Priopćenja

JEDNA od najljepših ljubavnih priča iz životinjskog svijeta dobila je nastavak - dvanaesti po redu. Naime, Malena je još prije 20 godina ostala slomljena krila nakon što su je prije ozlijedili lovci i ne leti na jug pa njezin dugogodišnji partner, rodan Klepetan, svake godine putuje u Hrvatsku kako bi posjetio Malenu, piše eBrod.

Dvanaesti je put prešao 13 i pol tisuća kilometara kako bi se vratio Malenoj za koju brine umirovljenik Stjepan Vokić, koji o Malenoj skrbi u dvorištu područne škole "Ivana Brlić Mažuranić" u Brodskom Varošu.

Međutim, ova "ljubavna" priča ima i drugu stranu. Naime, mnogi o rodama pišu, a Stjepan Vokić o Malenoj već više od 20 godina brine sam.

"Cijelu ovu godinu nitko me iz gradske uprave i Turističke zajednice nije posjetio ili upitao kako sam i imam li s čime skrbiti o Malenoj. Stid me reći, molim prijatelje da me odvezu na kanale da bi Malenoj uhvatio koju ribicu jer za benzin i hrenovke nemam novaca", rekao je prošle godine Stjepan Vokić.

Stjepan Vokic i Malena i Klepetan
Foto: Brod Portal


PET METARA visoka figura rode u budućem gradskome parku "Cvjetna dobrodošlica", pobudila je zanimanje građana Slavonskoga Broda i brojnih putnika namjernika, piše Brod Portal.

Reakcije većine su pozitivne, neki predlažu i da se figuri "rodana" pridoda isto tako visoka maketa Malene, pa da simbolika prelijepe priče o odanosti i privrženosti dviju roda bude kompletna, drugi dodaju da postojeću figuru svakako treba osvijetliti da noću ne samuje u mraku, i sl.

No, postoje i oni koji na ovaj potez gradske Turističke zajednice imaju primjedbe.

Naime, kada su novinari upitali Stjepana Vokića, koji je po svojoj nesebičnosti i brizi za rodu Malenu i rodana Klepetana ključna figura u toj priči, što o tome misli, prvo je kazao da ga na postavljanje kipa nitko nije zvao, a ukazao je i na ozbiljan problem s kojim se često susreće u vezi pribavljanja hrane za brodskovaroške rode.

"Nisam još vidio tu maketu jer se nemam čime ondje odvesti. Novac kojeg su mi dobri ljudi poslali za hranu za Malenu odavno sam na nju potrošio, a cijelu ovu godinu nitko me iz gradske uprave i Turističke zajednice nije posjetio ili upitao kako sam i imam li s čime skrbiti o Malenoj. Naravno da nemam ništa protiv makete 'velike' rode, to će biti trajni znamen kada Klepetana i Malene više ne bude, ali do tada treba brinuti o živima. Stid me reći, molim prijatelje da me odvezu na kanale da bi Malenoj uhvatio koju ribicu jer za benzin i hrenovke nemam novaca. Zima je pred vratima, ne znam kako će Malena i još jedna mala roda koja je tu s njom bez hrane prezimiti, situacija je takva da se pribojavam da Klepetana idućeg proljeća neće imati tko dočekati", rekao je Stjepan Vokić, koji o Malenoj slomljena krila brine više od 20 godina.

Svi oni koji žele pomoći, mogu tu učiniti uplatom na broj žiro računa.

Stjepan Vokić
Zagrebačka 290
35000 Slavonski Brod

ŽIRO RAČUN: PBZ 2340009-3103869346

Gosp. Stjepan Vokić se zahvaljuje "Hrvatici iz Švicarske" koja je poslala novčanu uputnicu te mu privremeno pomogla da ima za hranu za Klepetana i Malenu.

Hrvatski ratnici kroz stoljeca Koordinacija branitelja

Koordinacija braniteljskih udruga grada Zagreba poziva Vas na Javnu tribinu "Hrvatski ratnici kroz stoljeća". Predavač gospodin Tomislav Aralica, hrvatski zaljubljenik u vojnu prošlost, autor je brojnih knjiga o hrvatskoj vojnoj povijesti, savjetnik za srednjevjekovlje oružje, odore i znakovlje, autor brojnih izložbi i članaka i kolekcionar povijesnog oružja  i militarija.

