Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjekaMario Filipi, 100% invalid Domovinskog rata I. skupine i kolumnist portala „Dragovoljac održava u četvrtak, 15. veljače 2018.g. u 20.00 sati u maloj dvorani „Lisinski“ premijeru svoje autorske monodrame „Kako glumiti normalnog čovjeka“.

Ovo je priča Maria Filipia (rođen u Zagrebu  24.3.1950.)  - ratnika, novinara, sportaša i pisca, ali prije svega normalnog čovjeka.

 
Redatelj: Boris Svrtan
Asistent redatelja: Đorđe Kukuljica
Producent: Dražen Pilić
 

Predstava ima osobine stand up nastupa, a ima i glazbenih točaka u kojimaautor pjeva svoje ili druge pjesme uz pratnju gitarista Fadila Abdulova.

 

Filipi nastoji sagledati život s vedrije strane koju svi mi često zanemarujemo. Ipak, velike boli hrvatskog naroda nije mogao mimoići, pa i njih spominje trudeći se ne upasti u jadikovke.

Predstava počinje pjesmom „Poput noćne more” čiji tekst je napisao Filipi, a glazbu Nikola Garašić. Zatim spominje nevjerojatan broj od preko 7.000 hrvatskih branitelja (zajedno s BiH) koji su posegnuli rukom na svoj život.

Nakon te tužne priče slijede dvije poruke blaženoga kardinala Alojzija Stepinca o tome kako ostati optimist cijelog života.

Nakon toga Filipi govori o životnim razdobljima kroz koja i sam prolazi od 50-tih godina u kojima se stvaraju životne bilance, do treće dobi u kojoj se „igraju produžetci“.

Nova tema je da smo svi iz rata izišli ranjeni, neki na duši, a drugi na tijelu. Ali i mi ranjeni tjelesno također imamo ranjenu dušu. Filipi priča da mu je supruga u jednoj svađi rekla da bi mu doktori umjesto ruke i noge trebali pregledati glavu pa bi tek tada vidjeli koliki je zapravo invalid.

Sljedeća tema govori o tome kakav je hrvatski branitelj. Nije onakav kakvim su ga oklevetali zli ljudi i njihovi mediji. On je tih i samozatajan. Ne viče i ne ističe se. Nemoguće ga je prepoznati u grupi ljudi. Neki su ipak odmah prepoznatljivi jer ih obilježavaju njihovi novi neželjeni prijatelji kao što su invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. No i među njima ima onih koji mogu prikriti svoje nedostatke i praviti se “normalni”. Filipi je jedan od njih.

Dok glumi normalnog čovjeka događaju mu se uglavnom smiješne, samo ponekad tužne zgode. Njih je bilo u tramvaju, u raznim institucijama, zgoda s predsjednikom Tuđmanom na terasi predsjedničke palače i zgoda na granici Slovenije i Italije.

Ponekad mu reakcije ljudi idu na živce pa poželi prestati glumiti. To se događa kada planinari na Sljeme, a posebno kad se netko moćan surovo obruši na našu žrtvu, pa i na cijelu državu. Tada na prosvjed dolazi bez proteza, na štakama i to je njegova nijema poruka nasilnicima. Posljednji put to je učinio 2014. kada subranitelji prosvjednici podigli šator.

Najbolju komunikaciju ostvaruje s djecom koja sve zapažaju i iskreno komentiraju. Ali “gola istina” pojavljuje se ljeti na moru na plaži. Tamo čak i žene moraju pokazati sve svoje sitne mane, a ion je takav kakav jest, bez glume. I tamo su djeca briljantna, a kad odrastu neki postanu bahati.

Čak ni firme koje proizvode proteze nemaju za njega program, jer njegove želje idu ispred tehnologije. Tako je jednom, prigodom isprobavanja nove proteze ruke, pitao njemačkog inženjera kada će proizvesti protezu na kojoj će svaki prst moći pomicati po želji. Šokiralo ga je njegovo protupitanje: „Što će Vam takva proteza?“. Na to je postavio i protezu i ruku u položaj sviranja gitare i zapjevao: “Love me tender, love me sweet, never let me go”.

Pomisao na glazbu vodi Filipija kroz sav život koji je obilježila glazba, od djetinjstva u zagrebačkom predgrađu kada je bio jezičavo dijete koje voli pjevati, preko vremena škole i studija do mladenačke romanses djevojkom iz Bjelorusije iz čega je proizišla pjesma „Spušta se noć“. Svoje mladenačke dane ilustrira glazbom koju je volio u tim romantičnim 60-ima.

Zatim dolazi priča o tome što je htio raditi, te o poslu koji je doista radio-novinarstvo. U međuvremenu događa se blistava ali kratka sportska epizoda, naslov juniorskog prvaka svijeta u veslanju, a onda – krah karijere zbog tajanstvene bolesti.

Raditi kao novinar nije bilo lako u komunizmu katoliku vjerniku, Hrvatu domoljubu i „vanpartijcu“. Napokon je izišao iz radnog odnosa i postao “Free lancer”. Ali tek što je to učinio, rat je pokucao na vrata.

