Zagreb, 27. prosinca 2017.

VEČERNJI LIST

Glavni urednik g. Dražen Klarić

Fax 6300 616


Zašto nismo izračunali objektivnim stručnim metodama ratnu štetu srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku?


Rat vođen na teritoriju Republike Hrvatske 1990.-1998. godine je po naravi tipična osvajačka agresija vođena za hrvatski teritorij do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica. Iako ga zovemo Domovinski rat, poput nekih drugih ratova u povijesti (primjerice Ruski rat protiv Napoleona), osvajački rat je vođen iz centara u Srbiji i Crnoj Gori i naziv srpsko-crnogorska agresija na Republiku Hrvatsku je naziv koji pokazuje narav tog krvavog rata. U namjeri da umanje ratne zločine agresorske strane većina hrvatskih političara koči iznošenja istina koje su lako dokazive, a slijednici agresora to vješto koriste i optužuju nas svakodnevno na svim razinama. Sve to po pravilu da ponavljana laž postaje istina. Jedino što trebamo je objektivno utvrditi činjenice i iznositi ih kao odgovor na sve češće laži agresora. Pri tome su najvažnji pokazatelji tko je činio planirane sustavne ratne zločine nad civilima i teška razaranja svega što postoji, a tko pojedinačne neplanirane zločine u prekoračenju nužne obrane. Za sve to imamo objavljene dokaze, ali ih ne koristimo. Primjerice, službena politika i mediji nikako da prihvate činjenicu utvrđenu znanstvenim metodama i više puta publiciranu, da je srbo-crnogorski agresor pobio u razdoblju 1991.- 1998. godine 7 263 hrvatska civila (oko tisuću nestalih nismo ubrajali), od kojih smo svakog civila identificirali i registrirali u službi Glavnog stožera saniteta RH. To je važno da se ne bi u civilne žrtve ubrojili i naoružani civili, što u svojim krivotvorinama, koje smo također argumentirani pobili, iznose bivši agresori. Omjer ubijenih hrvatskih civila prema srpskim civilima je 20:1 ali to nitko od naših političara ne ističe pa je slika u domaćoj i inozemnoj javnosti često zbunjujuća. Među ubijenim hrvatskim civilima visoko su zastupljene žene (3 182 ili 43,8%) i djeca (345 ili 4,8%, a kasnije od zaostalih eksplozivnih naprava broj je na žalost još veći). Taj se podatak ubraja među jedinstvene u povijesti ratovanja. Ukupno je ubijeno više civila nego vojnika, a polovina ubijenih civila (48,6%) su žene i djeca. Ovi podaci govore sa su primarni cilj agresorske artiljerije bili civili s namjerom etničkog čišćenja teritorija prije osvajanja. Zločinačke metode agresora potvrđuju i podaci o protjeranim civilima, o čemu se prava istina još nije čula. Netočan je podatak da su u Oluji protjerani Srbi, njih oko 90 000, jer su prije Oluje počeli napuštati okupirani teritorij temeljem zapovjedi Milana Martića koju smo također višekratno objavljivali (Odluka Vrhovnog savjeta RSK o planskoj evakuaciji broj 2-3113-1/95, od 4. kolovoza 1995.). U prilog ovoga dodajem i podatak da smo s Dinare nekoliko dana prije Oluje vidjeli natovarene traktorske prikolice. Nasuprot lažnim podacima o protjerivanju srpskih civila, prema službenim evidencijama Ureda za prognanike VRH agresori su s okupirane trećine Republike Hrvatske protjerali 240 000 hrvatskih civila. Kada smo po oslobađanju ušli u to područje zatekli smo isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovništva! Naša politika ne upotrebljava ove argumente kada oni koji su nas tukli oružjem sada ispaljuju političke rafale laži. Imamo povjerenstvo za zločine od prije sedam desetljeća, a nemamo ono za agresiju devedesetih, koje bi potvrdilo dokazive činjenice.

U red indolencije i kukavičluka hrvatske politike ide i procjena ratnih i posljedično poratnih šteta. Ukoliko ikada itko oformi povjerenstvo za ratne istine devedesetih, a posljednji je trenutak za to, svakako će bitna stavka uz zločine nad civilima biti i ratne štete. Često se ponavljaju pogrješni iznosi direktnih i indirektnih ratnih šteta koje je počinio agresor u visini od 40 milijardi dolara. Već i površna analiza odbacuje taj značajno podcijenjeni podatak, jer primjerice osam godina zbog srpskih tenkova nismo imali turizma, a znamo da je svaka godina turizma u to vrijeme donosila Hrvatskoj otprilike 7 milijardi dolara zarade. Pomnožimo li to lako ćemo utvrditi da samo indirektna šteta od turizma prelazi ukupni iznos do sada objavljenih ratnih šteta! Naime, po svim metodologijama u indirektne ratne štete ubrajaju se i one u poslijeratnim razdobljima koje se odnose na gubitke ulaganja, izgubljene dobiti, kumulativne učinke pada BDP-a niz godina za redom itd. Koji su razlozi namjernog umanjenja tih šteta pitanje je koje prelazi okvire ovoga teksta, ali će otvaranje tog pitanja otkriti srž ukupnih hrvatskih neuspjeha koji su uslijedili poslije briljantne vojničke pobjede nad srpsko-crnogorskim agresorom. Pri utvrđivanju ratnih šteta koje je pretrpjela Republika Hrvatska ponovno se radi o rezultatu nepotpunih analiza, pa prije nego pokrenemo naplatu moramo znati točne podatke o štetama. Ti podaci postoje, publicirani su i poznati, a navesti ću ovdje jednu analizu koja je sigurno do sada najtemeljitija.

