Priopćenja

Blago onom 'ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi. Rekao je veliki pjesnik povijesne Crvene Hrvatske, Njegoš. Onaj tko da život za jedan od najvećih fenomena u području međuljudskih odnosa, a to je domovina, on ne umire, nego zajedno s njom vječno živi. Dodali bi smo mi poznatu istinu.

Neumrli duhovi legendarnih hrvatskih branitelja iz 16. stoljeća, od turskih osvajača, danas su, u obliku bijelih oblačaka, nadlijetali kamenu utvrdu GVOZDANSKO, koji istoimeni gradić, je, njima u čast, danas bio glavni hrvatski grad.

Sila autobusa i i osobnih automobila. Biskupi i svećenici. Braniteljske i mnoge druge udruge. Silna županijska i gradska izaslanstva,uključujući i izaslanike predsjednika republike i gradonačelnika Zagreba. Nacionalna i vjerska obilježja. Povijesne vojne odore. Topovski plotuni i bubnjevi. Zvuci mirozova. Plamena buktinja u kamenoj tvrđavi. Glumačke recitacije Ante Tresić Pavičića. U moru vijenaca i zapaljenih svijeća, kupalo se mramorno spomen obilježje ispod velikog bijelog križa. Hrvatska je tog dana, 12.1.2014.god, doista stanovala u Gvozdanskom.

Nije sramota nešto ne znati, nego je sramota ne željeti znati. Zato, vi koji se prvi put susrećete s pojmom GVOZDANSKO, tipnite na internetu spomenuti pojam. Tipnite i SIGET, KRBAVA, MOHAČ...Tipnite obvezno MASADA I ALAMO, pa povucite paralelu s Gvozdanskim, koji je da vam pomognemo, hrvatski Vukovar iz 16. stoljeća.
S ove komemoracije će morati odjeknuti riječi našeg aktualnog biskupa, koji je, usuđujemo se reći, u svojoj povijesnoj propovijedi, preko Isusovog bolnog pitanja - Zašto Oče..., u ime svih nas, desetak puta postavio i naša bolna narodna pitanja. Zašto se nama sve to radi kroz cijelu krvavu narodnu povijest koja protiče u znaku; njegova puta, smrti, istine i uskrsnuća ?

Morat će odjeknuti i riječi predsjednikova izaslanika, koji je, upoznavši se preko Zrina i Gvozdanskog sa spaljenom hrvatskom zemljom ovoga kraja, u svom obraćanju, ("Ovdje su napadači bili; i Turci, i vlasi, i četnici, i partizani...) teško uvrijedio Josipovića i njegove jugopartizane sa lijepim petokrako kapama, koji su se pobrinuli da, i na božić 1941. godine, i ovdje naprave krvavi pir (55 pobijenih sa spomen ploče), i time omoguće da staro i slavno hrvatsko mjesto, sa velikim grobljem, i poslije Oluje, obnovljenom crkvom, praktično ostane sa jednom hrvatskom obitelji, kao domaćinom današnje velike komemoracije.

Žarko Marić, prof.
Fotografija: Arhiva HŽD - Ž
eljko Čelić

Propovijed šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana
u nedjelju 12. siječnja 2014. na Gvozdanskom
u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova

Gvozdansko II

1.Iako je ve
ć začećem po Duhu Svetom i rođenjem od Djevice Marije ušao u sve naše ljudske ruševine, Isus Krist je svojim krštenjem objavio da je „došao ispuniti svu pravednost i uspostaviti pravo narodima; i to pravo po istini.“ I „da neće smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.., dok ne otvori oči slijepima, sužnje izvede iz zatvora i iz tamnice one što žive u tami.“ (Iz 42). Apostol Petar svjedoči kako je „Isus iz Nazareta prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10,38)… Krist je krštenjem ušao u sva ljudska sužanjstva, zatvore, tame i mrkline, u sve laži, mržnje, u sve ljudske grijehe… A zato je morao ući i u križ svijeta, u sve smrti i grobove.., morao je ustrajati na Očevu Putu Ljubavi i Istine, i dati svoj život i uskrsnuti.., za „život svijeta“, da imamo „život u izobilju“, kako je govorio…

Sakramentom sv. Krštenja svi smo mi, kao i velika većina našega hrvatskog naroda, ne po našim zaslugama nego po Božjem daru, ušli u Otajstvo Kristova života: u njegovo „izobilje života“, u njegovu Crkvu, u njegov Put, Istinu.., ali i u njegov križ, križni put i raspinjanje, u njegovu smrt… Hvala Bogu, i u njegovo ( i s njime i naše) uskrsnuće…

