Priopćenja

kardinal Puljić foto zagrebačka nadbiskupija

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Uzoran pastir Božjeg naroda i neustrašiv zastupnik Božjih i ljudskih prava, blaženi Alojzije Stepinac rođen je 1898. u Brezariću (Krašić). U Rimu je zaređen za svećenika 1930. godine, a za nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva posvećen je 1934. Tri godine poslije postao je nadbiskupom zagrebačkim. U to su vrijeme komunisti inzistirali da osnuje narodnu crkvu, odvojenu od Rima, na što Stepinac nije pristao. Stoga mu je montiran politički proces na kojem je osuđen na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Papa Pio XII. imenovao ga je 12. siječnja 1953. kardinalom. Umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću, 10. veljače 1960. Sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Misno slavlje iz župne crkve Presvetog Trojstva ove će godine predvoditi kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u zajedništvu s križevačkim vladikom Nikolom Kekićem i s vojnim biskupom u miru Josipom Jezerincem, te s oko tridesetak svećenika.
UVOD
Pozdrav iz Krašića, iz župne crkve Presvetog Trojstva. Svetkovina je blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, simbola hrvatskog katoličkog identiteta, njegovog stradanja u ne tako davnoj prošlosti. Dvadeseta je obljetnica njegova proglašenja blaženim i 120. obljetnica njegova rođenja. Rođen je u zaseoku Brezarić koje pripada Krašiću. U Krašiću je proveo veći dio njegova zatočeništva, a tu je također i usnuo u Gospodinu. Sveti papa Ivan Pavao II u enciklici Crkvi u Hrvata nazvao ga je najsvetijim likom koji je svojom prisutnošću, radom, hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i napokon svojom smrću pokazao da je istinski čovjek crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru. U tom trenutku uzburkane nacionalne povijesti on je tumačio najautentičniju tradiciju vašeg naroda, papine su riječi.
Progonjen zbog pravednosti, istinski gladan i žedan pravednosti, pogrđen, prognan zbog Krista, krotak, milosrdan, čist srcem, mirotvorac. Bio je siromašan duhom, ožalošćen. Kruna svega, ono što će nas sve danas sjediniti u Duhu je svečano euharistijsko slavlje.
Članovi mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika blaženog kardinala Stepinca, lani su u Vatikanu na svom šestom posljednjem sastanku konstatirali da u slučaju kardinala Stepinca, tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi, ostaju i dalje različiti. Komisija je zaključila da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. Članovi komisije bili su od početka komisije svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti pape. Rečeno je i da svaka crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije.
Krašić je danas prepun hodočasnika, Stepinčevih štovatelja. Svi oni u srcu gaje duboko poštovanje prema tom crkvenom liku i mučeniku katoličke crkve u Hrvata. Mnoge će se molitve danas uzdići k Ocu nebeskom ...


PROPOVIJED KARDINALA VINKA PULJIĆA u Krašiću na dan Stepinčeva, 10. veljače 2018.


Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici, draga braćo i sestre svi ovdje u crkvi, a i oni koji su izvan crkve, ne mogu svi stati u crkvu, kao i svi ti koji nas prate preko elektronskih medija.

