Priopćenja

Mladen Pavkovic PozegaEto, i to se dogodilo. U Karlovcu, koji je bio na prvoj crti obrane tijekom hrvatskog Domovinskog rata,  obnovljena je, pretežno hrvatskim novcem, crkva Sv. oca Nikolaja. Mediji javljaju da je ovo zdanje posvetio patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC), a da su ovom događaju bili nazočni baš svi, od izaslanika predsjednika RH, izaslanika srbijanskog Ministarstva pravde, karlovačkog  župana, neizostavnog Milorada Pupovca, Čedomira Višnjića, poznatog srpskog kulturnog djelatnika, pa sve do izaslanika kardinala Bozanića i drugih.
Međutim, i ovdje su pale teške riječi.Tako je primjerice patrijarh Irinej u svojoj propovijedi uz ostalo naglasio da je ovaj obnovljeni hram gotovo do temelja bio srušen u zadnjem ratu zbog zla i mržnje te je dodao da je to veliki dan, jer upućuje na zacjeljenje rana. Želio bi također, čulo se od visokog crkvenog dužnosnika, da se razaranja kao što je bilo rušenje crkve sv. Nikole više nikada i nigdje ne dogodi, jer je to tragedija i onima kojima se čini zlo i onima koji ga čine.Patrijarh je rekao i da ne zna (sic!) zbog čega su u Domovinskom ratu stradale pravoslavne crkve, dok je na pitanje o ćirilici u Vukovaru odgovorio "kako treba znati da na tom pismu nije napisano ni jedno zlo". (Malo smiješno, ali je tako rečeno, op p.)
Vjerojatno su na te riječi patrijarha Srpske pravoslavne crkve  nazočni pljeskali, tim prije jer nigdje nismo čuli da je netko od njih izjavio: Čekajte gospodine Irinej, vratimo se mi malo u vrijeme od prije 23 godine, odnosno u ratne godine od 1991.-1995.
Obzirom dapatrijarh Irinej "ne zna"što se to dogodilo tijekom hrvatskog Domovinskoga rata (a Pupovac mu to sigurno nije želio reći!) onda je red da mu to kažemo mi, koji smo ovako ili onako sudjelovali u oslobođenju hrvatske Domovine. Dakle, svih tih razaranja ne bi bilo da Srbija, Crna Gora, zločinačka JNA i domaće izdajice  nisu izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku, da je nisu željeli pokoriti kao što su to radili Brozovi partizani, poglavito nakon II. svjetskog rata, s hrvatskim narodom u Bleiburgu. A kad su već napali, kukavički, podlo i svim raspoloživim vojnim arsenalom, mi smo se, gospodine Irinej, morali braniti. I obranili smo se od toga četničkog zla. Istina, u tom košmaru, na žalost, stradala je i poneka srpska pravoslavna crkva,ali na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi,  pedeset i jedna  ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili "ranjenih crkava u Hrvata".
Veliki broj je i teško oštećen tako da jeu Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata.Kršćanske crkve stradale su u Vukovaru, Kninu, Voćinu, Dubrovniku, Kijevu, Badanju (župa Drniš) i da ne nabrajamo dalje, jer od svih tih katoličkih crkavaostao je samo – kamen.Koliko su samo crkava uništili pobunjeni Srbi i zločinačka JNA u Karlovačkom dekanatu?
Pravoslavnih crkava u ovom je ratu ukupno oštećeno oko tridesetak, što je za osudu, ali mora se znati da su u većini njih pobunjeni Srbi držali skladište municije i ostalog vojnog materijala. Srbi su vukovarski franjevački samostan i samostansku crkvu sv. Filipa i Jakova  potpuno razorili, a inventar opljačkali i uništili. U tom gradu-junaka  srpski su četnici (zar ne gospodine Pupovac?)uništili čak i nekoliko groblja, samo za to što su na njima počivali – Hrvati.


 Patrijarhu Irinej, ne, mi to nismo i ne ćemo zaboraviti, već ćemo vas podsjetiti i na to da  prema međunarodnom ratnom pravu agresor mora odgovarati za posljedice svojih zločinačkih djela, namjera i ciljeva. A Hrvatskoj su nanesene ratne štete ratom, tj. agresijom Srbije, Crne Gore i JNA.
No, da vas gospodine Irinej ne zamaramo duže, od vas smo očekivali da ćete i ovom prigodom reći: što je sa katoličkim sakralnim objektima u Srbiji, je li i tamo hrvatski vjernici uživaju takva prava kao pravoslavni u Hrvatskoj?
I, molimo vas, naučite već jednom: tko je u hrvatskom Domovinskome ratu bio žrtva, a tko agresor?
Da, i još nam gospodine Irinej recite, koju je srušenu katoličku crkvu u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj obnovila Srbija ili Crna Gora, odnosno Srpska pravoslavna crkva (SPC) na čijem ste čelu?


P
ATRIJARHU IRINEJU NA OVOM LINKU - NUDIMO NA UVID SAMO JEDAN DIO
POPISA KATOLIČKIH OBJEKATA KOJE JE SRPSKI AGRESOR
NA OKUPIRANOM DIJELU FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA
SRUŠIO DO TEMELJA ILI TEŠKO OŠTETIO

Napisao/Mladen Pavković


https://www.youtube.com/watch?v=QNjmqlPtODI
https://www.youtube.com/watch?v=Lj_Th_bw-mo

ponedjeljak, 14. srpnja 2014.    IZVOR: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/aktualno/11266-institucionalni-odnos-republike-hrvatske-prema-hrvatskom-iseljenistvu

Protiv Ministarstva povratka i useljeništva bili su: Mesić, Boljkovac, Manolić, Šarinić, Perković, Valentić, Mateša...

 
Objavljujemo izlaganje mr. sc. Antuna Babića, bivšega savjetnika hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, bivšega pomoćnika ministra povratka i usljeništva i bivšega generalnog konzula Republike Hrvatske u Melbourneu, koje je izložio na nedavno održanom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu. Radi se o važnom osobnom svjedočanstvu o (ne)institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu od 1991. do danas. Podatci koje je iznio u svomu izlaganju Antun Babić samo su vrh sante leda problema s kojima se suočavaju iseljeni Hrvati. Predavanje Antuna Babića na Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu svakako je dobrodošlo i potaknulo je širu raspravu o toj i drugim važnim temama u današnjoj Hrvatskoj.
Izlaganje mr. sc. Antuna Babića na Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. lipnja 2014. godine
antun babic

