„Sve ovo trebalo je reći znatno ranije – i ovaj skup sazvati i o svemu ovome govoriti. Ne možda 2004., nego i prije. Ali se sjećam 2004. kada smo Suzana Tomanović koja je bila u obrani g. Prlića, i ja, od svakoga tko nas je htio slušati molili da nam se pomogne, da se obrani pomogne. Ne, nismo tražili novce. Tražili smo konzultacije, tražili smo mogućnost da imamo dobre stručnjake, tražili smo osobe koje bi nam pomagale da na odgovarajući način argumentirano odgovorimo na teze koje su besramno bile obrušene na Hrvatsku u toj optužnici protiv Šestorke“ rekla je Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, u završnom dijelu znanstvenog skupa HAZU koji se održao u petak, 23. veljače, pod nazivom: „Pouke Haškog tribunala. Što se htjelo, a što se postiglo?“.

S tog skupa posebno su odjeknule i riječi akademika Davorina Rudolfa koji je upozorio kako Haški sud u svom djelokrugu nije imao procesuiranje najtežih zločina međunarodnog prava- zločina protiv mira, tj. zločina vođenja agresivnog rata, uspoređujući nadležnosti Haškog suda s onima Suda u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

„Propust je, po meni, golem i neopravdan“ rekao je akademik Rudolf te na kraju poručio:

„Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete, i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su usrtrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, „Rimskog suda“ kako ga se ponekad naziva.

https://kamenjar.com/nika-pinter-lijepo-je-da-se-misli-o-tome-sto-presuda-hrvatskoj-sestorki-znaci-ali-sada-je-kasno/

https://narod.hr/hrvatska/akademik-davorin-rudolf-haskom-sudu-nisu-bili-kaznjeni-zlocini-mira-zlocini-vodenja-agresivnog-rata

Pišući nedavno o velikom domoljubu dr. Milanu Vukoviću  upozorio sam kako je on odmah po osnivanju Suda u Haagu upozoravao na nelogičnosti o kojima je govorio akademik Rudolf. Upravo je to bio razlog da ga napadnu svi oni u RH kojima je zadaća bila braniti velikosrpski interes. Zapravo u HAZU se trebalo već tada govoriti ovo o čemu je nedavno govorio akademik Rudolf. A nije.

Naprotiv u istom tekstu o dr. Vukoviću spomenuo sam kako su mnogo kasnije stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU-u predstavili svoj projekt o „zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i činjenicu da sintagma o „zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na taj skup došao sam s dr. Vukovićem. Nije ih mogao više slušati pa je otišao s tog skupa. Ostao sam i upozorio ih na to u diskusiji. Srećom, prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske profesor emeritus Željko Horvatić koji je rekao nešto slično. Kada je skup završio prof. Horvatić mi je prišao i rekao: „Nas dvojica mislimo isto.“ Upozorio sam dr. Vukovića na njegovu diskusiju i pozvali smo ga da sudjeluje 4. svibnja 2011 na našem stručno-znanstvenom skupu "HAAŠKI SUD, Zajednički zločinački pothvat, Što je to?". Njegovo izlaganje je tada posebno pogodilo Carlu del Ponte.

Zanimljivost je bila i to što je bilo rečeno da će HAZU tiskati knjigu s tim predavanjima, ali i s našim diskusijama. Nikad mi nitko nije tražio ništa u svezi s tim tako da i ne znam je li u HAZU i prije nedavnog  izlaganja akademika Rudolfa uopće zabilježio spominjanje zločina protiv mira tj. zločin agresije.

A o zločinu protiv mira sam govorio i na Predavanju u Dubrovniku 7. 11. 2002. godine u nazočnosti nekoliko stotina slušatelja. Evo tog predavanja (održanog prije 2004. godine koju je spomenula Praljkova odvjetnica):

Sramotni sud u Haagu

Ako hoćemo jednom rečenicom opisati sud u Haagu i što nam je činiti onda je to najbolje učinio vojni ordinarij, Juraj Jezerinac koji je, u trenutcima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio da bi Hrvatska “jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta.” Ne čudi onda što je naslov mog današnjeg predavanja "Sramotni sud u Haagu". Taj naslov je istovjetan s naslovom moje knjige koja je nekoliko mjeseci bila na listi najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, odnosno s naslovom mog prvog teksta o sudu u Haagu tiskanog još 1996. godine. U uvodnom tekstu "Haaški sud u službi politike" naš poznati odvjetnik Željko Olujić kaže:

"Tipično je pitanje ustvari obična provokacija kojom nas napadaju neprijatelji Hrvatske: 'Odobravate li vi zločine s hrvatske strane' (slično pitaju: 'Mislite da hrvatska strana nije mogla počiniti zločin', 'Što ako tko od branitelja kasnije počini zločin' i sl.). To je sinteza onih prijevara koje šire temu te se u logici zovu 'reductio ad absurdum' i "quaternio terminorum'. Dakle, izbjegava se tema. Tema jest: zaštita hrvatskih interesa na području tretiranja obrane Hrvatske.

