska se treba odlučno obračunati s onim strukturama koje neprestano nepravedno stavljaju Hrvatsku na optuženičku klupu. Tu su većina stranaka, Documenta, Gong, razni fakulteti, novine i novinari, svetosavci... Hrvatska se treba susresti sama sa sobom, odnosno sa svojim unutarnjim neprijateljem.

Što se tiče muslimana u BiH (tzv. Bošnjaka) oni su za trajno uništili prijateljstvo s Hrvatima i Hrvatskom. Njihova silna energija da nanesu štetu svom jedinom prijatelju u najtežim momentima je u biti samouništavajuća. I prema njima ova presuda ima otriježnjujući karakter. Njihovo snovanje da istrijebe Hrvate iz BiH mora osvijestiti sve Hrvate, te smo dužni pomoći našim sunarodnjacima da opstanu i jačaju, pa i po cijenu najgorih scenarija.

Dr. sc. Damir Pešorda: Zarobljenici smo straha, nemoći ili sebičnosti

Damir PešordaNakon tragedije u Haaškoj sudnici teško mi je analizirati presudu, a to u ovom trenutku ne bi ni imalo smisla. Mogu reći samo osobni dojam: danas sam u izravnom prijenosu gledao čovjeka s velikim Č, junaka, i nekoliko beznačajnika u sudačkim togama. Način na koji je sudac Agius nastavio čitati presudu Petkoviću nakon što je general Praljak ispio otrov pokazuje da riječ o beznačajnom čovjeku koji ne može ni  pojmiti da bi netko učinio takvo što kao Praljak. Na žalost, bojim se da mnogi ni u Hrvatskoj to ne mogu pojmiti i da će pokušati obezvrijediti Praljkov čin kako bi prekrili vlastitu niskost, animozitet prema Hrvatskoj ili štogod treće.

Pokušaj da navlačenjem zastora Haaški sud sakrije svoju sramotu samo ju je još više istakao. Dva sata kasnije, podlo, bez reflektora javnosti, Sud je završio '' udruženi međunarodni pothvat''  protiv Hrvata u BiH i Hrvatske. Da su nas i nakon dvije tisućite vodili ljudi kao što je Slobodan Praljak, do ovog apsurda i tragičnog finala ne bi ni došlo. Ovako, svi smo mi zarobljenici straha, nemoći ili sebičnosti, a general je – kao što mu i ime govori – SLOBODAN.

Ivan Pepić: Opomena da shvatimo odgovornost prema državi

Nakon izrečene presude hrvatskoj šestorci i, post mortem, političkom vodstvu Republike Hrvatske koji je prema Žalbenom vijeću bio dio udruženog zločinačkog pothvata (UZP), jasno je da je Međunarodni Pepićkazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudio s političkom težnjom da jednako tretira i žrtve i agresore sukoba u Hrvatskoj i BiH.

Ova presuda je primjer koji potkrepljuje političku ulogu MKSJ-a. Sud je izjednačio agresora sa žrtvom, političke lidere koji su nametnuli rat s onima koji su organizirali narod i vojsku kako bi se obranilo stanovništvo i cjelovitost teritorija.

Takav politički aktivizam možemo objasniti kroz ideološki kontekst stvaranja MKSJ-a. Sud nastaje 1990-ih zbog zločina protiv čovječnosti u vremenu kad se na globalnoj razini pojavio progresivizam. Ta se ideologija vješto prilijepila post-hladnoratovskom liberalnom intervencionizmu čiji je cilj bio pacifikacija nacija i naroda u postkomunističkoj sferi i postkolonijalnim državama, sredstvima kao što su demokracija, slobodno tržište i razne slobode. Zanos koji je stvorio progresivizam uzeo je maha i u međunarodnom pravu i sucima, a ono dovodi do izjednačenja i rastezanja pojmova kao što su agresor i žrtva, manjina i većina, itd. Tomu svjedočimo i danas u mnogim drugim sferama. Zato, očito je bilo naivno vjerovati kako će sud suditi pojedinačne zločine, jer bi to isključilo mogućnost optuživanja tobože „zločestih“ ideja.