2. Nije čudo da povijest naše Crkve i naroda, kao i povijest mnogih kršćanskih naroda, protiče u znaku Kristova života, Istine i Puta koji je on živio, i njegove Crkve koju je on ustanovio da na njegovoj Riječi gradi bolji svijet i Kraljevstvo Božje na zemlji… Zahvalni smo Bogu za bogatu kršćansku kulturu na kojoj je i Hrvatski narod vjekovima gradio svoj kršćanski, katolički i nacionalni identitet… Ponosni smo na velika kulturna materijalna i još više na duhovna dobra i bogatstva našega naroda, koja smo vjerno i herojski, često puta i mučenički stvarali i čuvali, branili i sačuvali sve do naših dana. I što vjerujemo da nam i danas Krist i nauk nauk i primjer može biti čvrst i pouzdan temelj za mudru izgradnju naše sadašnjosti i budućnosti, „pa i kad navale bujice i vihori, ta kuća ostaje i ne ruši se, jer je utemeljena na stijeni“, obećao je Isus.

Jednako tako, nije čudo da je cijela naša narodna povijest i u znaku križa njegova, pod kojim je i naš narod prolazio svoje teške, Getsemanske ure i krvave križne putove.., živio vremena teških pitanja, koja je postavljao sebi, svijetu i Bogu. Onako kako je Isus pitao Oca u krvavom znoju pod maslinama: „Da li je moguće da me mimoiđe čaša ova, Oče?“... Postavljali smo ih i u vremenima teških narodnih lutanja nesnalaženja.., nesloge, razdora, izdajničkih Judinih poljubaca, teških borbi i lažnih optužbi od svoje vlastite djece i roda, a još više od izroda.., od svojih glavara narodnih i svećeničkih… U vremenima kad su ga izvodili na sudove Pilatima, tuđincima, nasilnicima i lopovima svjetskim: i optuživali ga kao zločinački, genocidan, teroristički.., fašistički, klerofašistički, ustaški narod, sa „živom ustaškom gujom u njedrima“, kako i danas neki kažu.

3. Puno puta u svojoj povijesti hrvatski je narod morao postavljati to bolno Isusovo pitanje: „Zašto, Oče?“.., i ono sluzi velikog svećenika: „Zašto me udaraš…? Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li pak pravo i istinito, zašto me udaraš?“… Zašto, tisuće zašto.., muče nebrojene hrvatske generacije, do danas? … Zašto, Avarima i Ugrima? Zašto Osmanlijama i Turcima? Zašto Krbava i Udbina, naša krvava sudbina? Zašto naš vapaj i krik Europa nije htjela čuti…? Ni Austrija ni Mleci? Tek Papa hrvatskim junacima poručuje: vi ste„antemurale Christijanitatis“… I pod Sigetom, Zrinski pita: „O zašto moram ja, ah, žrtvovat dijete, ženu,?… I odgovara ponosno: „U boj, u boj! Tako meni Boga velikoga, braniti ću Siget svojom krvlju. Ostavit vas braćo nikad neću, dok u meni živo srce bije… Junaci moji vrijede, Hrvati vijek su prvi: Za dom, za rod ne štede prolijevat svoje krvi.., za dom, za rod… !“ I pođoše na još jednu Kalvariju, na križ, u smrt, vjerujući da se tako ulazi u slobodu uskrsnuća, kako nas je Krist učio i prvi pokazao put! Njegov Sveti Duh je bio naša snaga i nadahnuće.

Zrin, Zrinski, i opet zlokobni zašto? Zašto nas opet nitko u Europi ne čuje ozbiljno? A Božić je 1577. Turčin opsjeda Gvozdansko… Ne može naprijed. S tisućama vojnika Beg opsjeda utvrdu. Brani je 300 hrabrih branitelja… Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, baruta. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim, ali nitko ne uzmiče! Odbijaju predaju, iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile se sve vatre u gradu. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. Pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati ni klicati pobjedi. 30-orica preostalih branitelja na svojim položajima, smrznuti, mrtvi. Zadivljeni junaštvom branitelja, turski zapovjednik naređuje da se nađe svećenik da ih pokopa kršćanski… (za razliku od nekih drugih koji tisućama mučenika neće ni priznati junaštvo, ni dopustiti pokopa ni groba, ni spomena, ni spomenika…) Zašto o mučeništvu i junaštvu tih branitelja tako malo znamo..? I zašto ne slavimo njihovo mučeništvo? To je pitanje svima nama! A mučenici Zrinski i Frankopani već vjekovima nude odgovor, nadahnut vjerom u Kristovo uskrsnuće i život vječni te poručuju iz Bečkog Novog mjesta gdje su smaknuti i iz zagrebačke Katedrale, gdje počivaju: „Na vik on živi ki zgine pošteno!“