Hrvatska je uvijek imala interesa, ali radi zaštite svoga pravnog sustava, djelovati protiv svojih počinitelja kaznenih djela, ali na način i u mjeri u kojoj ona to osjeća pravednim. Naime, a i to je jedna od podvala protivnika Republike Hrvatske: u cijelom tom sukobu nisu valjda zaštićeni samo Srbi s pobunjeničkih prostora.

Na svaku provokaciju treba odgovoriti pitanjima:

            Što je bilo prvo, što je bilo protiv hrvatske nacionalne države,

            Što je bilo osvajačko,

            Što je bilo protuzakonito,

            Što je bilo masovno, krvoločno, opasno i

            Što je bilo uzročno.

            Odgovori su jasni: protuhrvatski su zločini bili:

            1. Prvi.

            2. Bili su protuzakoniti

            3. Bili su osvajački

            4. Bili su masovni, krvoločni, opasni,

            5. I bili su uzročni.

Fizički je nemoguće napraviti ratni zločin, ako nema ratnoga stanja (nije bitno je li ono proglašeno ili nije). Ako sudimo za ratni zločin Hrvatima, a ne Srbima, onda ispada da su Hrvati izazvali ratno stanje. Dakle, ako vi sada govorite samo o hrvatskim zločinima ili ako Haaško ili koje drugo sudište prvo govori o hrvatskim zločinima, onda ispada da su Hrvati krivi i da su zbog hrvatskih zločina nastali srpski, iako su srpski bili, kako rekosmo, i prvi, i masovniji."

Podsjetimo se da Statut međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu  sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onim koji su počinili zločin protiv mira, dakle onim koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U Statutu Suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Backer u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 14 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah priča o građanskom ratu iako se ne radi o nikakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni. Međutim, raščlamba optužnica protiv Hrvata pokazuje da u njima figurira "zločin protiv mira". Naime, Hrvati su po pravilu optuženi za agresiju! Tako su već glavne točke u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza bile  izmišljena agresija Hrvatske na BiH!

Pogledajmo što stoji u optužnici protiv generala Gotovine u točki 13.:

Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive "Oluja".

      Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pri tome da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika srpska krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je izvršena agresija! Sud u Haagu je osnovao UN, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već okupirana područja Republike Hrvatske. Treba li uopće spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

Slično je i u slučaju optužnice protiv generala Bobetka. Tu se tvrdi da je general Bobetko vršio «planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog džepa na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.» Da bi se moglo govoriti o navodnoj agresiji nigdje se ne spominje da su Srbi s Medačkog džepa 738 dana granatirali Gospić, kao ni to da se radi o okupiranim područjima RH.

Dakle Srbi su imali pravo granatirati Gospić. Pače unproforci koji su bili dužni razoružati Srbe, to nisu uradili, čak su ih štitili i na taj način sudjelovali u njihovim zločinima. Kada je Medački džep oslobođen, na veliki pritisak iz svijeta, Hrvatska vojska se morala povući. Dakle i tu su Hrvati bili "agresori". A onda nisu zločinci oni koji su 738 dana granatirali Gospić, i oni koji su im to omogućili, pače štitili ih. Nisu zločinci oni koji su natjerali da se HV povuče s tog oslobođenog teritorija, već oni koji su učinili neki navodni zločin u želji da se spriječe daljnja granatiranja. A što su bili navodni civili iz Medačkog džepa najbolje nam je pokazala "baba Dana" koja se, naoružana do zuba, na televiziji Banja Luka hvalila kako je ubijala Hrvate.