Tribina se održava u prostorijama Doma specijalne policije, Trg žrtava fašizma 1, 16. travnja 2014. god. s početkom u 18 sati. 

Nakon tribine održati će se aukcija slika, dar akademskog slikara Branimira Čilića za obitelj Veljka Marića.

Radujemo se Vašem dolasku.

Koordinacija braniteljskih udruga grada Zagreba

Zorica Gregurić, glasnogovornica KBUGZ

mob: 099 7102 284

Link: http://stozerzaobranuhrvatskogvukovara.hr/komunisticki-zlocin-prekriven-antifasizmom/

Jednima počasna postrojba –drugima šutnja

Vukovar su jučer pohodili izaslanici predsjednika RH i predsjednika Sabora RH.  Položili su vijence obilježavajući proboj srijemskog fronta 1945.  U istom gradu, istog dana, nešto kasnije, ogranak Matice hrvatske Vukovar, Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar te Franjevački samostan uz nazočnost biskupa Mrzljaka, branitelje,građane Vukovara i predstavnike nacionalnih manjina, obilježavaju do danas zataškavane žrtve komunističkog terora, osvjetljavajući činjenice koje komunističke snage već 70 godina,uzaludno, pokušavaju pokriti zaboravom, prvo brutalnošću komunističkog represivnog aparata a danas licemjernim izjavama kvazi -naprednih snaga. Spomenuti izaslanici se nisu udostojili pohoditi čin sjećanja na žrtve komunističkog terora. Nakona polaganja vijenaca i sv. Mise, održan je skup posvećen žrtvama, s kojega je upućen javni apel.
drazen zivic
JAVNI APEL
SUDIONIKA OBILJEŽAVANJA SPOMEN-DANA ŽRTVAMA KOMUNISTIČKOG TERORA U VUKOVARU – 12. TRAVNJA 1945.

Često puta čujemo ili čitamo da događaje iz prošlosti treba ostaviti povjesničarima, a da mi koji živimo u sadašnjosti svoj pogled isključivo trebamo okrenuti prema budućnosti. No, ako je pogled prema sutra zamućen nedovoljno jasnom slikom onoga što je bilo jučer, i naša će budućnost biti maglovita i prepuna mogućnosti da nam se i u budućem vremenu prošlost, koliko god ona tragična bila, ponovi. Stoga:

1. Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. Svaka žrtva mora se evidentirati, mora se obilježiti mjesto njezinoga stradanja, podatci o žrtvama moraju se pošteno, objektivno, znanstveno i stručno obraditi, a vrijeme i mjesto stradanja dostojanstveno komemorirati. U „Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“, od 2. travnja 2009., između ostalog se ističe: „… sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu“…, jer „ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja“.

2. Sjećanjem čuvamo istinu o teškim trenutcima iz moderne hrvatske povijesti, priječimo da se na istinu o žrtvama i počiniteljima zločina spusti magla nijekanja, umanjivanja, prešućivanja i programiranja istine o totalitarističkom karakteru represivnog jugokomunističkog režima, koji je u skladu sa svojom naravi planirao, organizirao i proizveo brojne zločine i ostavio krvave tragove u hrvatskom nacionalnom biću sve do današnjih dana.

3. Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako još i više u kontekstu jugokomunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s „lica zemlje“, ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne, neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore… To je naš zadatak, i zato se sjećamo, ne da mrzimo ili se svetimo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je, pak, utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju, trajnoga je karaktera.

Obilježavajući 69. godišnjicu „vukovarskih bartolomejskih noći“, pozivamo državne, društvene, znanstvene i kulturne institucije i ustanove u Gradu Vukovaru, Vukovarsko-srijemskoj županiji i Republici Hrvatskoj, da ustraju u ispunjavanju međunarodnih obveza glede čuvanja sjećanja na brojne žrtve jugoslavenskog komunističkog terora u Vukovaru iz 1945. godine kao i dostojnom obilježavanju njihova stradanja. U tom smislu upozoravamo i podsjećamo na potrebu da se označe, istraže i dostojanstveno komemoriraju mjesta stradanja vukovarskih Hrvata, Nijemaca, Mađara i drugih koji su se našli na udaru jugokomunističkog represivnog sustava. Krajnje je vrijeme da mjesta na kojima su vršena ubijanja i gdje se nalaze posmrtni ostatci nevino ubijenih, postanu mjesta sjećanja, mjesta našeg simboličkog, ali i stvarnog pijeteta prema prošlosti, kako bi nam put u budućnost bio poravnat i siguran. To je naša civilizacijska i kršćanska obveza prema onima kojih više nema, ali i prema onima koji će doći iza nas.