Radeći u KBC-u svakodnevno je gledao kako helikopter dovozi do maločas zdrave zgodne mladiće na nosiljki prema operacijskoj sali. Zar ću ja cijeli rat prespavati u Zagrebu dok tako mladi ljudi ginu? – pitao se je. Jednog dana opremio se je planinarskom i lovačkom opremom, umjesto puške uzeo foto-aparat i kameru i pridružio se braniteljima Osijeka, jedinog od četiri hrvatska metropolska grada koji je bio na prvoj crti. Svijet je morao saznati što se događa u našoj domovini i da nam nikad više neprijatelj ne piše našu povijest izvrnutu kao sliku u ogledalu.

Dečki s prve crte nipošto nisu bili mračni i grubi ratnici, nego ljudi vedrog duha skloni šali, kao da smrt ne vreba stalno i posvuda. Jedan od njih je čak preko motorole izvodio svake srijede u ponoć “radio-emisiju” Hrvatski radio, studio Zemun“.

Ali došao je 85. dan njegovog ratovanja. U ranu zoru 13. listopada 1991. godine, na 74. obljetnicu posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi, shvatio je da više nikadne će biti isti. Ruke više nije bilo. Odletjela je u nepoznatom smjeru. Noga je bila zdrobljena kao faširano meso, a unaokolo se je širila velika lokva njegove krvi. Shvatio je da je za bolnicu spreman, a nije bilo sigurno je li i za grob. To se ipak nije dogodilo.

U austrijskoj bolnici problem je bio jezik, iz čega su proizlazile smiješne scene. Za to vrijeme njegova supruga morala je objasniti djeci što se je dogodilo s tatom.Djeca su to primila na nježan dječji i pomalo smiješni način.

Razmišljajući o tome što mu se je dogodilo, shvatio je da u svijetu i kroz povijest ima na stotine milijuna takvih koji su doživjeli sličan traumatičan doživljaj. Tako mu je došla ideja da napiše pjesmu o vlastitom stradanju “Iz krvi moje trava raste”.

Nakon kratke “idile” u sljedećim godinama, ponovo je ojačalo zlo. Bilo ga je posvuda, ali nije bilo jasno zašto. Oči mu je otvorio jedan franjevac koji je rekao da hrvatski narod mora znati da je u ratu, a osobito poslije njega, Božje ime opsovano više puta nego je metaka ispaljeno iz svih cijevi.

Obnovljena molitva i evangelizacija donijela nam je kroz “Bljesak” i “Oluju” oslobođenje 99% Domovine i ponovo smo imali trenutak “idile”. Ali zlo se je vratilo u najgorem obliku. Mi smo postali “nenormalni, zastarjeli srednjovjekovni nazadnjaci”, a “normalni” su postali svi perverznjaci, manijaci i nasilnici.

U Hrvatskoj se je događalo da njome upravljaju oni koji ju nikad nisu željeli pa ju zato iz dna duše mrze, a još više mrze one koji su ju stvarali, a to smo mi branitelji. Njima je žao što smo živi. Zato je napisao pjesmu: “Na žalost, mi smo živi”.

Sve vlade svih boja uvijek su ekstremno štedile na kolicima i protezama. Da su sve toliko štedili, već bismo davno prestigli Njemačku, Norvešku i Japan. Osim trećerazredne ili čak četvrtorazredne “robe” dobivao sam stalno “odbijenice”. To mi je bila inspiracija za pjesmu “Sad ne mogu dobit’ protezu”.

Mržnja nekih ljudi koji nas zapravo nisu ni poznavali bila je nevjerojatna. Nazivali su nas fašisti, klerofašisti, nacisti, ološ, Ku-Klux-Klan, katolibani, stoka sitnog zuba, krdo koje smrdi i na poslijetku oni kojima u glavu može ući samo metak.

Čak i naši poraženi neprijatelji su se našli pozvani da nam “dijele lekcije” kako prema njima moramo biti “pristojni” da im ne bi bilo “neprijatno”. Napadali su čak i našeg blaženog Alojzija Stepinca. No ni to im nije bilo dovoljno. Htjeli su da mi preuzmemo krivnju za njihove zločine. Čak pronalaze ”Judine sinove” koji snimaju filmove koji hrvatskim vojnicima pripisuju srpske zločine i to za naše novce i pred očima nas još živih svjedoka. Tada se je prisjetio svoje pjesme “Korak sokolova” iz 1992. godine koja poručuje neprijatelju da ne može izbjeći kaznu.

Šimun Penava Mario Filipi Željko Tomašević

Filipi je i danas pripadnik nevjerojatne bojne za koju nije vjerovao da će ikada postojati. Nju obilježavaju invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. Ali iza nas stoji sedam brigada boljih. Njihove su oči ugašene, njihova usta šute, ali mučenici nam osvjetljavaju put prema drugoj Oluji, bez puške ali s oružjem istine koja će nas preporoditi.

Dok se to ne dogodi Filipi poručuje da će i dalje govoriti svoj mali komadić istine i kako najbolje zna GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA.

ULAZNICA 70 KN

 

Na fotografiji: Šimun Penava, Mario Filipi i Željko Tomašević