Nešto slično dogodilo se i ovdje u Dubrovniku. Čovjek koji je bio najodgovorniji za granatiranje Dubrovnika, admiral Milan Zec, oslobođen je zapovjedne odgovornosti za taj zločin na tom istom sudu. Ako usporedimo to s onim famoznim "prekomjernim bombardiranjem Knina" zašto je optuživana Hrvatska, a Vukovar im nikad nije bio prekomjerno bombardiran, vidjet ćemo da ste za taj sud vi Dubrovčani "agresori" a ne oni koji su vas napali i koji su vas granatirali. Oni koji nisu agresori najnormalnije mogu bombardirati gradove agresorske strane. Čak su vršena istraživanja utjecaja bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu na moral pučanstva (vidjeti npr. "Socijalnu psihologiju" Mladena Zvonarevića ili "Ispitivanje javnog mnijenja" Rudija Supeka).


[1][1] Recimo kod Supeka se može naći slijedeća tabela (str. 383):

                            Nalazi o odnosu između intenziteta bombardiranja i morala pučanstva

                                                           Lako                   Srednje                         Teško

procent svake grupe koja pokazuje   bombardiranje     bombardiranje              bombardiranje

slijedeće indekse morala                     (300 tona)           (6000 tona)                   (30.000 tona)

                                                                   %                           %                                  %

Izražava tjeskobu                                         9                         12                                   12

Pokazuje povećani strah                             18                         36                                  33

Pokazuje zabrinutost ratom                         48                         62                                  62

Sluša savezničke emisije                             38                         35                                  36

Promjene u mišljenju da bi

Njemačka mogla dobiti rat                           45                         47                                 47

Pokazuje spremnost na predaju                   54                         59                                  59

Vjeruje da vođe misle na

Najbolje interese naroda                               52                         44                                 48

 

Dakle, za Sud u Haagu i vi u Dubrovniku ste tretirani na istovjetan način kao ovi njemački gradovi. Nije samo jasno jeste li bili predmet nekog sličnog ispitivanja, ali podsjetimo se da su nam svjetski moćnici prijetili da će nas proglasiti agresorima ako napadnemo vojarne diljem Hrvatske. Agresori na vlastitu zemlju! Kao u operacijama Medački džep, Bljesak i Oluja.

Naravno, njima smo agresori na Jugoslaviju, i sve što danas rade jeste kažnjavanje "agresora" i želja za uspostavom četvrte Jugoslavije – Zapadnog Balkana. Prvo uspostava zajedničkog kulturnog prostora, potom carinske unije, a na kraju opet nekakva zajednička država u kojoj će glavnu riječ ponovo imati Srbi. Jer oni nisu agresori! Agresori na mezimče svjetskih moćnika, odnosno tamnicu hrvatskog naroda Jugoslaviju smo mi.

Sjetimo se samo da su nam preko famoznog embarga na uvoz oružje ustvari oduzeli pravo na samoobranu. I to je bilo jednako apsurdno kao i ova naša pozicija agresora na sve i svašta. Ali oni vladaju ovim svijetom i može im se! Pogotovo kad imaju nevjerojatnu pomoć u samoj Hrvatskoj kako u današnjim vlastima, nekadašnjoj oporbi, tako i u medijima. To nas iznova mora podsjetiti da je veliki hrvatski književnik Petar Šegedin bio iznenađen spoznajom da ima toliko onih koji - kako je izričito rekao - tako strasno mrze svoj narod.

Zato je pravo pitanje je li hrvatska vlada tijekom Domovinskog rata ili bar u vrijeme stvaranja Suda u Hagu mogla reći svjetskim moćnicima istinu. A to je da su oni suodgovorni u velikosrpskoj agresiji i genocidu na hrvatski narod. Pače, Srbi i njihova agresija su vjerojatno bili samo oružje u njihovim rukama u borbi za njihovo čedo – Jugoslaviju, a ta njihova borba traje do dana današnjeg. Oni nisu odustali od toga i kada je velikosrpski agresor poražen. Vidimo da smo i danas mi agresori i na vojarne, i na BiH, i na Medački džep i na "državu" Republiku srpsku krajinu. Uništavaju nas i ekonomski samo zato da bi bili približno jednaki Srbima, jer je i to jedan od bitnih uvjeta za ponovno ujedinjavanje.

Haaški sud je samo najbitnija institucija u specijalnom ratu protiv Hrvatske čije metode je još davno opisao kineski filozof i pisac Sun Tsu:

“Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu. Rastvorite sve što je u zemlji neprijatelja dobro. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u zločinačke pothvate, potkopajte njihov položaj i ugled, prepustite ih javnoj sramoti pred njihovim sugrađanima. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Ometajte svim sredstvima rad vlade. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje. Nahuškajte mlade protiv starih. Ometajte svim sredstvima naoružanje, opskrbu i red u neprijateljskoj vojsci. Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate…” Zar ovo nije opis današnje Hrvatske, države koju je Joško Čelan nazvao Trećejanuarska Hrvatska?