Dogodilo se da sam pozvan bio na završetak druge sinode zagrebačke i tako sam sinoć sudjelovao na tom završetku, pa sam povezao poziv župnikov da dođem u rodnu župu našeg blaženika, blaženog Alojzija Stepinca.
Moj život je posebno vezan uz njega. Detalje neću sad govoriti, ali još tamo od pedeset druge godine,treće, od tada već s njime sam povezan. Na poseban način s radošću prihvaćam zajedno s vama moliti. Ali i zahvaljivati Bogu da smijem ovdje nositi relikvije na sebi, to je misnica koju je sveti papa Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, proglašujući Alojzija Stepinca blaženim na sebi nosio. To je puno simbolike ali i poticaja. Moram priznati, kada je u Mariji Bistrici sveti papa proglašavao blaženim Alojzija Stepinca, spontano su mi suze potekle jer sam se sjetio svoga profesora, isusovca Mate Jovića, kad smo ga kao studenti pitali za vrijeme komunizma : Padre, što ti misliš o Alojziju Stepincu? Jer je tada to bilo vrlo napeto stanje, a on nije znao dal' ga pitamo iz provokacije ili bezazlene mladosti, pa je spontano rekao: Dragi mladi, vi ste mladi, vi ćete njega doživjeti na oltaru, ja neću, ja sam ostario. I zato sam se sjetio tih njegovih riječi prije dvadeset godina u Mariji Bistrici i spontano su mi suze pošle, sjećajući se te drage uspomene. A na poseban način i doživjevši da se ostvarilo to što je skoro proročki bio rekao, al evo dolazim ovdje u ovo rodno mjesto. Vi mi nećete zamjeriti jer vjerojatno ja neću ponovo skoro doći, zato smijem puno toga kazati. Vi ste ovdje zaista blagoslovljeni. Rodio se svetac među vama. Ne samo što se rodio, nego je tu i sužanjstvo proveo. I svojim životom on je posvetio. I volio bih da ova župa na poseban način s ponosom, ne samo da se oholi, nego s ponosom se ugleda na tog divnog blaženika koji je ostavio svijetli trag, ne samo ovomu kraju, nego cijelom hrvatskom narodu i cijeloj katoličkoj crkvi. Svijetli trag vjernosti. A nije lako izdržati kušnje. Hvala Bogu, kad je bio mali u kolijevci, njegova majka Barbara, Bara, stavila mu je krunicu na kolijevku nakon krštenja, simbolika je to bila. On nije znao da je ona donijela zavjet da on postane svećenik. Nije ga nagovarala, ali je molila i izmolila je. I nema svećeničkog zvanja da nije izmoljeno. Svako svećeničko zvanje je izmoljeno. Tako je njegova majka izmolila njegovo zvanje. Prolazio je kroz kušnje. Prolazio je kroz traženje što je volja Božja, ali je tu odgojen znati se žrtvovati za ono što se voli , ili ono što se voli za to se žrtvovati. Naučila ga je voliti svoje, svoj hrvatski narod, katoličku crkvu i biti vjeran. To što je naučio iz malena, to je brže ostvario kroz školu i postao je zagrebački nadbiskup. Međutim, ja ovdje ne želim njegov život govoriti. Ja mislim da nema ni jednog ovdje iz ove župe da ne pozna njegov život. Ako ne zna, neka ga bude stid. Morate upoznati. Uzmite knjigu, čitajte, upoznajte tog našeg velikana. Nažalost, često puta nam peru pamet da ne znamo vrednovati velikane duha koji su utkali svoj život u našu povijest. Zato mi moramo to obnoviti, vrednovati i upoznati. Kada je prošao kroz te sve kušnje, ovdje bih danas htio posebno vas potaknuti sve da od njega učimo. Da se njemu molimo, da od njega učimo.
Što je to blaženi Alojzije Stepinac posebno volio? Kad čovjek čita sve one njegove riječi koje je znao izreći, bilo u pismima, bilo u dnevniku koje je župnik zapisao, vidi se kol'ku je ljubav imao prema crkvi. Volio je crkvu jer je to to Kristovo djelo. Toj crkvi je služio i za nju je umro.
Danas nam žele ogaditi tu crkvu. Što više ocrniti. Na sve strane, ne samo za vrijeme komunizma nego i danas. Kao da crkva u svijetu smeta što propovijeda evanđelje, što naviješta upravo uskrslog Krista. Na jednoj krizmi kad sam krizmao, upitao sam slučajno djece, što mislite djeco, što je najvažnije u našoj vjeri? Slučajno pitam da vidim što će djeca odgovoriti. Jedan mali se diže: Najvažnija je vjera u uskrslog Krista. Ja sam se zadivio. To je zapravo temelj naše vjere. Uskrsli Krist. Živi Krist. On je tu crkvu osnovao i u njoj živi. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Blaženik je tu crkvu volio i rekao je da ne znam koliko života imam dao bi svoje živote za tu crkvu i kad su ga htjeli odvojiti od crkve nije se dao. Vjeran je ostao. I zato bi danas na poseban način hrabrio ljude. Svi mi koji smo kršteni, ucijepljeni smo u tu crkvu, to mistično tijelo Kristovo, da znademo voliti Krista uskrsloga, tu crkvu. Ja sam ta crkva. To da osjećam, to je moje, dio mog tijela. Kad su jedno malo ciganče pitali, koje je majku izgubilo, kakva je tvoja mama, kaže: Najljepša na svijetu! Crkva je majka najljepša na svijetu. I majka se voli, pa makar ima i u njoj zlobe. Zato želim ohrabriti u ovom vremenu u nama tu ljubav za što je živio blaženi Alojzije Stepinac. Trpio, htjeli su ga odvojiti, ucjenjivati, nije se dao.
I još jednu stvar. Taj blaženik je posebno volio istinu. Za tu je istinu i život položio. Danas je teško razlučiti istinu, jer na sve strane se miješa poluistina pa polulaž da se lakše prođe. I nije lako razlučiti što je prava istina. Istina je jedino Isus Krist i kroz svijetlo Isusa Krista možemo upoznati pravu istinu, istinu, koji je smisao života, koji je smisao žrtve, koji je smisao hoda ovom zemljom da stignemo u vječnost. Zato danas, kad vidimo da se od laži nitko nije udavio, a kad se više laže, više se dobije, i zato, za vrijeme komunista, malo laži malo kradi pa ćeš preživjeti. Tako i danas često puta to vlada pravilo. Vidimo, moramo hrabri biti i istinu voliti. Vidimo kako se itekako lijepi laž na sve strane. Zato je nama potrebna vjernost istini. To je taj Isus Krist, istina, put I život.