U slučaju presude Prliću i ostalima, očito je da se radi o političkoj optužnici jer ni Raspravno ni Žalbeno vijeće nisu uzeli u obzir argumente o ponudama Republike Hrvatske bošnjačkim vlastima, prijedlozima savezništva tijekom 1992. i 1993. te njihovo unilateralno (nerazumno) ukidanje od strane Alije Izetbegovića. Pored toga, u najmanju ruku bizarno je da su hrvatski politički lideri uključeni u UZP obzirom da su jedina strana u ratu 1992.-1995. koja je potpisala sve mirovne prijedloge međunarodne zajednice, čak i onda kad su bile parcijalno nesklone hrvatskim interesima. Umjesto ovih argumenata, MKSJ odlučio je uglavnom prihvatiti obujam optužnice koji njemu odgovara kako bi, još jedanput, stao uz svoj progresivistički aktivizam.

Na koncu, čin generala Slobodana Praljka je opomena koja nas sve poziva da ozbiljno shvatimo odgovornost prema državi, državništvu i naciji. Nakon Zvona Bušića, ovo je dokaz da se Hrvatska i njeni tzv. lideri ponašaju neodgovorno i sluganski. Ne razumiju okruženje, ne razumiju probleme u susjedstvu, osobito nikad teže stanje u Bosni i Hercegovini. Lideri ne shvaćaju ozbiljnost trenutka i odgovornost koju imaju prema opstanku države, već se fokusiraju na suradnju s raznim „organizacijama“, što očito nije dovoljno za očuvanje hrvatskih interesa. Osim ove presude valja se prisjetiti i na mnoge druge međunarodne presude koje Hrvatska gubi. Zbog toga, Hrvatska mora izgraditi sustav koji će konačno staviti naglasak na očuvanje integriteta države i interesa nacije u Hrvatskoj i BiH. Savili smo kičmu, ali konačno moramo čuvati uspomenu na generala Praljka i biti odgovorni prema narodu i državi.

Mr. sc. Antun Babić: Smrtna presuda hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Smrt generala Praljka zadnji je poziv na jedinstvo i obranu hrvatskog naroda.

«Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem ovakvu presudu».

Nakon tih riječi hrvatski general i vitez Slobodan Praljak danas je u haaškoj sudnici uzeo bocu otrova. Nakon toga srušio se na pod i preminuo. Neka mu je vječna slava i čast. Pao je za Hrvatsku.

Janjo, nemoj plakati, istina će se doznati

Moju pokojnu suprugu, bojnicu Hrvatske vojske Janju Ninić Babić i mene osobno za generala Praljka vežu brojni Babićdogađaji iz Domovinskog rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Više pokojnu Janju, a manje mene. Kao djelatnica u kabinetu ratnog ministra obrane, Janja je dugo vremena blisko surađivala s generalom Praljkom i imala je izuzetno visoko mišljenje o tom iznimnom čovjeku. Na isti dan i u isto vrijeme kad je general Praljak 2004. godine iz Zračne luke Zagreb odlazio u Haag, ja sam kretao na diplomatsku dužnost u Veleposlanstvo RH u Irskoj. Janja, koja je mene ispraćala za Dublin, u suzama je došla pozdraviti generala Praljka, a on joj je stavio ruku oko ramena i rekao: «Janjo, nemoj plakati, istina će se doznati – vidjet ćeš». Nažalost, njegov optimizam i vjera u međunarodnu pravdu nisu računali s najnovijom i možda najopasnijom zavjerom protiv hrvatskog naroda u njegovoj povijesti.

Osobno sam posjećivao generala Praljka na prvoj crti bojišnice u Bosni i Hercegovini dok sam u Međugorju osnivao hrvatsku novinsku agenciju HABENA-u. Prije Praljkova odlaska na dužnost u BiH bio sam previđen da budem njegov zamjenik u Državnom informativnom uredu u Zagrebu, čije je osnivanje netko osujetio.

Najbolji opis generala Praljka dao je dr. Miroslav Tuđman u razgovoru za HTV: «Slobodan Praljak bio je visoko moralan čovjek, koji je postavljao standarde, a koji su daleko iznad postojećih normi i standarda. Danas je to sasvim jasno pokazao».