Vukovar, 12. travnja 2014. god.

Pozivam Vas dana 22. travnja 2014. godine (utorak) u 18 sati u veliku dvoranu Područnog ureda Susedgrad, Zagreb (općina Gajnice), Argentinska 2, gdje ćete imati priliku nazočiti održavanju tribine koju će u organizaciji Hrvatske demokratske zajednice (PO HDZ Podsused-Vrapče - TO HDZ Gajnice) pod nazivom "Mediji i činjenice o Domovinskom ratu" održati doc. dr. sc. ANTE NAZOR, dokazani povjesničar i ujedno ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Predavač: doc. dr. sc. ANTE NAZOR
Tema: "Mediji i činjenice o Domovinskom ratu"
Mjesto događaja: Zagreb, velika dvorana Područnog ureda Susedgrad (općina Gajnice), Argentinska 2
Vrijeme događaja: 18h.

Predsjednik TO HDZ Gajnice
Zdenko Jušić, dipl.iur.

Damir Borovcak Volis li HrvatskuIzvod iz knjige DAMIR BOROVČAK – VOLIŠ LI HRVATSKU? (VN, Zagreb 2007.), str. 162 – 171)


Srbi su započeli ratne zločine 1941.

Početkom ove godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe donosi Rezoluciju br. 1481 o nužnosti osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Početkom ove godine u Poljskoj se provodi lustracija suradnika komunističkog režima, od diplomacije do svećenstva. U Hrvatskoj ništa novo, sve ostaje po starom: državna se vlast zaklinje u europske standarde i ne mari o rezolucijama Vijeća Europe. Rezolucija 1481 uredno se stavlja ad acta, a političari i mediji su suglasni: lustracija je u Hrvatskoj»zakasnjela i nepotrebna«. Tako na zapadnom Balkanu obrasci iz komunizma ostaju na snazi do daljnjega. Potvrđuje se to najnovijim primjerima ignoriranja povijesnih istina, smrtno opasnih u komunizmu. Što se primjerice 8. travnja ove godine dogodilo u Donjim Mostima? Na otkrivanju prevažnog spomenika o istini i povijesnim činjenicama, odana je počast hrvatskim seljacima koji su 1941. postali prve civilne žrtve ratnog zločina nad Hrvatima. Gdje su tog dana bili ministri i predsjednik hrvatske vlade? Gdje je tog dana bio predsjednik-građanin? Što su o tom događaju napisali i izvijestili hrvatski mediji? Nitko ništa, kao da se ništa nije ni dogodilo! A u Donjim Mostima obilježen je događaj, iznimno važan za hrvatsku povijesnu istinu!
Priča počinje potkraj ožujka 1941., kada je u Beogradu pala Vlada bivše Kraljevine Jugoslavije, za kralja je postavljen maloljetni kralj Petar Karađordević, a za kraljeva opunomoćenika knez Pavle... Nakon više od dvadeset godina krvave velikosrpske diktature, represije i tlačenja Hrvata, događaji kulminiraju nakon njemačke objave rata Beogradu 6. travnja 1941.godine. Ne čudi neraspoloženje hrvatskog naroda prigodom proglašenja opće mobilizacije. Dok se obavljaju pripreme za rat, nastaje opći kaos, posebno u pograničnim mjestima. U Bjelovar, tada jako vojno središte, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani srpski komite, sa zadatkom podrške starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa jer je njihovo nezadovoljstvo prema srpskoj državi i vojsci dosegnulo je vrhunac, pa je pobuna bila na pomolu. Starojugoslavenska vojska našla se u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno samo Srbima.
U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja. Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara u Bjelovaru. Organizirane su grupe građana i mladeži u gradu, koje pomažu pri preuzimanju vojnih objekata pod hrvatski nadzor. Pritom su poginula četiri hrvatska vojnika. Nakon tih događaja uspostavlja se hrvatska narodna vlast, te se u Bjelovaru proglašava Hrvatska država. Zbilo se to 8. travnja 1941., dva dana prije nego što je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Bilo je to prije svih drugih događaja za koje se još danas optužuje Hrvatska. U bjelovarskom kraju uspostavljena je hrvatska vlast i proglašena slobodna Hrvatska država, spontano, kao pravi odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez bilo čijega fašizma, bez bilo kakvoga komunizma, bez partizanskih šumskih ustanaka! Ali tada, kao i poslije u nedavnoj hrvatskoj povijesti, velesrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog naroda.