Drugo što je posebno, volio je svoj narod. Zar je grijeh voljeti svoj narod? Danas, ako se pokažemo da volimo svoj hrvatski narod, odmah nam lijepe etikete. Fašisti, ustaše i ne znam što drugo. Pa zar je grijeh? Svi narodi imaju pravo voliti svoj narod, a nama se nabija kompleks ako volimo svoj narod. Zato želim hrabriti. Ne treba voliti svoj narod tako da se druge prezire, nego da budemo ponosni na svoje korijenje. Često puta s tugom slušamo, ono za što se ginulo, za što se krv lilo, sad se jednostavno napušta. Zašto? Pa nije ni čudno uhu. U javnosti je stvoreno takvo beznadno ozračje. Beznadno ozračje! Nema one borbe, za stvarno, za napredak u moralnoj obnovi, kulturnoj obnovi, gospodarskoj obnovi. Ne, nego je borba napadaj onog drugog da onda što prije ja dođem na red. I to tako truje ozračje u javnosti. Zato želim ohrabriti ljude koji vode odgovornost u ovom društvu. Dajte takve strategije gdje će istinski naš narod obnovit se moralno, kulturno, gospodarski. I naučimo djecu i mlade da svoju grudu vole, da vole tu grudu za koju su naši preci krv lili,suze prolijevali, znoj lili. Ta gruda je natopljena i treba je znati vrednovati. Zato želim hrabriti sve vas. Dajmo toj našoj mladosti i budućnosti, utkajmo tu ljubav prema crkvi, prema narodu, prema istini, prema društvu.
Blaženi Alojzije Stepinac tol'ko je puta znao i te kako dići glas za obnovu obitelji. Bez obitelji nema društva. A obitelj je gnijezdo života. Zato je on znao vrednovati život. Volio je život svakog čovjeka. Svaki čovjek je vrijedan zato što je Božje stvorenje. I mi smo dužni vrednovati život. Danas i te kako će krokodilske suze liti kako škole se zatvaraju, a ubijamo nerođenu djecu. Ili stari kad im daju injekciju da ih se riješe. Evo dokle je dospjela kultura ovog vremena.
Zato nam blaženi Alojzije itekako puno znači kad nam vraća ljubav prema životu, prema obitelji, gnijezdu gdje se život prihvaća, odgaja i osposobljava da se nosi križ života kao što je i on nosio. Da nije u obitelji naučio tu žrtvu, ne bi ustrajao do kraja. Moram priznati, zadivio sam se još onda kad se nije smjelo čitati njegovu obranu. Zadivio sam se njegovoj riječi. Kako je znao tako divno ponosan biti, dostojanstvo sačuvati u svim tim teškim trenucima. Zato želim i nama dati ohrabrenje da sačuvamo svoje dostojanstvo. Koje je to poniženje? Njega tamo optužuju, lažu, montiraju. On dostojanstveno stoji, ne gubi se u toj cijeloj situaciji. Nama treba tog dostojanstva, da znamo sačuvati ljudsko dostojanstvo koje ne daje ni država,ni politika,niti europska zajednica, ni Amerika. Dostojanstvo daje Bog i to trebamo znati vrednovati i živjeti. Dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo djeteta Božjega. Zato danas kada molimo, učimo od njega!Treba nam ovaj narod obnoviti u vrednotama koje je on živio, za koje je umro i nama baštinu ostavio. Zato ovdje u njegovom rodnom mjestu želimo obnoviti svoj krsni savez. To dostojanstvo čovjeka, to dostojanstvo djeteta Božjega, da i mi ostavimo svijetli trag vrijednog života u ovom vremenu i na ovim prostorima.
Jasno, duga je propovijed, ne mogu sve kazati. Zato vam ostavljam priliku da posegnete za knjigama. A Bog je dao da su brojne knjige izašle, da posegnete i proučavate i nadahnjujete se i istinski obnavljate svoju vjeru, svoje srce, svoje korijene, svoju vjernost, da i mi znamo živjeti od nade tog uskrslog Krista koju je on živio, svjedočio i nama u baštinu ostavio. A m e n
Obnovimo svoju vjeru koja nas je dovela ovdje, vjeru kojoj divimo se vjeri blaženog Alojzija Stepinca, da i mi obnovimo je i vjerni budemo svugdje u svom životu. Vjerujem ...
Napomena: Tekst i govor , koji je kardinal Vinko Puljić govorio iz glave, izvađeni su iz TV video snimke. Kako bi imali potpun dojam kardinalove dikcije i okruženja, potražite TV video snimku klikom na priloženoj adresi: https://hrti.hrt.hr/video/show/4359799/misa-krasic-stepincevo-10-veljace-2018  