Vojna sila produžena ruka diplomacije

Jedan sam od onih promatrača i studenata međunarodnih odnosa koji su uvjereni kako na međunarodnoj pozornici na postoje pravo i pravda. Međunarodno pravo isključivo je instrument velikih zapadnih država, koje već stoljećima vladaju na globalnoj razini i arbitrarno odlučuju o sudbini i životu manjih i slabijih država i naroda. Kad svoj cilj ne mogu postići putem sudovanja, tada to čine pomoću produžene ruke diplomacije - vojne sile. Tko to ne vidi, slijep je. Stoga je sada uzaludno i nepotrebno ponavljati međunarodnoj zajednici što je istina o ratu u Bosni i Hercegovini. Oni to znaju daleko bolje od nas. Međunarodna zajednica, a u prvom redu Velika Britanija, je kroz svoju obavještajnu službu i zavadila Hrvate i Muslimane, kako bi omogućili Srbima u BiH da osvoje što veći teritorij u toj zemlji.

Vjerujem u Boga i siguran sam da je sudbina odlučila da ovaj blog pustim u opticaj upravo na današnji dan, za nas Hrvate u domovini i iseljeništvu strašno tragičan. U uvodniku bloga, koji sam napisao prije tri dana, kao da sam anticipirao što će se u Haagu danas dogoditi. Tad sam upozorio na opasnost, koja općenito prijeti opstanku hrvatske države i hrvatskog naroda.

Osveta za rušenje Titove Jugoslavije

Danas se u Haagu dogodila osveta velikih sila hrvatskom narodu zato što smo srušili njihovu miljenicu, Titovu i velikosrpsku komunističku Jugoslaviju. Generala Praljka danas je, drugim sredstvima, pogodila sudbina hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kojima je 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu odrubljena glava. Kao i danas, i tada je to bila poruka hrvatskom narodu da za njega nema mjesta među suverenim državama i slobodnim narodima. Datum za zadnje suđenje na Haaškom sudu odabrano je jako smišljeno - na dan Republike SFRJ.

Potrebno je samo pogledati reakcije međunarodnih medija pa da se još više uvjerimo u zapanjujuće neprijateljstvo nekih velikih država, a naročito Velike Britanije, prema hrvatskom narodu. Na portalu javnog britanskog medija vijest o činu generala Praljka popraćena je na sljedeći način: «Ratni kriminalac popio otrov u sudnici». Sada se najbolje vidi koliko je veliko čudo stvaranje i obrana samostalne hrvatske države od 1990. do 1995. godine.

Srbija i Muslimani u Bosni i Hercegovini danas slave i već oštre noževe za novo «klanje» Hrvata primjenom administrativnih mjera. Ako to ne uspije, u doglednoj će budućnosti sigurno primijeniti i druga sredstva, koja njihovi istomišljenici koriste protiv kršćana u državama na Bliskom Istoku. Hrvatska država na ovu opasnost treba, između ostalog, odgovoriti i stvaranjem posebnoga koridora za prolazak muslimanskih izbjeglica u razvijene zemlje Zapadne Europe. Kršćanska Europa ionako je danas umrla, pa je stoga, a to je njihova evidentna želja pozivom Merkelice muslimanskim izbjeglicama da su dobro došli u Njemačku, najbolje ubrzati njezin nestanak i uspostavu kalifata na području cijele Europe. Neka u Europi bude uveden šerijatski zakon, a policajci neka budu džihadisti, koji su klali i Hrvate u Bosni i Hercegovini.  

Što nam je činiti? Za današnju presudu i smrt generala Praljka u Haagu odgovorne su sve Vlade Republike Hrvatske od 2000. do danas. Jednaku, ako ne i veću odgovornost, snose udbaši, Jugoslaveni, globalisti, velikosrbi, kao i oporbeni političari poput Vesne Pusić, koji od početka rata optužuju prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i Republiku Hrvatsku za vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

HTV leglo je antihrvatstva i jugoslavenstva

Upravo gledam na HTV-u bivšeg ministra dr. Miru Kovača i silno se sramim, a još sam više žalostan zbog njegovih sluganskih izjava prema Haagu i međunarodnoj zajednici. Ranije, voditeljica emisije na HTV-u naprasno je prekinula vidno iznenađenu Višnju Starešinu zbog njezinih kritičkih i vrlo opravdanih komentara na račun Vlade RH i Vesne Pusić, koja je i danas ponovila svoje stajalište da je Hrvatska vodila krivu politiku prema BiH. Zar to nije dodatni dokaz kako je HRT-e leglo antihrvata i Jugoslavena?