4. Taj hrvatski zašto postaje sve zlokobniji: Beč, Pešta, Beograd… Srljanje u Jugoslaviju, u diktature, revolucije i strahovlade: kraljevska-srpska, nacistička, fašistička, i najduža i najokrutnija komunistička, partizanska..? Svi su se oni suludo nadali da će na zgarištima kršćanskog humanizma podići novi svijet i novu religiju. Strašan je bio taj zašto: Logori, progoni, masakri, stravična „brisanja“ s lica zemlje. I zašto, opet Božić 1941.? Gvozdansko napadaju „partizani“, u vrijeme podnevne sv. Mise 50-tak hrvatskih stanovnika ubijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, crkva i cijelo selo zapaljeno… I tako tisuće Gvozdanskih, diljem Hrvatske, sve do Bleiburga, križnih putova, znanih i neznanih stratišta.., stotine jama bezdanki, kako piše suvremenik: „Tisuće su pale i padaju, razmrskani i podavljeni, razapinjani po križevima, klani kao janjci, jezovito vješani, potkivani kao konji, pečeni na ražnjima, izmrcvareni kao pseta, živi pokapani. Zato je naša tuga za njima, naša bol nad njima rasla do ludila…“ (Nikolić). Crvena revolucija je igrala svoj „dence macabre“, zadojena bezbožnom ideologijom i mržnjom protiv svega što je sveto, vjersko kršćansko, crkveno i hrvatsko. Iz „krvave komunističke kupelji“, kako je govorio Bl. Alojzije Stepinac izišli su nebrojeni hrvatski mučenici. I još ih nismo sve ni popisali…

I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?... I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrinj sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima“. Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario povrat oduzete imovine? … I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske.., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika…? „ Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?“

5. I danas se hrvatski narod nalazi pred novim i mučnim istim pitanjima, Zašto? Susrećemo ih posvuda? U selu i gradu, na trgovima i ulicama, na poljima i moru, posvuda… Mnogi pod njima stenju i umiru… Poznata su nam ta pitanja, čujemo ih, osjećamo i nosimo u sebi. Teško na njih nalazimo racionalne i uvjerljive odgovore: Zašto se u našoj državi tako bezočno ruši (i vlada sprema još opasnije rušenje) naših obitelji , kad je upravo obitelj bila i jest temeljna zajednica svakoga pa tako i našega hrvatskog naroda i jedina garancija njegova daljnjeg opstanka? Zašto obitelj i njezine potrebe, rađanje, podizanje i obiteljski odgoj djece i mladih nemaju prvenstvo pred svim drugim potrebama hrvatskog naroda: gospodarstva, vlasti, politike, Crkve i svih institucija? Zašto se u naše škole nasilno nameće opasno poguban ideologizirani tzv. zdravstveni, rodni i spolni odgoj..? Zašto su vladajući sa svojim medijima i udrugama tako očito stali na suprotnu stranu od većine svoga naroda? (A i protekle godine je u Hrvatskoj smrt bila jača od života.., pa je bilo više grobova nego kolijevki?)

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim… I pjesme, pjevači i športaši, i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod.., izlaze u javnost, „podržavaju referendume“ umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa… I zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.., čak i zloglasna i zločinačka UDBA? Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda“, kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali… Zašto je gotovo 3000 sebi oduzelo život.., i nikome ništa?! Nisu ovo politikantska pitanja, kako će neki bijesno vikati, ali jesu ozbiljno sudbonosna životna pitanja ove zemlje, svim političarima, ali i svima nama. Moralna je i kršćanska dužnost ne šutjeti, isto kao i moliti i raditi.(Ora et labora!)

6. Jer najveći je i najzlokobniji zašto bio: Zašto je desetljećima cijeloj naciji bila nametana potpuna šutnja o istini? I zašto se to pokušava i danas…? „Istina je da su uvijek prevratnici i pobjednici pisali svoju slavodobitničku povijest, obojenu njihovim ideologijama. Izokretanjem povijesnih istina prekrajala se i preoblikovala povijest hrvatskog naroda. Uvijek po poznatoj shemi: „Uništi povijesne dokumente jednog naroda, isprazni sjećanja i pamćenje, izbriši znanje, o njegovim pređima i dostignućima njihove povijesti, uništi knjige i kulturu i vjeru… Onda ispražnjene posude njihovih duša možeš lako puniti novom poviješću. Prešuti ili obeščasti i osramoti junake, svece i mučenike jednog naroda.., nađi i plati da se napišu nove knjige, da se proizvodi nova kultura, izmišlja novu povijest. Tako će narod zaboraviti što jest i što je bio. Ostat će bez imena i prezimena, na rasprodaju svakome…“Nisu ti ni bili, tad će reći svima!“

