Damir Brakus Godisnja skupstina HZD prof Z Separovic Jadranka Lucic DamirProblem agresije na hrvatski držani teritorij od strane četiri neugodna, predatorska susjeda valja hitno riješiti na jedini mogući način, a to je primjena načela Međunarodnog prava, koje štiti potpuni suverenitet svake države, i ujedno državu obvezuje da ga tako koristi.

22. svibnja 1992. godine države svijeta priznale su Hrvatsku kao suverenu članicu UN-a. Raspadom saveza unutrašnje granice postaju vanjske. Ono što bi Slovenija, a na ishod čekaju Srbija, BiH i Crna Gora, htjele promijeniti na vlastitu korist, određeno je: po AVNOJ-u, potvrđeno po UN-u (Badinterova komisija). Članice bivše Jugoslavije međusobno su se priznale u tim starim – novim granicama. Hrvatska i Slovenija su to napravila prve. Međutim, ubrzo je započelo posezanje za hrvatskim teritorijem. Hrvatska mora prekinuti, i u svoju korist, riješiti situaciju u kojoj se agresija naziva „granični spor“ o kojem se može pregovarati. Račanova je Vlada izvršila prvu veleizdaju u sporazumu sa Drnovšekom. Izdaju je prepoznao Hrvatski Državi Sabor, odbijanjem ratifikaciju.

Hrvatski je Sabor prepoznao izdaju i u slučaju tzv. međunarodne arbitraže, odbivši priznati sramotne pristrane odluke te arbitraže.

Hrvatska uopće nije smjela pristati na arbitražu – umjesto tog, ako bi se pokazalo potrebnim, moglo se pristati na raspravu pred Međunarodnim sudom prema Međunarodnom pravu mora. Hrvatska je strana pristala na neutemeljene i gubitničke startne pozicije, jer:

  1. granica između Slovenije i Hrvatske na moru ravnom crtom slijedi kopnenu granicu polovicom korita rijeke Dragonje, čije ušće u sredini Piranskog zaljeva, koji po definiciji Međunarodnog prava UN-a predstavlja tzv. unutrašnje vode;
  2. po svim morima svijeta brodovi svih država plove slobodno, pa ne postoji pojam „dimnika“ i sličnih izmišljotina;
  3. vodeći računa o potpunom suverenitetu države nad svojim teritorijem, međunarodno pravo posebno ističe i opisuje pravilo „nesmetanog prolaza“: uplovljavanje u tuđe more, mora se najaviti, mora se istaknuti zastave države vlasnika, mora se ploviti najkraćom rutom i najvećom mogućom brzinom. Zašto sve navedeno na primjenjuju vajni stručnjaci, koji su vodili pregovore sa Slovencima do arbitraže i političari koji su na nju pristali?

Republika Hrvatska treba hitno i odlučno potvrditi svoj suverenitet na svojem teritoriju:

  1. diplomatskom notom obavijestiti susjede, koji ne priznaju hrvatske granice i međunarodnu zajednicu, koja to pasivno promatra, da Republika Hrvatska neće dopustiti strano posezanje za svojim teritorijem,
  2. u pobjedničkim devedesetim godinama hrvatskoj je diplomaciji trebalo nepunih godinu dana da dobije međunarodno priznanje cijeloga svijeta, a nakon toga, punih 20 godina hrvatska diplomacija nije uspjela dokazati naša prava o nepovredivosti državnih granica: uopće se nije ni raspravljalo o Svetoj Geri, Adama na Dunavu, Prevlaci i o „dva kemenčića“ na Kleku;
  3. ako ne ide bilateralno, mjesto razgovora o ovim našim problemima su UN.

Prof. emeritus dr. sc. Zvonimir Šeparović

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta

Bivši Ministar vanjskih poslova i Ministar pravosuđa Vlade RH

O ovome obavijest:

1. Predsjednici Republike,

2. Predsjedniku Hrvatskog Sabora i

3. Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske


KOMENTARI


Draga Jadranka i poštovani prijatelji i ljudi dobre volje,

kao i uvijek sa najljepšem veselju uživam u novostima o ‘našoj lijepoj Domovini Hrvatskoj’...

Kao prvo da Vam svima zaželim, iako u malom zakašnjenju, ali se kaže -12 Božićnih dana- pak mi se može i oprostiti;

SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU!!!

Ja se još dobro sjećam, i nikada neću zaboraviti; 'Granicu između Ex-JUGOSLAVIJE i ITALIJE, kod otoka PALAGRUŽE, kad sam bježao iz 'KOMUNISTIČKOG RAJA u DEMOKRACIJU SLOBODNOG SVIJETA', na 13.09.1956. godine… sa barkom/čamcem od 5 m na jedro i bez sidra i vesala i bez hrane i vode tri dana i dvije noći. Tako nešto se upiše u najdublju memoriju i nema straha da će se zaboraviti… (Žanko dobro pjeva - nema straha da se izbriše itd….)

