Priopćenja

Krešimir Mihajlović – žele ga totalno uništiti!

Čini smo se svi uljuljali kako je sudski proces Krešimira Mihajlovića završen. Sada OŠ Petra Zrinskog, nakon što ga je izbacila na cestu, tuži bivšeg ravnatelja Krešimira Mihajlovića.

Krešimir Mihajlović generali Gotovina general Markač

A sjećate li se uopće o čemu se radilo? Ma da, kako ne, to je onaj plakat podrške generalima Gotovini i Markaču dok su bili na sudu u Hagu, s naslovom “HRVATSKI MUČENICI – Od pobjede preko istine do pravde”. Tada je Krešimir bio ravnatelj OŠ Petra Zrinskog, u Krajiškoj ulici u Zagrebu te je smatrao časnim da svoje učenike podsjeti na moralne i domoljubne vrijednosti. 

Kao slučajno tu su školu pohađali i sinovi tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, njega se sjećate također, zar ne? Rezolutan neki tip, upoznali smo ga u mnogim prilikama kad je štetio Hrvatskoj. Kaže Krešo u sudskom predmetu 3-Pr-292/12-22 na ročištu 14. veljače 2013.g. i navodi kako ima izravnih spoznaja kako je Milanović rekao “Krešo je pogriješio te ga treba maknuti” . I nažalost bi tako! Skupila se grupa medijskih antifa, potaknuta beogradskim radiom B92, naravno podršku je svemu davao i Milorad Pupovac, s izjavama da takvog ravnatelja treba odmah ukloniti. Važnu ulogu u rušenju ravnatelja preuzeo je neki lik Malik Zukanović, dužnosnik iz nekog gradskog ureda Grada Zagreba, koji je upitao Krešimira na jednoj od sjednica Upravnog vijeća škole: “Krešimire, jesi li ti ustaša?” Svi su to mogli čuli u zbornici, ali nije nitko imao petlje to na sudu potvrditi. Svjedoče: “Ne sjećam se, bio sam na zahodu, nisam čuo i sl.” Učiteljice Gordana Šarić, Ana Drakulić i buduća nova ravnateljica Mirjana Jermol zdušno su podržale stavove Malika Zukanovića da je plakat fetišiziranje javnih površina.

Naravno ravnatelja škole Krešu Mihajlovića treba čim prije baciti na ulicu. Našli oni i prigodnu osobu koju treba ustoličiti na to mjesto, učiteljicu Mirjanu Jermol, koju je upravo Krešo prihvatio na posao. Tako mu je gđa Jermol svesrdno zahvalila, u daljnjim postupcima učinivši sve kako bi uništila onog koga predhodno prozvaše “ustašom”. Kako bi uspjeli, u krnjem vijeću biranja novog ravnatelja čini se niz zakonskih propusta i prekršaja, a kako bi izbor ipak uspio, dotična učiteljica Jermol sudjelovala je kao kandidatica u postupku glasovanja! A nije to i sve: Pri izboru novog ravnatelja daje svoj glas sama za sebe. Inače ne bi bilo većine!!! Ha, pametnome dosta, zar ne? Eto tako se to radi, po političkim direktivama.

Zato, kako su beogradski radio B2, Zoran Milanović i Milorad Pupovac odredili, Krešimir Mihajlović izletio je na ulicu. Otac četvero maloljetnih sinova, ostaje bez posla i prihoda. Još jedna obitelj hrvatskog branitelja, postaje egzistencionalno ugrožena i u konačnici uništena. Sve je to već objašnjeno ranije: https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/26035-kresimir-mihajlovic-pod-udarom-ljevice.html A generali Gotovina i Markač ipak nisu proglašeni zločincima. No Krešimir Mihajlović nastradao je, jer je svoje učenike želio stimulirati kako se voli domovina.

U međuvremenu godine prolaze, sudovi se nastavljaju. Presudu Općinskog suda poništava Županijski sud, a presudu Županijskog suda poništava Vrhovni sud. Sada na kraju OŠ Petra Zrinskog pod vodstvom ravnateljice Mirjane Jermol tuži bivšeg ravnatelja Krešimira Mihajlovića ne bi li uspjela poništiti za njega pozitivnu presudu i posve ga uništiti.

