Mirogoj obilježja vojnog groblja domobrani 6

(Pogažene sve međunarodne povelje, konvencije i deklaracije o ljudskim pravima. Veliki bijeli križ kao bijela kvočka koja će izleći preko 1 000 bijelih pilića - bijelih križeva.)

 

Uz tradicionalnu komemoraciju 10-og prosinca ispred groba dr. Franje Tuđmana u 11 sati, par stotina metara dalje ispod velikog bijelog križa na razrovanom groblju hrvatskih branitelja iz 40- ih godina, povodom obilježavanja međunarodnog dana ljudskih prava, nailazimo na također veliko mnoštvo.
Himna, mirozov, domoljubne i duhovne pjesme, govori, molitve kršćanskog i muslimanskog dušobrižnika, paljenje 550 svijeća na mjestima gdje su nekada stajali nadgrobni spomenici.
Izaslanstva; Hrvatskog domobrana, Društva političkih zatvorenika, Hrvatskog žrtvoslovnog društva i drugih žrtvoslovnih udruga, žele baš na današnji dan još jedanput upoznati javnost o tom barbarskom jugokomunističkom činu kojim su pogažene sve međunarodne povelje, konvencije, i deklaracije o ljudskim pravima i pravima pokojnika.
I prisutni saborski zastupnik dr. Zlatko Hasanbegović je dao svoju izjavu za medije. Među razrovanim grobovima su i grobovi velikog broja tadašnjih hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Izjavio je dr. Vladimir Gajger sa Hrvatskog povijesnog instituta, koji je također sudionik skupa. Ovih 550 svijeća se odnosi samo na jednu grobnu parcelu, no domobranska udruga posjeduje imena i prezimena 1 186 pokopanih plus jednu tisuću neznanih u grupnim grobnicama. Tražimo da se kršćanski grobovi obilježe znakom križa a muslimanski znakom nišana. Kažu organizatori.
Veliki bijeli križ je podignut s uvjerenjem da je time pitanje razrovanog groblja riješeno. No, pisac ovih redaka je više puta pisao, da je to riješenje u skladu s postojećim stupnjem narodne slobode, a da je pravo riješenje vraćanje groblja u prvobitno stanje, pa je veliki bijeli križ vidio, a i danas ga vidi kao bijelu kvočku koja će izleći preko tisuću bijelih pilića-bijelih križeva.
Dakako, jednog dana na većem stupnju narodne slobode.      


Tekst: Žarko Marić
Fotografija: Arhiva HŽD/Đuro Knezičić