U Bjelovaru je nastalo opće oduševljenje, bez ikakvih nereda. Proglašenje je bilo nevjerojatan doživljaj, narod je iz okolice Bjelovara s hrvatskim zastavama dolazio u grad pjevajući hrvatske pjesme i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Događaji su tekli spontano i dostojanstveno. lzvješene su hrvatske zastave na svim kućama u gradu, a mladež je vijest o tom događaju prenosila po selima bjelovarske okolice. Iz Bjelovara su 8. travnja krenuli Milan Bačani i Đuro Matijašić noseći hrvatsku zastavu. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su iz zasjede od srbočetnika, te su uz poginula četiri vojnika postali prvomučenici novoproglašene hrvatske države. Poginuli su časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskom kraju započeli prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. O tim se zločinima ni danas dovoljno ne govori, šuti se od strane aktualne politike i javnost o tome gotovo ništa ne zna. To ni danas ne prikazuje HTV, o tome ne izvješćuje dnevni tisak. Ti se događaji jednostavno prešućuju, o njima se već uobičajeno ne uči u hrvatskim školama. Njih izbjegavaju hrvatski političari, njima se ne bavi hrvatska diplomacija u ime tumačenja hrvatske istine o nacizmu ili fašizmu. Opća medijska i politička nezainteresiranost potvrdila se još jednom povodom 65. obljetnice tih krvavih događanja, pri komemoraciji u Donjim Mostima 8. travnja 2006. godine.
U Donjim Mostima 8. travnja 2006. održana je komemorativna svečanost i otkrivanje spomenika prvomučenicima za slobodu i samobitnost Hrvatske države. Šezdeset i pet godina nakon početka Drugog svjetskog rata otkriven je spomenik istine, spomenik svjedočanstva o početku srpskih ratnih zločina u Hrvatskoj 1941. Događaje iz tog vremena detaljno je opisao Zdravko Ivković, predsjednik Matice hrvatske ogranak Bjelovar. Ivković je jedan od najupornijih istraživača ratnog i poratnog razdoblja Bjelovarsko-bilogorske županije i vrlo je zaslužna osoba za otkrivanje istine o tom vremenu. Poticajem Matice hrvatske ogranak Bjelovar formiran je i Odbor za podizanje spomen-obilježja prešućivanim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća na području županije. Posebno je povijesno značajan taj spomenik u Donjim Mostima, jer se značaj dana 10. travnja 1941. objašnjava na drugačiji način. Događaji koje je opisao i tumačio Zdravko Ivković na otkrivanju spomenika detaljno su opisani i u posebnoj knjižici Spomen slovo uz otkrivanje spomenika... (MH, ogranak Bjelovar, 2006).
Nakon njemačke objave rata 6. travnja 1941. glas o pobuni hrvatskih vojnika u 108. puku širio se u redovima srpske vojske. Kod Srba to izaziva mržnju i bijes. Starojugoslavenska vojska se rasipa, a srpske postrojbe dobivaju iz Beograda zapovijed ugušiti ustanak u Bjelovaru. Već 9. travnja 1941. srbočetnici u Bjelovaru i bližoj okolici pojedinačno ubijaju osam hrvatskih civila. Bio je to samo uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti. Istog dana srpski 2. konjički puk Car Dušan Silni iz Virovitice povlači se s položaja iz sela Peteranca, gdje je prethodno ubijeno petero nedužnih hrvatskih seljaka. Srpski 2. konjički puk prenoćio je u mirnom selu Donjim Mostima, oduvijek nastanjenim samo Hrvatima katolicima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941., kada su oko podne ispred župne crkve Benedikta započeli krvavi uskrsni dani. Bespomoćni hrvatski seljaci nagovarali su srpsku vojsku da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom je zapucalo, a ispred crkve ostao je mrtav seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potjeru za seljacima koji su se razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu, koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana, gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića. Pavlovića su odmah ubili. Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, ubili su poslije sa Stjepanom Hercegom, kojeg su našli u susjednoj štali. Potom su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena umro. Josip Bugarin, Bolto Seđak i Stjepan Šifkorin nisu bježali i nisu se skrivali, ali su ipak ubijeni na seoskom putu. Nekim čudom Ivan Rupić iz Srednjih Mosti, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnje li Srbi istjeruju iz kuće Valenta Rupića i njegova 17-godišnjeg sina Franju Rupića, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca izuli su i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konje, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković napustivši vojsku vraćao se iz Velikoga Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su 