U predhodnim sudskim postupcima hrvatskom branitelju Krešimiru Mihajlovići podršku sa dale:

  • Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH grada Zagreba i Zagrebačke županije
  • Udruga hrvatskih branitelja
  • Udruga hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata Črnomerac
  • Klub veterana 148 brigade hrvatske vojske
  • Hrvatska bašćina
  • Udruga "Žene u domovinskom ratu" – Zadar
  • Hrvatsko žrtvoslovno društvo iz Zagreba

Novo je ročište u utorak 10. listopada u 10,30 sati, u Palači pravde u Vukovarskoj, 5. kat, soba 510. Hoće li za nastavak ove sudske trakavice biti zainteresirana hrvatska javnost i domoljubni mediji, vidjeti ćemo.

Potporu prije 5 godina možete vidjeti ovdje:  https://www.youtube.com/watch?v=HMhRSNet8oo

Damir Borovčak 

ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK... DA SE NE ZABORAVI

Knjiga gđe Nade Matijaš ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK ... DA SE NE ZABORAVI doista je posebna knjiga. To je knjiga koja nas vraća deset godina unazad i kojom nam autorica želi "darivati trenutak povratka, sjećanje na 12.listopada 1995.godine", kada smo njenog supruga Andriju Matijaša Pauka ispratili na vječni počinak. Podsjećajući nas na to kako smo tada doživjeli njegovu smrt, podsjeća nas i na to kako smo doživljavali Hrvatski domovinski rat. Kako smo doživljavali tek izborenu slobodu.

andrija matijaš pauk

A doista je neobično to da nas gđa Matijaš deset godina poslije izborene slobode treba ponovo podsjećati na njenu vrijednost: "O slobodi se uvijek posvuda govori, slobodu svi žele, za slobodu ljudi daju svoj život. Sloboda je čovjekovo dostojanstvo, njegova čast. Slobodna domovina jedini je prostor u kojem se smije biti ono što jesmo, u kojoj smo zaštićeni, u kojoj možemo slobodno birati vlast, u kojoj bez prisile možemo odlučivati o svom životu, u kojoj možemo vidjeti u temelje ugrađena djela naših djedova i pradjedova i u kojoj možemo dalje ugrađivati plodove našega znanja, kreativnosti, rada i sav naš društveni, materijalni i duhovni boljitak." Ali, zar i Sveti otac Ivan Pavao II. nas nije u Dubrovniku podsjetio na vrijednost slobode?

Zašto? Gđa Matijaš nam i odgovara: "Deset godina nakon rata šutnja. Zar 'nitko' nije ginuo za domovinu, zar grobovi naših najmilijih nisu dovoljni, zar naše suze nikoga ne diraju, zar krv naših bojovnika nije vrijedna spominjanja? Bar u našim pobjedama? Zar se mora 'moliti' da bismo se sjećali svojih heroja? Oni koji nisu osjetili 'miris' smrti i stradanja, ne mogu se ni sjećati. Oni nisu dostojni pisati o Domovinskom ratu jer ne znaju što bi pisali!? Zar da nam povijest piše netko drugi, kao u ne tako davnoj prošlosti? Zar da naša djeca uče iz čitanki pisanih perom onih koji nisu ginuli za domovinu? Zar se srame svojih poginulih, zar će heroje osuditi što su stvarali neovisnu, suverenu i samostalnu Hrvatsku?"

Da, živimo u vremenu u kojemu su sve vrijednosti izokrenute.