Puno puta smo se osvjedočili u našoj hrvatskoj zbilji da su se zločinci slavili kao junaci i sveci, a sveci bili svedeni na sramotno zločinačko ime. „Tvorci takvih povijesnih prevrata i etičkih sunovrata živjeli su među nama, njihova su djela bili reklamirana u medijima, širili se institucijama i učilištima, doma i po svijetu… Mnogi od njih žive i danas među nama. I ne stide se svoje sramote, a mi se skanjujemo da im njihovu sramotu i zlodjela jasno stavimo pred oči“ (Rošćić)…Istine radi, ne iz osvete i mržnje, kako su to oni učili i činili.

Pitamo se, zašto u našoj domovini mnoge obuzima tako zastrašujuće paničan strah i bijeg od istine, od cjelovite istine o našoj povijesti, dalekoj, bliskoj i sadašnjoj? Zašto toliko kukavičluka, mržnje i bijesa, javnog vrijeđanja i medijskog linča? Onih koji postavljaju pitanja o Istini i istinitosti u javnom životu i društvu, kao temeljnom pitanju pravde i pravednosti u svakom društvu i državi.., kao i onih koji se na legalan, pošten i pravedan način zalažu i bore da se cjelovita istina konačno oslobodi? Istina i strah od njezinih zahtjeva, proizvodi laži, podvale, politička i medijska podmetanja, sve do javnog proklinjanja demokracije i slobode… Sve do prijetnje sudom biskupu Mili Bogoviću i njegovu župniku, koji su se vodili samo kršćanskom ljubavlju prema žrtvama i cjelovitoj Istini, jer je Krist rekao: „Istina će vas osloboditi!“ “Istina u ljubavi!“ „Veritas in caritate“. Sve to u želji da se konačno dobije odgovor na taj zlokobni hrvatski Zašto! Da žrtve napokon počivaju u miru, a živi da u miru žive…

7. Gvozdansko, nam i danas na dan Krštenja Gospodnjega, poručuje ponovno, nama koji smo krštenjem ušli u Kristovu smrt i uskrsnuće, na poseban način, da se ne smije uzmicati ni bježati. Zabrinjavajuća je istina da svijet koga vole zvati „napredni“, postaje sve više svijet velikih uzmaka i bjegova.., bjegova od istine, ljubavi, od pravednosti, od odgovorne slobode… Bježimo od sebe, od drugih, od svojih obitelji, od svoga naroda.., bježimo od Boga živoga, od njegove Crkve… I sve više stvaramo iluziju prividne i lažne sigurnosti, koja postaje najveća nesigurnost od koje sve više u strahu pati cijelo čovječanstvo… Uvlači se i u naš Hrvatski narod, u nas vjernike. Postajemo li sve više malodušni.., malovjerni, bez vjere životne i djelatne?

Istina je da treba bježati od zla i napasti Zloga, od sila i opsjednuća Đavolskih, koje kao da sve više zauzimaju maha… Ali, ima vremena kad ne smije biti uzmaka, kad se ne smije bježati, bez obzira na cijenu. To su vremena kad se nasrće na našu vjeru i pouzdanje u Boga, na njegovu Istinu i ljubav, na njegove zakone i zapovijedi. Ne smije biti uzmaka pred napadima na naše obitelji i djecu. Ne uzmiče se kad je napadnuta Domovina, njeni branitelji i graditelji. Naš Gospodin nije uzmicao ni pred križem. Mnogi su ga slijedili, kao i Gvozdanski mučenici, i unatoč smrt, pobijedili! Zahvaljujući njima „još smo tu na tvrdoj siki!“

Čujemo li mi danas jeku njihovu i poziv? I kao da slušamo odgovor, kad s Markom braniteljem iz Čavoglava pjevaju tisuće mladih diljem Hrvatske i svijeta:

Zapali vatru, neka gori.
Od sebe daj sve najbolje.
Nek se srce hrabro bori
Nek vatra gori do pobjede,
Prijatelju moj.
Digni se kad padneš,

Ro
đen si za let,
Rođen da se boriš
Da bolji bude svijet.
Jesi li odlu
čan i čvrst?
Jesi li u sebi slobodan i čist?

Digni se kad padneš,
           U tebi je snaga,
           U tebi je Krist!

Bog Otac nam danas evanđeljem poručuje: „Krist, to je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina… Slušajte ga!“ Sveti naši mučenici Gvozdanski, koji niste uzmicali ni pred smrću, molite za hrvatski narod. Amen.