17-godišnjeg Franju Rupića i Davorina Martina Blažekovića. Istoga dana Srbi su kraj Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te su i njega ubili. Nakon toga krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački 2. konjički puk Car Dušan Silni uputio se prema Bjelovaru. Nijemci su toga dana tenkovima već došli do Bjelovara, te su naišli na Srbe i prisilili ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za koje se pretpostavljalo da je naredio umorstva hrvatskih seljaka u selu Donji Mosti. Dospio je pred hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog dokaznog postupka, u srpnju 1941. godine pušten je u Srbiju, gdje je nakon rata umro u Beogradu. Taj je podatak znakovit jer pokazuje djelovanje hrvatske sudske vlasti u novoj hrvatskoj državi, koja je poslije proglašena zločinačkom. Krivica se nije dokazala, zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenoga srpskog majora, čiji je 2. konjički puk Car Dušan Silni poubijao najmanje 11 nedužnih civila. Sud nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti, već je postupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim Iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. na području grada Bjelovara i Kotarskog poglavarstva u Bjelovaru. Tih su dana poginula ukupno 33 Hrvata i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima početkom rata 1941. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, postigao je suprotan učinak. Većina je seljaka krenula u hrvatsku vojsku braniti Hrvatsku državu. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijana su i poginula još 63 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. Na kraju je u ožujku 1945. ubijen i župnik Viktor Müler.
Uz molitvu za pokojne i prigodne riječi spomenik je posvetio Varaždinski biskup Marko Culej, koji je zatim za sve poginule održao misu zadušnicu u mjesnoj crkvi Benedikta. Na posvećenju spomenika biskup Culej je među ostalim upozorio: »Mi smo danas ovdje puni zahvalnosti onima koji su organizirali ovaj spomenik kao znak da se ne smije zaboraviti one, koji su sebe ugradili u našu domovinu i našu sadašnju državu. Država se lako ne dobiva, ona se dobiva krvlju, ljubavlju i žrtvom. Pokojni predsjednik Tuđman jednom reče: 'Imamo svoju hrvatsku državu. Na krvi i mukama dobivenu, uz Božju pomoć i hrabrost hrvatskih sinova. Nju nam više nitko ne može oduzeti, ali je možemo izgubiti svojom neslogom.' Zato smo mi danas ovdje da se i molimo, da bude sloge među nama, da čuvamo ono u što su mnogi ugradili sebe, svoju krv i svoj život. Ovdje među imenima vidim i ime župnika Viktora Mülera, koji je isto odveden iz svojega doma. I na mjestu je, da bude župnik među svojim vjernicima i među mrtvima, kao što je bio među živima. Mi ćemo danas moliti za njih ovdje i u crkvi ćemo prikazati misnu žrtvu. Nosimo ih u srcima! Nije mrtav onaj koji je poginuo, nego je mrtav samo onaj kojega ljudi zaborave. I danas, mi dajemo počast onima koji su bili žrtve, a ne onima koji su ih ubili. Treba doduše u povijesti dugo čekati da se pravda i istina smiju reći, da pravda i istina dođu na svjetlo. Ali kao što u Boga vrijeme ne prolazi, zato i nakon 65 godina mi danas ovdje svjedočimo da oni koji su iza sebe ostavili trag dobrote, trag vjere, trag ljubavi, ne umiru i njihovi tragovi ne mogu biti nikada izbrisani!«
Proglašenje Hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovaru prije objave Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu i zatim srpski pokolj 2. konjičkog puka Car Dušan Silni 10. travnja 1941. nad jedanaestoricom seljaka u mirnom selu Donji Mosti povijesne su činjenice. To je hrvatska istina o kojoj se javno do 1990. nije smjelo ni pisnuti, a kamoli progovoriti. Danas se trebamo zapitati: zašto se i danas povijest prešućuje? Komu smeta istina? Zašto je izostala najviša državna počast palim nedužnim civilima za Hrvatsku? Hrvatska povijest sustavno je krivotvorena i zataškavana s namjerom lažnog prikazivanja genocidnih Hrvata pred svijetom i prikrivanja srpskih zločina nad Hrvatima kroz posljednjih stotinjak godina. U čije ime i zašto se to ponavlja i danas? Zašto nam se nameće krivnja zbog 10. travnja 1941., kada događaji to ne opravdavaju? Hrvati bi se povodom svakog 10. travnja prije svega trebali prisjetiti krvavoga Velikog tjedna 1941. u bjelovarsko-bilogorskom