U Hrvatskom domovinskom ratu oživotvorila se biblijska priča o pobjedi Davida nad Golijatom – svijet je slavio Davida. A kakav je bio David najbolje i govori priča o Andriji Matijašu Pauku. Gospođa Matijaš nije željela puno pisati o svom suprugu. Zato ćemo ovdje ispričati tu priču uglavnom koristeći  jedan od rijetkih tekstova o ovom junaku Hrvatskog domovinskog rata, onaj Marinka Marinovića («Hrvatsko Slovo», 21. srpnja 2000.). Marinović je general-bojnika Andriju Matijaša Pauka upoznao u jesen 1993. u vodičkom zaleđu, na putu prema selu Putičanje, gdje se sa svojim oklopnjacima (već tada!) pripremao za oslobađanje Knina. Te ratne 1993. godine Matijaš je u svom dnevniku zapisao: "Četnicima poručujemo: «KAD KRENEMO, GORIT ĆE NEBO I ZEMLJA»." Marinović je ovako opisao Matijaša: "Visok, suhonjav, kratka brka, oka sokolova, mišića napetih kao struna, asket, športaš od glave do pete, snažna i svestrana osoba, neupitnih moralnih načela, nadasve častan i odgovoran, neustrašiv, trogirski izdanak najslavnijih hrvatskih muževa, za života već legenda Domovinskoga rata... Znao je sve o tenku. Od gusjenice do ciljnika. Sva dobra i slaba svojstva, a upotrebljavao ga je kao nitko do tada. U boju je ulijevao povjerenje. Imao je savršen osjećaj za bitku. Otvoren i čist kao more ispred Trogira. Resila ga ljubav prema hrvatskom narodu." Slično o njemu piše Milan Buškain («Slobodna Dalmacija», listopad 1995.): "Tih, skroman, samoprijegoran, nenametljiv, inteligentan i hrabar, kao zapovjednik oklopa u splitskoj Četvrtoj brigadi, Andrija je bio jedan od najsposobnijih zapovjednika Hrvatske vojske. Kao čovjek i suborac ostat će uzorom vojnicima i časnicima Hrvatske vojske."

Već 1990. godine "ilegalno" je sudjelovao u stvaranju domovinske vojske, da bi u ljeto 1991., kad je započela agresija na Hrvatsku, zajedno s brojnim hrvatskim sinovima u obranu domovine stao je i Andrija Matijaš. 25. kolovoza 1991. pristupio je Zboru narodne garde na Banovini, gdje je imao i prvo ratno krštenje, da bi zatim došao u 4. gardijsku brigadu i odmah biva upućen na drniško-sinjsku bojišnicu, otkud se s 2. samostalnom mehaniziranom satnijom zaputio na Južno bojište, prema Dubrovniku.

U dubrovačkom zaleđu ističe se u bitkama za Zaplatnik, Uskoplje i Ivanjicu. Matijaš je starom željezničkom prugom za Trebinje srbočetnicima iza leđa provukao naša tri tenka, koje su oni nazvali 'ustaški leopardi', žestoko napao, izravno iz pokreta, na pravcu Osojnik-Vukovići-Zaplatnik-Orah i razbio neprijateljsko topništvo, što je u šahu držalo Dubrovnik, razbio glavninu neprijateljskih snaga te tako, ispod bedema hrvatske Atene stvorio uvjete za oslobođenje te crte bojišnice.

Andrija Matijaš Pauk sudjeluje i u obrani donjeg Poneretvlja, a nedugo zatim sudjeluje i u operaciji "Maslenica" (21. siječnja 1993.), gdje je, nadirući iz pravca Zelenoga Hrasta, probio neprijateljske crte obrane kod Islama Latinskoga. U glasovitoj tenkovskoj bici za Kašić, nedaleko od crkvice Svetoga Ilije, Matijaš je sa svojim momcima porazio i dotukao neprijatelja. Tom je prigodom veliki broj neprijateljskih oklopnih grdosija, preciznom i ubitačnom vatrom bio spaljen, pa su te grdosije hrvatski gardisti kasnije nazvali "Paukovi spomenici".

A i priča o Matijaševom ranjavanju pokazuje o kakvom se izuzetnom čovjeku i ratniku radi, pa ćemo je ovdje iznijeti u cijelosti. Ranjen je 1. veljače 1993. u akciji "Maslenica" tri puta u istom danu i to prvi put u 12.00 sati, potom u 16.00 i na kraju u 17.00 sati kada je granata pala na samo nekoliko metara od njega. Tom prigodom je bio ranjen na 12 mjesta po cijelom tijelu. Tijekom rečenog borbenog djelovanja, navodeći tenkovsku vatru na neprijatelja s krova jedne kuće, ista je bila pogođena neprijateljskom granatom, pa su ga srušeni betonski zidovi doslovce "izubijali". U sanitetu zadarske bolnice ostao je samo toliko dok su mu liječnici sanirali rane i povrede, dan i pol, da bi se na posuđenim štakama vratio na bojište pomoći svojim momcima.