Štovani uvaženi gosti, štovani članovi Organizacijskog i Programskog odbora, štovani sudionici Hrvatskog iseljeničkog kongresa iz Hrvatske i svih krajeva svijeta. Drago mi je danas ovdje vidjeti brojne prijatelje i poznanike iz Australije i drugih država u kojima postoje i djeluju velike hrvatske iseljeničke zajednice. Tema mojeg predavanja je institucionalni odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Odmah želim istaknuti da kad govorim o hrvatskom iseljeništvu, onda se to jednako odnosi na hrvatske iseljenike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer su u hrvatskom iseljeništvu i u političkoj emigraciji, koja se borila protiv Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države, u velikom postotku sudjelovali i prednjačili Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su danas od strane službene Republike Hrvatske u velikoj mjeri zapostavljeni.
Na Kongresu treba otvoreno razgovarati o posebno važnoj temi odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Dok sam jutros hodao prema Markovom trgu susreo sam dugogodišnjeg poznanika iz Ministarstva vanjskih poslova, a koji trenutno obnaša dužnost jednog od glavnih savjetnika premijera Vlade Milanovića. Taj me poznanik upitao: »Ante, kuda ideš«? Odgovorio sam mu da idem na Hrvatski iseljenički kongres koji se održava u Starogradskoj vijećnici, na što mi je on vrlo otvoreno i iskreno rekao slijedeće: »Ma, Ante, znaš što - ja ti o iseljeništvu ama baš ništa ne znam. Kad mi netko spomene riječ iseljeništvo, meni pred oči dolazi slika njemačkih bauštela«. To su riječi savjetnika premijera Vlade, a Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, tj. njezina predstojnica, izravno odgovara premijeru Vlade. Što možemo onda očekivati od hrvatske službene politike prema iseljeništvu?
Danas ovdje ne ću govoriti u kojoj je mjeri hrvatsko iseljeništvo doprinijelo stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao samostalne države. Dovoljno je samo reći da je u više navrata prvi predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman više nego jasno rekao »da je Hrvatska stvorena i obranjena zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske«.
Dpustite mi da na početku čestitam svim članovima Organizacijskog i Programskog odbora na inicijativi i preuzimanju velike odgovornosti za organizaciju ovog povijesnog Hrvatskog iseljeničkog kongresa. Za svaki uspjeh nepohodan je dijalog i konkretna suradnja najviših državnih dužnosnika i hrvatskog iseljeništva.
U pripremama za ovo izlaganje otkrio sam da u brojnim zemljama diljem svijeta, koje imaju sustavne i ozbiljne državne politike prema njihovom iseljeništvu, i koje imaju ili ministarstvo za iseljeništvo ili visoko rangirano državno i političko tijelo za odnose s dijasporom na razini ministarstva, kao što su Izrael, Kina, Indija, Filipini, Brazil, Irska, Meksiko Italija, Poljska, Rumunjska, Kosovo, Libanon, Armenija, Peru, Urugvaj itd., ovakva velika okupljanja i susrete između predstavnika dijaspore i domovinskih institucija uvijek organiziraju državna tijela zadužena za odnose s dijasporom, uz potporu i izravno, a ne samo kurtoazno i protokolarno, sudjelovanje najviših državnih dužnosnika. 
Milijarde dolara za očuvanje identiteta Židova u svijetu
Na jednom takvom skupu izraelske dijaspore iz cijeloga svijeta i najviših izraelskih državnih dužnosnika u studenom prošle godine objavljena je inicijativa predsjednika Vlade Izraela da će Izrael u idućih dvadeset godina potrošiti nekoliko milijardi dolara za očuvanje židovskog identiteta u dijaspori. U svezi s tom inicijativom, izraelski ministar za Jeruzalem i dijasporu, Naftali Bennett, izjavio je slijedeće: »Mi u Izraelu svijet tj. dijasporu vidimo kao izvor useljavanja te veliki i debeli novčanik. To se mora promijeniti«.[1]
Svima nama je dobro poznato da je, uz kinesku, židovska dijaspora najbogatija, najcjenjenija i najutjecajnija u svijetu, ali, kao što vidimo iz njihove državne politike prema dijspori, u Izraelu su svjesni koliko je za opstanak Izraela važna upravo židovska dijaspora. U tom kontekstu kratko ću se, ako bude vremena, osvrnuti i na veliku ulogu koje su imale i imaju dijapore drugih država u uspješnom razvoju i sveukupnom životu tih država. Zbog kratkoće vremena u ovom izlaganju posebno želim skrenuti pozornost i iznijeti činjenice o nedefiniranom, nejasanom, neshvatljivom i potpuno kontraproduktivanom, pa i osmišljeno negativnom, institucionalnom tj. državnom (ne)odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu od 1990. godine do danas.
Treba početi iznositi istinu
Jedan od ciljeva ovog predavanja je, kroz iznošenje važnih sada već povijesnih činjenica, doprinijeti i boljem razumijevanju u današnjoj Hrvatskoj o golemoj važnosti brojnih hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem svijeta za opstanak i budućnost samostalne hrvatske države te u  očuvanju našeg suvereniteta u sve snažnijem naletu svjetske globalizacije tj. gospodarske i političke integracije u Europi, kao i u vremenu velikih međunarodnih previranja do kojih je doveo današnji sve manje održiv svjetski poredatk.
No, u ovom izlaganju želim započeti i proces iznošenja istine o tome kako je u Hrvatskoj vođena sustavna borba, pa i sabotaža, protiv većeg uključivanja Hrvata iz iseljeništva u politički i gospodarski život nakon proglašenja hrvatske državne samostalnosti 25. lipnja 1991. godine. Ovdje ne želim izbjeći progovoriti i o odgovornosti nas koji smo živjeli u iseljeništvu i koji smo se nakon 1990. Vratili u Hrvatsku. Stajališta koja ću ovdje iznijeti iskučivo su moja i spreman sam ih, argumentima i činjenicama braniti u javnosti i na svakom drugom mjestu. Za ovo predavanje napisao sam 40-ak stranica teksta, koji će u dogledno vrijeme biti javno objavljen, a danas ću ovdje iznijeti samo sažetak tog teksta.
Povijesni valovi iseljevanja Hrvata u svijet
Da bi mogli dobiti potpuniju sliku institucionalnog odnosa Hrvatske prema iseljeništvu potreban je i kratak osvrt na povijest iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od dolaska na ove prostore u sedmom stoljeću, Hrvati su zbog ratova i okupacija hrvatskih zemalja od tadašnjih velikih sila, bili prisiljeni na iseljavanje najprije u susjedne zemlje, Austriju, Mađarsku, Slovačku, Italiju, a kasnije i u prekomorske zemlje, a najviše u Ameriku. Prvi veliki val iseljavanja počeo je nakon prodora Osmanlija sredinom XVI. stoljeća. Međutim, tu je važno napomenuti da su se Hrvati, uglavnom iz Dalmacije, ali i iz drugih hrvatskih krajeva počeli iseljavati u Mletačku Republiku već početkom XV. stoljeća. Ubrzo nakon doseljavanja Hrvata u Mlecima osnovana je hrvatska bratovština sv. Jurja i Tripuna koja se održala sve do najnovijeg vremena.[2] O iseljevanju Hrvata u Mletačku Republiku, a posebno Hrvata iz Bara, posebno vrijednu knjigu napisala je Lovorka Čoralić - Barani u Mletcima.
Drugi veliki val iseljavanja odvijao se između kraja XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća, kada je porast stanovništva u hrvatskim zemljama bio brži od gospodarskog rasta. No, vrijedno je naglasiti da je to bilo i vrijeme prve svjetske globalizacije i slobodnog kretanja radnika.
Treći i za Hrvatsku možda najpogubniji val iseljevanja Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodio se u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Za razliku od brojnih hrvatskih lijevo i projugoslavenski orijentiranih povjesničara koji i danas pokušavaju to iseljevanje pripisati gospodarskim poteškoćama koje su postojale u komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji, neosporno je kako je prava pozadina tog iseljavanja Hrvata i masovno davanje putovnica koncem šezdesetih godina bilo motivirano uglavnom političkim razlozima.
S jedne strane trebalo je smanjiti opasnost od pobune ugnjetavanog i opespravljenog hrvatskog stanovništva, a s druge strane očekivalo se da će upravo Hrvati biti ti koji će svojim doznakama, prvenstveno iz Njemačke i Austrije, a kasnije iz drugih država, koji će Titinu Jugoslaviju uzvući teške gospodarske krize, osigurati bolji život u komunističkom sustavu  i, naravno, spriječiti raspad te umjetne države, koju, kako je nedavno rekao papa Franjo, »nije moglo slijepiti niti jedno ljepilo«.
Na žalost, u zadnjih desetak godina počeo je četvrti i za Hrvatsku, u demografskom, političkom, gospodarskom i sigurnosnom  smislu, posebno opasan val iseljavanja Hrvata, za koji ne možemo optužiti nikoga drugoga osim nas same i nenarodne hrvatske političke i gospodarske elite koje upravljaju s Hrvatskom od 1991. godine.
A sada želim prijeći na institucionalan odnos raznih vlasti u Hrvatskoj prema hrvatskim iseljenicima od kraja XIX. stoljeća do danas. Ovdje ću vrlo kratko navesti glavne državne institucije koje su bile nadležne za iseljeništvo i kakav je bio njihov pravi odnos prema hrvatskom iseljeništvu.
Do 1898. godine nisu se u Hrvatskoj vodile nikakve evidencije o iseljevanju tj. povratku Hrvata iz svijeta. Nažalost, ni danas hrvatska državna tijela ne vode točnu statistu o iseljevanju i povratku hrvatskog stanovništva. Hrvatska je tada bila u sklopu Austro-Ugarske monarhije. Tek banskom odredbom od 12. prosinca 1898. godine određeno je da se vodi statistika i o iseljevanju iz Hrvatske. U Austriji uopće nije postojao iseljenički zakon. U Ugarskoj iseljenički zakon je donesen 1909. godine. Iseljavanje iz Hrvatske nije se smatralo posebnim nacionalnim problemom. Godine 1910. u Zagrebu je izdana brošura sa savjetima kako se iseliti iz Hrvatske u Ameriku. Za one koji danas hoće iz Hrvatske iseliti u Kanadu, tu u pomoć uskaču moderni mediji. U vrijeme Austro-Ugarske mnoge službe vezane za iseljeništvo obavljala je izravno Središnja vlada u Budimpešti, kao i ona Beogradu tijekom prve i druge Jugoslavije.
Braća Antun i Stjepan Radić o hrvatskim iseljenicima prije 100 godina
Da vidimo kako su prije Prvog svjetskog rata na pitanje velikog iseljavanja iz raznih hrvatskih područja reagirali tadašnji pojedini hrvatski narodni prvaci kao što su hrvatski književnik, filozof, zastupnik u hrvatskom državnom saboru i ideolog hrvatskog seljačkog pokreta dr. Ante Radić i njegov brat Stjepan Radić. U čuvenom narodnom i obrazovnom glasilu Dom, Ante Radić je već 1902. godine napisao kako  samo u Americi već ima na stotine tisuća našeg naroda, te da je sramota što se ne zna koliko tamo ima Hrvata.
U istom listu 1903. godine Antun Radić napisao je i slijedeće: »Do nedavna je samo obični narod bježao u Ameriku, a inteligencija je na to vikala. Sad već odlaze u Ameriku i naša gospoda«. Zatim je dodao: »Jedan mi gospodin reče nedavno – moram si, kaže, te ljude u Americi pogledati«. Nakon izjave tog gospodina Antun Radić si postavlja pitanje: »Pa što ćeš gledati te prostake, koje ovdje doma nećeš ni pogledati? Cijele čete prostoga svijeta prolaze Zagrebom, srce im negdje puca, kad moraju ostaviti sve što im je milo i drago, a da nitko ni ne pita: A Bože moj, što te ljude tjera iz doma? A sad kad se čuje nešto o dolarima kod tih ljudi – sad si vi to morate pogledati!«,[3] opisuje Ante Radić odnos nerhvatske gospode i inteligencije u to vrijeme prema iseljavanju stotine tisuća Hrvata u Ameriku.
Vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić, mlađi brat Dr. Antuna Radića,  1913. godine napisao je knjižicu "Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći, a naročito u Americi i po cijeloj tuđini", u kojoj je rekao sljedeće: »Čitavu našu domovinu, napose sve naše narodne ljude već dugo vremena zanima pitanje je li toliko iseljavanje iz naše domovine za naš narod od koristi ili od štete... Gubitak naših ljudi, koji se iz Amerike ne vraćaju, i zdravlje i radna snaga, koju mnogi ondje izgube, ne daje se nadoknaditi onim dobitkom što ga ondje pojedinac stekne, jer kroz to naša narodna snaga u domovini postaje sve slabija i sve više se daje prilika strancima da u našu domovinu uđu i naša zemljišta zauzmu i time sve više ugrožavaju opsatank naših ljudi, koji pomalo postaju tuđinci u vlastitoj domovini. Iz svega toga slijedi da je iseljeništvo usprkos koristi koju donosi pojedincima, po naš narodni igospodarski život jedno zlo, od kojega treba naš narod na svaki način odvratiti i koliko je moguće u domovini stvoriti prilike da iseljavanje postane suvišno«.[4]
U toj istoj knjižici Stjepan Radić je napisao pjesmu koju je namjenio Hrvatima u Americi pod imenom »Molba svoj seljačkoj braći u Americi«. Na kraju te pjesme Radić na kraju Hrvatima u Americi upućuje sljedeću molbu: »Treća molba: Da se ko Hrvati ne date u svietu zakopati, nego da se povratite k domu i k ognjištu svomu rođenomu«.[5]
Ništa se nije promijenilo u zadnjih sto godina
Na ove riječi Stjepana Radića prije punih sto godina moramo, na veliku žalost, konstatirati da danas, jedno stoljeće kasnije, imamo istu tragičnu situaciju u vlastitoj hrvatskoj državi, te ako se na vrijeme ne probudimo ne samo da ćemo se u vlastitoj domovini osjećati kao tuđinci nego ćemo kao narod vjerojatno i nestati.
Tito i Komunistička partija ubijali su hrvatske iseljenike
U javnom diskursu u Titinoj komunističkoj Jugoslaviji iseljeništvo se vrlo rijetko  spominjalo, a posebno ne hrvatsko iseljeništvo. Uglavnom cijelo je hrvatsko iseljeništvo u javnom prostoru u Hrvatskoj imalo zajednički naziv – neprijateljska emigracija, bez obzira da li se radilo o radnicima koji su radili na bauštelama u Njemačkoj ili o akademski obrazovanim osobama u Švicarskoj, Americi ili nekoj drugi razvijenoj zapadnoj državi. Svi su oni bili jednako tretirani i svakome u emigraciji tko se malo više isticao u borbi protiv Jugoslavije, Tito i njegovi najbliži suradnici u Beogradu i Zagrebu slali su ne samo poruke prijetnje nego su te prijatelje i ostvarivali kroz brojna krvava ubojstva diljem Europe.
Kao što nam je svima poznato, Titina Jugoslavija je imala u svijetu najjači i najbolje organiziran sustav praćenja njezinih bivših građana koji su pobjegli.
U Hrvatskoj je potrebna nova paradigma u odnosima s hrvatskim iseljeništvom
