General Slobodan Praljak

„Bila je to zamisao žrtve jednoga za spas sviju,
Bila je to ljubav prema našoj domovini“
(Kardinal Beran).

Upravo se navršilo 49 godina od kako se  na glavnom trgu u Pragu na dan 16. siječnja 1969. spalio mladi student Jan Palach u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke  od strane snaga Varšavskog pakta. Armije ovih zemalja  pod vodstvom tada moćnog Sovjetskog saveza provalile su 21. Kolovoza 1968. u  Čehoslovačku i zbacile vladu koja je vodila političku i ekonomsku liberalizaciju zemlje (tzv. Praško proljeće) i opet su uvele strogi komunistički režim. Ništa nisu koristili prosvjedi u cijelom svijetu na ovaj čin tipične agresije na jednu suvremenu zemlju. Prosvjedi su bili i u Čehoslovačkoj te se je konačno u znak prosvjeda Jan Palach Jan Palach spalio. Njegov čin odjeknuo je cijelom svijetu i  tada u Rimu prognani čehoslovački kardinal Beran je između ostalog dao izjavu navedenu u podnaslovu ujedno naglasivši da daljnja samo spaljivanja ne bi imala opravdanja. Izjava kardinala Berana prevedena je na hrvatski i objavljena u Glasu Koncila od 3. veljaće 1969.

Pastor Češke braće kršćanske zajednice kojoj je pripdao Jan Palach  koji je služio pogrebni obred izjavio je „Ovo nije obično samoubojstvo. Ovo je nešto aktivno i živo, što Bog ne može ne primiti.“ Dalje se u Glasu Koncila navodi da se čini da su tako po svemu žrtvu Jana Palacha shvatile i katoličke crkvene vlasti u Čehoslovačkoj. Uoči sahrane služena je za mladića misa u crkvi sv. Tome, a mons. František Tomašek apostolski administrator praške nadbiskupije blagoslovio je Palachov lijes , izložen u dvorištu slavnoga Karlova sveučilišta. Na sprovodu Jana Palacha opet je bio biskup Tomašek uz mnogo drugih katoličkih svećenika, bacili su kiticu mimoze u grob i biskup je ponovno blagoslovio posmrtne ostatke pokojnika.

U citiranom članku iz Glasa Koncila 1969. također stoji: „Osservatore romano“ objavio je poruku čehoslovačkog kardinala 25. siječnja na prvoj strani, na istaknutu mjestu. U komentaru o živim bakljama Čehoslovačke (koje dan ranije  vatikanski radio nije oklijevao nazvati mučenicima), list piše da je odbojnost kršćanske savjesti prema djelu samoubojstva očita, ali kad se radi o skrajnjem koraku prosvjeda  i otklona učinjenom protiv jedne političko-društvene situacije koja tlači ljudske slobode onda treba uzeti u obzir dubinsku psihologiju , koja raspaljuje strahovitu muku duše i čini da i sami stručnjaci za ljudsku psihu priznaju putpunu ili gotovo potpunu odsutnost grešnosti izvršilaca ovakvih tragičnih čina.

A naš general Praljak kakvu li je on muku duše proživljavao? Daleko veću nego Jan Palach. U njegovu slučaju bila je uključena muka i  briga za domovinu, za svoj narod i konačno za svoju čast. U toj nejednakoj borbi na braniku svog naroda i svoje časti ostao je gotovo sam. Iz domovine imao je vrlo malu ili gotovo nikakvu pomoć. Što više na njegove knjige morao se plaćati porez kao da se radi u šundu Poniženje i gotovo napuštenost iz domovine, sam potpuno sam s petoricom optuženih. I to u Haškom sudu koji je bio potpuno politički orijentiran što je vrlo dobro opisala   bivša  glasnogovornica tog sudaFlorence Hartmann u svojoj knjizi „Mir i kazna“  čiji je prijevod objavljen i na Hrvatskom u izdanju izdavačke kuće Profil Zagrab 2007. Na tom sudu kojem su se u rad umiješale velike sile glavnu ulogu ima svemoćno tužiteljstvo koje diže optužbe kako hoće i komu hoće. Najbolja ilustracija tome je optužnica o prekomjernom granatiranju Knina gdje je poginuo samo jedan čovjek i čak je za tu inkriminaciju osuđen general Gotovina u prvostupanjskom postupku. Te su optužnice podignute prema nekom čudnom kriteriju reklo bi se vrlo subjektivno. Za razaranje i zločine u Vukovaru praktički nitko nije optužen, pri suđenju generalu Mladiću nisu u optužnicu uključeni zloćini, koje je počinio u Zadarskom zaleđu iako su iz Hrvatske više puta urgirali da se to učini. Za zločine nad Hrvatima u Bosni nisu optuženi Bošnjaci odnosno dvojici ili trojici bošnjačkih generala i oficira izrečene su simbolične kazne od jednu do dvije godine zatvora. Od oficira tzv. JNA nitko nije optužen za zločine u Hrvatskoj . Po mom subjektivnom uvjerenju moglo bi se reći da takvim stavom i tvrdoglavim odbijanjem podizanja optužnica tužiteljstvo pokazuje svoju bahatost i  pristranost s naglaskom na tome da su zločini nad Hrvatima manji grijeh nego zločini učinjeni nad drugima. Sažeto je to jednom rekao u groznoj izjavi francuski predsjednik Miterrand  „Treba znati na kojoj su strani bili Hrvati u drugom svjetskom ratu“. 