Vrativši se svojim suborcima, s 4. gardijskom brigadom stiže u vodičko zaleđe, gdje 1. listopada 1993. uze obnašati dužnost načelnika oklopa koja ubrzo posta udarnom snagom ne samo 4. gardijske brigade, već i cjelokupnoga sastava Hrvatske vojske, što je jasno kada se zna značenje 4. gardijske brigade u Hrvatskoj vojsci. To je na sebi svojstveni način opisao i veliki Ministar obrane Gojko Šušak (nitko nije znao tako puno reči s tako malo riječi kao on) na Dračevcu 28. travnja 1995.: "Da, Hrvatska vojska ima sedam gardijskih brigada,  sve i dobro ustrojene i dobro opremljene. Ima jedna koja je udarna a to je Četvrta." Na dužnosti načelnika oklopa Matijaš je ostao sve do 1. listopada 1994. kada je preuzeo dužnost načelnika stožera brigade, a nakon ranjavanja zapovjednika, postade vršitelj dužnosti zapovjednika. Pripremajući brigadu za "Oluju", povede je kroz niz bojeva i pobjeda: "Zima 94", "Skok 1", "Skok 2", "Ljeto 95".

Marinović dalje piše: "Andriju Matijaša Pauka iznova sam susreo u proljeće 1995.,  neposredno pred boj "Skok 2". Vojnički kratko objasnio je hrvatskim časnicima položaj hrvatskih snaga u odnosu na neprijateljske, značenje predstojećih zadaća te ovladavanje zadanim crtama bojišnice. Nekoliko dana kasnije 4. brigada predvođena Andrijom Matijašem Paukom, poput klina zabit će se u neprijatelja. Oslobođeno je tako šire područje u zaleđu Knina, sjeverni obronci Dinare, te sam vrh Dinare, s kojeg će se poput vjetra sjuriti, skupa sa 7. gardijskom brigadom u prijestolnicu hrvatskih kraljeva - grad Knin.".

Nakon veličanstvene "Oluje", Hrvatska vojska nastavit će svoj daljnji pobjednički hod u operacijama "Maestral" i "Južni potez" u kojima će 4. gardijska brigada i Andrija Matijaš Pauk obaviti najteži dio posla.

Ne možemo se ne složiti s g. Marinovićem kada o tim danima piše: "Bili su to zasigurno jedni od najslavnijih dana u višestoljetnoj hrvatskoj ratnoj prošlosti. Hrvatski ratnik bio je opet onaj stari bojovnik dostojan ponosa i časti junačkih pređa koji su u bojevima razbijali Saracene, Bugare, Mađare, Mlečane, Turke ... Veliki bojovnici žive i umiru ratnički. Tako je živio i umro general bojnik Andrija Matijaš Pauk. Poginuo je on u nezadrživom napadu svojih oklopnika, 9. listopada 1995. g. prvog dana operacije "Južni potez" (…) Pao je hrvatski ratnik, general-bojnik Andrija Matijaš Pauk, okružen učenicima i suborcima, prekinuvši tako svoj junački hod, ostavljajući iza sebe punu mrežu "paukovih" pobjeda: Dubrovnik, Poneretlje, "Maslenica", "Zima 94", "Skok 1", "Skok 2", "Ljeto 95", "Oluja", "Maestral". Oslobodio je Pauk sa svojim suborcima brojne gradove, zaposjeo gorske visove, pregazio rijeke, te naposljetku u zidove hrvatske države uzidao samoga sebe, ostajući vječno ležati na krvavom polju hrvatske povijesti. Suborci su znali kako je njihov general otišao da bi ostao. Ostao zasvagda u hrvatskim srcima."