Plenkovićeva vlada mora dati ostavku

Srednjoročna i dugoročna budućnost hrvatskog naroda vrlo je upitna. Mi već danas trebamo odlučiti hoćemo li pošteno živjeti ili kukavički umrijeti. U ime svih vlada od 2000. nadalje, Plenkovićeva vlada mora što prije dati ostavku. Haaški je sud danas jasno pokazao što nas Hrvate kao narod i hrvatsku državu čeka u Europskoj uniji, kojoj Plenković bezuvjetno služi. Hrvatski je narod pribijen uza sam zid. Više nemamo niti malo prostora za uzmicanje. Ostaju nam samo obrana i juriš. Naravno, to ne znači da moramo ići bezglavo i još brže srljati u smrt. Nužno je potrebno pokretanje novog hrvatskog političkog, demokratskog i osloboditeljskog pokreta. Nema više izgovora. Svi domoljubi dužni su biti članovi tog pokreta. Sada više nije glavno pitanje nekakva meka lustracija bivših i sadašnjih udbaša i izdajica, nego potpuna reorganizacija hrvatske države. U suprotnome, mi ćemo nestati. Na tu opasnost upozoravam već nekoliko godina. Nadam se da ćemo se nakon haaškog suđenja konačno probuditi i osloboditi svakog straha.

Namjerno neću čekati da čujem što će javnosti reći premijer Andrej Plenković. Što god rekao, bit će ili irelevantno ili pak spin uradak nekog medijskog stručnjaka. Plenkoviću sada preostaje samo spašavanje vlastite političke glave. No, mora se postaviti pitanje: «Što je važnije, Plenkovićev privatni i politički interes ili spas Hrvatske i hrvatskog naroda.» Jednostavno, Plenković nije dorastao ozbiljnosti situacije u kojoj se danas nalazi hrvatski narod i kao tuđi sluga mora otići.

Ovim putem izražavam duboku sućut obitelji generala Slobodana Praljka i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac: Herojska poruka

General Slobodan Praljak, veliki humanist i domoljub, koji je više puta bio spreman žrtvovati vlastiti život u ratu, ne samo u obrani Hrvata nego i u obrani protivnika i njihovih obitelji, nije mogao podnijeti lažnu Tomacpresudu da je ratni zločinac i odlučio se za još jedan herojski čin, ubiti sebe da svojom smrću pokrene hrvatski narod, da ne kapitulira nego da se i dalje bori za slobodu i pravdu.

Prilažem Vam i tekst iz moje nove knjige o Slobodanu Praljku kao najvećoj žrtvi nepravednog haškog suda, koji sam napisao prije šest mjeseci kada je postojala nada da će u drugostupanjskojpresudi doći do pravde, iz koje je vidljivo zašto general Praljak ne samo da nije ratni zločinac nego je  po mnogim kriterijima zaslužio da dobije Nobelovu nagradu za mir.

General Praljak je postupio slično kao i Zvonko Bušić, koji se cijeli život borio i koji je žrtvovao svoj život i slobodu za slobodu hrvatskog naroda, koji nije mogao podnijeti današnju Hrvatsku u kojoj bitnu ulogu imaju ljudi koji ne vole Hrvatsku, koji ruše Hrvatsku. I on je svojom smrću, kao i Praljak, poslao poruke hrvatskom narodu.

Praljkova poruka je jasna, humana, herojska, to je poruka u kojoj on kaže: i svojom smrću želim doprinijeti da moj hrvatski narod ne dozvoli nepravde koje nam se čine da se udružimo, ujedinimo i posebno da spriječimo one unutarhrvatske i Bosne i Hercegovine iz hrvatskih redova, koji nažalost, i dalje rade protiv hrvatskog naroda i naše slobode.