Vratimo se na Nürnbernški proces i primijetimo da je tamo sudio Međunarodni vojni sud. Dakle VOJNI sud! To je itekako bitan podatak jer u Haagu imamo sud u kojem sude vojnicima ljudi koji nemaju pojma što je to rat. Oni su sve drugo samo ne stručnjaci za rat. I to je napravljeno zato da bi se moglo selektivno primjenjivati zločin protiv mira. Vjerovali ili ne, optužnice protiv hrvatskih branitelja su praktično iste one koje su pisali oni koji su okupirali hrvatska područja.

A da farsa bude veća, isto se radi u Hrvatskoj. Ni tu hrvatski sudovi ne znaju što je to zločin protiv mira i tko su agresori. Svjedoci protiv hrvatskih branitelja sa zločinačke agresorske strane. Pače, sutkinja u Rijeci se rasplače nad velikosrpskim propagandnim filmom.

A kakva Hrvatska se uopće može oduprijeti takvim nakanama svjetskih moćnika, i onima u Hrvatskoj koji im pomažu u tome? Odgovor je jednostavan: PONOSNA HRVATSKA! Onakva Hrvatska kakvu nam je ostavio Otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman.

A današnja Hrvatska je sve drugo samo ne ponosna država. Država koja šalje u zatvore one koji su je stvorili sigurno to nije. Kažu nam: Hrvatski generali moraju ići u sramotno haaško sudište zato što smo mi preuzeli takvu obavezu pred svijetom, pa ako se takva obaveza ne poštuje ruši se ugled države.

U stvari, ono što se zahtjeva od hrvatskih vitezova može se zahtijevati samo u državi koja nema ugleda. U poniženoj državi. Zato je ova vlast odmah i krenula u tzv. detuđmanizaciju, tj. krenula je u stvaranje Hrvatske bez ponosna.

Istina je da se moraju poštivati preuzete obaveze. Ali preuzete obaveze ne ispunjava Sud u Haagu, a ne Hrvatska. Hrvatska nikada nije dala obaveze prema nekom političkom sudištu, već prema sudu za ratne zločine. A sud u Haagu je danas isključivo politički sud. To se danas uviđaja i u svijetu.

Ponovimo samo najbitnije momente suradnje RH sa sudom u Haagu:

RH je donijela Ustavni zakon o suradnji sa Sudom u Haagu ne vjerujući da će se sud pretvoriti u politički sud, dakle vjerujući u pravednost jednog takvog suda. Istina vjerovalo se i da će narod koji se goloruk suprotstavio i pobijedio četvrtu po snazi armiju u Europi i mnogobrojne četničke bande, moći uspješno odgovoriti na očekivane zlonamjernosti tog suda.

Kada se počelo pokazivati da se Sud pretvara u politički sud, RH je počela ulaziti u sporove s njim. Sjetimo se dobivenog spora oko ministra Šuška. Sporili smo se i oko nadležnosti suda nad operacijama "Bljesak" i "Oluja". A postalo je potpuno jasno da je taj Sud postao politički sud kada je nevini general Blaškić osuđen na 45 godina robije. Agresija RH na BiH je glavna točka te optužnice.

I upravo tada sadašnja vlast donosi Deklaraciju o suradnji sa Sudom u Haagu kojom prepušta tom sramotnom sudištu nadležnost nad operacijama "Bljesak" i "Oluja", poništavajući prethodnu odluku Hrvatskog državnog sabora kojom se tako nešto zabranjuje, i time širom otvara vrata presudama koje su uslijedile.

Iako su zbog pritiska stožera branitelja, generala, biskupa, sportaša i velikog dijela naroda bili prisiljeni donijeti saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu u kome se izrijekom tvrdi da RH nije bila agresor na BiH, ili upravo zato što je bila prisiljena na to, nema protesta hrvatskih vlasti kada se zbog izmišljene agresije RH na BiH u Haagu osuđuje Kordić na 25 godina i Čerkez na 15 godina robije. Dapače, mnogi iz vlasti i dalje govore o agresiji na BiH.      