U Hrvatskoj je potrebna jedna potpuno nova paradigma u odnosima između hrvatske države na svim razinama i hrvatskog iseljeništva diljem svijeta. Naravno, Hrvatskoj nije potrebno njezino iseljeništvo da bi se Hrvatska razvila u svjetsku gospodarsku i vojnu silu, kao Kina i Indija. No, s druge strane, nema nikakve dvojbe da Hrvatskoj njezino iseljeništvo itekako treba da bi se Hrvatska izvukla iz sadašnje sve opasnije gospodarske, političke, demografske, duhovne i moralne krize. Politika prema iseljeništvu ne smije biti samo privjesak u nekim institucijama nego mora postati sastavni dio mainstream politike u Hrvatskoj.
Kako to rade druge države?
U zadnjih 30 godina značajan broj zemalja diljem svijeta, koje imaju veliko iseljeništvo, izradile su sveobuhvatne politike i sustave za najbolje moguće iskorištavanje potencijala njihovog iseljeništva za gospodarski i društveni razvoj tih zemalja. Uz već poznate zemlje koje imaju dugu tradiciju pozitivnih politika i odnosa prema njihovoj dijaspori, kao što su Izrael i Irska, najveći i najsupješniji iskorak u politici i odnosima prema njihovom iseljeništvu napravile su Kina, Indija, Meksiko, Filipini, Armenija, pa i brojne južnoameričke države.
Zahvaljujući kineskim iseljenicima Kina je danas druga gospodarski i vojno najjača zemlja na svijetu
Kako ovdje nemam dovoljno vremena za detaljniju elaboraciju, za što je potrebna cijela studija, danas je nužno reći ono najvažnije, a to je, u Kini i svijetu opće prihvaćena činjenica, kako je kinesko iseljeništvo, uz pametnu i proaktivnu državnu politiku, imalo ključnu ulogu u razvoju Kine u svjetsku vojnu silu i drugo najjče gospodarstvo u svijetu. Prema projekciji kuće Goldman Sachs iz 2007. godine, Kina bi ve 2017. godine trebala preteći SAD-u i postati najveće gospodarstvo u svijetu. I Indija ulaže velike nade da će joj njezina dijaspora pomoći da u ostarenju žarkih snova da Indija jednog dana postane svjetska sila koja će suodlučivati o najvažnijim međunarodnim pitanjima[6].
Utjecaj kineskog iseljeništva na gospodarski razvoj Kine sustavno sam istraživao dok sam bio na dužnosti opunomoćenog ministra u veleposlanstvu RH u Pekingu od 1998 do 2003. godine. Iza 70 posto svih stranih investicija u Kini nalazi se novac kineskih iseljenika.[7] Da se Kina nije Kina otvorila i širokih ruku prihvatila njezino iseljeništvo, danas bi ta zemlja umjesto drugog najvećeg gospodarstva svijeta, bila u malo boljem stanju nego što je Sjeverna Koreja. Treba vrlo jasno reći da pozitivan kineski institucionalan odnos prema njezinom iseljeništvu nije novi fenomen. Nacionalistička Vlada Kine već je 1911. godine osnovala Ministarstvo za kineske iseljenike.[8]
boljkovac-mesic
Josip Boljkovac i Stjepan Mesić
Indijsko iseljeništvo svake goodine šalje i do pedeset milijardi dolara doznaka u Indiju. Indija ima snažno Ministarstvo za dijaporu, a u Kini ne samo na državnoj razini, nego na svim razinama vlasti postoje na stitine državnih i političkih institucija koje imaju samo jednu zadaću: brinuti se o kineskim iseljenicima i povratnicima iz svijeta. Dakle, i Hrvatska će se morati što prije odlučiti, želi li bez pomoći hrvatskog iseljeništva ostati zemlja kojoj prijeti potpuni gospodarski slom, politička revolucija i demografski nestanak, ili će uz ljudski kapital, znanje, iskustva, mostove u svijetu, pa i financijski potencijal hrvatskog iseljeništva, započeti preporod Hrvatske i izlazak iz sadašnjeg mračnog stanja.
Danas se ovdje također usuđujem reći da do potpunog i poželjnog zaokreta u institucionalnom odnosu Hrvatske prema njezinom iseljeništvu neće biti moguće sve dok na hrvatsku političku scenu, u svim političkim strankama, kao na vlasti tako i u oporbi, ne dođu, prvenstveno pošteni ljudi, ali i političari koji nemaju ništa zajedničko s bivšim zločinačkim komunističkim sustavom u Jugoslaviji i koji ne će percipirati i gledati na hrvatsko iseljeništvo kroz radnika na baušteli u Njemačkoj, nego kroz činjenicu da danas u svim razvijenim zemljama svijeta ima sto do tristo tisuća visoko obrazovanih članova drugog, trećeg, četvrtog i petog naraštaja hrvatskih iseljenika, koji zauzimaju izuzetno visoko položaje i imaju snažan utjecaj u tim zemljama na području, znanosti i obrazovanja, u gospodarstvu i politici, kulturi, športu itd. Da postoje ljudi koji imaju sve vještine, iskustva i znanja koji su prijeko potrebnni današnjoj Hrvatskoj. Da postoje ljudi koji mogu biti najčvršći most između Hrvatske i svijeta i da postoje ljudi u iseljeništvu koji mogu postati najbolji veleposlanici i diplomatski predstavnici Hrvatske. Sve što je potrebno je da im Hrvatska i njezine institucije pruže ruku i da im se otvoreno kaže: mi vas trebamo pomozite nam.
Ako to mogu Armenija, koja ima Ministarstvo za dijasporu od 2008. Godine,[9] i ako to može Republika Kosovo, koja također ima vrlo aktivno Ministarstvo za dijasporu, koje je počelo s radom 18. svibnja 2011. godine,[10] onda nema razloga zašto Republika Hrvatska, koja, u postotku, ima jednu od najvećih dijaspora u svijetu, ne može imati djelotvorno i visoko rangirano Ministarstvo povratka i useljeništva.
Sve što sam dobro postigao na mojoj zadnjoj diplomatskoj dužnosti u Melbourneu u odnosima s Australijom bilo je upravo uz pomoć takvih ljudi. Neki od njih su danas i ovdje i ja im se iskreno zahvaljujem. Za budućnost Hrvatske kritično je da hrvatske institucije i hrvatske državna politika vrati povjerenje hrvatskih iseljenika u njihovu domovinu i domovini njihovih očeva, majci i djedova, koje je danas teško narušeno. A ne da se se još uvijek tretira kao primitivce i državne neprijatelje. Zemlje koje nemaju ministarstvo iseljeništva u odnosima s dijasporom jako se koriste o oslanjaju na njihova diplomatska predstavništva, veleposlanstva i konzulate.
Na žalost, a to danas ovdje treba otvoreo i jasno reći, hrvatska diplomatska predstavništva u zemljama s najvećim brojem hrvatskih iseljenika već godinama, što zbog lošeg kadroviranja i manjka sredstava, a još više potpune ambivalentnosti hrvatske države prema iseljeništvu, ne ispunjavaju niti minimalne potrebe kod pružanja usluga hrvatskim iseljenicima.
Uništavanje hrvatske diplomacije
Ovo što ću sada reći je moje osobno stajalište. Dame i gospodo, posebnu osudu za uništavanje hrvatske diplomacije u Australiji u od njezinog dolaska na mjesto ministrice vanjskih i europskih poslova zaslužuje Vesna Pusić. Detaljnije o tom uništavanju hrvatske diplomacije, u kojoj vlada politika podobnih i nepodobnih diplomata tj. vaših i naših,  bit će objavljeno u cjelovitom tekstu.
Boljkovac: »Emigraciji čast, ali ne vlast«
Danas želim podsjetiti i na izjavu prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koju je dao u intervju Nedjeljnoj Dalmaciji, 25. ožujka 1993. godine, u kojoj je Boljkovac, napadajući tzv. antifašističke snage u Hrvatskom saboru, rekao sljedeće: »Treba se držati onoga što kaže njemački novinar Carl Gustaf Ströhm – emigraciji čast, ali ne i vlast. Emigracija je časno napravila svoj posao, uz neke izuzetke, ali još 2,5 milijuna Hrvata ne sudjeluje u obrani i izgradnji Hrvatske«.[11]
Na taj napad Boljkovca na hrvatsko iseljeništvo, koje on i tada naziva emigracija, kao i na povratnike iz iseljeništva, na moju inicijativu 12 Hrvata povratnika iz iseljeništva dalo je izjavu, koju su, između ostalih potpisali i prof. Vinko Nikolić,[12] dr. Zdravko Sančević, Ante Beljo, prof. Kazimir Katalinić, Ivo Butković, Tomislav Bošnjak. Izjava, u kojoj smo prosvjedovali protiv kampanje koja se u Hrvatskoj provodi protiv Hrvata povratnika iz iseljeništva i zbog toga što se nas povratnike iz iseljeništva naziva ustaškom emigracijom tj. dobro poznatoj udbaškoj terminologiji prošlog i propalog diktatorskog srpsko-jugoslavenskog režima, za kojim u Hrvatskoj još uvijek neki žale, objavljena je u svim važnijim dnevnim listovima u Hrvatskoj 15. svibnja 1993.
No sada želim preći na zapravo najvažni pokazatelj stvarnog institucionalnog tj. političkog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Da bi bilo koja država uredno funkcionirala potrebne se razne djelotvorne državne institucije, među kojima su najvažnija ministarstva za pojedina područja. Da bi država vodila računa o svojoj sigurnosti mora imati vojsku i ministarstvo obrane, da bi osigurala red i mir unutar države, mora imati Ministarstvo unutarnjih poslova i pravosuđa, za zaštitu državnih interesa na međunarodnom polju, potrebno je ministarstvo vanjskih poslova, pa zatim ministarstvo, gospodarstva, zdravstva, obrazovanja, samo da nabrojim neke. U tom kontekstu sve više država u današnjem globaliziranom svijetu ima i ministarstvo za dijasporu tj. iseljeništvo.
(Ne)institucionalan odnos prema Hrvatima u svijetu
Na ovom mjestu želim kratko prikazati možda onaj najvažniji dio koji pokazuje kakav je bio i ostao odnos institucionalni Republike Hrvatske tj. njezinih političkih elita prema hrvatskom iseljeništvu i njegovoj važnosti za gospodarski i društveni razvoj naše domovine. Usprkos svim očekivanjima i stvarnim potrebama Hrvatska da se nakon ratnog razaranja što prije gospodarski oporavi, Hrvatska je, što se tiče odnosa sa svojom dijsporom, kontinuirano išla u suprotnom smijeru od pozitivnih i uspješnih svjetskih trendova.
U izvješću Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije za 1966. godinu koje je podnio na zajedničkoj sjednici obaju domova Hrvatskog sabora 22. siječnja 1997. godine, predsjednik Tuđman je, između ostalog, na temu odnosa Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva rekao i sljedeće. »Naš je trajni nacionalni i gospodarski interes poticati povratak isljenika i njihova ulaganja u sve oblike života u Hrvatskoj... isto tako smatram za potrebno ponoviti: treba odlučno uklanjati sve formalne i birokratske smetnje bržem povratku i uklapanju iseljenika u sveukupni život Domovine«,[13] rekao je Tuđman.
Tako je govorio i mislio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je bio vrlo svjestan važnosti hrvatskih iseljenika za dugoročan gospodarski i društveni razvoj Hrvatske. No, ja ću sada na vrlo jednostavan i razumljiv način pokušat, možda po prvi puta na ovako značajnom javnom skupu, prikazati da je stvarni razvoj institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema iseljeništvu od početka  stvaranja hrvatske države išao u gotovo potpuno suprotnom smjeru od citiranog stajališta i razmišljanja predsjednika dr. Franje Tuđmana 
Ministar u Vladi 1991.: »Ako dođu oni izvana sve će nas poubijati«
Krenimo od formiranja prve Vlade Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine. U prvoj Vladi u kojoj je predsjednik bio Stjepan Mesić, mjesto ministra u Vladi zaduženog za iseljeništvo, ali bez lisnice, dobio je do tog vremena u iseljeništvu malo poznat povratnik iz Kanade Gojko Šušak. Ta je vlada trajala manje od tri mjeseca, od 30. svibnja 1990. do 24. kolovoza 1990. godine. Šušak je za obavljanje tog važnog poslao imao na raspolaganju samo jednu tajnicu, a ne ministarstvo kako se moglo očekivati s obzirom na tadašnju neosporno ključnu ulogu i važnost hrvatskog iseljeništva u stvaranju hrvatske države. Iako je na vlasti bila Hrvatska demokratska zajednica, koju je hrvatsko iseljeništvo svesrdno pomagalo u predizbornoj kampanji u travnju i svibnju 1990. godine, bila je to zapravo najava stvarnih namjera i budućih politika i institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Predsjednik Tuđman je tu gotovo bio nemoćan, jer su oko njega glavnu riječ imale osobe, kao što su Mesić, Manolić, Boljkovac (a u pozadini Perković), koji su živjeli u velikom strahu od tzv. ustaša iz emigracije. Dok sam bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednog dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidno uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva koji je već s vrata viknuo: »Zvonko (dr. Šeparović, koji takav strah nije nikada pokazivao), ako dođu one ustaše izvana sve će nas sve poubijati«.
Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. godine na čelo Vlade dolazi Josip Manolić, a Gojko Šušak ostaje i dalje ministar u Vladi bez lisnice, ali uz malo veći broj suradnika. Dakle, ni u vrijeme kad je već počela velikosrpska i jugoslavenska agresija na Hrvatsku i kad je bila potrebna puna mobilizacija hrvatskog iseljeništva i povezanost između ugrožene Hrvatske i hrvatske dijaspore, sve ostaje samo na tome da se hrvatsko iseljeništvo samoinicijativno pokrene i organizira, i ono je to učinilo na veličanstven i posebno uspješan način. Organiziranosti hrvatskog isljeništva tada se čudio cijeli svijet. S dašanje distance i kasnijih događaja na hrvatskoj političkoj i gospodarskoj sceni, možda nije ni iznenađujuće što Hrvatska nije dobila ministarstvo za iseljeništvo u vrijeme dok su na čelu Vlade RH bili Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić i Nikica Valentić.
Sedamnaestoga srpnja 1991. godine za predsjednika Vlade dolazi Franjo Gregurić, koji na toj dužnosti ostaje do 12. kolovoza 1992. godine. Dva tjedna nakon dolaska Gregurića na čelo Vlade Šušak je 2. kolovoza 1991. i formalno imenovan ministrom iseljeništva, što znači da se nakon počinje proces osnivanja cjelovitog ministarstva iseljeništva. No, zbog teške ratne situacije, Šušak je mjesec i pol dana kasnije, 18. rujna 1991. godine imenovan za ministra obrane, koje nakon toga na neki način djelovalo i kao neformalno ministarstvo iseljeništva, jer nitko nije imenovan na njegovo mjesto sve do 2. prosinca 1991., kad je za ministra iseljeništva imenovan bivši član Hrvatskog narodnog vijeća u iseljeništvu dr. Zdravko Sančević.
Ministarstvo iseljeništva na čelu s dr. Sančevićem trajalo je samo osam mjeseci, do imenovanja Hrvoja Šarinića za predsjednika Vlade 12. kolovoza 1992. godine, kad on ukida Ministarstvo iseljeništva, a dr. Sančević odlazi na mjesto veleposlanika RH u Bosni i Hercegovini. Kako je bilo moguće da to učini čovjek koji je prije toga bio predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana i osoba od njegovog Predsjednikovog povjerenja? Iz kojih izvora je on imao potporu da je mogao ići kontra barem javno deklariranom stajalištu predsjednika Tuđmana. No, ubrzo će se pokazati, kako Šarinić u toj hrabrosti suprotstavljanja Tuđmanu oko Ministarstva povratka i useljeništva ne će ostati usamljen.