Prilog: HRVATSTVO SLOBODANA PRALJKA - JUNAK NAD JUNACIMA I NAJVEĆA ŽRTVA PROTUHRVATSKE POLITIKE (Iz knjige prof.dr.sc. Zdravka Tomca: „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“, Zagreb, 2017., Tkanica)


Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak zaslužio biti barem kandidat za Nobelovu nagradu za mir? Zašto tvrdim da je hrvatsvoSlobodan Praljak hrvatski Sokrat koji je u sokratovskom govoru potpuno razobličio lažne optužbe Haaškoga suda? Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak heroj nad herojima? Zašto tvrdim da je Slobodan Praljak najveća žrtva protuhrvatske politike, a osobito Tužiteljstva Haaškog suda koje želi uništiti i Praljkovu obitelj, ni krivu ni dužnu. Kako su moguće monstruozne optužbe Tužiteljstva Haaškog suda koje Slobodana Praljka uspoređuju s nacistima a njega opisuju kao hrvatskog Hermanna Göringa. Evo argumenata i odgovora na ta pitanja.

Kod vojarne JNA u Grabovini kod Čapljine Slobodan Praljak je, da bi spasio žene i majke vojnika JNA, ugrozio vlastiti život. Bio je dogovor da se prekine vatra, napravljen je brisani prostor između Hrvatske vojske i vojarne. Preko tog brisanog prostora majke i supruge opkoljenih vojnika JNA išle su ih posjetiti. Pri povratku majki i supruga netko ja zapucao a žene su se našle na brisanom prostoru. I tada iz rova iskače Slobodan Praljak. Ljudina, onako visok i korpulentan, trči prema ugroženim ženama i viče raširenih ruku: Ne pucajte, ne pucajte! Međutim, i dalje se puca, Praljak i dalje trči, dolazi do grupe žena i baca se na njih i svojim tijelom ih štiti da ih koji metak ne bi pogodio. To je junaštvo nad junaštvima, humanizam nad humanizmom jer Slobodan Praljak, general Hrvatske vojske, žrtvuje vlastiti život da bio spasio supruge i majke neprijatelja, agresora, koji su napali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ali taj junački čin nije jedini. Bilo ih je još mnogo. Još jedanput je Slobodan Praljak svojim tijelom štitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Slobodan Praljak je izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijeteći oružjem HOS-ovcima, pretežno Muslimanima, koji nisu htjeli pustiti zarobljene Srbe. Slobodan Praljak je izvlačio ranjene Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Organizirao je izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 tisuća Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavom preko Neretve. Prevozio je ranjene Muslimane helikopterom iz istočnog Mostara u Split.

Muslimansku obitelj s djetetom oboljelim od leukemije iz Uskoplja prebacio je u Split na liječenje. Pomogao im je stjecanje hrvatskog državljanjstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Pustio je na svoju ruku zarobljene Muslimane poslije sukoba u Rami- Prozor.

Navodim još dva osobna herojska čina Praljka i njegove obitelji. Smjestio je Muslimane u svoj stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Isto je to učinio i u svojoj vikendici u kojoj je također smjestio Muslimane i brinuo se za njih. To su samo neka junačka djela Slobodana Praljka. U tijeku rata sprječavao je osvetu nakon što su Muslimani počinili zločine u Uzdolju, Doljanima i Grabovici. I osobno je provodio konvoje s hranom za Muslimane, čak i konvoje s oružjem i onda kada su krenuli protiv Hrvata u rat, pokušavajući osvojiti srednju Bosnu.

Toliko je tih junačkih i humanih djela da ne znam za sličan primjer u povijesti ratovanja. Za ta humana djela Praljak je zaslužio da ga Muslimani odlikuju najvećim odličjima a da mu međunarodna zajednica oda najveće priznanje. Umjesto toga Slobodan Praljak je doživio grozne napade. Proglašen je od Tužiteljstva Haaškog suda za nacista, uspoređivan je s nacistom Göringom i optužen je krivotvorinama i lažima prvostupanjskom presudom na tešku robiju. I danas je u zatvoru već punih 11 godina i čeka konačnu drugostupanjsku presudu.