Fotografije: Damir Borovčak
USKORO REPORTAŽA:  GVOZDANSKO – PLAMEN SLOBODE

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izrazilo je danas bezrezervnu potporu aktivnostima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara u otporu postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru, ocjenjujući da se inzistiranjem na postavljanju ćiriličnih natpisa ponovno viktimiziraju vukovarske žrtve.

HZD pismo-Tomislavu-Josicu-Vukovar-

Prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

PISMO KOJE JE HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO UPUTILO STOŽERU ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA NASLOVLJENO NA PREDSJEDNIKA STOŽERA TOMISLAVA JOSIĆA

PRENOSIMO U CIJELOSTI


Vukovar svehrvatska Svetinja

Poštovani gospodine Josić,

Svjedočiti istinu o ŽRTVI koja je tijekom povijesti zadesila hrvatski narod, poglavito tijekom Domovinskog rata, i dovijeka podsjećati da uspomena na ŽRTVE ne smije pasti u zaborav, poslanje je sadašnjeg i budućeg hrvatskog naraštaja, a Grad Vukovar, njegovi žitelji i mučki ubijeni Hrvati tijekom opsade fašističko srbočetničkog agresora, primjer su ŽRTVE nezabilježene u dosadašnjoj svjetskoj povijesti.

Hrvatski narod, hrvatsko domoljubno biće diljem naše Domovine i Svijeta, poglavito  hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata, zaprepašteni su s bešćutnosti, koju iskazuje aktualna Vlast u Republici Hrvatskoj, tvrdoglavo inzistirajući na postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima na državnim institucijama u Gradu Vukovaru, Gradu mučeniku, grubo ignorirajući sve zamolbe da se to ne čini.

Između ostalog, time se ponovno viktimiziraju ŽRTVE Grada Vukovara, što je sramotno i  nedopustivo, i o tome će Hrvatsko žrtvoslovno društvo izvijestiti Svjetsko žrtvoslovno društvo
- World Society of Victimology, odnosno prof. dr. iur. Marc S. Groenhuijsen, predsjednika Izvršnog odbora Svjetskog žrtvoslovnog društva - President of the Executive Committee World Society of the Victimology.

Osim toga, uoči 18. studenog, prigodom tužne obilježbe Dana sjećanja na Grad Vukovar,Svijetu treba poslati jasnu poruku da je taj dan, Dan sjećanja na stradanje Grada Vukovara, svehrvatsku Svetinju, kojoj se hrvatski narod klanja i klanjati će se dovijeka. 

U ime Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i svoje osobno, očitujemo bezrezervnu potporu Koordinacijsko operativnom timu  Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.

S poštovanjem,

Dr. Zvonimir Šeparović, pofessor emeritus
predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Dragutin Bauman, ing.kem.
član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ozračje priprema za obilježbu 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske počelo je spontano tijekom tradicionalnog božićnog susreta župljana u Pastoralnom centru Župe Svete obitelji, pod pokroviteljstvom župnika, vlč. Ivice Zlodi, susreta na kojem se uz okrjepu i zakusku u obiteljskom raspoloženju razgovaralo o raznim temama, posebno o nadolazećem najradosnijem blagdanu Božiću.

Prvi put u sedam godina otkad sam župljanin naše Župe, bio sam sudionik tog susreta, koji će mi zasigurno ostati u dugom pamćenju. Bila su tu meni poznata lica koja sam susretao na nedjeljnim misnim slavljima, no nismo se osobno poznavali i sada je za to bila prigoda. Dalibor, Željko, Branko, Nedjeljko, Jakov, Slavko, Zoran, Milan, Krešimir…, samo su neka od imena osoba s kojima sam proveo lijepo predbožićno druženje. A onda, u jednom trenutku Dalibor je rekao: „Dečki, pa imamo među nama čovjeka koji je član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, misleći na mene, neka zamoli profesora Šeparovića da nam bude gost na Tribini koju ćemo organizirati povodom 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske!“. Svi prisutni s oduševljenjem su prihvatili prijedlog, a Župnik je rekao: „Dečki, imate moje odobrenje, počnite s pripremama.“ Predloženo, dogovoreno, jer profesor je rado prihvatio poziv. Pripreme za Tribinu u koje su se uključili i članovi Župnog pastoralnog vijeća odrađene su u planiranom roku i sve tehničke pojedinosti dogovorene su do 9. siječnja 2014. kada je bio zadnji dogovor u Župnom dvoru, na kojemu je uz Župnika bio i pater Majić.