Andrija Matijaš Pauk je vjerojatno s Josipom Jovićem, Blagom Zadrom, Damirom Tomljanovićem-Gavranom, Predragom Matanovićem, Rudolfom Perišinom i još s mnogim poginulim braniteljima diljem domovine najpoznatiji poginuli hrvatski bojovnik junak Hrvatskog domovinskog rata. Josip Jović je bio prva žrtva srbočetničke agresije, a Pauk je posljednji poginuli bojovnik iz Četvrte gardijske brigade i časnik s najvišim činom među svim poginulim hrvatskim bojovnicima. On je u stvari tako pokazao svijetu kakva je Hrvatska vojska u kojoj časnici s tako visokim pozicijama vode u boj svoje bojovnike s poklikom "Za mnom".

I ne samo tako. Ovu knjigu gđa Matijaš je napisala da nas podsjeti na slavne dane Hrvatske vojske i, posebno njene i Paukove 4. gardijske brigade. A ova brigade jest nešto posebno. Slično ministru Šušku o 4. gardijskoj brigade govori i general pukovnik Ante Gotovina: "Cilj koji smo postavili bio je jasan, putovi do njegovog ostvarivanja bili su teški, ali dostižni. Tragali smo smjerom posebnosti i izgradili smo postrojbu, 4.gardijsku brigadu, koja u razmjerima Hrvatske vojske ima originalan i visoko profesionalan odnos prema sebi i prema zadaćama."

I doista "4. gardijska brigada "Pauci" izrasla je, na putu ka konačnom oslobađanju Domovine, u legendu.

Kada se u Hrvatskoj 2000. godine počela provoditi "kriminalizacija Domovinskog rata", upravo se u Splitu javio najžešći otpor. Tako je u Splitu formiran Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata na čelu s pukovnikom Mirkom Čondićem. Zahvaljujući njima i nekim udrugama, npr. HVIDR-i, kriminalizacija Domovinskog rata nije uspjela do današnjih dana.

Ima li pravo pitati se gđa Matijaš bi li danas i njen suprug, da je preživio rat, umjesto junaka po kome se naziva 4. gardijska brigada, vojarna u Kninu i mnogo drugih ustanova, društava i sl., bio danas proglašen ratnim zločincem? Kao što veličanstvu hrvatsku pobjedu – vojno-redarstvenu akciju "Oluju" u kojoj David pobjeđuje Golijata, proglašavaju zločinačkim pothvatom. Bi li proglasili zločincem i čovjeka za koga je vojni kapelan fra Ignacije Vugdelija rekao da je "bio hrvatski hrast, a kad hrast padne sva se zemlja trese, kao i sve duše na ovoj zemlji koju je volio i za koju je poginuo"? Čovjeka koji je za života postao legenda, a legende žive vječno, kako je rekao general-bojnik Damir Krstičević. Čovjeka za koga je profesor dr. Drago Šimundža rekao: "Matijaš je volio život kao najveću vrednotu, ali ga je položio na oltar domovine za još veću vrednotu i ideale – za slobodu svoje države. Razapeo se na križ da njegova domovina i narod ne bi bili razapeti u budućnosti. Ostao je vjeran tradiciji i vjeri koje su mu usadili obitelj, njegova savjest i svijest."

Stoga je sveta dužnost obitelji hrvatskih branitelja koji su položili život na Oltar domovine, branitelja koji su dio sebe ugradili u temelje ljubljene nam Hrvatske kao i svih sudionika Domovinskog rata spriječiti one koji žele kriminalizirati Hrvatski domovinski rat i koji sprovode negaciju biblijske priče o Davidu i Golijatu. A knjiga Nade Matijaš nam treba pomoći u tome.
Josip Pečarić

Preporučujemo poveznice:

http://kamenjar.com/udovica-legendarnog-pauka-sada-bismo-slavili-andrijin-rodendan-oluju-i-godisnjicu-braka-nema-mi-tuznijih-dana-od-ovih/

http://kamenjar.com/kolinda-grabar-kitarovic-generale-laka-ti-hrvatska-dalmatinska-gruda/

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/tuzna-obljetnica-predsjednica-se-prisjetila-legendarnog-andrije-matijasa-pauka-1074803/

http://kamenjar.com/plenkovic-krsticevic-na-22-obljetnici-pogibije-generala-andrije-matijasa-pauka/

Stihove napisao za Dan neovisnosti, 8.10.2012.godine i otkrivanje spomenka poginulim braniteljima u Dugoj Resi .

branitelji Duga Resa

SJEĆANJE NA POGINULE VITEZOVE

Sjećamo se tih slavnih dana
kad su četnici nadirali sa svih strana,
da grad Karlovac osvoje
ucrtali ga u dio Krajine svoje.