kraju. Istina o tim događajima i danas se hrvatskom narodu iznova prešućuje umjesto da joj se osigura posebna pozornost. Tomu uporno pridonose mediji koji drsko ignoriraju objavu povijesnih podataka, te uskraćuju osvrte na krvave srbočetničke ratne zločine, koji su prethodili svim drugim zlima na hrvatskim prostorima. Srpski su zločini započeli prije svih drugih zločina, prije svega onoga što se poslije predbacuje Hrvatima kao genocid nad Srbima. Treba podrobno istražiti i rasvijetliti sve okolnosti zločina poznatih pod imenom prosinačkih žrtava 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, zatim žrtava u travnju 1920. u Velikom Trojstvu, žrtava u rujnu 1920. u Velikom Grđevcu, sibinjskih žrtava u veljači 1935., senjskih žrtava u svibnju 1937., atentata na Stjepana Radića i saborske zastupnike u Beogradskom parlamentu, atentata na Milana Šufflaya, atentata na Milu Budaka... i svih drugih nedovoljno istraženih srpskih zločina iz doba stare Jugoslavije. Istina o tim događajima također je većim dijelom prešućena, uglavnom se nastoji zataškati i nametnuti neka druga istina.
Dnevni tisak i elektronički mediji nedavni su događaj odavanja počasti civilnim žrtvama rata na Veliki četvrtak 1941. u Donjim Mostima doslovno prešutje li! Zločin nad svim zločinima ratni je zločin nad civilima koji nemaju nikakvu mogućnost obrane. Kažu kako ratni zločini nikada ne zastarijevaju. Zašto onda zločin srbočetnika nad nemoćnim hrvatskim seljacima na samom početku Drugog svjetskog rata nikoga od vlasti u Zagrebu nije zanimao? Zašto taj događaj nije bio vrijedan medijske pozornosti i informiranja javnosti? Tko je za to odgovoran? Zločin prešućivanja, nakon zločina koji je počinjen nad nedužnim civilima, više je nego sramotan! Zašto se onda čudimo kad se u današnjim okolnostima suvremenog medijskog ispiranja mozga Hrvatima ponovno nastoji svim silama nametnuti osjećaj krivnje te ih ugurati na zapadni Balkan. Čini se to upravo metodama prešućivanja povijesnih istina, krivotvorenjem povijesnih uzroka i posljedica i izvrtanjem redoslijeda povijesnih događaja. Najnovijim podvalama i iskrivljenim političkim zaključcima Hrvatskoj se ponovno pokušava nametnuti osjećaj povijesne krivnje. A to nije ono što se zove istina! Barem ne kada govorimo o hrvatskim žrtvama i okolnostima započinjanja ratne 1941. kao i o posljedicama, poput kraja rata u Bleiburgu i hrvatskog naroda na Križnom putu. Za tu krivu sliku, koja se još uvijek nije povijesno ispravila, uz gotovo sve urednike elektroničkih medija i tiskovnih dnevno-političkih glasila, snose odgovornost i današnji vodeći političari i aktualna državna vlast.
Župan bjelovarsko-bilogorski Damir Bajs zajedno je s potomcima žrtava otkrio spomenik. Govorom je posvjedočio povijesnu istinu i ispravnost potrebe spomeničkog obilježavanja prvomučenika Hrvatske države. Spomenik je podignut prema zamisli dipl. ing. Mladena Gregurića, predsjednika Povjerenstva po čijem su se projektu odvijali radovi. Za podizanje spomenika u Donjim Mostima posebno je zaslužna Bjelovarsko-bilogorska županija na čelu sa sadašnjim županom Damirom Bajsom, donedavnim županom Antom Rade i sadašnjim zamjenikom župana Krešimirom Jelavićem. Također su zaslužni mnogi bjelovarsko-bilogorski gospodarstvenici i cije li niz vrlo aktivnih pojedinaca. To je zapravo primjeran način kako bi trebale postupati i ostale državne strukture. Županijsko poglavarstvo i Odbor za podizanje spomen-obilježja uzorno i detaljno su organizirali ovaj značajan događaj, obrativši se javnosti, medijima i državnim strukturama, službenim dopisom o svečanosti koja će se održati 8. travnja 2006. godine u selu Donji Mosti. Povod je dovoljno jasno bio objašnjen u dopisu, u kojem je među ostalim stajalo: »Mi Hrvati još uvijek malo znamo o sebi, pa i za događaj koji se zbio u selu Donji Mosti 10. travnja 1941., a od povijesnog je značaja i svakako pripada hrvatskoj povijesti.« Istina o događaju iz Donjih Mosti sigurno se tiče svih Hrvata, od urednika hrvatskih medija do hrvatskog državnog vrha, u interesu hrvatskog naroda. Zašto nisu o tome informirali javnost, odnosno zašto nisu nazočili događaju otkrivanja spomenika hrvatskim civilnim žrtvama i mučenicima, ozbiljno je pitanje njihove odgovornosti prema dužnostima koje obnašaju i prema hrvatskom narodu kojem bi trebali služiti.
Donji mosti