J o s i p   Horvat

 

Zoran Capalija CapljaIgrači s puno utakmica u nogama znaju kako u određenom trenutku igre treba stati na loptu, sagledati situaciju i donijeti najbolju odluku. Kad bi barem naši političari koristili ovo pravilo vjerojatno ne bi donosili loše odluke Ili možda znaju ali ne znaju iznaći najbolja rješenja. Pogledajmo malo situaciju oko Savudrijske vale. To vrlo jednostavno pitanje zakomplicirali su do neviđenih razmjera.

Uvjet za razdruživanje bivših republika ex Jugoslavije bio je prihvaćanje odluka Badinterove arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Prema toj odluci države koje će nastati razdruživanjem morale su potpisati ovaj sporazum kao garanciju da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama slijednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom. Taj sporazum mogu donijeti samo države slijednice koje imaju graničnih problema. Navedeni sporazum potpisala je i Republika Slovenija. Što je tu onda sporno i što sada žele? Je li taj sporazum potpisan s figom u džepu? Očito se radi u slovenskim teritorijalnim pretenzijama na teritorij Republike Hrvatske. Sve dok obje države sa spornim pitanjem ne potpišu nekakav novi sporazum kao granična crta ima se uzimati ona kakva je bila u ex Jugoslaviji.

KAKO I KADA JE SLOVENIJA POKAZALA PRETENZIJE ZA HRVATSKIM MOREM

Nakon ukidanja Zone B SST-a 1954. (Slobodnog teritorija Trsta) i reintegracije teritorija Zone u ex Jugoslaviju to jest u Sloveniju i Hrvatsku, Slovenija je perfidno započela ovu prevaru s graničnom crtom. Pri regulaciji rijeke Dragonje izgrađen je kanal Sv. Odorika koji je preuzeo većinu vode rijeke Dragonje. Slovenci su od tada počeli Dragonjom nazivati kanal Sv. Odorika i tvrde kako tuda prolazi „prava“ granična crta iako je sukladno načelima međunarodnog prava granična crta trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku rijeke Dragonje.

Granica Savudrijska vala

Arbitražna i stvarna granica

Ova skica vam vjerojatno govori o poštenju arbitražnog suda.

Kako se tu radi o slovenskoj samovoljnoj odluci o kojoj ne postoji niti jedan zakonski akt ili institucionalna odluka na republičkoj ili državnoj razini,potpuno je jasno kako je ta njihova odluka nelegalna i nevažeća. Jedina pravno važeća granična crta je ona koju je odredila Badinterova arbitražna komisija jer je ona pravni slijed "Avnojskih granica". Fantje tu ste arbitražnu odluku potpisali! Bilo bi vrijeme da shvate kako sve dok naše dvije države ne potpišu nekakav novi sporazum, kao granična crta ima se uzimati ona kakva je bila u ex Jugoslaviji.

JE LI HRVATSKOJ BIO POTREBAN OVAJ ARBITRAŽNI PROCES?

Odlazak na Arbitražni sud za Hrvatsku bio je potpuno nepotreban jer mi s tom graničnom crtom nemamo nikakvih problema. U dobrosusjedskoj maniri Hrvatska je pristala na ovaj postupak vjerujući kako će se Arbitražni sud svoj pravorijek donijeti nepristrano u skladu s pravnim uzusima. Nažalost dogodio se nevjerojatan skandal kojim je cjelokupni arbitražni postupak potpuno kompromitiran. Slovenska strana stupila je u nedozvoljeni odnos s članovima Arbitražnog suda i dogovorom sa sucima ovaj proces usmjeravala prema vlastitom političkom interesu. Kada je ovaj skandal otkriven Hrvatska je napustila arbitražni proces jer nadalje nije mogla imati povjerenje u takav Arbitražni sud. Odluka o napuštanju arbitražnog procesa donesena je jednoglasnom odlukom u Hrvatskom saboru, a sve političke stranke u potpunosti su podržale ovu odluku.

TKO JE ODGOVARAO ZA KOMPROMITACIJU ARBITRAŽE?

Usprkos obavijesti o hrvatskom napuštanju ovog procesa Arbitražni sud nastavlja s radom i donosi pravorijek za koji je Hrvatska već ranije naznačila kako isti neće prihvatiti jer je cjelokupni postupak bio potpuno kompromitiran. Učesnici ovog skandala su smijenjeni i farsa je nastavljena. Iako se svaki utjecaj na sud može smatrati kaznenim djelom nikom od učesnika nije izrečena zakonom predviđena sankcija za počinjeno kazneno djelo. Što je još luđe sud je bez učešća obje strane u ovom sporu donio pravorijek koji oduzima teritorij onoj strani koja je radi malverzacija upravo toga suda (vezano uz postupak) napustila arbitražni proces.

JESU LI TO DOBROSUSJEDSKI ODNOSI?

Jesu li ti naši susjedi tako dobri kako se žele prikazati. Već ranije svoju dobrotu su prikazali preko poslovanja Ljubljanske banke i štednih uloga hrvatskih državljana. Kako objasniti zauzimanje Svete Gere od strane slovenske vojske i njezino protupravno korištenje punih 27 godina, a i dan danas. Još bolje su tu susjedsku dobrotu pokazali rastezanjem graničnog žičanog zida postavljajući ga na teritoriju Republike hrvatske. Do kada će Hrvati „uživati“ u ovakvim dobrosusjedskim postupcima?

DO KOJIH GRANICA SEŽE SLOVENKA DRSKOST?

