Svečano obilježena 440. obljetnica od velejunačke bitke

Gvozdansko utvrda Antemurale Christianitatis
Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju, HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača. U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“
Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje na Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozdanskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom.
Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck - „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: 'Pie Jesu' iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz 'žive' opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić - izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije ().   
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja.
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice 'kapitana' čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.
Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog - „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
........
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
Napomena:
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ 
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine. 

Rodjena Marija Kuhar