Sjećamo se svih tih mladića,
došli iz raznih krajeva, sela i gradića,
ponosno i junački u obranu Karlovca stali
bradatim zvijerima naprijed nisu dali.

Žestoke bitke na Turanjskom mostu vodili,
herojski se za Karlovac i Domovinu borili,
četnicima teške gubitke nanijeli
slobodu Lijepoj našoj donijeli.

Svi pamte Bansku legiju, 3.bojnu Gromova
što je hrabro stala u obranu svojih domova,
mnogi od njih svoje živote su dali
za slobodu naše Domovine pali.

U Dugoj Resi spomenik sada ima
u spomen svim našim herojima,
i na slavne ratne dane
od Gromova ispisane.

Spomenik ovaj sjećanje nek bude
na sve te hrabre i mlade ljude,
i na naše poginule vitezove,
3. bojne, Banske Legije, Gromove.

2. gardijska da se ne zaboravi,
njihovo junaštvo sa ponosom slavi!


Hrvoje Horvat

Božidar Alić

...stojim kraj prozora moje samačke bolesničke sobe u KB Dubrava i pogledom tražim zapušteni Oltar Domovine...

Noću je barem osvijetljen, kao Opomena i Sjećanje na Sve Hrvate, koji su od stoljeća sedmog, položili Živote i Zdravlje, 
ZA HRVATSKU HRVATA !

Božidar Alić Pogled na Oltar Domovine Neka se osuši desnica moj Božeaako zaboravim

Koliko se milijuna Hrvata ŽRTVOVALO i za današnju Hrvatsku, koja ni izdaleka nije HRVATSKA HRVATA, koju svi mi žudimo !

OLTAR DOMOVINE JE ZAPUŠTEN, kao i moj HRVATSKI PUK !

Bolovi u križima, gdje su mi uvijena četiri titanska vijka i dvije čelične poluge, jaki su, NO SVIJEST, kako je došao tren da BEZ MILOSTI SPROVEDEM LUSTRACIJU, uz Hrvatske Bojovnike i Hrvatsku Inteligenciju, uz pomoć Gospodnju, na Zagovor Svetog Alojzija Stepinca i Mojih Andjela Čuvara, JAČA JE !

U molitvi odlučujem preuzeti KRIŽ VOĐE, NAŠE HRVATSKE HRVATA !

IN TE DOMINE, SPERAVI !

DA ! Pokrenuti ću POKRET ZA DEKONTAMINACIJU DOMAJE ! Boj i sam Rat, neće i ne može biti lak...NO, YUGOČETNICIMA, UDBAŠIMA I LAŽNIM antifašistima NIJE MJESTO U DOMOVINI HRVATA !

Moramo ih SVIM DOPUŠTENIM SREDSTVIMA ODSTRANITI i ONEMOGUĆITI IM PROTUPRIRODNO ORGIJANJE nad nama živima, kao i SVIMA, koji ne doživješe niti ovakvu, jadnu i nesamostalnu Hrvatsku !

Taktika je odavno,( kao i prioriteti) gotova !

OVA JE SVETA ZEMLJA NASTALA NA DOMOVINSKOM OBRAMBENOM RATU ! 
.. i JEDINO NA ANTIFAŠIZMU, NAS DRAGOVOLJACA i BRANITELJA...

..."partizani" i SVE ŠTO PROIZLAZI IZ 1945. JEST KRVNIČKA
L A Ž
Hrptenicu, iliti kralježnicu mi pupavčevi četnici NISU I NEĆE SAVITIT ! NE MOGU JE TE KUKAVICE NITI SLOMITI !

Kako bol postaje jača, JAČA JEST I MOJA ODLUKA !

POVEST ĆU, GOSPODE, NAROD SVOJ, KAKO BI SMIRENO ŽIVIO U HRVATSKOJ HRVATA !