Posljednjih dana stižu novčane kazne našim ribarima jer su navodno ribarenje obavljali u slovenskim teritorijalnim vodama. Iako se prema odluci Badinterove komisije radi o hrvatskim teritorijalnim vodama, Slovenci glumeći pravnu državu pokušavaju jednostrano i nasilno implementirati za nas neobvezujuću arbitražnu odluku. Kao što je ranije navedeno, sve do obostranog potpisa nekog novog sporazuma o granici između Hrvatske i Slovenije, granica je ona koja je potpisana prihvaćanjem odluke Badinterove arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Drugim riječima Slovenija želi naplatiti kazne našim ribarima jer su obavljali ribarenje u našim teritorijalnim vodama. Da nije tragično bilo bi komično.

TKO BI KOME TREBAO ISPOSTAVITI KAZNE I RAČUNE?

Dobro je što su od strane Hrvatske poslane kazne za ribarenje slovenskih ribara u našim teritorijalnim vodama jer se to stvarno i dogodilo. Pored toga trebalo bi fantima poslati i račun za bespravno korištenje Svete Gere punih 27 godina i to s pripadajućom kamatom. Možete li pretpostaviti koliki bi trebao biti iznos jer se radi o vojnom objektu i njegovom korištenju od strane druge države. Mislim da bi se onesvijestili svi, Kekec, Mojca i stric Bedanec. Kako bi tek fantje reagirali da im se uvede porez na njihove na kuće za odmor i vikendice u Hrvatskoj.

ŠTO TREBA UČINITI?

Sloveniji treba smjesta uputiti protestnu notu i zahtijevati poštivanje odluke Badinterove arbitražne komisije o granicama, zahtijevati predaju objekta na Svetoj Geri te uklanjanje slovenske žice s teritorija Republike Hrvatske.Slovensko jednostrano nasilno implementiranje arbitražne odluke, vojno zaposjedanje hrvatskog teritorija i postavljanje žičanog zida na našem teritoriju nije ništa drugo no čin agresije Republike Slovenije na Republiku Hrvatsku. O svim spornim problemima s Republikom Slovenijom Hrvatska mora hitno upozoriti Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu jer se radi o direktnom kršenju šestog poglavlja Povelje Ujedinjenih naroda koja nalaže mirno i sporazumno rješavanje svih sporova. Ovakvim postupanjem Slovenije bitno se ugrožava Međunarodni mira i sigurnost.

Nakon protestne note i upozorenja, Vijeće sigurnosti ili Opća skupštine trebali bi zahtijevati od Slovenije prestanak nasilne implementacije arbitražne odluke, napuštanje Svete Gere, te micanje žice s teritorije Republike Hrvatske. U slučaju da Vijeće sigurnosti ili Opća skupštine ne zahtijevaju od Slovenije poštivanje Povelje Ujedinjenih naroda, ili Slovenija ne postupi po njihovom nalogu, odnosno ignorira protestnu notu Hrvatske. Treba ih jednostavno otjerati sa Svete Gere i bagerima gurnuti žicu na njihovu stranu. Hrvatska to može učiniti temeljem Članka 51. Glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda (Djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušavanju mira i čina agresije) jer se u Povelji se ne dira u prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu u slučaju agresije na teritorij neke članice. Tada je i Vijeće sigurnosti dužno poduzeti mjere potrebne za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti.

PRAVA ISTINA DOBRO JE SKRIVENA

Slovenija ima malen broj ribara a još manji broj brodova kojima bi trebao taj dio hrvatskog mora. A što je onda pravi razlog ove teritorijalne pretenzije Slovenije prema hrvatskim teritorijalnim vodama. Sjetite se 21. listopada 2008. godine i posjeta engleske kraljice Sloveniji. Iz svih mainstrem medija dobivao se dojam o jednom gotovo ne prevažnom posjetu iz kojeg nam je na svim vijestima serviran snimak kraljevske obitelji u posjetu Slovenskom konjičkom centru u naselju Lipica u Općini Sežana. Možeš si mislit kako je Kraljevski par došao u Sloveniju vidjeti konje. Od toga dana pa sve do danas, dakle punih deset godina, trgovačka luka Kopar narasla je za više od deset puta i razvojno prestigla luku Rijeka.

Za svoju jedinu 430-tu mornaričku diviziju Slovenija je 2008. godine od Izraela kupila 60 tonski patrolni brod klase Super Dvora MK II imena Ankaran te od Rusije kao način otplate duga Sloveniji patrolni brod klase Projekt 10412 težine 375 tona kojem su dali ime Triglav.

Nije li znakovito kako su razvijali trgovačku luku bez teritorijalnog mora i ozbiljne trgovačke flote ili su to činili za svoja dva patrolna broda koje su kupili iza 2008. godine. S obzirom na arogantno ponašanje Slovenije, ponašanje koje nije pravno utemeljeno očito je da netko moćan stoji iz Slovenije, a vi probajte pogoditi tko.

ŠTO ĆE REĆI I UČINITI EUROPA I UJEDINJENI NARODI?

Bit će zanimljivo vidjeti stav Europe i Ujedinjenih naroda kada zaprime upozorenje Hrvatske o ponašanju Republike Slovenije. Hoće li ostati skrštenih ruku isto onako kako kad je srbijanski agresor bešćutno razarao hrvatske gradove ubijajući pri tome bezbroj nevinih staraca, žena i djece. Hoće li ovaj put probuditi uspavanu savjet i učiniti sve kako bi se ovaj problem riješio što prije i na miran način. Nadam se da su svjesni kako Hrvatska može i ima snage sama riješiti ove probleme, no to nije nikomu u interesu. Zato gospodo izvolite zaštititi hrvatske interes jer su utemeljeni na istini i međunarodnom pravu.

Preporučujemo POVEZNICU: https://www.youtube.com/watch?v=ztNAKN9wx_w

KAKO GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA

Mario Filipi, 100% invalid Domovinskog rata I. skupine i kolumnist portala „Dragovoljac" održao je u četvrtak, 15. veljače 2018.g. u 20.00 sati u maloj dvorani „Lisinski“ premijeru svoje autorske monodrame „Kako glumiti normalnog čovjeka“. Ovo je priča Maria Filipia (rođen u Zagrebu 24.3.1950.) - ratnika, novinara, sportaša i pisca, ali prije svega normalnog čovjeka.
Redatelj: Boris Svrtan
Asistent redatelja: Đorđe Kukuljica
Producent: Dražen Pilić
Predstava ima osobine stand up nastupa, glazbenih točaka u kojima je autor pjevao svoje ili druge pjesme uz pratnju gitarista Fadila Abdulova...

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 1 Nada i Anđelko  Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 51

Nada i Anđelko                                                          Đurđa Cecelja - tajnica KUD-a Valentinovo

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 2 Zorica Gregurić

Zorica Gregurić - predsjednica Udruge Zdrug državotvornih snaga

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 6

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 9 Tomo Medved

Kata Zadro, udovica Blagre Zadre

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 10 Polona i Katarina Furjan

Polona Jurinić i Katarina Furjan

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 11 Ivica Matošević Diana Glasnova

Ivica Matošević i Diana Glasnova

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 13

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 14 Miodrag Demo

Miodrag Demo - predsjednik Odbora za branitelje

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 15 Tomo Medved

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 16 Damir Markuš Kutina

Iz Kutine Damir Markuš Kutina - dogradonačelnik Kutine (HOS-ovac, autor knjige "58")

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 18

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 18 Đuro Knezičić

Đuro Knezičić, blagajnik Hrvatskog žrtvolsovnog društva u društvu Mare Max Mare

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 20 Vera Butković

Vera Butković, odvjetnica - likvidator udruge HŽD

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 24

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 25

Mario Filipi i Fadil Abdulov

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka Mario Filipi i Fadil Abdulov

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka Vlado Štefanec

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 27

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 28

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 29

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 30

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 31

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 32

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 33

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 38

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 39

Ocjena monodrame Damira Markaša Kutine 

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 41

dr. Željka Markić...