Dok postoji ova Vlada ne ćete imati Ministarstvo povratka i useljeništva"
Šarinić je ostao na čelu Vlade do 3. travnja 1993. godine, kad na mjesto mjesto predsjednika Vlade 3. travnja 1993. dolazi Nikica Valentić, koji je tu dužnost obavljao do 7. studenog 1995. godine. Kao što se moglo očekivati, Valentić ne vraća Ministarstvo iseljeništva, pa čak ne pristaje ni na imenovanje ministra bez lisnice koji bi se brinuo za iseljeništvo.
U vrijeme dok je Valentić bio na čelu Vlade u iseljeništvu se pojavljuju prva razočaranja vezana za negativan institucionalan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu i počinje, u dijaspori, ali u u Hrvatskoj, od strane sve većeg broja povratnika, snažno lobiranje kod predsjednika Tuđmana da se osnuje Ministarstvo povratka i useljeništva. No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad kao rezultat kompromisa za ministra u Vladi, opet bez lisnice i ministarstva, dolazi u hrvatskoj dijaspori, osim u Kanadi, potpuno nepoznat povratnik i mali poduzetnik iz Toronta, Marijan Petrović, koji nije imao potrebne ni političke niti stručne kvalifikacije za to važno mjesto u Vladi. No, takav potez nije bio plod slučajnosti nego savjesnog plana od strane već spomenutih političkih elita da onemoguće ozbiljnije oslananje Hrvatske na hrvatsko iseljeništvo za svoj gospodarski i društveni razvoj.
Na ovom mjestu moram reći nešto što je osobno, ali bez iznošenja tog svjedočanstva i iskustva nemoguće je dobiti sliku koliko su političke elite u Hrvatskoj išle daleko u opstruiranju i sabotiranju samog predsjednika Tuđmana kad je bila riječ o sveukupnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu i velikim potrebama Republike Hrvatske za njezin društveni i gospodarski razvoj.
Pokušaj obnove i reforme Hrvatske seljačke stranke
Iako sam do tada imao visoke dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova i sigurnu diplomatsku karijeru ispred mene, zbog razočaranja u kojem je pravcu Hrvatska išla u gospodarskom i svakom drugom pogledu, a posebno zbog pljačke i korupcije koja već onda bila evidentna, u listopadu 1994. godine dao sam otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova i do srpnja 1995. godine i cijelosti sam se posvetio radu da se Hrvatsku seljačku stranku, najveću hrvatsku demokratsu stranku u povijesti hrvatskog naroda, pretvori u ozbiljnu hrvatsku domoljubnu stranku koja će biti korektiv Hrvatskoj demokratskoj zajednici i koja neće dozvoliti, da se nakon, prijeg ili kasnijeg, odlaska HDZ-a na političku pozornicu u Hrvatskoj vrate projugoslavenski hrvatski komunisti. Prije toga sam predsjedniku Tuđmanu, s kojim sam uvijek bio u odličnim odnosima od našeg susreta u Hamiltonu, Kanada, 25. Studenog 1989. godine i dugog razgovora u kući predsjednika HSS-a za Kanadu, Ivana Korena, otvoreno rekao »da kad bi se tvornica automobila Ford u Australiji (u kojoj sam jedanaest godina radio kao koordinator za zapošljavanje, pregovore sa sindikatima itd.) financijski i gospodarski neodgovorno ponašala kao što se ponaša hrvatska država, Ford bi za šest mjeseci bankrotirao«.
Suradnja bivših komunista u HDZ-u i HSS-u
Na žalost, zbog suradnje bivših komunista u HDZ-u i u HSS-u, taj projekt je propao i nakon što sam potrošio svu ušteđevinu koju sam imao našao sam se na ulici, bez posla i sredstava za život. U takvoj situaciji došao sam u dilemu: vratiti se u Australiju, gdje se godinu dana ranije vratila moja obitelj, ili ostati u Hrvatskoj i dalje se boriti za ideale i Hrvatsku za koju smo se, usprkos svim opasnostima, desetljećima borili i zalagali u iseljeništvu?
Na kraju sam se odlučio ostati u Hrvatskoj i obratio sam se ministru Marijanu Petroviću koji je imao ured u Banskim dvorima, ali, kao i Gojko Šušak 1990. godine, imao je samo jednu tajnicu. Rekao sam Petroviću da mu mogu pomoći u njegovom uredu i da se možemo zajedno boriti za stvaranje Ministarstva povratka i useljeništva. Ovdje želim izraziti posebnu zahvalu pokojnom ministru Petroviću koji je prihvatio taj moj prijedlog i ja sam, zajedno s jednim povratnikom iz SAD-a. Počeli smo, u Banskim dvorima, normalno raditi u Uredu ministra Petrovića, koji je odmah na početku, kako nam je rekao, tražio od predsjednika Vlade Nikice Valentića da nas dvojicu zaposli u svojem uredu. No, nakon dva tjedna Petrović nam je osjetno razočaran rekao: »Dečki žao mi je, ali predsjednik Vlade je rekao kako je uvedeno zamrzavanje primanja ljudi u državnu upravu i ne mogu vas zaposliti«.
Povratnik iz SAD-a odmah je otišao iz Petrovićevog ureda. No, ja nisam htio odustati i rekao sam Petroviću sljedeće: »Marijane, meni je potpuno jasno o čemu se radi. Oni ne žele da se stvori i razvije djelotvorno i snažno Ministarstvo povratka i useljeništva. Ja ne ću odustati. Ako mi dadeš priliku da tebi pomognem u stvaranju ministarstva, ja sam spreman besplatno raditi u tvojem uredu još pet mjeseci. Nemam novaca za život, ali ću posuđivati i ne želim da uspije njihov pakleni plan i urota protiv hrvatskog iseljeništva«.
Iako nije bio posebno hrabar čovjek, Petrović me ugodno iznenadio njegovim odgovorom da kod njega mogu ostati i raditi koliko dugo želim. Tako sam od početka kolovoza 1995. godine, pa sve do 1. siječnja 1996. godine radio puno radno vrijeme u uredu ministra Petrovića bez plaće. Na posao sam dolazio redovno svaki dan i uglavnom radio deset do dvanaest sati na dan. Pisao sam ministrove dopise, iz ureda sam slao dopise na službenom zaglavlju s mojim potpisom, i pisao sam program za ministarstvo povratka i useljeništva za koje sam bio duboko uvjeren da je potrebno Hrvatskoj. Išao sam često na konzultacije u Sabor s pojedinim zastupnicima koji su nam bili skloni, izdavao priopćenja za javnost, a cijelo to vrijeme nisam bio službeno zaposlen u Kabinetu ministra Petrovića niti u Vladi Republike Hrvatske, niti sam za taj moj rad dobio jednu jedinu kunu. Nitko me nije pitao Ante imaš li ti od čega živjeti. Dakle, radio sam volonterski i bez plaće, jer me tadašnja Valentićeva vlada nije htjela zaposliti.
U tom sam razdoblju znao popiti kavu s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević i rekao doslovce sljedeće: »Ante, zašto gubiš vrijeme. Vjeruj mi, prema onom što ja znam, dok bude postojala ova Vlada nikad ne će biti odobreno stvaranje tog vašeg Ministarstva povratka i useljeništva«. Na žalost, bio je sasvim u pravu.
I onda je došlo do prekoreta. Dvadeset i devetog listopada 1995. godine održani su izbori za Sabor Republike Hrvatske, na kojima je ponovno pobjedio HDZ (45 %) i Nikica Valentić odlazi s mjesta predsjednika Vlade 7. studenog 1995., a na njegovo mjesto dolazi Zlatko Mateša. Za razliku od Nikice Valentića, koji se izvan očiju javnosti često suprotstavljao predsjedniku države dr. Tuđmanu, i koji nije dozvolio osnivanje Ministarstva povratka i useljeništva, Zlatko Mateša je morao popustiti pod pritiskom predsjednika Tuđmana i lobiranja hrvatskog iseljeništva kao i povratnika u Hrvatsku. 
Konačno 13. studenog 1996. osnovano je Ministarstvo povratka i useljeništva. Ja sam u međuvremenu od 1. siječnja 1996. godine bio i službeno zaposlen u Uredu ministra Petrovića kao savjetnik u Vladi. No ni tada, niti do danas nisam nikada bio plaćen za rad koji sam svakodnevno uredno obavljao u Vladi tj. Uredu ministra Petrovića od početka kolovoza 1995. godine do 1. siječnja 1996. godine.
Na žalost nakon vrlo dobrog početka rada tog ministarstva, dvije godine nakon njegovog osnivanja ponovno su na scenu stupile one iste snage koje su  ranije sprječavale njegovo osnivanje. S vremenom se pokazalo da ministar Petrović nije bio dorastao važnosti vođenja tako važng ministarstva. Nisu prošle brojne inicijative i pokušaju da se zakonski regulira status i prava iseljenika i povratnika. Taj je zakon, kojeg smo mi priredili u Ministarstvu povratka i usljeništva, mjesecima stajao u ladici jednog ministra u Vladi. Uplašene da bi taj zakon mogao široko otvoriti vrata povratku hrvatskih iseljenika, na scenu su stupile već spomenute hrvatske gospodarske i političke elite koje su se ranije protivile uspostavi Ministarstva povratka i useljeništva.
Umjesto ministra Petrovića Mateša smjenjuje mene, a zatim ukida i Ministarstvo
Nakon što je predsjednik Tuđman već bio donio odluku da treba smijeniti ministra Petrovića i na njegovo mjesto dovesti osobu s daleko većim političkim utjecajem, znanjem i autoritetom, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, umjesto ministra Petrovića predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio je mene s dužnosti pomoćnika Ministra povratka i useljeništva, a Marijan Petrović je ostao voditi ministarstvo u kojem je bilo sve više nezadovoljnika. Godine 1997., kao pomoćnik ministra, napravio sam prijedlog programa (intervju o tome objavljen je u Glasu Slavonije) o tome kako je moguće u Hrvatsku u pet godina vratiti trideset tisuća obitelji iz cijeloga svijeta, koje bi u Hrvatsku donijele 10 milijardi maraka u gotovini, što bi bila velika injekcija za razvoj hrvatskog gospodarstva. Pokojni ministar Petrović mi je nakon jednog sastanka u Vladi vrlo oštro rekao: »Ante, naređujem ti da taj program nikada više ne spominješ u medijima i javnosti«.Ministarstvo povratka i useljeništva ukinuto je nešto više od godinu dana kasnije, u svibnju 1999. godine i pripojeno Ministarstvu razvitka, iseljeništva i obnove, koje je vodio ministar dr. Jure Radić. U tom ministarstvu je od 18. svibnja 1999. godine do odlaska HDZ-a s vlasti 27. siječnja 2007. godine postojala Uprava za iseljeništvo, koju je vodio državni tajnik Marin Sopta.
Poslije smrti prvog predsjednika RH dr. Tuđmana u prosincu 1999. godine i dolaska lijeve koalicije na vlast u Hrvatskoj u siječnju, počinje još siromašnije razdoblje institucionalne suradnje između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, koje, s većim ili manjim intenzitetom traje sve do danas, dakle punih 14 godina.
U Vladi Ivice Račana, od 27. siječnja do 23. prosinca 2003. godine institucionalni odnos RH prema hrvatskom iseljeništvu sveden je na jedan mali Odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je bio smješten izvan sjedišta ministarstva i koji je više služio za transfer politički ili drugačije nepoželjnih djelatnica i djelatnika u MVP-u iz raznih važnih odjela u Odjela za iseljeništvo koji je imao potpuno marginalnu ulogu u MVP-u.
Dolazak dr. Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 23. prosinca 2003. godine dočekan je s velikom euforijom kako u Hrvatskoj tako i, a možda i još više, u hrvatskom iseljeništvu, jer je tadašnji predsjednik Vlade i sam dugo godina živio Austriji, u jednoj vrsti iseljeništva. Malo tko je mogao i sanjati, a kamo li predviđati da će to biti jedno od najgorih razdoblja u povijesti mlade hrvatske države kad je riječ o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. No, moje ikustvo s dr. Sanaderom upućivalo me na oprez.
Mate Granić nije želio imati veći broj povratnika u MVP-u
U vrijeme dok je dr. Sanader 1992. godine bio zamjenik ministra vanjskih poslova, dr. Mate Granića, obavljao sam dužnost načelnika Odjela za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova.  Na kolegijima Ministarstva uporno sam i redovno tražio veće angažiranje Hrvata iz dijaspore u radu Ministarstva vanjskih poslova. Kad sam mu već dosadio s tim pitanjima, dr. Sanader, s kojim sam u tom vremenu vrlo korektno surađivao, na jednom sastanku oštro me je prekinuo sljedećim riječima: »Ma daj Ante, dosta mi je slušanja o tom tvojem iseljeništvu«. Još negativniji odnos prema Hrvatima iz iseljeništva imao je ministar vanjskih poslova Mate Granić. Prof. dr. Zvonimir Šeparović, koji je bio ministar vanjskih poslova od 31. srpnja 1991. do 27. svibnja 1992. bio je jedini ministar vanjskih poslova, u moje vrijeme, koji je vrlo rado i često u svom kabinetu primao hrvatske iseljenike, bez obzira na njihov status ili zemlju u kojoj su živjeli. Kao glasnogovornik MVP-a, s dr. Šeparovićem sam obišao značajan broj glavnih gradova europskih zemalja u kojima je ministar znalački i odlučno lobirao za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Mesić u Šangaju: »Ante, pa zašto si se ti vratio u Hrvatsku iz onako lijepe zemlje kao što je Australija«.
Ovdje želim iznijeti i nevjerojatno pitanje koje mi je tijekom službenog posjeta Kini 13. svibnja 2002. godine pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva RH, postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka postavio mi je slijedeće direktno pitanje: »Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku«?
Bio sam jako šokiran i žalostan zbog tog pitanja. Mesić je dobro znao što sam u Hrvatskoj radio od 1990. godine i zašto sam se vratio. Ja sam mu samo kratko odgovorio: »Gospodine predsjedniče, pa Vi najbolje znate zašto sam se vratio«. Jedno poglavlje moje knjige nosit će naslov – Zašto sam se vratio u Hrvatsku?
Na žalost, ne samo da dr. Sanader i HDZ nisu u razdoblju od 23. prosinca 2003. godine do 1. srpnja 2009. godine, kad je dr. Sanader odstupio s mjesta predsjednika Vlade, obnovili toliko nužno potrebno Ministarstvo povratka i useljeništva, nego su Odjel za iseljeništvo u MVP-u, koji je postojao u Vladi Ivice Račana, na početku sveli na još nizu razinu. Ovdje imam kopiju organizacijskog ustrojstva cijelog Ministarstva vanjskih poslova od 3. ožujka 2004. godine u kojem postoji kućica za Odjel za iseljeništvo, ali bez upisanog i jednog jedinog djelatnika. Taj zastrašujuće nerazuman, neshvatljiv i negativan odnos prema hrvatskom iseljeništvu nastavljen je sve do kraja zadnjeg vladanja HDZ-a tj. do 23. prosinca 2011. godine.
Ipak potrebno je naglasiti da je pred konac mandata Jandanke Kosor u 2011. godini donesen Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, koji je postao dobra podloga za nastavak rada Vlade Zorana Milanovića kad je riječ o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu.
Kod vodećih hrvatskih stranaka nema razlike u politici prema iseljeništvu
Da samo vrlo kratko vidimo što je od 23. prosinca 2011. godine u odnosu na institucionalnu politiku učinila koalicijska vlada predsjednika Vlade Zorana Milanovića i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić.
boljkovac puhovski raskovic perkovic
Josip Boljkovac, Josip Perković, Žarko Puhovski i Jovan Rašković 1989. godine na "dogovoru" kako dalje!
Na temelju maloprije spomenutog Zakona, Vlada RH je 9. svibnja 2012. godine osnovala Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u kojem danas, koliko mi je poznato, radi oko tridesetak osoba. Uredom upravlja predstojnica mr. Darija Krstičević, u položaju zamjenika ministra. Vlada je u lipnju 2013. godine osnovala Savjet za Hrvate izvan Hrvatske i imenovala članove koji bi trebali pomagati u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Hrvatske. U Savjet su imenovane ukupno 82 osobe iz redova hrvatskih manjina, hrvatskog iseljeništva, te Bosne i Hercegovine i kao predstavnika državnih tijela Republike Hrvatske.
Nažalost, Državni ured za Hrvate izvan domovine, što nikako nije odraz manjka sposobnosti, stručnosti, domoljublja, volje i želje osoba koje vode taj Ured i koje tamo rade, samo je privjesak ostalim ministarstvima i drugim državnim institucijama. Ured nema nikakve stvarne moći kad je riječ o dubinskoj i strateškoj promjeni odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu, niti ima moć i pristup najvažnijim medijima u Hrvatskoj koji su imali glavnu ulogu u stvaranju negativnog imidža o hrvatskom iseljeništvu, i bez čijeg totalnog zaokreta i pozitivnog angažmana prema pitanju hrvatskog iseljeništva nije moguće promijeniti sedamdeset godina sustavno izgrađivanu i nametanu negativnu sliku o Hrvatima u u iseljeništvu 
Usprkos određenim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i broju djelatnika, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, nema u državnoj upravi onu težinu i onaj autoritet koji je za tako važnu djelatnost potreban. Ured se zbog toga uglavnom bavi poslovima kao što su stipendije, financiranje kulturnih projekata u iseljeništvu izdavanje nekih publikacija, plaćanjem putovanja i drugim važnim, ali ne i ključnim tj. strateškim tj. političkim, gospodarskim, investicijskim i demografskim (povratak, itd.) pitanjima u odnosima RH s hrvatskim iseljeništvom. 
Ministar za povratak i useljeništvo mora biti ključna osoba u Vladi RH
Ukoliko Ured i priprema neke ključne strateške preporuke i prijedloge za Vladu, oni u javnosti nisu vidljivi. Zašto? Pa zato što za razliku od velikog broja država u svijetu, Hrvatska nema Ministarstvo povratka i useljeništva. Nema ministra zaduženog za iseljeništvo koji sjedi ne samo na sjednicama Vlade, nego po, važnosti koje danas iseljeništvo ima, i ministar koji bi trebao biti jedan od potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske.
Naravno, Hrvatska nema ni Vladu, niti premijera Vlade, ni ministra vanjskih poslova, a još manje predsjednika države, koji bi svojim neospornim autoritetom podržavali  pozitivnu politiku prema hrvatskom iseljeništvu i koji bi rušili sve birokratske prepreke koje stoje na putu povratka Hrvata iz svijeta u Hrvatsku. Na primjer u Armeniji, koja ima tri milijun stanovnika i oko tri milijuna iseljenika, ministar za dijasporu je drugi po važnosti dužnosnik u Vladi Armenije, odmah iza predsjednika vlade.[14]
Hrvatske političke elite i dalje protiv povratka sposobnih Hrvata i Hrvatica iz svijeta
Da u Hrvatskoj imamo političke elite koje čvrsto stoje iza na papiru napisanih riječi u Zakonu o Hrvatima izvan Republike Hrvatske, onda bi nam možda bio dovoljan i sadašnji državni ured, čiji bi rad pomagalo svako ministarstvo i sve lokalne vlasti diljem Hrvatske, od županijskih, do gradskih i općinskih. No, mi imamo političke elite koju su u zadnje vrijeme uvele nekoliko drakonskih, ali i financijski besmislenih i pljačkaških zakona prema iseljenicima, kao što je porez na inozemne mirovine i  najava uvođenja Zakona o prebivalištu tj. osobnim iskaznicama itd.
Zbog kratkoće vremena ovdje nisam u mogućnosti napraviti duži osvrt na djelovanje Hrvatske matice iseljenika i Saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske. O djelovanju Hrvatske inozemne pastve u iseljeništvu govorit će kasnije fra Josip Bebić. Kad je riječ o djelovanju Inozemne pastve onda se mora otvoreno reći da je to jedini svijetli primjer desetljetne brige i pozitivnog djelovanja jedne javne institucije prema Hrvatima diljem svijeta 
O Matici je danas ipak potrebno reći da su, osim početkom 90-ih godina, i toj instituciji podrezana krila u financijskom i kadrovskom smislu, i da se zbog utega prošlosti Matica nije mogla nametnuti hrvatskom iseljeništvu kao adekvatna zamjena za ukinuto Ministarstvo povratka i usljeništva.
Zakazao i Odbor za iseljeništvo u Saboru RH
Puno se nade ulagalo i u Odbor za iseljeništvo u Saboru RH, koji kontinuirano traje već više od 15 godina. Nažalost, ni taj Odbor, iako se radi o izabranim saborskim zastupnicima nije mogao promijeniti odnos snaga na hrvatskoj političkoj i gospodarskoj pozornici na kojojoj je prevladavalo Boljkovčevo geslo: »Emigraciji čast, ali ne i vlast«. Tako da su i mnogi zastupnici u tom Odboru, zbog stranačke discipline, glasovali u više navrata da se broj zastupnika iz dijaspore smanji s početnih 12 na današnja tri zastupnika. U Saboru se kontinuirano dižu ruke za Zakone koji sve više udaljavaju hrvatsko iseljeništvo od Domovine. Već godinama zahtjevi za stjecanje hrvatskog državljanstva preko hrvatskih diplomatskih predstavništava ne tako rijetko traju i od dvije do tri godine.
Posebno velike prepreke za stjecanje hrvatskog državljanstva postavljene su za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, koji su se iselili prije raspada Titine Jugoslavije. Zar je onda čudno, što u Australiji, gdje ima najmanje dvjesto tisuća Hrvata prve, druge i treće generacije, samo njih sedam tisuća ima hrvatsko državljanstvo i pravo glasovanja na izborima u Republici Hrvatskoj.
Hrvatska je danas jedna od rijetkih država s velikom dijsporom koja nema ministarstvo povratka i useljeništva.
Zbog masovnog iseljevanja iz Hrvatske u SAD-e u zadnjem dijelu XIX. i početkom XX. stoljeća, 1903. godine, hrvatski književnik, filozof, glavni tajnik Matice Hrvatske i zastupnik u Hrvatskom saboru dr. Ante Radić je u listu Dom 1903.godine napisao, citiram: »da bi bilo sasma u redu da hrvatska vlada stvori poseban odjel ili ministarstvo za Hrvate izvan hrvatske države. A posla bi to ministarstvo imalo puno. Koliko bi brige trebalo samo samo za ono 300.000 Hrvata što žive u Americi«,[15] završetak citata. Dakle, prije 110 godina, kad smo imali puno manje iseljenika, postojala je u Hrvatskoj veća spoznaja o potrebi osnivanja ministarstva za hrvatsko iseljeništvo nego danas kad imamo najmanje tri milijuna iseljenika diljem svijeta.
Strah od hrvatskih domoljuba i sposobnih ljudi
Za razliku od drugih država čiji su čelni ljudi već davno prepoznali potencijal i važnost njihovih dijaspora, usudim se reći da mi danas u Hrvatskoj imamo čelne ljude koji s Hrvatima u dijaspori rađe vode svjetonazorsku svađu i rat nego dijalog kako i na koji način najbolje iskoristiti golemi potencijal hrvatskoj isljeništva za razvoj Hrvatske. Ali ono što je najtragičnije i što je najveća prepreka ne samo za prepoznavanje potencijala hrvatskog iseljeništva, nego i za razbijanje otpora prema hrvatskom iseljeništvu, hrvatska ima političke i gospodarske elite koje u hrvatskom iseljeništvu možda više ne vide samo "ustašku emigraciju".
Oni što oni danas vide u dijaspori su u visokom postotku sposobne, stručne, iskusne, odgovorne, visoko obrazovane, u svijetu ugledne ljude, i k tome još i ljude s velikim domoljubnim nabojem, koji bi, ako bi se otvorila vrata za njihov dolazak u Hrvatsku, ugrozili sadašnje hrvatske političke, gospodarske i intelektualne elite. Te nenarodne elite našu domovinu Hrvatsku tretiraju kao selo u kojem oni mogu biti na čelu i ispunjavati njihove osobne tj. obiteljske egzistencijske potrebe, a ne želi vidjeti Hrvatsku koja je bogata, koja je razvijena, i koja je konkurentna u sve kompetetivnijem svijetu u znanju i proizvodnji, inovativnosti i obrazovanju.
Zdravko-Sancevic
Zdravko Sančević
Kad je riječ o institucionalnom odnosu prema svojem iseljeništvu onda svi pokazatelji neumoljivo pokazuju kako Hrvatska vodi politiku koja je sasvim suprotna od pozitivnih svjetskih trendova.
Mi hrvatski iseljenici i povratnici iz iseljeništva jednako smo odgovorni
Bio bi veliki propust da danas ovdje otvoreno ne kažem kako smo mi i koji smo bili iseljenici i politički emigranti i koji smo se od samog početka stvaranja samostalne hrvatske države vratili u Hrvatsku također djelomično odgovorni za ono što se danas događa u Hrvatskoj. Naravno, to nije tema ovog predavanja i o tome ću puno više reći na drugim mjestima.
Danas je dovoljno samo napomenuti da se u Hrvatsku nakon prvih slobodnih izbora u travnju 1990. godine i proglašenja hrvatske samostalnosti 25. lipnja 1991. godine vratio premalen broj hrvatskih iseljenika, što je bilo nužno da bi se značajnije moglo utjecati na sprječavanje scenarija koji se kasnije dogodio i zbog kojeg smo danas kao narod i država u tako teškoj i opasnoj situaciji. Isto tako mora se reći, osim u iznimnim slučajevima, mi koji smo se vratili u Hrvatsku odmah na početku bili jednako podijeljeni kao što smo to bili u političkoj emigraciji i uglavnom smo, čast iznimkama, vodili računa o vlastitom probitku, a ne za osnaživanje iseljeničkog političkog i gospodarskog lobija u Hrvatskoj, što je legitimno u svim demokratskim državama na svijetu.
Najveći postotak odgovornosti za tu kapitalnu grešku snose oni povratnici koji su stvorili kanadski lobi povratnika tj. pojedinci iz Kanade koji su ljubomorno čuvali njihove stečene pozicije. O imenima ću progovoriti u mojoj knjizi. Što se pak mene osobno tiče, ono kratklo vrijeme dok sam imao kakav takav utjecaj, zaposlio sam u Ministarstvu vanjskih poslova, i na drugim mjestima, određen broj ljudi iz Australije koji mi ne samo nisu bili osobni prijatelji, nego su bili članovi političkih organizacija koje nisu imale veliko mišljenje o Hrvatskoj seljačkoj stranci u kojoj sam imao razne dužnosti u Australiji. Dapače, početkom 90-ih godina iz Melbournea su dolazili pojedini istaknuti članovi hrvatske zajednice koji su indirektno ili direktno tražili od predsjednika Tuđmana da me otpusti iz svojeg ureda, jer nisu mogli podnijeti da budem blizu predsjednika Tuđmana, koji me je spasio od mnogih progona, kako udbaškog podzemlja u Hrvatskoj, tako i nekih visokih dužnosnika koji su, kako se kasnije, doznalo, imali sumnjivu prošlost u Titinoj komunističkoj Jugoslaviji.
Do 1990. možda naša najveća grješka bila je u u tome što je iseljeništvo naivno, ali i zbog nedovoljne informiranosti, vjerovalo da će hrvatske domovinske elite biti sposobne voditi i urediti hrvatsku državu prema uzoru država u kojima smo živjeli. Iseljeništvo je Hrvatskoj dalo blank tj. otvoreni ček na svim područjima, bez bilo kakvog prava i mogućnosti da za naš veliki doprinos u sudjelovanju stvaranja hrvatske države, imamo kakav takav mehanizam utjecaja na ono što se u Hrvatskoj događa. No, o velikoj odgovornosti, odnosno nesnalaženju hrvatske političke emigracije i cijelog iseljeništva za današnje stanje u Hrvatskoj pripremam poseban esej.
Na kraju želim citirati izjavu uzoritog kardinala Josipa Bozanića, koji je prije nekoliko dana u razgovoru za Večernji list rekao: »U Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti«. Dakle, svi smo na osobnoj razini odgovorni za ovo što nam se u društvu i državi danas događa.
 Usprkos svemu i svima, Hrvatska će opstat i kad nas ne bude.
Ovo izlaganje ipak želim završiti s pozitivnim porukom. Hrvatski je narod jedan od najraseljenijih naroda. Danas bi se uistinu moglo reći da nad hrvatskon narodom, koji živi u svim dijelovima svijeta, nikada ne zalazi sunce. U ovim vrlo teškim vremenima duboke gospodarske, političke, duhovne i moralne krize sve se češće postavlja pitanje hoćemo li kao narod opstati? Svjestan sam da u domovinskoj Hrvatskoj, za razliku od iseljene Hrvatske, još uvijek ne vidimo sunce na kraju mračnog tunela. No, nemojmo dozvoliti da se ta sumnja pretvori u paklenu želju da hrvatski narod uistinu propadne. Od ove današnje i svake druge pogibelji hrvatski narod u domovini i iseljeništvu neće nitko drugi spasiti osim nas samih. Sve dok u sebi osjećamo da u nama živi hrvatska duša i dok ona u nama zaista živi, živjet će vječno i hrvatski narod i on ne će propasti.
Bilješke:
[1] The Jerusalem Post, 19. siječnja 2014.
[2] Lovorka Čoralić, Barani u Mlecima, str. 43., Dom i Svijet, Zagreb, 2006.
[3] Dr. Antun Radić, Dom, 1903. godine
[4] Stjepan Radić , Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći, Slavenska knjižara Stjepana i Marije Radić, Zagreb, 1913.
[5] Stjepan Radić, Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći...
[6] Dr. Mahalingam, India’s Diaspora Policy and Foreign Policy, 21 October 2013.
[7] Wang Qian, What have overseas Chinese contributed to China in past 30 years.
[8] V. Suryanarayan, People's Republic of China's Policy towards Overseas Chinese, South Asia Analysis Group, 7/11/2012, www.southasiaanalysis.org/node/1044
[9] www.mindiaspora.am
[10] Lizagashi, Kosovo Diaspora, The Staregy on Diaspora and Migration, 5 September 2013., www.kosovodiaspora.org/201309/05
[11] Fašistički juriš pripada prošlosti, Nedjeljna Dalmacija, 24. III. 1993., str. 7.-8.
[12] Izjava Hrvata povratnika iz isljeništva – Želimo biti živi most, Večernji list, 15. V. 1993., str. 4.
[13] Bilten Ministarstva povratka i usljeništva, br. 1. siječanj 1997., str. 2.
[14] www.mindiaspora.am
[15] Dr. Antun Radić, Dom, 1903.