Kada bi bilo i malo pravde, ljudskosti onda bi davno već Slobodan Praljak trebao biti oslobođen a ne godinama tamnovati u haaškim kazamatima. Do kraja ove godine očekuje se konačna drugostupanjska presuda. Kada bi bilo malo pravde onda bi morala biti oslobađajuća, Slobodan Praljak bi morao biti proglašen nevinom osobom. Ali očito je da Haaški sud nije sud pravde. Jer da je sud pravde ne bi bila moguća rasistička politika. Ne bi bilo moguće da se Slobodan Praljak nakon svih navedenih junačkih djela proglašava nacistom i Göringom. Ne bi bilo moguće da haška tužiteljica Carla del Ponte definira na sljedeći način antihrvatsku rasističku politiku, na temelju koje su Hrvati optuženi i suđeni u Haagu. Carla del Ponte je rekla da su Srbi kopilad, a Hrvati podmukla kopilad. U svom sokratovskom govoru nakon što je Tužiteljstvo Haaškog suda nedavno ostalo pri svojim groznim optužnicama Slobodan Praljak je između ostalog rekao: "Da sam, kojim slučajem, ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada u bilo kojoj formi prema bilo kojem narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije dobio bih samo zbog toga pet godina zatvora. Želim saznati vrijedi li na sudu u Haagu 'QuodlicetIovi, nonlicet bovi'.  Želim saznati je li međunarodne organizacije, koje su osnovale sud i koji se brinu o njegovoj pravičnosti, podržavaju taj stav."

Slobodan Praljak je učinio još jedno herojsko djelo. U zatvoru je skupljao dokumente o ratu i argumentima razobličio lažne optužbe, učinio ih je smiješnim. Dokazao je da ono što Tužiteljstvo naziva nacizmom i zločinom da je bila samo borba hrvatskog naroda za slobodu, nacionalnu i građansku. Praljak u svojoj sokratovskoj obrani na kraju iznosi argumente zašto ga se želi uništiti, zašto žele uništiti i njegovu obitelj, zašto samo za njega traže od hrvatske države da proda njegovu imovinu i da plati milijunske troškove njegove obrane, koju Haaški sud plaća za sve osim za Slobodana Praljka. Njemu ne mogu oprostiti što je argumentima pokazao ne samo da nije zloglasni Göring i nacist nego da je nevjerojatni humanist, jedan od najvećih u povijesti ratovanja. Praljak i njegovu obitelj žele uništiti i zato što se nije bio spreman odreći nacionalne politike dr. Franje Tuđmana nego je tvrdio da ta politika je stvorila Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak Bosne i Hercegovine kao države. U svom sokratovskom govoru rekao je sljedeće: "Ne odričem se smisla i pravnog temelja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, izraza volje Hrvata u Bosni i Hercegovini, suverenog i konstitutivnog naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg Bosna omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio Bosnu i Hercegovinu i jug Hrvatske a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije Bosne i Hercegovine. "

Slobodan Praljak je rekao i istinu koju ne žele čuti o muslimanskoj politici u BiH. Dokazao je da je Armija BiH u nemoći da obrani teritorije od velikosrpske agresije krenula u ofenzivu prema HVO-u. Također je dokazao da je Armija BiH počinila teške zločine nad Hrvatima u Konjicu, Čapljini, Doljanima, Bugonju, Grabovici, Uzdolju i drugdje. Svoj govor zaključio je s dvije rečenice: HVO se branio od agresije i 1992. i 1993. i 1994., a dužnost je zapovjednika ne izgubiti rat. Na kraju je rekao: Moja savjest je čista! On je to i dokazao neopovrgljivim argumentima i činjenicama u svojim knjigama i u svojoj obrani.

Neshvatljivo je da je hrvatska država 2008. u vrijeme vladavine Ive Sanadera uvela porez na šund na te njegove knjige, a 2012. tražili su da plati 628.000 kuna poreza umjesto da mu zahvale. Moram ovdje istaći da je bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović tada postupio domoljubno i humano i poništio odluku o šundu i oslobodio Praljkovu obitelj plaćanja velikog poreza. Slično je postupio i tadašnji ministar branitelja Predrag Matić.