Carla del Ponte i ne krije da je njen sud politički sud pa Goranu Graniću najavljuje moguće optužnice protiv generala Gotovine i Ademija: «Nadam se da će vam ta dva imena odgovarati iz političkih razloga.»

A da se doista radi o političkom sudu najbolje se vidi, kako smo već pokazali, iz samih optužnica protiv generala Gotovine, Ademija i Bobetka.

Jasno je da je Bobetko kriv zato što je bio najviši po rangu iza predsjednkika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Njima ne mogu suditi, pa ostaje Načelnik Glavnog stožera HV. Sudi se instituciji a ne Bobetku. Dakle, sudi mu se i zato što je oslobodio Dubrovnik. Nesmijemo nikada zaboraviti da je Račan prije nekoliko mjeseci tvrdio «Ne očekujem da će se Vlada kolebati u svojoj predanosti suradnji s Haaškim sudom. Javno mnijenje o toj suradnji u Hrvatskoj je danas pozitivnije (...) Rijetki su razlozi za neprijateljski stav.» Zatim je obećao da generala Bobetka neće izručiti Haagu jer se u optužnici protiv generala u stvari optužuje hrvatska država, ali čim su gazde priprijetile prstom, odmah je – preko noći - promijenio mišljenje. Ako ga je promijenio. Vjerojatno je samo po srijedi bilo "kupovanje" vremena, jer ovo što je Carli del Ponte rekao prije nekoliko mjeseci samo je požurivanje suda u Haagu da šalje nove optužnice. I stigla je ova protiv generala Bobetka.

Ali nisu ni generali Norac, Ademi i Gotovina slučajno odabrani. Oni su vodili akcije koje su spriječile rušenje Hrvatske i obnovu Jugoslavije. Norac i Ademi svaki na svoj način spašavali su Gospić. Pa da je Gospić pao Hrvatska bi bila prepolovljena. A odatle do obnove Jugoslavije samo je jedan korak.

Gotovina je doista poseban slučaj. Evo što je u Hrvatskom Slovu o njemu rekao Krešimir Ćosić, general pukovnik u miru: “Hrvatska je vojska kroz svoju vojnu operaciju ‘Ljeto 95’, između ostalog, spriječila vjerojatno jednu od najvećih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi na prostorima bivše Jugoslavije – pad Bihaća. Ova operacija, koja je temeljem Splitskog sporazuma pokrenuta samo nekoliko dana nakon tragedije u Srebrenici, gdje je život izgubilo preko osam tisuća ljudi, imala je za cilj spriječiti pad Bihaća, koji je tada bio u potpunom okruženju. Iako je predstavljao tzv. UN-ovu zaštićenu zonu, bio je gotovo bez ikakve međunarodne zaštite. U toj operaciji pod zapovijedanjem hrvatskog generala Ante Gotovine Hrvatska vojska spriječila je ne samo pad Bihaća, nego tragediju stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. No, ta i takva uloga hrvatskog vojnika i Hrvatske vojske nastoji se prekriti novim haaškim optužnicama, obnavljanjem neistina o Jasenovcu itd., stvarajući i oblikujući jednostranu, neobjektivnu i nekorektnu sliku Hrvatske vojske i današnje hrvatske države.”

Upravo tu se i krije zašto je optužen general Gotovina. Srbi uz pomoć Velikih nisu uspjeli pobijediti u Hrvatskoj. Trebalo je onda stvoriti kompaktni srpski prostor od Beograda do Knina. A stvaranjem takvog kompaktnog srpskog teritorija Hrvatska bi bila ponovo osuđena na umiranje. Da je to bila želja svjetskih moćnika potvđuje već činjenica da je i general Blaškić osuđen na 45 godina robije jer je spasio hrvatske enklave u BiH! A navodno od UN-a zaštićena zona Srebrenica je pala. Vojnici koji su je štitili lovili su Muslimane i predavali ih Srbima na odstrel. Odmah potom napadnuta je i zaštićena zona Bihać. Glavni krivac što ona nije pala bio je upravo general Gotovina. Nije osuđen za ovu operaciju već za “Oluju” kada je ta “zaštićena enklava” konačno spašena. A general Gotovina je vodio i “Oluju”. Ima li većeg grijeha od vođenja najveličanstvenije hrvatske pobjede?.

