(Hrvatska kao južna evropska pokrajina. Da se vlasi ne dosjete. Kriminalne, zločinačke i genocidne batine. Šareni špijunski davždenjaci.)

Žarko Marić

Ovaj tekst ću započeti izjavama naše europarlamentarke Ruže Tomašić, koja je avionom, ako je trebalo i pješice, pristigla na veliki zagrebački prosvjed protiv ratifikacije Istambulske konvencije.“Mi tamo imamo skoro nikakav utjecaj na donošenje velikih odluka. Tu i tamo kakvi amandmani, ali sve je to slabo. I Junker je, kakav bio da bio, samo nečiji glasnogovornik. Kada je Domazet Lošo pisao knjige o Komitetu trista i Gospodarima kaosa, tome nisam pridavala veliku pažnju. Hrvatskoj se sprema uloga, nedržave, nego južne evropske pokrajine.“

Ruža Tomašić je naš biser. U datom povijesnom trenutku, kao naše dijete iz Kanade, s nekakvim policijskim iskustvom našla se kao stručna i povjerljiva osoba u osiguranju predsjednika Tuđmana, i u jednom trenutku mu spasila život od njegovog suradnika, pipka zloglasne i dan danas neumrle jugotajne službe, Josipa Perkovića. (Branko Šerić-Panta, obavještajac, novinar, i komunikolog.)

Ona je i svjedok zločina spomenutih službi nad Antom Paradžikom (Dražen Keleminac). Sada ću citirati još jednog našeg bisera novinara Damira Pešordu: „Mislim da glavni problem Istambulske konvencije nije rodna ideologija nego činjenica što se njome daje još jedna batina za discipliniranje neposlušnih nacija u ruke nadnacionalnoj moći.“ O ovim dvjema sintagmama-južnoj pokrajini i batini za discipliniranje, želim reći nešto više, jer su to i moje sintagme, koje sam zajedno s drugima, gledajući dalekovidno; i govorima i tekstovima i stihovima bacao iz krovova, da ih vjetar odnese do svakog kutka domovine.

Povijest na kraju svakoga prikaže onakvim kakav je on bio i kakve je poteze povlačio. Ljudi žive i poslije svoje smrti. Zar ne. Mene kao malu kap u velikom nacionalnom slapu (Cesarić) svi današnji negativni trendovi niti najmanje ne mogu iznenaditi jer sam ih skoro sve svojim zdravim narodnim očima daleko predvidio, i na njih, koliko sam mogao ukazivao, tako da danas kao da nemam što više reći.

– JUŽNA POKRAJINA

Još prije 15 godina sam u mikrofon na glavnom zagrebačkom trgu grmio. Nad našu Hrvatsku su se nadvili crni gusti oblaci. EU globalistički, EU imperijalistički i EU okupatorski. Kiša već pomalo sipi i s njom se spuštaju šareni špijunski daždevnjaci koji preplavljuju medije, političke stranke i sve institucije društva. Poslije kiše koja se iz tih crnih gustih oblaka bude ispadala, u Hrvatskoj neće trava rasti i cvijeće cvjetati, nego će Hrvatska i Hrvati nestati. Južna evropska pokrajina će biti napučena s multikulti raslinjem pristiglim sa svih strana, ali će jedno vrijeme zadržati ime Hrvatska, da se Vlasi ne dosjete.

BATINA ZA DISCIPLINIRANJE

Tko se bude počeo buniti, ksenofob će i rasista biti. Za vrat hvatat svakog terorista, odluka je Komiteta trista. Gdje ne ide batina globalna, u rezervi ima kriminalna. Uz nju visi zločinačka šiba, neslomljive njom šibati triba. A batine genocidne marke, od uspravnih prave pokornjake.

Na kraju sam završavao ovako. Sve što pišem vjerovat ne mogu, istina mi nanosi tegobu. Još vjerujem moj narode u te, da ćeš pronać do izlaza puta. Borba za nacionalnu slobodu traje vječito. Zar ne. A one, koji dugo vremena nisu vidjeli što će se dogoditi, a danas su i oni progledali, ja za njih kažem, da su zaostajali za nama ko baba za misarima.

Žarko Marić