Međutim, i danas hrvatska država nema čistu savjest. Haaški sud traži od Hrvatske da proda Praljkovu imovinu i plati milijunske sume za Praljkovu obranu. Umjesto da se Hrvatska pobuni, Hrvatska mirno prima taj nalog i time dovodi u pitanje sudbinu i Praljkove obitelji. Tako da se može reći, što se tiče Slobodana Praljka, da mnogima, ne samo u međunarodnoj zajednici nego i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, savjest nije čista. Saznat će se povijesna istina bez obzira na konačnu presudu Haaškog suda. Već danas se može tvrditi da je Slobodan Praljak ne samo nevina najveća žrtva Haaškog suda i dijela međunarodne politike nego i protuhrvatske politike u BiH i Hrvatskoj.

Sjetite se koliko puta smo pročitali, ili čuli i vidjeli, u hrvatskim medijima izmišljenu optužbu da je Slobodan Praljak  minirao i srušio most u Mostaru. I nakon što je dokazano da je most miniran iznutra i srušen, a ne topničkom paljbom pod zapovjedništvom Slobodana Praljka, i dalje se ponavljaju te optužbe. Brojne humanitarne organizacije, organizacije za ljudska prava cijelo vrijeme su šutjele, ne samo šutjele i prešućivale istinu o Praljku nego su i sustavno pomagale da se šire laži i klevete.

Nije Slobodan Praljak jedina žrtva protuhrvatske politike žrtva je cijeli hrvatski narod. Žrtve su mnogi poput braće Kupreškić, koji su pred vlastitom djecom uhićivani kao najveći teroristi, koji su godinama tamnovali u haaškim kazamatima, da bi na kraju bili oslobođeni, a da im nitko nije rekao ni ispričavamo se, bila je pogrješka. Što smo sve slušali o Gotovini i Markaču, ali i o predsjedniku Tuđmanu u ovim godinama pogotovo nakon prvostupanjske presude na teške robije. Koliko je lažnih optužbi izrečeno na račun prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, na račun Oluje, na račun Hrvatske? Iako istina postupno dolazi na vidjelo, i dalje traje agresija izvana i iznutra na istinu. Nema u našim medijima tekstova koji bi opisali stvarnu ulogu Slobodana Praljka u ovom ratu i pokazali kako je teško shvatiti kako je moguće da takav human čovjek bude proglašen nacistom i hrvatskim Göringom. Povijesna istina će se saznati bez obzira na konačnu presudu Haaškog suda. General Praljak će biti heroj nad herojima hrvatskog naroda i žrtva nad žrtvama protuhrvatske politike. Trebalo bi na sličan način pisati i o ostalim haškim optuženicima, kao herojima i žrtvama. O njima pišem godinama a o Gotovini i Markaču napisao sam stotine stranica.

Hrvatski narod je slavio kao jedan od najvećih dana u svojoj povijesti, kada je barem što se njih tiče, pobijedila pravda kada su proglašeni nevinima. Ali ni ta presuda nije bila dovoljna da bi zaustavila laži i klevete protiv državnog i vojnog vodstva na čelu s Franjom Tuđmanom, protiv Hrvata u BiH nego su se nastavile optužbe kao da te presude za nevinost nije bila. Ono što je važno za hrvatski narod važno je da i unutar hrvatskog naroda, i u Hrvatskoj i u BiH, utvrdimo istinu i politički se obračunamo s petom protuhrvatskom kolonom.

Posljednjih godina kao potpredsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta zajedno s 50-ak istaknutih intelektualaca moralno smo osudili veliki broj državnih dužnosnika koji su počinili moralnu veleizdaju hrvatskog naroda. To nije dovoljno. Morat će Hrvatski sabor, prije ili kasnije, utvrditi istinu i o monstruoznim optužnicama Haaškog suda i djelovanju pete protuhrvatske kolone te i službeno obraniti hrvatski narod od lažnih optužba. Slobodan Praljak je u svojim knjigama učinio više nego svi hrvatski povijesni instituti i povjesničari. Zato je prestrašno što umjesto zahvale hrvatske države doživio da su se njegove knjige pokušale proglasiti šundom odnosno što je hrvatska država prihvatila da Praljkovoj obitelji i oduzme imovinu i onemogući njen normalan život. Hrvatski patriotizam se pokazuje na djelu, kada se radi o Haaškom sudu mnogo je lažnih patriota i lažnih domoljuba a mnogo je izdajnika i veleizdajnika. Najteže je što su neki od njih bili u samom državnom vrhu tako da su mogli nanijeti neprocjenjive štete hrvatskom narodu. Svi smo na neki način krivi što smo dozvolili postojanje takve politike i što su mnogi, ne samo mirno gledali nego i pomagali takve monstruozne optužbe i presude. Sve ovo što sam napisao pokazuje i dokazuje da Slobodan Praljak zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za mir i humanost a da svi oni koji su ga lažno optuživali zaslužuju sudbinu Sokratovih tužitelja u staroj Grčkoj.