Bila je nedjelja, 12. siječnja 2014.,i večernja misa u čast Dana krštenja Gospodinovog, euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Mirian Šuvak, župnik in solidum, koji je nakon podjele blagoslova prisutnim vjernicima, najavio početak Tribine u povodu svečane obilježbe 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. Oglasila su se zvona na zvoniku crkve Svete obitelji, zvoniku skromno izgrađenom od drveta, kakve li simbolike. Atmosfera je bila svečana, spontana i jednostavna, gosti su pristizali bez pompoznog blještavila rasvjete televizijskih snimatelja i novinarskih foto aparata. Tako je bilo planirano i tako je i bilo. Zbog velikog broja župljana Tribina se nije mogla održati u Župnom pastoralnom centru nego je održana u crkvi, a Župni zbor je najljepšom i najdražom pjesmom u Hrvata, Lijepa naša Domovino najavio svečani početak. Nakon minute šutnje u čast poginulim hrvatskim vitezovima Domovinskog rata i Prvom hrvatskom Predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, uslijedile su pozdravne riječi svim prisutnima, posebno dragim gostima, dr. Zvonimiru Šeparoviću, professor emeritus, ministru vanjskih poslova u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske i njegovoj supruzi, gospođi Branki Šeparović, novinarki, profesoru Ivi Livljaniću, prvom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici (1992.-1998.), profesoru Hrvoju Kačiću, predsjedniku saborskog Odbora za vanjsku politiku (1990.-1992.), mag. Jasminki Petra Petter, predstavnici njemačke nacionalne manjine grada Zagreba, Željku Glasnoviću, umirovljenom generalu Hrvatske vojske i svim hrvatskim braniteljima prisutnim na Tribini.

Nadahnutim govorom, s puno domoljubnih poruka, pater Majić je uvodnim riječima pozdrava već na početku dao znati prisutnima, da je svečanost u čast 22. obljetnice međunarodnog priznanja naše Domovine samo formalnog naziva Tribina i da u nastavku slijedi svjedočanstvo dr. Zvonimira Šeparovića, čovjeka koji je svojim aktivnostima u svojstvu Ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u vrijeme međunarodnog priznanja dao veliki doprinos međunarodnom priznanju hrvatske Države, što je važan događaj za hrvatski narod, za sadašnji i budući hrvatski naraštaj. Dovijeka se treba pamtiti da su za to najzaslužniji hrvatski dragovoljci, hrvatski branitelji i najbolji među njima, poginuli hrvatski vitezovi koji su tijekom Domovinskog rata dali najviše što su mogli, svoj život na Oltar Domovine. O događajima na svjetskoj diplomatskoj pozornici koji su prethodili 15-om siječnju 1992.godine, Danu međunarodnog priznanja Hrvatske i događajima koju su potom slijedili, u povijesnom retrospektivnom prikazu, s puno emocija govorio je dr. Šeparović, doajen hrvatske diplomacije, a osim toga i hrvatskog i svjetskog žrtvoslovlja. Bio je to sat povijesti, a najvrjednije po čemu će Tribina ostati u pamćenju svih sudionika, neposredni je razgovor s profesorom Šeparovićem, kojemu su prisutni postavljali pitanja, a on je strpljivo i s puno nadahnuća odgovarao.

U mnoštvu pitanja jedno se odnosilo i na izgradnju Pelješkog mosta, na što je s puno pojedinosti odgovorila gospođa Branka Šeparović, inače predsjednica udruge 'Gradimo Pelješki most'. Tijekom razgovora, sudionike Tribine je pozdravila i mag. Jasminka Petter, predstavnica njemačke nacionalne manjine grada Zagreba i general Željko Glasnović. Sat i nešto više vremena, trajao je razgovor prisutnih na Tribini s profesorom Šeparovićem i na kraju je završio na najljepši način, naime nakon što je župnik, vlč. Ivica Zlodi uputio pozdravne riječi zahvale gostima i svim prisutnima na Tribini, na trenutak su utihnula zvona, a prostorom crkve Svete obitelji odzvanjala je pjesma „Bože čuvaj Hrvatsku“, nakon čega su svi sudionici na poziv Župnika pošli u Župnu dvoranu i zdravicom uz najbolje župnikovo vino u čast obljetnice priznanja Domovine, nastavili druženje.