Ovom presudom Haškog suda a oslobađanjem Bošnjačke strane od odgovornosti za još veče zločine nad Hrvatima , nego što su ih Hrvati učinili, Hrvatski narod u BiH je dodatno ugrožen. Tome svjedoći i nedavna izjava kardinala Puljića. Činjenice su očite. Hrvati se masovno iseljavaju. Nastoji ih se tretirati kao nacionalnu manjinu. Bošnjaci su Hrvatima u dva mandata izabrali člana predsjedništva i što je najžalosnije Hrvatska na to kao garant Dytonskog sporazuma nije reagirala na odgovarajući način. Zamislimo samo kakva bi se dreka digla kad bi Hrvati u Hrvatskoj birali članove Hrvatskog sabora za nacionalne manjine. No ne samo Hrvatska vlada već i predstavnici nacionalnih manjina nemaju primjedbe na tu situaciju u Bosni. Ne znamo što dalje slijedi, ali u takvoj BiH Hrvati nemaju perspektivu u čemu je mnogo pridonijela i međunarodna zajednica u svojoj dosadašnjoj politici, a sada i Haški sud.

Sigurno da je sve ono što se događalo u Bosni i oko Bosne i Hercegovine  izazvalo groznu duševnu muku u generalu Praljku  kako je to nazvao Osservatore romano i taj zadnji krik za pravdom je jako žalostan, ali poznavajući iz literature lik generala Praljka mislim da je potpuno razumljiv. Bojim se da Hrvatski narod nije dostojan njegove žrtve ili bar dio naroda. Žalosno je što su neki naši uglednici potpuno drugčije tumačili ovaj čin našeg generala uz nadu da će mu  Bog da mu oprostiti taj teški „grijeh“ samoubojstva. Samoubojstvo je vrlo teški grijeh, ali se ipak u vrlo, vrlo rijetkim slučajevima može razumjeti. Možda neki naši dužnosnici pa čak i crkveni kada su osuđivali čin generala Praljka nisu poznali slučaj Jana Palacha i crkveni sud o njegovom postupku, ali po svojoj funkciji morali su to znati te su njihove izjave potpuno neprimjerene. Još je tragičnije kad su neki izjavili da je čin generala Praljka bio kukavički, jer da se on ne bi mogao u daljem životu nositi s karizmom zločinca. Ovakvu podvalu mogu u najmanju ruku nazvati vrlo zločestom. General Praljak isticao se po svojoj hrabrosti i u obrani Sunje kad je pješke išao uz tenkove u napadu na željezničku stanicu koju su zaposjeli četnici i kad su je razorili i protjeraki četnike i time spasili grad. Također se je popeo na kamion da svojim tijelom zaštiti prijevoz humatitarne pomoći za Bošnjake u vrijeme žestokih borbi između HVO i bošnjačke vojske. Cijeli život hrabro je nosio križ za grijehe svog oca koji je bio okorjeli udbaš i uz poštovanje četvrte Božje zapovjedi uspio doći do cilja opravdanja braneći svoj narod i domovinu..

Njegov čin ponovno je rasvjetlio prvenstveno političko djelovanje Haškog suda a također i aljkavost rada njihovih službi. Kako se je moglo dogoditi da se u prostorijama tog „velevažnog“ i skupog tribunala dogodi nekoliko samoubojstva? Pod čudnim okolnostima u isti tjedan preminuo je bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević i učinio samoubojstvo predsjednik vlade SAO krajine Milan Babić koji je bio spreman svjedoćiti o agresiji Srbije na Hrvatsku. Na taj način smanjile su se opasnosti da se Srbija optuži za agresiju na Hrvatsku. Konačno pitamo se kako je mogao general Praljak prenijeti otrov u sudnicu i popiti ga pred cijelim svijetom? Odgovor je najvjerojatnije aljkavošću službi. „S prijezirom odbacujem Vašu presudu“ rekao je i ispio otrov. Svojim životom garantirao je pred cijelim svijetom da se je borio za istinu i da je govorio istinu. 

Ostao je naš najveći i nadajmo se posljednji junak u domovinskom ratu u obrani  Hrvatske domovine i njene časti.

Ivo Soljačić