Osuda čovjeka koji je najzaslužniji za spašavanje tako velikog broja ljudi dokazuje da je Srebrenica pala po želji svjetskih moćnika. Admiral Davor Domazet – Lošo u svojoj knjizi "Hrvatska i veliko ratište", Zagreb 2002. i pokazuje da "se srpska napadna operacija na zaštićeno područje Srebrenice mogla na vrijeme spriječiti" i da su "aktivnosti zapovjedništva i postrojbi snaga UN-a nedvojbeno pokazivale kako nije postojala politička odluka kojom bi se spriječio pad Srebrenice", opisuje "greške" zrakoplova UN-ovih snaga i jasno za pad Srebrenice optužuje svjetske moćnike. Osuda generala Gotovine pokazuje da je trebao pasti i Bihać. Admiral Domazet je na predstavljanu svoje knjige ukazao kako su neki svjetski moćnici željeli s padom Bihaća u srpske ruke proglasiti srpsku pobjedu u ratu. Jasno je onda da je general Gotovina njima kriv zato što nisu mogli proglasiti pobjedu Srbije u ratu. Zato je Hrvatska optužena već prvog dana “Oluje”, i kažnjena ukidanjem Phare programa! Zato se još od tada spominju i optužbe za navodno etničko čišćenje, mada postoje snimljene vježbe srpskog pučanstva za taj kolektivni bijeg. Danas se već mnogi u svijetu zauzimaju za poništenje sramotne optužnice protiv velikog hrvatskog ratnika. S druge strane, oni iz svijeta koji su uz Srbe najodgovorniji za sve te zločine i koje je dokumentirano za to optužio admiral Domazet uzvraćaju tako što je i Domazet kao optuženik pozvan na razgovor u Haag!

Očito je da danas upravo generali Bobetko i Gotovina, svaki na svoj način, i dalje vode bitku za Hrvatsku! A predsjednik ove države poručuje našim vitezovima kako se moraju "suočiti s istinom" u Haagu. Haag i istina. Smiješno zar ne? Kao da predsjedniku države ne predstavlja ništa 738 dana granatiranja Gospića. Kao da mu ništa ne znači da za njegovu državu kažu da je planirala i izvršila etničko čišćenje, odnosno progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Kao da nam se poručuje da se moramo suočiti s "istinom" da je ova država stvorena na zločinu.

Trećejanuarskoj Hrvatskoj, ovoj sluganskoj Hrvatskoj ništa ne znači činjenica da u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji postoje zakoni po kojima njihovi sudovi provjeravaju dokaze iz haaških optužnica. Postoje i primjeri (u SAD-u i Italiji) kada nisu prihvatili optužnice. Smatra li današnja hrvatska vlast da tako nešto može postojati samo u ponosnim državama, a mi to nismo?

Zato se ne smije odustati od referenduma za promjene Ustavnog zakona o suradnji sa Sudom u Haagu. To nije nikakav prekid suradnje nego nešto mnogo više. To bi značilo da Hrvatska bi jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta, dakle upravo ono što nam je poručio biskup Juraj Jezerinac.”

A izmjene Zakona o suradnji sa Sudom u Haagu je prvi korak da se pomogne tzv. velikima ovog svijeta da se Sud u Haagu oslobodi svoje sramotne uloge i doista postane pravedni sud. A ako poslije toga svjetski moćnici ne odustanu od sramotnog izmišljanja i optuživanja Hrvatske kao agresora, onda treba itekako razmisliti o svrsishodnosti željenog zajedništva. Pa oni našu želju da postanemo dio Europske zajednice, samo koriste da bi nas ucjenjivali. I to time što nam obećavaju prijem neke daleke 2020. godine. Zato je u pravu dr. sc. Anđelko Milardović kada u Fokusu od 1. 11. 2002. piše: "Ako Hrvatska ne može prije 2002. godine u EU, a ne želi biti dijelom 'treće lige Zapad', onda bi trebala proglasiti neutralnost na 25 do 30 godina – kao Austrija. To bi vrijeme iskoristila za osnaživanje pravnoga i gospodarskoga projekta. Tako osnaženoj ne bi joj trebale EU integracije s neizvjesnim svršetkom." Dodao bih: ako nas i poslije promjena Ustavnog zakona o suradnji sa Sudom u Haagu budu proglašavali agresorima, i željeli suditi one koji su stvarali ovu državu po takvim izmišljenim i sramotnim optužnicama, jedini odgovor i jest neutralnost. Pa mazohizam je željeti zajednicu s onima koji su te ubijali ili s onima koji su tome pomagali i još te lažno proglašavali agresorom.