U nizu svojih stručnih analiza general Slobodan Praljak ostavio nam je i najprecizniju analizu ratnih šteta u Republici Hrvatskoj, a budući da sam sudjelovao u procjenama šteta zdravstvenog sustava svjedočim da je pri tome angažirao vrhunske ekonomske stručnjake (analiza na www.slobodanpraljak.com). Prikazane su izravne štete (materijalna razaranja imovine, vrednovanje ljudskih gubitaka, invaliditeta, vojni rashodi, troškovi smještaja izbjeglica i prognanika, troškovi razminiranja i troškovi zdravstva) i neizravne štete (propuštene ekonomske aktivnosti). Na tridesetak stranica teksta autor je citirao nekoliko desetaka relevantnih izvora te objavio 17 detaljnih tablica i 3 grafikona. Zaključak opsežne analize je temeljen na međunarodnim metodama procjena šteta i sigurno je najbliže realnoj šteti od svih radova objavljenih u tisku ili stručnoj literaturi. Rezultati analiza pokazuju da je ukupna ratna šteta mjerena hrvatskim cijenama roba i usluga iznosila zaokruženo 252 milijarde dolara a ako se primijene svjetske cijene (npr. za zbrinjavanje prognanika i izbjeglica) šteta se penje na 308 milijardi dolara. Slikovito rečeno, Hrvatska je do 2015. godine izgubila između 7 i 9 svojih godišnjih bruto društvenih proizvoda (mjereno prema BDP-u 2004. godine). Ovaj zastrašujući podatak baca neko novo svjetlo na negativne trendove hrvatskog gospodarstva u usporedbi sa zemljama čije je gospodarstvo raslo u miru dok je naše padalo tijekom i nakon rata zbog ratnih šteta. Navedeni izračuni po riječima samog autora temelje se na izuzetno teškim procjenama, ali su primijenjene metode svele mogućnost pogrješke na minimum. Posljedice ovakvih ekonomskih poremećaja osjećati će se desetljećima i njihovo kritičko preispitivanje je imperativ istine prošlosti, ali i planiranja budućnosti. Zamislimo primjerice Njemačku, kad bi u dvadesetak godina izgubila svojih 8 godišnjih bruto društvenih dohodaka! Činjenice upozoravaju da se štete uništenog gospodarstva u ratu očituju desetljećima na cijelu jednu generaciju! Takva spoznaja relativizira one olako izrečene misli da se ne treba okretati prošlosti nego gledati u naprijed. Vožnja bez retrovizora izuzetno je opasna, naravno i zabranjena, a osim toga loše završava. Zato su mudri narodi ponavljali da je povijest učiteljica života, a mi možemo svjedočiti kako izgleda život kad se od povijesti ne uči.

Osnivanje stručne skupine koja bi objektivno po svjetskim kriterijima preispitala izračune ratnih šteta koje je pretrpjela Republika Hrvatska u srpsko-crnogorskoj agresiji devedesetih imalo bi neprocjenjivu korist. Doznali bi istinu o uzrocima šepanja našeg gospodarstva, istinu o nedostatku investicija jer trošimo na saniranje bezočnih razaranja, o lančanim gubicima u BDP-u, troškovima mirovina, bolesti i invaliditeta branitelja, mogli bi otkriti zašto smo zemlja iz koje se iseljava, gdje su uzroci nezadovoljstva koje se oslikava i u političkim previranjima i napokon objektivizirali bi štete prije pokretanja zahtjeva za njihovom naplatom od Srbije a zatim i Crne Gore. Upravo je sada vrijeme da se to i čini. Naime, na temelju članka 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije (danas Republike Srbije i Republike Crne Gore) potpisanom 25. kolovoza 1996. godine, obje strane trebaju imenovati komisije za naknadu za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio na teritoriju Srbije i Crne Gore, jasno je da u njih nema takvih šteta. Isto kao što je jasno da je razaranje imovine ratni zločin koji ne zastarijeva.

Pišem ovo kao ratni ministar zdravstva i kao takav svjedočim da su prihodi zdravstva samo 1991. godine pali za 62%, dok su rashodi bili za 50% veći. Navedeni financijski otkloni umanjivali su se ali su trajali godinama, sve do danas kada je negativno poslovanje zdravstva već poslovično a ratni gubici i izdaci kombinirani s uništavanjem gospodarstva kao izvora financiranja pokazivati će negativne posljedice još desetljećima. Naš mazohizam ide do neslućenih razmjera. Ne samo da nismo procesuirali primjerice ni jednog krivca za ratne zločine rušenja 17 hrvatskih bolnica, nego nismo ni jednu od tih šteta naplatili! Izostankom naplate ratnih šteta kao država ne poštujemo spomenuti Sporazum koji smo potpisali, a povijesti ostavljamo izostanak pravnog procesuiranja zločina nad gotovo 8000 civila. Izostavljamo i poticaj agresoru da zbog izostanka kazne ponovno jednom krene u nekažnjeno osvajanje. Dakle, naplata objektivno utvrđenih ratnih šteta bio bi ne samo značajan gospodarski iskorak, nego i neka vrst pedagoške mjera prema svim bivšim i budućim agresorima.

 

Prof.dr.sc. emeritus Andrija Hebrang