hrvatska zastava

Ima li za nas nade, Domovino moja?

Zgrožen sam spoznajom da kroz burnu povijest
Ništa ne naučismo ni od Turaka, ni od Srba,
Ni od Švaba, Mlečana ni Mađara.
Za svake vlasti iz smrdljive kaljuže na površinu
Uvijek ispliva kritična masa prljavih „fukara“.

Razne su percepcije, tko je stvorio Lijepu Našu.
Većina nas misli običan puk i iskreni domoljubi.
Je, frišku figu. Mi smo samo bili obični pijuni
Koji su za svaki pedalj zemlje krvarili i ginuli
Dok su Jude ponovo okretali kapute
I isključivo se za svoje pozicije brinuli.

Dok je trajala rika topova, palež i jauci,
Novo presvučeni su kovali mračne planove
I razvrstavali puk na lijeve i desne,
Pomno prebrojavajući krvna zrnca i grupe
Sikćući kao guje iz kamena
Duboko u podzemlju iz mišje rupe.

Kad je to krvavo zlo konačno utihnulo,
I kad se odsanjao sedam stoljetni san
I konačno se rodila dugo očekivana Lijepa Naša.
Kurvini je sinovi za šaku dolara baciše u ralje
Bjelosvjetskih probisvijeta, sotonista i orjunaša.

Bože moj, kakvo ružno otrežnjenje.
Tko zna po koji put se ponavlja crna povijest.
Ponovo smo postali u vlastitoj zemlji vazali i sluge.
O Lijepa Naša, ima li nade da u zadnjoj rundi
Ostaneš na nogama protiv izdaje egzodusa i bijele kuge?

Naravno da ima! Ako ćemo napuniti arenu,
S tobom skupa zajedno u ringu.
Udarati i udarce primat
I maknuti s trona poltrone i gnjide
Koji Hrvatsku - nit' čuju nit' vide.

Pejo Šimić