Tekst napisao
Dragutin Bauman, ing.kem.
žitelj Župe Svete obitelji
član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U Zagrebu, 1.veljače 2014.



prof. Ive Livljaniću, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici,
u drugom redu prof. Zvonimir Šeparović i supruga mu gđa Branka Šeparović,
predsjednica Udruge Gradimo Pelješki most

Dragutin Bauman, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, prof. Zvonimir
Šeparović i pater Dragan Majić


Prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Fotografije: Arhiva HŽD
                 Željko Čelić

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#!prettyPhoto[gallery]/0/

Otvoreno pismo svim Hrvatskim Braniteljima-Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli u sanducima

06.07.2013. 13:48

Braniteljski Portal

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#sthash.NFeiopeD.e7dRo65U.dpuf

Otvoreno pismo svim Hrvatskim Braniteljima-Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli u sanducima

06.07.2013. 13:48

Braniteljski Portal

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#sthash.NFeiopeD.e7dRo65U.dpuf

Ljudski ego, ili ego neke vlade je nešto najsramotnije što si neka vlast bilo gdje u svijetu sama sebi dopušta. Ako to priušti sebi još i demokratski izabrana vlast, tada najsramotniji element vladanja - njen egoizam, prelazi u instrument duhovnog i svakog drugoga nasilja nad vlastitim narodom.

Biti egoist, makar kao i pojedinac, to je dovoljan razlog da ga se svi prijatelji klone, da ga zaobilaze u širokom luku, a od takvih se najčešće ograđuju i članovi njegove najuže obitelji. Uz egoizam uvijek ide i velika umišljenost.

A kamoli ako je Vlada u nekom narodu egoistična, bahata, agresivna, nepromišljena, prijetvorna, a k tome još i jako umišljena, sve zemlje svijeta će joj okretati leđa i isto tako izbjegavati je u širokom luku i najradije s njom nitko ne želi imati nikakva posla ako to ne mora.

Svjedoci smo da Hrvatsku strani investitori zaobilaze u širokom luku. Svjedoci smo da se našu mučeničku Hrvatsku na svakom koraku bruka i iz Banskih dvora, a nerijetko i s Pantovčaka. Svjedoci smo da se u brojnim metropolama Europe, ali i znatno šire podozrivo gleda na Hrvatsku, samo jedino i isključivo zbog neprimjernih osoba na njenom političkom vrhu, i nekontrole onoga što javno izjavljuju.  Zbog političara koji ne kontroliraju svoje izjave, zbog političara koji čim progovore za njih se odmah uoči da su totalne neznalice, da lupaju napamet pa čak i o najosjetljivijim temama, gdje se traži duboko znanje, ali i dobronamjernost. Davati s vrha vlasti neodgovorne izjave i izgovarati s vrha vlasti  neistine, a poglavito one povijesne,  mogu imati itekakve posljedice za narod i državu. Ta činjenica govori nešto o onome tko takve nepromišljene i neznalačke riječi izgovara, ali govori i o samome narodu koji je takve ljude izabrao na demokratskim izborima. Po principu kakav narod takva i vlast. Doista.

Evo saznasmo iz usta našeg Premijera da su Hrvati bili prvi i nacisti i fašisti u svijetu, da su prvi ideolozi i praktičari u genocidnom istrebljenju drugih naroda samo zbog toga što su - drugi i drugačiji kakve ih je Bog dao. Da su prvi počeli s egzekucijama drugih naroda u dvadesetom stoljeću. Jedan nesvršeni srednjoškolac bi dobro znao da to nije istina, ni kronološki, a i sadržajno je tvrdnja upitna,  jer je dvadeseto stoljeće od samog početka puno pokolja naroda.

Prisjetimo se samo pokolja Bura od strane Engleza u Južnoaj Afriki još sa samog početka dvadesetog stoljeća. Možemo se prisjetiti i prvog pokolja Hrvata (hrvatskih domobrana, ratnih zarobljenika)  u Odesi 1916 od strane srpske vojske gdje ih je zaglavilo negdje do deset tisuća samo zato što su bili Hrvati. Sjetimo se pokolja tzv. kulaka u SSSR-a od strane Lenjina gdje ih je zaglavilo oko četiri milijuna, od čega se ni do dan danas ruska i ukrajnska i dr. poljoprivreda nije oporavila. Sjetimo se najvećeg genocida i holokausta u povijesti svijeta tzv. Gladomora gdje je Staljin glađu i sl. likvidirao negdje između šest i devet milijuna Ukrajinaca, a među njim i tri miliuna djece. Sjetimo se i Katynske šume s četrdesetak tisuća pobijenih poljskih časnika  i visokih intelektualaca od strane Staljina. Možemo se sjetiti i masovnog progona židova u Njemačkoj pod nacistima prije 1941.g., i u Beogradu prije  travanjskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Dalo bi se nabrojiti još mnogo toga.

Hrvatsku vlast osim nedomoljublja “krasi” još i opasniji mazohizam i kontinuirano samoptuživanje pred cijelim svijetom, što već odavno za naš narod ima tragične posljedice.