Iako je bilo strašno - ne pamćeno - nevrijeme nisam se bojao utopa. Ali 'smo se jedva spasili odprilike tu - kad je RUSKI tanker promjenio svoju rotu/put prema nama u nadi da nas potopi i uspjeli smo se spasiti na njegovom valu koji nas je odbacio od tankera'… i nikoga se nije moglo vidjeti na palubi…

Uzelo mi je godinama 'da dođem do mog zaključka', kojeg sam u nekoliko prilika izrekao do danas i u koji zaključak vjerujem sve više do danas, iako je Ex JUGOSLAVIJA PROPALA...

'JUGOSLAVIJA NIKADA NIJE NI SMJELA POSTOJATI JER NIJE BILA NIŠTA DRUGO NEGOLI; SRPSKA/KOMUNISTIČKA PARTIJA OKUPACIJA SVOJIH SUSJEDA ZA VELIKU SRBIJU'.

Lijepote i prirodno bogastvo, kao u unutrašnjosti tako i obale Dalmacije i Mora naše lijepe Domovine HRVATSKE ja ‘odavno kažem; je NAŠ SMRTNI GRIJEH i zato nas stoljećima - svi susjedi - kradu i kolju jer hoću NAŠ BLAGOSLOV ZA SEBE’... pa tako i dan danas...

Prof. Zvonimir P. Šeparović ima pravo što piše i savjetuje i to ‘mora shvatiti i naša Vlada i svi susjedi i cijeli Slobodni Demokratski Svijet/UN.; da se svoje NE daje nipošto, a tuđe se poštuje’...

Jedino me još boli kad gledam i slušam ‘ovaj moj žalosni rod Hrvatski - koji se izgleda nije ništa naučio na svojoj grbači do danas iz povijesti i KOMUNISTIČKOG SISTEMA (kako je moguće onoliko ‘mladih JUGOVIĆA u SDP-u i dan danas’... dali su im samo roditelji oprali mozak???) da tako jednostavno ‘niti sluša niti shvaća savjete i upozoravanje svojih slavnih sinova - koje niti raspoznaje niti poštuje dok nebude i za jedne i za druge kasno’.

S poštovanjem.

Daribor Maroević Daro - Australia


Hvala za notu apela - GRANICE I SUVERENITET HRVATSKE
Da žalosne su usporedbe o priznavanju Hrvaskog suvereniteta,
u cijelom svijetu a nismo još do danas raščistili i doveli u red priznavanja granica od strane naših "susjeda" 
Admiral Domazet je nedavno bio u Muenchenu i u predavanju  o prirodnim resursima i ljepotama naše zemlje Hrvatske, govorio, da nije ni čudo da nam pozavidi cijeli svijet, a kamoline naši  "najbliži susjedi"; kad bi mogli raščetvorili bi nas od pohlepe i zavisti. A mladi svijet ostavlja sve bogatstvo, da ga stranci naseljuju i uživaju. 

Sa srdačnim pozdravima,

Vaša Nada Pomper
Poštovani i dragi predsjedniče HNES-a gospodine prof. dr. Šeparoviću,
Poštovani i dragi SVI,
Hvala Vam da se borite za hrvatski narod!
Imate moju neizmjernu potporu!
Srdačno i s poštovanjem
Vaš
Mladen Kostić

Mato Marčinko

HRVATSKA MOLITVA

MUČENIČE,

koji si jedan od tolika mnoštva naših mučenika,

ali samo za tebe svit sazna i uscini te.

SVEČE,

zemlja je puna kosti i nebo duša svetaca naših,

nu jedina tebe uzvisiše do oltara.

SVETI NIKOLA TAVELIĆU,

neka kroz tvoja usta dopre do Boga

ova molitva hrvatska:

O jadna, o prislavna, o bezimena menu svim narodima,

od Boga iskušena, svim uresima ukrašena,

o tužna stolićima, za domovinu od nas izabrana,

o ljubljena i priko smrti praga!

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;

Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;

Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;

Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;

Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;

Hrvatska, ti blaga kao janje,

ne vidiš klanje;

Hrvatska, ti svitlo danje,

gubiš pouzdanje.

O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš

postojanje.

Hrvatska, ti si naš dah i naš vid;

Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;

Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;

Hrvatska, za neke samo spomen blid;

Hrvatska, neprekinutih pokolinja slid;

Hrvatska, koju tiraju na brid

Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid;

a nisam još did.

Bože, mir podaj ljudima koji u Hrvatskoj žive.

I seljacima, da svojim motikama svoje kopaju njive;

i radnicima, da uživaju što svojim znojem stvore;

i umnicima, da o umjenju svome svojim jezikom zbore;

i svima, svima,

da zagriju se litom nakon stolitnih zima.