U knjizi "Ante Gotovina" u izdanju UBIUDR-a Podravke u članku "Gotovina, Carla del Ponte i Sokrat" između ostalog sam napisao: "Velika je pogrješka Hrvatske što je prihvatila nemoralne, nepravedne i neistinite optužnice Haaškog suda koji, htjeli to priznati ili ne, pokušavaju krivotvorinama pretvoriti Hrvatsku iz žrtve u agresora a Srbe iz agresora u žrtvu.Velika je pogrješka što je Hrvatskadozvolila da se nevini ljudi proglašavaju ratnim zločincima i što je prihvatila nemoralnu praksu da hrvatski generali i Hrvatska kao država mora dokazivati svoju nevinost. Vrlo je opasno prihvaćati praksu po kojoj se može optuživati nevine koji su onda dužni dokazivati svoju nevinost. Zato se kaže da je pravednije da deset zločinaca bude na slobodi nego jedan nevin u zatvoru. Zaštita nevinih bitna je tema svake demokracije od Sokrata do danas. U staroj grčkoj demokraciji optuženi je mogao birati vrstu kazne. Smatralo se da na taj način on posredno prihvaća suverenitet suda i svoju krivnju. Sokrat je smatrao da je nevin i nije htio priznati suverenitet suda ni svoju krivnju i zato je izabrao smrt, odbivši birati vrstu kazne.Pokojni general Janko Bobetko, koji je bio uvjeren da je nevin, postupio je kao i Sokrat odbivši nadležnost Haaškoga suda rekavši: "Živ ne idem u Haag."

Slično je postupio i general Gotovina koji nije prihvatio lažne optužbe i koji nije htio na sudu dokazivati svoju nevinost. Osam od deset Hrvata iz srednje Bosne koji su prihvatili ići dokazivati nevinost u Haag, prije nego što su pušteni odležali su godine robije a da im se nitko nije ispričao.Zato bi bilo pravedno da se i za Tužiteljstvo Haaškog suda uvede starogrčka praksa po kojoj su, ako se dokaže da su osudili nevine, istom kaznom kažnjavani suci i tužitelji. Poznato je da su i sami Atenjani, kad su utvrdili da su tužitelji i suci osudili nevinog čovjeka (Sokrata), istom kaznom osudili njegove tužitelje i suce. Šteta što je danas međunarodna pravda daleko ispod starogrčke. Jer da i danas vrijedi atenska pravda, Carla del Ponte bi već bila u zatvoru jer bi morala slijediti sudbinu npr. braće Kupreškić.Ali ipak otpor Bobetka i Gotovine, koji nisu prihvatili lažne optužnice i floskulu da trebaju dokazivati svoju nevinost kao i u slučaju Sokrata, djeluje i djelovat će još više. Njihova hrabrost i moralni čin pridonose da iz dana u dan hrvatski narod sve čvršće i odlučnije odbija nemoralnu trgovinu. Sve veći broj ljudi protivi se slanju nevinih u Haag radi dobivanja ulaznice u Europsku uniju. Bobetko i Gotovina protekom vremena postajat će hrvatski Sokrati, a Carla del Ponte barem na moralnoj razini doživjet će sudbinu Sokratovih tužitelja i sudaca.

Nepravda koju je doživio Slobodan Praljak vapi do neba i traži od hrvatskog naroda, a posebno hrvatskih institucija i hrvatske vlasti da Slobodana Praljka predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir jer se samo takvim radikalnim potezom može pokazati apsurdnost optužbi da je Slobodan Praljak hrvatski Goering odnosno da je borba za slobodu i pravdu hrvatskog naroda, kojim je spašena Bosna i Hercegovina, agresija na tu državu."

hkv

Poveznica: https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/28138-prve-reakcije-na-haaski-29-studeni-2018.html