Narod je doveden u totalno – beznađe. Kao da se provodi ona politika iz stare komunističke prakse – što gore to bolje. Hrvatska se razara iznutra, kao da je riječ o dirigiranom kaosu da se Hrvatsku uvuče u nemire, unutarnje sukobe s tragičnim posljedicama. Razara se i duhovno i materijalno, u to su se uključili i mediji, i sav medijski mainstream. Na svakom koraku se osjeća to djelovanje i podrivanje; prekomjernim zaduženjem, rasprodajom, uništenjem institucija od strateške važnosti, razaranjem morala i sl.

Unaprijed pozivanje stranih naftnih kompanija da preuzmu crpljenje nafte u Jadranu, i brojnih drugih slučajeva. Ako se doista otkriju velika nalazišta nafte u Jadranu, mi smo se unaprijed opredjelili za nigerijski model gdje  naftno bogatstvo uglavnom ide u ruke stranih kompanija, pa u zemlji vlada bijeda i jad, umjesto da se opredjelimo za norveški model gdje sve ostaje u rukama države, pa cijeli narod od svega toga ima velike koristi.

Neka se politički pojedinci na vrhu vlasti dobro zabrinu za svoje neznalački i neodgovorno izrečene riječi, jer se takve riječi već dobrano obijaju o glavu cijelog naroda i države. Ne može se i ne smije biti na čelu vlasti ako se ne kontrolira svaka izgovorena riječ, ako se javno izgovara neistina prvenstveno o svome vlastitom narodu, tada takvi političari  ne znaju ni prvo slovo abecede i to one političke od koje žive. To su ljudi koji su zbog svoga častohleplja zalutali u politiku, došli su tamo gdje im nije mjesto.

Prije puštanja jezika u pogon, molim uključiti mozak. (Izreka koju sam pročitao na zidu u jednom uredu). Onaj koji to ne radi ne smije se niti pojaviti u politici, niti u onim najnižim funkcijama, a poglavito ne na samom vrhu države. Poznata je misao da onaj koji ne zna  što govori, da pogotovo ne može ni znati što čini. Hrvatski politički brod se opasno nasukao, ovaj put na vrlo oštre hridi.

Političari pazite što govorite! I nikada nemojte govoriti iz glave, već unaprijed planirajte i odvagnite svoje riječi koje ćete javno izreči. U doba komunizma je bilo nezamislivo da neki političar javno lupa nešto iz glave. Odmah bi odletio s vlasti, a možda bi mu i glava odletjela.

Za vrijeme komunizma su izmislili i poseban način izražavanja, vokabular i sl. da, kad javno govore, da u stvari ništa i ne kažu, a održali su govor. Djeca komunizma koja su na vlasti od svojih očeva nisu naučili tu govornu mudrost.

Kad političari zakažu u političkom znanju i prirodnoj mudrosti, toga momenta počinju gurati vlastiti narod na slijepi kolosjek, na kolosijek beznađa. Beznađe se pretvara u sudbonosni trenutak zemlje kad se stvari normalnim putem ne mogu razriješiti, pa se poput Gordijskog čvora sve siječe ili lomi.

Hrvatskom je zavladalo toliko beznađe da je narod duboko ušao u fazu šutnje. Narodna izreka – Ne boj se psa koji laje jer taj ne grize. Šutnja naroda je vrlo rječita i znakovita – izražava duboka neslaganja i najavljuje revolucionarni duh, najavljuje zatišje pred buru.

Mudar političar bi to odmah shvatio i ako ne zna poduzeti mjere, na vrijeme bi se povukao da ne ugrozi ni sebe ni druge. Trenutak hrvatskog beznađa je na putu da se pretvori u sudbonosni trenutak hrvatske suvremene povijesti, s dalekosežnim posljedicama pozitivnim ili negativnim – ovisno o pameti i razumu onih koji će morati otići i onih koji će ih doći zamijeniti.

Mile Prpa

U srijedu, četvrtak i petak ovoga tjedna, tj. 29., 30. i 31. 1. 2014., svake večeri u 17 sati, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, bit će molitva krunice za slobodu Marka Franciškovića i supatnika koji trpe psihijatrijsku torturu u zatvorskim bolnicama.

Upriličiti ćemo i 14 stajališta umjetničke izrade Branimira Čilića koje ste imali prilike vidjeti prošle godine u Vukovaru na Dan sjećanja, 18. 11. 2013. 

Molimo sve ljude dobre volje da se pridruže toj molitvi od 30 minuta i dođu na Jelačićev trg.

Svi smo svjesni da je naše najjače oružje protiv zla molitva krunice Majci Božjoj odvjetnici Hrvatske.

Ponijeti sa sobom svijeću tko može ili mali lampaš!