ECCE HOMO TRANSFORMER

DIXIT

Vaš Hrvatski (budući) Vrhovnik
ZA DOM SPREMNI
Božidar Alić


Preporučujemo poveznicu: http://kamenjar.com/veliki-intervju-s-bozidarom-alicem/

Virovitica Vlatko Ljubičić

U organizaciji Hrvatskog domobrana Virovitica  u gradu Virovitici je 5. listopada 2017. godine održan spomen na virovitičke žrtve pale u obrani grada i pobijene nakon njegova pada početkom listopada 1944. godine. Spomen su prisustvovali i članovi „Udruge žrtve za Hrvatsku“ iz Osijeka. Na stratištima nastalim tih dana u okolici grada su zapaljene svijeća, a pored spomenik na Gradskom groblju je položen Vijenaca gdje je predsjednik Hrvatskog domobrana Virovitica Vlatko Ljubičić pročitao prigodan govor:

„U ime Hrvatskog domobrana Virovitica pozdravljam sve sudionike spomena na žrtve prigodom obrane i pada grada Virovitice 4. i 5. listopada 1944. godine. 

Drago nam je da su danas s nama u Virovitici i naše kolege iz 'Udruge žrtve za Hrvatsku' iz Osijeka na čelu s predsjednikom ove udruge g. Josipom Zlatarićem.

Udruga žrtve za Hrvatsku Osijek

Posebno nam je drago da je s nama na ovom spomenu g. Dragutin Hanak iz Osijeka, sin 'djelatnog častničkog namjesnika' Mirka Hanka   koji stradao u ovoj virovitičkog tragediji.

Prema Draginom saznanju njegov otac je pokopan u jednoj od dvije masovne grobnice na virovitičkom Gradskom groblju. Komunistički direktori koji su nakon rata upravljali grobljem uništili su ove masovnu grobnicu.

Na ovom Gradskom groblju je postojalo i „Groblje heroja“ na kojem su za vrijeme Hrvatskog rata za nezavisnost 1941.-1945. pokapani poginuli hrvatski vojnici. Ovo groblje kao i groblja hrvatske vojske u drugim mjestima naše Domovine Titova komunistička vlast je nemilosrdno i proračunato uništila da bi hrvatskom vojniku zatrla svaki trag dostojanstva. Ovo je jedinstven slučaj u hrvatskoj povijesti da je neka okupatorska vlast uništavala hrvatska vojnička groblja. Ovo je ujedno i dokaz da povijesni razvoj ne ide nužno naprijed nego da može ići i natrag.

Hrvatski rat za nezavisnost 1941.-1945. je bio rat kojeg nije izazvao hrvatski narod nego je narodu bio nametnut. U velikosrpskoj državi stvorenoj 1918. godine pod pokroviteljstvom pobjednika Prvog svjetskog rata koju je srpski kralj i diktator Aleksandar Karađorđević nazvao Kraljevina Jugoslavija, tisućugodišnji hrvatski državotvorni narod je dobio ropski status srpskog plemena, a pod maskom jugoslavenstva bio je osuđen na nestanak.  Kraljevina Jugoslavija ipak nije uspjela slomiti volju hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom nezavisnom državom. Ova umjetna posve korumpirana država održavala se diktaturom i nasiljem beogradskih režima.  Kad su 1941. godine korumpirani i umišljeni srpski političari i oficiri potplaćeni od svojih inozemnih pokrovitelja izveli vojni prevrat da bi izazvali rat s njemačkim carstvom, bilo je svima jasno da hrvatski narod neće slijediti svoje beogradske tamničare niti prolijevati krv za svoju vlastitu tamnicu.

Hrvatski narod je krenuo vlastitim putem, putem prema svojoj slobodi i državi, počeo je Hrvatski rat za nezavisnost.

Korumpirani političari, agenti i sluge stranih pokrovitelja poput Josipa Broza Tita nisu imali drugog izbora nego slijediti politiku svojih stranih naredbodavaca.