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 42

Dražen Kapara Pilić...

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 43

Jasenka Polić Biliško

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 45

Vlado Štefanec... 

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 46

Polona Jurinić, Đuro Knezičić i Jadranka Lučić

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 49

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 47

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjeka 48jpg 

Mario Filipi s dr. Željkom Markić...

Fotografije: Arhiva HŽD / Jadranka Lučić

Tribini će se održati dana 23. veljače 2018. godine u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, Preradovićeva 5, Zagreb.

Na tribini pod naslovom MARA MATOČEC; Tragom velike žene iz hrvatske povijesti gostuje mladi znanstvenik VLATKO SMILJANIĆ.
Svi ste pozvani.
Pružimo priliku mladim i nadarenim ljudima u našoj sredini!

DOBRODOŠLI!

TRIBINA UDRUGE OS VLATKO SMILJANIĆ 2

11. prosinca 1991., Gornje Jame (Glina): Strašan zločin Srba nad civilima i djecom

Na današnji dan 11. prosinca 1991. počinjen je strašan zločin u Gornjim Jamama kod Gline o kojemu hrvatska javnost malo zna. Pripadnici vojske tzv. SAO Krajina, zloglasni „šiltovi“, ubili su 15 ljudi. Među njima je i bilo troje djece od 8 do 14 godina.

gornjejame

Ubijen je i susjed, Srbin Gojko Pavlović koji je pokušavao obraniti živote svojih susjeda Hrvate.

Srpske su postrojbe počinile strašne zločine u ljeto 1991. u 27 hrvatskih sela sjeverno od Gline, kada su etnički očistile i pobile gotovo sve Hrvate iz tih čisto hrvatskih sela. To su učinili u okviru svog monstruoznog plana Velike Srbije koji je podrazumijevao rijeku Kupu kao granicu te fašističke države, koja je i danas nedosanjani san mnogih političara sa prostora Republike Srbije.

Cijelo područje sjeverno od Gline postalo je prava garež i pustoš.

Preostali mali broj Hrvata koji su ostali u svojim domovima podvrgnuli su teroru i ubijanjima koji su trajali mjesecima.

Tako je na današnji dan 11. prosinca 1991. u selu Gornje Jame ubijeno 15 osoba i to redom:

– bračni par Fabac sa svoje dvije kćeri od 8 i 14 godina

– otac i njegova dva sina iz obitelji Fabac koji su ubijeni kod škole

– majka iz obitelji Dvorneković sa sinom od 10 godina, te djed i baka

– starica iz Gornjih Jama

– tri starice koje su došle u posjet iz susjednog hrvatskog sela

– jedan starac

nikolina fabaczeljka fabacdarko dvorneković

Nikolina Fabac (1981.-11.12.1991.)   Željka Fabac (1977.-11.12.1991.)   Darko Dvorneković (1983-11.12.1991.)

Srpski zločinci ubili su i 50 godišnjeg Srbina Gojka Pavlovića, koji je herojskim činom pokušao zaustaviti masakr svojih susjeda Hrvata i za to platio životom. Uporno je ponavljao da ovi ljudi nisu nikome ništa krivi, te preklinjao monstrume da ostave djecu na miru. Zbog toga je i on ubijen.

Sve žrtve su zatim spaljene u jednoj kući, kao cijele Gornje Jame.

Osim ovih 15 Hrvata u Gornjim Jamama, zločinci su ubili i 19 civila i u obližnjim Donjim Jamama.

Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem ne onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora ili povika tzv. ugroženim skupinama.

Zločinci koji su stvarali srpsku državu na prostorima hrvatske Banovine i dalje šeću na slobodi.

POVEZNICA: Narod.hr i portal HKV

Poveznica PREPORUČUJEMO: https://www.youtube.com/watch?v=YfDyfNFgmsE&feature=youtu.be

 Nada Prkačin Ante Nazor Moja Hrvatska

     U POTRAZI ZA ISTINOM      
Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali...

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.