Mr. sc. Antun Babi

Davor Butković – sramota novinarske struke

Hrvatska je, na žalost, neodgovorno društvo. O tome je progovorio i kardinal Bozanić ponavljajući, ali s novim sadržajem, svoju staru čuvenu izjavu o grijehu struktura. Bozanić drži 'da nepostojanje kulture odgovornosti i neadekvatan institucionalni poredak omogućuje korupciju, kriminal, nepotizam, mito, neplaćanje poreza, neplaćanje obveza prema radnicima i dobavljačima, reketarenje, bilo ono preko medija ili na druge načine, i niz drugih zala koji uništavaju budućnost naše države i našega naroda'. Bozanić s pravom apelira i traži cjelovite institucionalne promjene i razvijanje kulture odgovornosti.
Pokušat ću analizirati što se događa u dijelu medija. Hrvatska vlada oprostila je Jutarnjem listu nekoliko stotina milijuna duga što omogućuje da njihovih desetak novinara dobiva mjesečno plaću između 70 i 130 tisuća kuna. Dakle zarađuju na račun poreznih obveznika jer im je država darovala ogroman novac da bi mogli imati takve nezarađene plaće. Što je najgore, ti novinari drže moralne lekcije, lažu, krivotvore, lažno optužuju i vode antihrvatsku politiku.
butkovicDa bih bio konkretan, navest ću primjer jednoga od vodećih novinara Jutarnjega lista Davora Butkovića. Tvrdim da je to novinar koji izmišlja, laže, podmeće, vara i da je prava sramota za hrvatsko novinarstvo. Evo nekoliko dokaza. Davor Butković izmislio je i objavio u novinama intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, a da ga nije vidio, a kamoli s njim razgovarao. Davor Butković poznat je po tome što je lažno optuživao i hrvatske generale, i predsjednika Tuđmana, i Domovinski rat, i hrvatski narod.
Navest ću jedan drastičan primjer. U Jutarnjem listu od 25. kolovoza 2007. godine napisao je sljedeće monstruozne laži:
'Činjenica da je Ante Gotovina u Francuskoj bio višestruko osuđeni kriminalac, nameće još nekoliko iznimno važnih pitanja na koja se ne može odgovarati 'sentimentalizmima'. Prvo, smije li čovjek koji je pljačkao draguljarnice, otimao ljude i iznuđivao novac pod prijetnjom ubojstva uopće nositi generalski čin Hrvatske vojske? Drugo, smije li takav čovjek figurirati kao heroj Domovinskoga rata, kraj tisuća neprijepornih heroja, od kojih su mnogi anonimni? Naime, od vojnika, a osobito od časnika, osim ratnih vještina, očekuje se i pridržavanje i propagiranje određenoga, pozitivnog sustava vrijednosti. Treće, kako će razni političari (ili biskupi) sada objasniti svoje bezuvjetno zalaganje za višestruko osuđivanoga gangstera? Zar metaforom o Savlu i Pavlu? Četvrto, misle li svi oni koji po svaku cijenu brane Gotovinu da netko tko je osuđen za pljačku, otmicu i iznudu doista može predstavljati društveni uzor?'
Na kraju ove sramotne optužnice Davor Butković zaključuje: 'Sada je, nadajmo se, došlo vrijeme da se ta mistifikacija razbije te da o Gotovininoj eventualnoj krivnji za ratne zločine odlučuje jedino sud.'
Laži o Gotovini i Markaču
ante gotovina1I taj novinar, kao i drugi, nije se ispričao kao ni njegov list, nego osam dana nakon oslobađajuće presude i pobjede pravde nastavljaju s antihrvatskom politikom. Oni moraju priznati da su Gotovina i Markač nevini jer je tako konačno Sud presudio, ali i dalje optužuju Oluju, Domovinski rat i hrvatsko državno i vojno vodstvo na čelu s Tuđmanom kao zločinačku organizaciju. I dalje ne odustaju od politike ravnomjerne raspodjele krivnje, ne prihvaćaju da je samo Srbija kriva, a da je Hrvatska nevina.
U redakcijskome komentaru Jutarnji list od 24. studenoga 2012. između ostaloga piše:
'Presuda ne poništava dokaze o brojnim počinjenim zločinima, ne briše otvoreni govor mržnje predsjednika Tuđmana u pobjedničkome vlaku slobode, kao ni diskriminatorske mjere poduzete kako bi se Srbima onemogućio povratak u Hrvatsku. Utoliko su potpuno netočne tvrdnje da presuda generalima skida svaku mrlju s Oluje, odnosno da sudski utvrđena nevinost Gotovine i Markača svake zamjerke i krimena oslobađa i Franju Tuđmana.'
Ide se i dalje pa se tvrdi ako su Gotovina i Markač nevini, onda netko mora biti kriv, što znači da se ne prihvaća istina, da se ne prihvaća da Oluja nije bila zločinački pothvat, da nije bila planirano etničko čišćenje Srba, da pojedinačni zločini u ratu nisu dio planiranoga i provedenoga udruženog zločinačkog pothvata.
GENERALI-NA-SLOBODI-Gotovina-i-Markac-stigli-u-Hrvatsku-Ovo-je-nasa-zajednicka-pobjeda ca large
Podsjećam čitatelje da je Jutarnji list i skupina u kojoj je važan član Davor Butković bila uvjerena da će Gotovina i Markač i hrvatsko vodstvo na čelu sa Franjom Tuđmanom biti proglašeni krivim. Bili su toliko sigurni da su prije presude objavili članak ne sumnjajući u mogućnost oslobađajuće presude da će presuda Gotovini i Markaču i Tuđmanu biti posljednji 'čavao u lijesu' Tuđmanove Hrvatske. Nisu se pomirili s istinom nego i dalje vode antihrvatsku politiku i pokušavaju suprotno presudi Haaškoga suda i dalje optuživati Hrvatsku i stalno tvrde kako bi Tuđmanu bilo suđeno u Haagu da je živ.

Posebno su se okomili na Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini. Zato su kao katastrofu i sudnji dan doživjeli oduševljenje hrvatskoga naroda nakon izlaska s robije Darija Kordića. Darija Kordića u njegovoj je Busovači dočekalo desetak tisuća ljudi, a na zagrebačkoj zračnoj luci nekoliko tisuća oduševljenih ljudi. Velika većina hrvatskoga naroda, i u slučaju Gotovine i Markača, i nakon drastičnih prvostupanjskih presuda nisu otkazali podršku hrvatskim generalima i dalje su ih smatrali nevinima i herojima a ne ratnim zločincima, kako je pisao Butković i njegova ekipa.
Digla se prava hajka protiv Darija Kordića i svih onih koji su ga dočekali kao heroja. To je ponukalo između ostaloga i Davora Butkovića da napiše nove laži i članak koji je nova sramota za hrvatsko novinarstvo. U Jutarnjem listu od 20. lipnja 2014. Davor Butković napisao je članak pod naslovom Slučaj Kordić - tko i zašto u njemu vidi heroja s podnaslovom Dio naših biskupa i dalje podržava podjelu Bosne i Hercegovine.
Da bi se vidjelo o kakvoj se laži, podmetanjima i krivotvorinama radi, navest ću prvi pasus toga članka koji je izmišljotina i laž, koji su bili potrebni Butkoviću za podizanje lažne optužnice ne samo protiv Kordića i biskupa Košića nego i drugih uglednih hrvatskih domoljuba koje je pretvorio u krajnju hrvatsku desnicu.
Evo Butkovićeva opisa događaja koji ne postoji, koji je njegova izmišljotina kao i većina onoga što on piše:
'Prije otprilike dva tjedna, na sam dan povratka Darija Kordića iz austrijskoga zatvora, negdje oko osam navečer zatekao sam se u zagrebačkome restoranu Okrugljak (koji, usput rečeno, obilježava stogodišnjicu osnutka).
Na središnjem dijelu lijepe terase, uz potok, bio je postavljen veliki stol za dvadesetak ljudi. Negdje oko pola devet među prvima je za stol sjeo dr. Miroslav Tuđman. U idućih pola sata skupilo se još ponešto ljudi s hrvatske desnice, uključujući i one koji su toga popodneva dočekali Kordića u zagrebačkoj zračnoj luci. Međutim, četiri sjedalice na čelnome dijelu stola ostajale su prazne. Barem sat vremena nitko od okupljenih nije ništa naručivao, bilo je očigledno da nekoga čekaju. Taj se netko do pola jedanaest, kada sam ja otišao, nije pojavio, pa su prazne stolice na čelu stola zauzele dame koje su prije sjedile sa strane, a konobari su počeli raznositi couverte i točiti vino. Ne znam je li kasnije Dario Kordić došao na večeru, koja je, po svemu sudeći, organizirana njemu u čast, ili su se njegovi podržavatelji i obožavatelji morali zadovoljiti hagiografiranjem Kordićeva političkoga životopisa bez društva nove najveće zvijezde hrvatske radikalne desnice (Kordić je dio te večeri, čini mi se, proveo u zagrebačkoj katedrali). No više je nego zanimljivo, a na žalost i politički značajno, kako je krajnja hrvatska desnica, predvođena pojedinim biskupima, dočekala Darija Kordića.'
Slučajno sam i osobno bio u tom društvu koje na Okrugljaku nije čekalo Darija Kordića i koje se sastalo na poziv istaknutoga hrvatskog gospodarstvenika i dobrotvora iz Australije Marka Franovića. Dakle Butković ponovno laže i izmišlja jer mu je trebao dobar uvod da bi napao ne samo Darija Kordića nego i prof. Miroslava Tuđmana koji uopće nije bio na dočeku Darija Kordića u zračnoj luci.
Njemu istina ništa ne znači

Dario Kordic
U cijelome članku Davor Butković napada Miroslava Tuđmana i njegove suradnike jer navodno Miroslav Tuđman i njegovi suradnici pokušavaju braniti pogubnu politiku Franje Tuđmana koja je za Butkovića 'potpuno neprihvatljiva i kriminalna'. Polazeći od lažne teze da su Hrvati iz srednje Bosne bili agresori i zločinci, on zastupa stajalište da Darijo Kordić mora biti kriv trajno i zauvijek i da ga se mora tretirati do kraja života kao zločinca i ubojicu.
U svome članku Davor Butković svjestan je da Dario Kordić nije kriv po zapovjednoj odgovornosti, a pogotovo da nije izvršitelj zločina kako ga optužuju, da nema nikakve neposredne odgovornosti za Ahmiće. I tada Butković podiže novu optužnicu i piše: 'Dario Kordić bio je među najaktivnijim, najodlučnijim pa i najfantaziranijim provoditeljima hrvatske politike podjele Bosne i Hercegovine koja je među ostalim političkim silnicama dovela i do Ahmića kao i do niza drugih katastrofalnih posljedica, te zaključuje, u tome je stvarna i trajna krivnja Darija Kordića.
Dakle Davor Butković izmišlja hrvatsku krivnju, on ne prihvaća brojne dokumente i činjenice i kao jedini argument hrvatske krivnje ističe izvađene iz konteksta pojedine izjave Franje Tuđmana. Njega ne zanima što su Tuđman i Hrvati stvarno učinili u Bosni i Hercegovini, kako su stvarno spasili Bosnu i Hercegovinu. Dakle strašno im smeta Dario Kordić jer nije želio priznati krivnju koje nema, jer se nije želio nagađati sa sudom i optužiti druge koji također nisu krivi nego je branio svoj dom, svoj kraj, svoju domovinu od agresora i branio je istinu i borio se protiv krivotvorina kojima su Hrvati Srednje Bosne proglašavani agresorima i zločincima.
Dakle nema konkretne krivnje za strašnu dugogodišnju robiju koju je preživio Dario Kordić, nema hrvatske krivnje, a onda ni Tuđmanove krivnje za događanje u Srednjoj Bosni. Nije istina da je stvaranje Herceg-Bosne dovelo do zločina i katastrofalnih posljedica, ono je spasilo hrvatski narod, a onda i Bosnu i Hercegovinu. Navest ću dva neoboriva argumenta koji potvrđuju kako su razni butkovići i cijelo njegovo društvo krivotvoritelji povijesne istine, kako šire mržnju prema nevinome čovjeku pa i cijelome hrvatskom narodu.
Znanstvena knjiga američkoga pukovnika i povjesničara Charlesa R. Shadera 'Muslimansko građanski rat u Srednjoj Bosni' dokazuje da su Muslimani bili agresori u srednjoj Bosni, a ne Hrvati. Da su Muslimani željeli osvojiti srednju Bosnu iz triju razloga: Prvi da smjeste izbjeglice s Drine i iz Posavine, da ovladaju komunikacijama i treći da dođu do tvornice oružja kao uvjeta svoga opstanka. Već tada Muslimani, uvidjevši da su slabiji od velikosrpskoga agresora, usmjeravaju svoju agresiju prema Hrvatima i hrvatskim teritorijima vjerujući da su tu jači.
Nedavno je u Hrvatskoj prikazan sjajan dokumentarni film Višnje Starešine Treći pohod koji otkriva istina o mudžahedinima i njihovoj ulozi u provociranju hrvatsko-muslimanskog rata ali i sramotna uloga Britanaca kao pokrovitelja mudžahedina.
Dvije su stvari otkrivene koje je prohaaška antihrvatska mreža u Hrvatskoj skrivala. Prvo, da su mudžahedini došli prije muslimansko-hrvatskoga sukoba. I drugo, da su bili svega kilometar udaljenosti od britanskog centra (logora). Isto tako, prikazan je govor Alije Izetbegovića mudžahedinima, što pokazuje da nisu slučajno mudžahedini i Britanci prije sukoba došli baš u srednju Bosnu.
Lažljivci, varalice i krivotvoritelji gube tlo pod nogama
Butković i društvo boje se istine i zato su vrlo agresivni i zato ponovno obnavljaju svoje lažne optužbe kao da presude u Haagu, koja je oslobodila krivnje Hrvatsku za bilo kakav zločinački pothvat, nije ni bilo. Butković optužuje krajnju desnicu da želi od Darija Kordića napraviti heroja. Kao što je optuživao na isti način krajnju desnicu i biskupe da od Gotovine koji je za Butkovića gangster i zločinac želi napraviti heroja.
Zanimljivo je analizirati koga to sve Butković i kompanija trpaju u krajnju desnicu. Krajnji su desničari oni ljudi koji podržavaju revolucionarne mjere uključujući i atentate pa i terorističke akcije, koji se ne zadovoljavaju parlamentarnom političkom borbom. Da nije žalosno, bilo bi smiješno ono što radi Davor Butković i njegova ekipa iz Jutarnjeg lista proglašavajući biskupa Košića, Bogovića, Pozaića i druge, vođama krajnje desnice. Biskup Košić bio je na prvoj crti obrane u Domovinskome ratu pa ga možda i zbog toga pokušavaju imenovati vođom radikalne desnice.
Bivši rektor i bivši ministar vanjskih poslova u Ratnoj vladi prof. dr. Zvonimir Šeparović, poznati viktimolog i humanist, za njih je također dio krajnje desnice. Tu je i akademik Josip Pečarić, čuveni matematičar, najcitiraniji hrvatski znanstvenik. Možda će Pečarića optužiti jer često ide u Pakistan, gdje proizvodi matematičare i doktore znanosti, da ide tamo po upute od Al Quaide kako organizirati terorističke akcije.
Za njih je krajnji desničar i čuveni humanist Slobodan Lang koji je za vrijeme rata bio svuda gdje je najteže kako bi pomogao ne samo Hrvatima nego i Bošnjacima i svima kojima je trebala pomoć. Slobodan Lang trebao bi dobiti Nobelovu nagradu za mir za ono što je radio i radi jer on je čovjek dobra i ljubavi, ali zato što se bori za istinu i što je posjećivao i dočekao Darija Kordića, automatski je svrstan u krajnju desnicu.
I mene su svrstali u krajnju desnicu iako sam bio potpredsjednik ratne vlade i zajedno s Vladom čvrsto se borio i izborio da na zločine ne odgovorimo istom mjerom. U krajnju desnicu svrstavaju i Miroslava Tuđmana. Bez ikakvih argumenata i suprotno svemu onome što je Miroslav Tuđman radio i uradio, a uradio je vrlo mnogo za pobjedu istine i demokracije i slobodu hrvatskog naroda, više nego svi njegovi kritičari zajedno.
Davor Butković prava je sramota hrvatskoga novinarstva, ali sramota i svih nas koji na neki način bez velikoga otpora trpimo da nam takav čovjek koji laže, vara i izmišlja podvaljuje i lažno optužuje, drži moralne lekcije. Ipak postupno sve dolazi na svoje mjesto. Istina pobjeđuje, a lažovi, varalice, krivotvoritelji i protivnici hrvatskoga naroda i hrvatske države polako gube pozicije, svjesni su da će uskoro doći do promjene vlasti i zato su nervozni. Uvjeren sam da će vrlo brzo biti postavljeno pitanje odgovornosti za ono što godinama rade, a što je suprotno hrvatskim nacionalnim interesima, ali suprotno demokraciji i pravdi.
dr. Zdravko Tomac

Hrvatski tjednik


Komentar adiminstratora portala www.viktimologija.com.hr
Okrugljak - u čekanju na prof. Zvonimira Šeprovića, gđa Branke Šeparović, novinarke i gosp. Marka Franovića iz Australije ...

U Gračanima u 20:00 sati održana je promocija knjige HRVATSKA TUŽBA, koju je organizirao i  bio jedan od predstavljača prof. Domagoj Novosel uz Ante Belju dopredsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva, i profesora Šeparovića kao autor knjige, te kao počasni gost Marko Franović iz Australije. Po završetku promocije knjige otišli su u Okrugljak gdje su ih čekali prijatelji i uzvanici na druženju na poziv gosp. Marka Franovića, velikog dobrotvora.


Kako je samo u svojoj bolesnoj mašti svašta predstavio i zamislio gosp. Butković... ali i krivo čitatelje izvijestio... nije prvi puta... ako o ovim malim stvarima krivo izvješćuje, kako tek prolazi sa velikim i važnim temama koje doista važnošću život znače za Hrvatsku.

Jadranka Lučić, administrator portala 

DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA
RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA
Kolodvorska 3, 42 000 Varaždin -

P o z i v n i c a

Kojom Vas pozivamo povodom obljetnice mučeničke smrti vlč. plemenitog Matije Žigrovića (17. 07. 1943. – 17. 07. 2014.), župnika u župi Gornje Jesenje na misu zadušnicu za žrtve ratnih i poratnih stradanja poubijane u Drugom svjetskom ratu kao i poginule, stradale i ubijene od totalitarnih ideologija XX stoljeća, i poginule u Domovinskom ratu.

pl Matija Zigrovic
Spomen na 71. obljetnicu mučeničke smrti župnika Matije pl. Žigrovića održati će se u nedjelju 20. srpnja 2014. godine
10,00 sati – groblje Krapina – polaganje vijenca i molitva – franjevačka grobnica - Program udruga „Macelj 1945“ i ostali
11,00 sati – Župna crkva sv. Ivana Krstitelja – G. Jesenje - misu zadušnicu predvoditi će vlč. Danijel Herceg župnik

pl. Matija Žigrović rođen 8. veljače 1886., - mjesto rođenja Kalinje - Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. godine. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju, a za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine proveo na ratištu kao vojni svećenik. Poslije toga bio je kapelan u Turnašici i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih 10-ak godina života proveo je kao župnik u Gornjem Jesenju.
Sa župnog dvora odveden je od partizana 17. srpnja 1943. godine, mučen i ubijen, a tijelo mu bacili u rječicu Krapinčicu. Iznakaženo tijelo župnika ubrzo je pronađeno te je pokopan u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.
Spomen na mučeničku smrt vlč. Žigrovića organizira se u suradnji sa župom Gornje Jesenje

Za Društvo - Franjo Talan 
Za župu Gornje Jesenje - vlč. Danijel Herceg

Nova otkrića o srpskim ratnim zločinima u Baćinu i općini Hrvatska Dubica 1991. g. IZ BAĆINA SU 16.9.1991. NESTALI SVI HRVATSKI CIVILI I HRVATSKI BRANITELJI
Jakša Raguž - Ugledni hrvatski povjesničar koji istražuje srpski ratni zločin u Baćinu - 14.07.2014.
Braniteljski Portal
Prenosimo Vam u cijelosti Intervju Novog Sisačkog tjednika o novim otkrićima srpskih ratnih zločina u Općini Hrvatska Dubica 1991.g
DR. SC. JAKŠA RAGUŽ, POVJESNIČAR HRVATSKOG INSTITUTA ZA POVIJEST IZ ZAGREBA
Nova otkrića o srpskim ratnim zločinima u Baćinu i općini Hrvatska Dubica 1991. godine
ZA-OVAJ-UZAS-NITKO-NIJE-ODGOVARA0-PANDZA-Malo-tko-zna-da-je-selo-Bacin-nakon-Ovcare-druga-najveca-masovna-grobnica-u-Hrvatskoj
Masovna grobnica u Baćinu, druga po veličini nakon Ovčare

NST: Već neko vrijeme radite na istraživanju srpskih ratnih zločina na području općine Hrvatska Dubica u Hrvatskom Pounju u Domovinskom ratu, s akcentom na masovnoj likvidaciji hrvatskih civila iz Hrvatske Dubice i Cerovljana, koji su ekshumirani iz masovne grobnice u Baćinu i pokopani na mjesnim grobljima u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima. I danas ( razgovarali smo u nedjelju, 29. lipnja, u Sisku) cijeli dan bili ste na terenu na dubičkom području, istražujući za svoju povijesno-viktimološku studiju o stradanju na području H. Dubice u Domovinskom ratu. Kako je došlo do vašeg angažiranja na projektu izgradnje Memorijalnog prostora Baćin? Što ste do sada napravili?
JAKŠA RAGUŽ: U ovaj veliki i značajan projekt promicanja istine o Domovinskom ratu uključio sam se na poziv predsjednika Agencije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba pukovnika Ivice Pandže Orkana, s kojim sam i ranije uspješno surađivao, te lokalne uprave i samouprave, načelnika Općine Hrvatska Dubica Tomislava Mateljaka.
Iako radim i na drugim projektima, prihvatio sam sudjelovati u projektu izgradnje Memorijalnog prostora žrtava Domovinskog rata u Hrvatskom domu u Baćinu. Radi se o poprilično osjetljivom i teškom zadatku.
ZA IZVRŠENJE ZLOČINA U BAĆINU IZABRAN JE BANOVINSKI ESKADRON SMRTI
NST: Zašto osjetljivom, a zašto teškom zadatku?
JAKŠA RAGUŽ: Moj zadatak je osjetljiv zato što se radi o iznimno velikom broju žrtava, a svaka viktimološka tema je posebno osjetljiva. U ovom slučaju radi se o posebice osjetljivom prostoru, o kaznenom djelu koje nije samo klasični ratni zločin, nego je i genocid.
Republika Hrvatska je, kao što se zna, podigla tužbu protiv Republike Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu, a u toj tužbi navedeno je 13 mjesta gdje su srpske oružane formacije napravile genocid nad hrvatskim narodom. Uz Ovčaru, Baćin je drugo mjesto po broju i po tipu žrtava.
Iz masovne grobnice u Baćinu kod Hrvatske Dubice ekshumirano je 56 osoba. Do danas ih je identificirano 45, a neidentificirano je 11. Prema obdukcijskim izvješćima, radi se uglavnom o starijim osobama. Nijedna osoba iz tog grobišta nema status hrvatskog branitelja bilo kojeg oblika. Radi se o lokalnom civilnom stanovništvu Hrvatske Dubice i Cerovljana koje je mjesec dana nakon okupacije, pod punom srpskom vlašću, pokupljeno od svojih kuća i likvidirano.
Jedini kriterij izbora za njihovo odvođenje i likvidaciju bila je njihova etnička pripadnost. Od 45 identificiranih osoba, jedna je srpske nacionalnosti Ana Tepić, a može se pretpostaviti da je među 11 neidentificiranih i njen suprug Dušan Tepić.
Cijeli taj slučaj bio je planiran. Lokalni politički dužnosnici SDS-a održali su sastanak nekoliko dana prije likvidacije tih civila, na kojem su dogovorili odvođenje od kuća i likvidaciju. Likvidacija ljudi bila je organizirana, izabrane su lokacije, vrijeme, izabrani su ljudi koje treba likvidirati, izabrani su i izvršitelji, poslan je banovinski eskadron smrti, srpska specijalna jedinica milicije "Kaline" Komogovina, kojom je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi, koja je napravila cijeli niz drugih likvidacija na Banovini i koja se doista može nazvati eskadronom smrti na području Banovine.
HRVATSKA DUBICA JE ETNIČKI OČIŠĆENA I NASELJENA KOLONIZIRANIM SRBIMA
NST: Tko su žrtve tog genocida? Je li među njima bilo borbeno sposobnih ljudi? Jesu li oni bili naoružani? Jesu li kod njih nađene radio stranice ili druga sredstva veze? Jesu li oni predstavljali ikakvu opasnost za srpsku vlast koja se nakon okupacije uspostavila na dubičkom području?
JAKŠA RAGUŽ: Radi se strogo o civilima. Oko 70 posto su žene visoke životne dobi. Što se tiče zdravstvene situacije žrtava, radi se o izuzetno bolesnim civilima. Nekoliko je osoba bolovalo od epilepsije, skoro 50 posto žrtava su invalidi sa štakama, s ugrađenim umjetnim kukovima, osobe koje su bile ovisne o lijekovima, jedva pokretni ljudi. Niti jedna osoba nije bila borbeno sposobna. Ni kod jedne osobe nije nađeno oružje ili sredstvo veze. Niti jedna od 45 ekshumiranih i identificiranih osoba nije pripadala bilo kojoj hrvatskoj oružanoj postrojbi ni u kojem obliku, čak niti u lokalnoj upravi i samoupravi. Oni svojom egzistencijom ni na koji način nisu mogli ugroziti srpsku vlast. Nije postojalo nikakvo klasično opravdanje za njihovo odvođenje i likvidaciju. Nije bilo razloga ni za osvetu na individualnoj razini jer se radilo o osobama koje na bilo koji način nisu sudjelovale u oružanom otporu, te nije postojao niti taj razlog, niti se za likvidaciju ljudi može tražiti takvo opravdanje. Jedini njihov grijeh je bio što su bili Hrvati i katolici i što su ostali u svojim kućama, što su živjeli u Hrvatskoj Dubici koju su srpske vlasti željele etnički očistiti i njihove kuće i stanove naseliti koloniziranim Srbima s dubičkog i sunjskog područja, iz srpskog dijela Bosne i Hercegovine, te Srbije.
Nakon likvidacije hrvatskog stanovništva H. Dubice, došlo je do intenzivne kolonizacije tog mjesta. Radeći na izradi povijesne studije, naišao sam na niz dokumenata o podjeli hrvatskih kuća Srbima.
Vrlo veliki broj Srba doveden je iz Bosne, Srbije, čak je jedan Srbin došao iz Beča, njima su dodijelili imovinu ubijenih Hrvata. H. Dubica je od nekadašnjeg hrvatskog gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom, pretvorena u srpski grad, koloniziran Srbima iz Sanskog Mosta, Sokolca, s Pala, iz Goražda, Bosanske Dubice. Čak su Srbi seljaci iz Šaša, Živaje doseljavali u H. Dubicu i useljavali u hrvatske kuće.
Odvođenje i likvidacija hrvatskih civila u Baćinu ima sve elemente genocida. Zbog toga se radi o iznimno osjetljivoj temi kojoj treba pristupiti krajnje stručno i zato sam  odlučio da ću u svom radu pristupiti materijalima koji se čuvaju u najmeritornijim institucijama.
Do sada sam istražio dokumentaciju Ministarstva branitelja Uprave za zatočene i nestale, gdje sam obradio dokumente koji se odnose na područje općine H. Dubica i Baćina. Radio sam i na obradi dokumentacije Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a veliki broj dokumenata, posebno iz srpskih izvora, dobio sam od pukovnika Ivice Pandže Orkana, na čemu mu zahvaljujem. Do sada sam obradio i druge dokumente o toj temi koje su mi dali pojedinci koji su voljni pomoći da se sazna nepobitna istina o tim događajima, da se nikada ne zaboravi i nikada ne ponovi.
IZ BAĆINA SU 16.9.1991. NESTALI SVI HRVATSKI CIVILI I HRVATSKI BRANITELJI
NST: Kakvi su vaši zaključci iz obrađene dokumentacije? Do kakvih ste saznanja došli? Na temelju čega tvrdite da se radi o genocidu?
JAKŠA RAGUŽ: Izdvojio bih nestanak hrvatskih civila iz Baćina. Srbi i JNA zauzeli su Baćin 16. rujna 1991. godine. U mjestu je ostalo nešto civilnog stanovništva i mještana koji su bili angažirani u obrani kao pričuvni policajci ili pričuvna garda. Iz Baćina je nestalo kompletno stanovništvo, sve 24 osobe su nestale. Do danas se 19 osoba vode kao nestali, nekolicina je ekshumirana, nađeni su u masovnoj grobnici Višnjički Bok. Nađena su i dva tijela u Gornjem Baćinu, dok je jedna starica nađena na groblju u Bosanskoj Dubici, koja je prije par godina ekshumirana i njeni su posmrtni ostaci prebačeni u Hrvatsku. Ali, dan-danas mi ne znamo sudbinu nestalih stanovnika Baćina. A i za ove čiji su posmrtni ostaci nađeni, nisu nam do kraja jasne okolnosti u kojima su nestali, kako su stradali, što se s njima dogodilo. Činjenica je da su iz Baćina nestali svi Hrvati, svi do zadnjeg čovjeka. U H. Dubici je nekoliko odvedenih ljudi preživjelo jer su imali prijatelje Srbe koji su ih uspjeli izvući iz Vatrogasnog doma u koji su bili zatvoreni. Nekoliko ih je ostalo živih i to zahvaljujući prijateljskim vezama, a u Baćinu nitko nije ostao živ. Srbi su očistili kompletno stanovništvo tog naselja. Ne znam ima li na tom prostoru neko naselje gdje nitko nije ostao živ, gdje je očišćeno kompletno stanovništvo kao u Baćinu. Nestali su u rekordnom roku. Znači da su odvedeni. Zašto to prezentirati? Možda zato jer je Baćin u obrambenim pripremama bio nešto eksponiraniji i možda kroz politiku bio angažiraniji 90-te godine, te se može pretpostavljati da je nad njima bila neka vrsta osvete, tako da je kompletno stanovništvo nestalo.
U DOMOVINSKOM RATU STRADALO JE 7 POSTO HRVATA OPĆINE HRVATSKA DUBICA
NST: Što ste do sada saznali o samom činu egzekucije žrtava pronađenih u masovnoj grobnici u Baćinu? Ima li nekih novih saznanja, činjenica, dokaza u odnosu na saznanja do kojih se došlo na suđenju za zločin u Baćinu u Rijeci?
JAKŠA RAGUŽ:O tom strašnom zločinu, koji ima sve elemente genocida, uglavnom se sve zna. Naglasio bih da je na sudu u Rijeci suđeno organizatorima tog zločina po zapovjednoj odgovornosti i da većina optuženih nije dostupna hrvatskom pravosuđu.
Zločin u Baćinu ne može se izdvojiti od ostalih zločina na dubičkom području u to vrijeme. Općina H. Dubica je područje koje ima najviše žrtava u Domovinskom ratu u odnosu na prijeratni broj stanovnika. Ta općina je u Domovinskom ratu izgubila 115 od 1.732 Hrvata koliko ih je živjelo na području dubičke općine prije Domovinskog rata ili sedam posto stanovništva. Mislim da u Hrvatskoj nema niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave koja ima toliki gubitak, tolike žrtve. Našao sam da je na prostoru Hrvatske Dubice ukupno stradalo i nestalo 145 ljudi. Među tim ljudima ima nekoliko Srba. U toj brojci su i 23 poginula hrvatska branitelja koji su došli iz drugih dijelova Hrvatske, koji su poginuli na tom prostoru. Najviše ih je poginulo u akciji "Una", kada je poginulo 13 "Crnih Mambi" i četiri pripadnika 1. pukovnije iz Zagreba.
Otkrili smo da je na području H. Dubice došlo do velikog stradanja Bošnjaka iz zapadne Bosne. Nakon pada Prijedora i okolnih naselja, jedna veća skupina Bošnjaka krenula je u proboj prema Sunji. Tijekom rujna 1992. godine krenuli su preko Kozare i Bosanske Dubice. Jedna veća skupina je prešla Unu i u Baćinu ih je napala specijalna jedinica milicije Krajine iz Kostajnice, te ih je veliki broj tu likvidiran.
Za sada su nađena samo četvorica koji su pokopani u masovnoj grobnici Vasića bare nedaleko H. Kostajnice. Znamo da su bili uhvaćeni u Baćinu i da su odvedeni do te masovne grobnice. Nažalost, vjerujem da će nova istraživanja otkriti neke nove masovne grobnice ubijenih Bošnjaka na dubičkom prostoru. Istraživanjem sam pronašao dva izvješća srpske jedinice u kojima navode da su likvidirali 17 zarobljenika. Mi do sada znamo za četiri, a očekivati je da bi se moglo naći još nekoliko, ako nisu završili u rijeci Uni.
Zbog svega toga možemo govoriti da je taj prostor iznimno stradao u Domovinskom ratu, da spada među najtragičnija i najteže stradala područja u Domovinskom ratu.
RADILO SE O ORGANIZIRANOM PROJEKTU ISTREBLJIVANJA HRVATSKOG STANOVNIŠTVA