Da bi opravdali sebe i svoju politiku počeli su uz podršku svojih stranih pokrovitelja i hrvatskih neprijatelja proizvoditi crne legende o hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi. Ove crne legende su se množile i rasle skupa s jačanjem ovih hrvatskih neprijatelja i njihovih apetita da jednom zauvijek slome i unište hrvatski narod i državu. U toj svojoj lakomosti i pokvarenosti izgubili su svaku mjeru, a crne legende koje su natovarili na leđa hrvatskoj vojsci i državi govore sve o njihovim zločinačkim namjerama i djelima.

Usporedimo li naredbe zapovjednika Zapovjedništva posade Virovitica, pukovnika hrvatske vojske Zdenak Begić, u odnosu na postupke zapovjednika Titove vojske kad su titovci zauzeli Viroviticu, uvjerit ćemo se u moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatskih časnika u odnosu na oficire Titove vojske.

U Proglasu Zapovjedništva posade Virovitica, br. 258. – dana 18. rujna 1944. kojeg potpisao pukovnik Begić stoji da Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uskoj suradnji s građanstvom uspostaviti i očuvati red i poredak u gradu 'na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa'. Pukovnik Begić kao zapovjednik naglašava  da se u političkom pogledu imaju 'razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih, koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja'. Onima koji su odgojeni na crnim legendama o hrvatskoj vojsci može zvučati nevjerojatno kad pukovnik Begić u svom proglasu kao Zapovjednik posade Virovitica naređuje: 'Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina.'

Za razliku od hrvatskog pukovnika Begića, nakon pada Virovitice u ruke Titove vojske 5. listopada 1944. godine, titovci su se hvalili svojim ubijanjima i strijeljanima. Na taj način su huškali svoje drugove na nova ubijanja i strijeljanja:  Titoističke „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine u broju 130 pišu slijedeće:

'Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.' Ovako su se Titovi komunisti hvalili svojim ubijanjem ratnih zarobljenika.  

Stvarna usporedba postupaka hrvatskih časnika i hrvatske vojske s postupcima Titove vojske pokazuje moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatske vojske u odnosu na ponašanje njenih neprijatelja.

Titovci su Viroviticu okružili gubilištima na kojima su strijeljali ne samo hrvatske vojnike nego i civile, na njima su pobili i ranjene hrvatske vojnike.  

Hrvatski narod i današnja hrvatska država Republika Hrvatska neće uspjeti naći svoj put naprijed sve dok ne odbaci korumpiranu politiku stranih agenata i njihovih stranih naredbodavaca koji slijede Titov put politike protiv hrvatskog naroda. Titovi zločini su na kraju Hrvatskog rata za nezavisnost dobili razmjere genocida.

Ako današnji branitelji i političari misle da će svoje dostojanstvo postići ograđujući se od onih koji su se prije njih ginuli za hrvatsku državnu nezavisnost, gadno se varaju.

Dok vojnici pali u Hrvatskom ratu za nezavisnost ne dobiju svoje dostojanstvo, neće ga moći uživati ni branitelji Domovinskog oslobodilačkog rata, sve do tada hrvatski narod neće biti slobodan, sve do tada hrvatska država neće napredovat. Hvala Vam na strpljenju!“

Utrka Vukovar Tovarnik 2017

Iz središta Vukovara, put 27 kilometara udaljenog Tovarnika, u nedjelju 8. listopada u 10 sati krenuti će sudionici devete Memorijalne utrke Vukovar-Tovarnik, koju u povodu 26. obljetnice ubojstva tovarničkog župnika Ivana Burika trči petesetak trkača u organizaciji Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika i Maraton klub “Hrvatski sokol” iz Osijeka.

Tovarnički župnik Ivan Burik mučki je ubijen u župnom stanu u Tovarniku 8. listopada 1991. godine, nakon što su Tovarnik okupirale JNA i srpske paravojne postrojbe. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice i 1998. godine pokopani na mjesnom groblju.

Ivan Burik je jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu.

Memorijalna utrka Vukovar Tovarnik 2017

Uoči starta utrke, njezini sudionici pomoliti će se ispred Kamenog križa na ušću Vuke u Dunav, a očekuje se kako bi u Tovarnik trebali stići oko 13:30 sati kada će uslijediti polaganje vijenaca i zajednička molitva na mjestu masovne grobnice i kod spomen-poprsja i groba Ivana Burika na tovarničkom groblju.

Antun Ivanković