Komadić raja ostavio na prostoru si nam ovom,

omodrio morem uvale i otoke,

posijao svukud jezera, rijeke i potoke.

Ovdi smo došli idući za tvojim zovom.

Zemlju, koju Hrvatska nazvasmo, nismo oteli drugom;

naselili smo je, da je obnovimo, da je uzoremo plugom.

Koliba skromna naš prvi bio je dom,

a Tebi na najlipšim mislima bile smo crkve gradili.

Naša koplja nisu donila razaranje i lom,

sabljama umisto glava sikli smo šikare, mučili se, radili.

I u zagrljaj bratski i sada primamo one,

koje zatekosmo tu, koji od drugih biže, koje gone.

A krv ipak teče, puši se, razliva

cilo tisućliće iz ruku koljača,

mrtvac za mrtvacem niz sve vode pliva,

utaplja se zemlja u bujici plača.

Najcvitnija polja si nam dao, žetve, berbe,

pučinu neizmirnu,

ali uskratio si nam pokoj, hlad pod jabukom starost mirnu.

O Bože, koji znaš što nas sve boli i tišti,

jauk naš do pristolja Tvoga vrišti,

pokolebaj neprijatelja u pohodima ratnim,

da u pomrčinama ne zaglibimo blatnim.

Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,

kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.

Slobode nemaju oni kojima drugi je dile,

tune vlasti nikad nisu, makar i dobre, omiljene bile.

Ne traži od nas, dok nam se ruši krov zahvaćen

bisnilom plamena,

da se kruhom branimo od kamena.

Miran i miroljubiv smo narod, nikom

ne želimo zlo, puštamo druge u miru,

ne ponosimo se oružjem napadačkim, već kipom,

motikom, slikom.

Pastirske pivamo pisme uz gusle i uz liru.

Ako je himna odraz biti narodne duše,

naša poručuje svitu ljubav i lipotu.

U njoj se polja zelene i povitarac puše,

jorgovan kuca na prozor, ruže cvitaju na plotu,

brodovi morem i otoci plove

na sitvu i žetvu Hrvatska zove.

Gospodine, složit ćeš se, doista nam je dosta

livati krv za uzore ma kakvi oni bili,

jer nož nam u lena zabija ruka gosta

i nad truplima našim lešinar se krili.

Nećemo samo na nebu i pod zemljom slobodu,

na zemlji je želimo sebi, domovini i rodu.

Dugo smo pridzine bili i umorni smo sada,

za sebe čuvamo snagu koja nam još priosta,

malo nas je ostalo na otočiću nakon ciklona i tornada.

Osušili smo se od gladi i od posta.

Tražimo i za sebe ono što drugi žele i imaju,

da nas jednakopravno štuju, cine i primaju.

Dosta je naših glava bilo na konopcu i kolcu,

na svim bojištima svita smrt nam je bila

poslidnja bolničarka,

htili bi konačno umrit u postelji, dočekat starost

u udobnu stolcu,

u čvrstoj i dubokoj škrinji neka ostanu zaključane

obmana i varka.

Nakon pokolja i poplava, umiranja i muka,

da čujemo veseli smih bezbroja praunuka.

Ne pusti zviri s lanca, zaustavi prid našim ih pragom,

neka nas ne razdiru grabežljivim zubom, uništi

svojom ih snagom.

Narod smo miran, mirotvoran i miroljubiv,

sa svima želimo živit u ljubavi i slozi, ne vodi nas

poticaj osvetoljubiv.

No pokuša li nam bilo tko u kuću, da u njoj zapovida,

da gospodari, da je opljačka, ili nas čak iz nje pokuša

istirati,

neće to uspiti ni priko naših mrtvih tila, bedem zida

sagradit ćemo od njih do neba, proći nećemo dati.

Još ima u nama krvi, nije istekla sva,

utopit će se u njoj svatko tko je pokuša proliti.

Sve trnje, sve kolje, sve što je oštro, za obranu od zla

upotribit će kao ubojita kolja koja će svaki

oklop raskoliti.

Triba li nam izgorit kuća, sami ćemo vatru primaći,

sve provalnike i osvajače u ognju smrt će snaći.

Oče svih ljudi, nemoj zaboraviti

da i malena Hrvatska postoji na diliću zemljovida.

Menu tolikim narodima zar jedini moramo

neznani se kriti.

Priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.

Isticat ne bi htili zasluge svoje i prošlost nam davnu,

ni plesti više vince za mrtve na gubilištu slavnu.

Ispaćeno srce samo za jednim žudi:

slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.

Na kolinima, smirni, Milost Tvoju

blagoslov molimo za Hrvatsku svoju.

(Vjesnik sv. Nikole Tavelića, god. XI, br. 5-6, str. 162.-164.,

Šibenik, 1971.)