NST: Što je bio razlog tolike brutalnosti, mržnje? Zbog čega je Srbima bilo stalo da etnički očiste H. Dubicu i Baćin? Zašto su učinili taj ratni zločin?
JAKŠA RAGUŽ: Razlog je u geografskom i etničkom rasporedu H. Dubice jer je to jedino naselje koje ima urbane karakteristike na Banovini, južno od Siska, koje je imalo hrvatsku većinu. Nakon Drugog svjetskog rata sva urbana naselja na Banovini promijenila su etnički sastav (Topusko, Glina, Petrinja, Hrvatska Kostajnica), jedino je H. Dubica sačuvala hrvatsku većinu.
Drugi razlog je što se H. Dubica nalazi na geografskoj poveznici između pobunjene Zapadne Slavonije i pobunjenog središnjeg dijela Zrinske gore, a ima i hrvatski korpus. Ona siječe Srbe s područje Novske i Srbe s prostora H. Kostajnice i Zrinske gore. Očito su Srbi zbog toga odlučili očistiti taj prostor i kolonizirati ga etnički svjesnim Srbima da bi se spojio koridor Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag. To su ta mjesta, kao što je općina Slunj, koja su morala preživjeti strašna stradanja, gdje je morao biti uništen hrvatski korpus kako bi se Srbi mogli povezati preko tih prostora. Utvrdili smo da to nije bila nekakva lokalna samovolja, radilo se o organiziranom projektu istrebljivanja hrvatskog stanovništva. I H. Dubica je imala tu nesretnu geografsku poziciju da je morala toliko stradati, morala je etnički stradati, nestati, da bi se Velika Srbija rodila na tom prostoru. To je osnovni razlog. I svi do sada pronađeni dokumenti i povijesne analize dokazuju takve zaključke.
NST: U kojoj je fazi izrada vaše povijesne studije? Što još morate učiniti i kada planirate da ćete dovršiti studiju kao znanstvenu podlogu za uređenje Memorijalnog prostora u Baćinu?

JAKŠA RAGUŽ: Moj zadatak je izraditi studiju koja će biti temeljena na relevantnim znanstvenim činjenicama i dokazima. Radi se o povijesno-viktimološkoj studiji za izradu Memorijalnog prostora žrtava Domovinskog rata u Hrvatskom domu u Baćinu koja je podijeljena na četiri dijela.
U izradi studije sam dosta napravio, ali me čeka još puno posla: obići arhive, institucije, razgovarati sa svjedocima vremena, obraditi i analizirati podatke, izraditi studiju.
Od koristi će mi biti i sisački list "Jedinstvo" koji je kronološki pratio tadašnja zbivanja, tekstovi koje ste i vi tada napisali i objavili. Pregledao sam arhivu “Jedinstva“ pohranjenu u Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici u Zagrebu i to su jako dobri materijali za prezentiranje samog uvoda o tadašnjim zbivanjima na širem i užem području. I vaša je knjiga interesantna za prezentaciju tadašnjih zbivanja.
To je rudarski posao, sondiranje, ali me raduje da sudjelujem u ovom velikom i značajnom projektu i da mu mogu pridonijeti.
ZA SVAKO IME I PREZIME MORAJU POSTOJATI DOKAZI, PROJEKT MORA BITI VJERODOSTOJAN
NST: Što želite postići s vašom povijesno-viktimološkom studijom? Kako ste osmislili prezentaciju vaših nalaza u budućem Memorijalnom prostoru u Baćinu?
JAKŠA RAGUŽ:Moj osnovni zadatak je izraditi studiju. Moramo imati jednu studiju koja je znanstveno utemeljena, vjerodostojna, koju nitko ne može oboriti, za koju nitko ne može reći da u njoj bilo što nije istina, da nešto nedostaje.
Na temelju moje studije će stručnjak s Arhitektonskog fakulteta dipl. inž. Mario Beusan, koji je već napravio idejnu koncepciju, materijalizirati prostor u Hrvatskom domu u Baćinu.
Za koncipiranje postava Memorijalnog prostora je najvažnije utvrditi kompletna imena i prezimena poginulih i nestalih osoba kako bi se njihovi podaci kvalitetno prezentirali. Iza svakog podatka moraju postojati dokazi, iza popisa 45 identificiranih žrtava, mora stajati znanstveni rad od 100-injak strana. Danas-sutra će netko iz međunarodne zajednice, pojedinci, obitelji žrtava, postaviti pitanje jesmo li sigurni da je taj broj takav, jesmo li stavili svaku žrtvu. Moramo biti sigurni u svaki podatak kako bi cijeli projekt bio vjerodostojan.
Plan inicijatora i organizatora izgradnje Memorijalnog prostora je prvu fazu projekta dovršiti do 21.10. ove godine, do obljetnice strašnog zločina u Baćinu, a cijeli postav mogao bi biti gotov i otvoren do baćinske obljetnice iduće godine.
Intervjuirao: Željko MALJEVAC
B.P.H.D.
Izvor: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Nova-otkrica-o-srpskim-ratnim-zlocinima-u-Bacinu-i-opcini-Hrvatska-Dubica-1991.-g.-IZ-BACINA-SU-16.9.1991.-NESTALI-SVI-HRVATSKI-CIVILI-I-HRVATSKI-BRANITELJI#!prettyPhoto[gallery]/0/

Zagreb, ponedjeljak, 14. srpnja 2014.
Sabor jutros raspravlja o referendumom o ćirilici u Vukovaru. Predigra je bila pred ulazom, gdje članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara nisu pušteni u Sabor s prigodnim majicama, pa su ih morali na drugu stranu.
Iljkic Zorica
HDZ-ovi zastupnici optužili su jutros predsjednika Odbora za Ustav Peđu Grbina da je lagao kad je rekao da su članovi HDZ-a na sjednicama radnih tijela podržali prijedlog odluke da se referendumsko pitanje o dvojezičnosti uputi na ocjenu ustavnosti.
Grbin je izvijestio da je Odbor za Ustav jednoglasno predložio da se Ustavnom sudu uputi referendumsko pitanje po kojemu bi građani odlučili hoće li nacionalne manjine pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika i pisma imati u sredinama u kojima čine više od polovice, umjesto sadašnje trećine stanovništva.
Obrazložio je kako je za Odbor nedvojbeno da je predloženo pitanje u neskladu s Ustavom, jer se njime krši preambula Ustava u kojoj stoji da je Hrvatska država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, kojima Ustav jamči pravo na slobodno izražavanje na svom jeziku i pismu.
Takvim referendumskim pitanjem prekršio bi se i niz međunarodnih ugovora koje je potpisala Hrvatska, uključujući i Ugovor o pristupanju EU, obrazložio je Grbin.
Davorin Mlakar (HDZ) Grbina je optužio da je "iznosio lažne tvrdnje u ime Odbora".
Tvrdi da HDZ-ovi zastupnici na Odboru nisu podržali obrazloženje, nego samo odluku da se referendumsko pitanje pošalje na ocjenu ustavnosti, no Grbin mu je uzvratio da su glasali za odluku kakva je predložena u cijelosti te da su HDZ-ovi zastupnici to učinili i na sjednicama drugih saborskih odbora.
I njegov stranački kolega Željko Reiner (HDZ) tvrdi kako se nikad ranije nije dogodilo da se tako kratka odluka obrazlaže na čak 10 stranica teksta.
"U tom se obrazloženju spominje svašta, osim članka 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji da se primijenio, do svega ovoga ne bi ni došlo", rekao je Reiner.
Ustvrdio je da Odbor prejudicira odluku Ustavnog suda i sugerira kakva bi ona na kraju trebala biti, a uvjeren je da će se zbog takvog pristupa parlamentarne većina situacija u Vukovaru dodatno radikalizirati.
Grbin je uzvratio da mu iz replika HDZ-ovaca nije jasno podržavaju li odluku."Još uvijek nisam shvatio podržavate li ovakav prijedlog ili ste protiv njega, ili vam je samo sporno što se netko drznuo u ovom domu reći što misli i objasniti razloge svoga postupanja", rekao je Grbin.
Naglasio je da se svaka odluka mora obrazložiti, a HDZ-ovim zastupnicima spočitnuo je što nisu predložili alternativno obrazloženje, u kojem bi objasnili zašto misle da predloženo referendumsko pitanje treba poslati na ocjenu ustavnosti.
Duje Marasović (HDZ) vladajuće je prozvao da su "zbog skretanja pažnje sa slučaja 'lex Perković' išli na širenje međuetničke mržnje".
"Sram vas bilo, to je krivično djelo, ništa vam nije sveto, treba vas krivično prijavit sve", poručio je Marasović, prozivajući vladajuće za veleizdaju.
"Napravili ste veleizdaju i to triput - niste htjeli ovu državu, glasovali ste protiv nje, a sad širite međuetničku mržnju", ustvrdio je Marasović.
Josip Đakić (HDZ) založio se za raspisivanje referenduma na inicijativu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
"Narod je rekao svoje, a vlast proizlazi iz naroda i ne možete ničime opravdati da je 632 tisuće potpisa skupljeno za ovaj referendum. Ne možete nikako izbjeći da ga se raspiše, bez obzira što implicirate valja ili ne valja referendumsko pitanje", rekao je Đakić.
Ustvrdio je da je članovima Stožera zabranjeno da u Sabor uđu s amblemom svoje udruge.
"Danas ste zabranili ovim ljudima iz Stožera da uđu u majicama sa malim amblemom 'Stožer'. Pogledajte, skidali su se u predvorju. To je vaša vlast, to je vaša partija", rekao je Đakić.
PSD, H
OTO: BRUNO KONJEVIĆ / CROPIX
Izvor: http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=25492:lanovi-stoera-morali-svui-majice-na-ulazu-u-sabor&catid=9:politika-i-drutvo&Itemid=11

SJEĆANJE na hrvatskog generala Đuru Brodarca, preminulog 13. srpnja 2011. godine u osječkom

zatvoru kao ŽRTVA poglavlja 23. - poglavlja Pravosuđe i temeljna prava.

13. srpnja 2011. - 13. srpnja 2014.

Djuro Brodarac
Fotografija: HKV

U lisicama visoko podignute ruke generala Đure Brodarca prilikom uhićenja na stepeništu osječkoga suda, vojnički ponosno i uz pobjednički osmjeh, dovijeka će pamtiti žitelji Grada Siska, Grada hrvatskih pobjeda, žitelji Banovine, sadašnji i budući hrvatski naraštaj.

Teško bolestan hrvatski general Đuro Brodarac, hrvatski domoljub, preminuo je u osječkom zatvoru prije tri godine na blagdan Majke Božje Bistričke.

Dragi prijatelju Đuro, neka dovijeka Nebeska Majka bdije nad dušom Tvojom i Domovinom Lijepom našom.

Dragutin Bauman

član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Zagrebu, 4. srpnja 2014.