Otvorimo širom vrata razgovoru ugodnom o hrvatskoj povjesnici.

Često se čuje sintagma, pa tako i od strane jednog istaknutog kulturnog djelatnika, kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Takvom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 70-tak godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. Pokušat ću ponuditi drugačiji odgovor na pitanje je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid …?
Spomenua sintagma ima i dobrodošli nastavak: Dana 10. travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11. travnja više ne... Autor izreke time priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponositoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 1990-tih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Može se ustvrditi bez patetike da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. Za njih, a posebno za potomke pobijenih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači samo novu porugu.
Vjerojatno nije bila fikcija za onu «veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje» (Dušan Bilandžić) i za koju se «hrvatski narod plebiscitarno izjasnio» (kard. bl. Alojzije Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao dana 12. travnja 1941. na povratku u London na proputovanju kroz Split svom prijatelju Ivanu Meštroviću «hrvatska država je tu i narod je za nju», što je potvrdio i SAD konzul, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im dobro poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Neki su se kasnije priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik je dio naroda znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,
što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka II. svjetskog rata, za koji nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci. Čak nije osuđena ni žigosana njihova zločinačka ideologija nego se, naprotiv, još i dan danas veliča jedan od najvećih krvnika 20. stoljeća, Tito. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora, a uslijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati, progoniti i kažnjavati svakohrvatstvo, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se više nikada ne bi potpuno uspravio i povratio nacionalni ponos i samosvijest (presuda Joe Šimuniću novi je dokaz). Ne potsjeća li to na haške izvanpravne i unaprijed napisane presude našim generalima i BiH Hrvatima?

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali ideje slobode su preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat, inspiriran sudbinom ruskih dekabrista, napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i uvjerenje naroda o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjelo i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno jednostrano nalaziti mane NDH nakon što je 70 godina uredno klevetana. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih spoznaja? Znanstvenike, publiciste i druge građane osloboditi straha od progona i gubitka radnog mjesta i pružiti im punu podršku kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije koje su, nažalost, ušle duboko
u svijest mnogih od nas kao i u tkivo interesno umreženih gospodara svijeta. Dužnost je i obveza državne vlasti osigurati da povijesna istina o Hrvatima, dakle i o II. svjetskom ratu, utemeljena na činjenicama i dokumentima, prodre u našu vlastitu svijest, u školske udžbenike i enciklopedije. Logično je da se mnogi iz sadašnje, a i bivših političkih elita, panički plaše pogledati povijesnoj istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Utoliko više je dužnost svakoga od nas istraživati, otvarati rasprave i približiti najširoj javnosti ‘zabranjene’ teme o hrvatskoj povjesnici. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić