Priopćenja

Mario Filipi Kako glumiti normalnog čovjekaMario Filipi, 100% invalid Domovinskog rata I. skupine i kolumnist portala „Dragovoljac održava u četvrtak, 15. veljače 2018.g. u 20.00 sati u maloj dvorani „Lisinski“ premijeru svoje autorske monodrame „Kako glumiti normalnog čovjeka“.

Ovo je priča Maria Filipia (rođen u Zagrebu  24.3.1950.)  - ratnika, novinara, sportaša i pisca, ali prije svega normalnog čovjeka.

 
Redatelj: Boris Svrtan
Asistent redatelja: Đorđe Kukuljica
Producent: Dražen Pilić
 

Predstava ima osobine stand up nastupa, a ima i glazbenih točaka u kojimaautor pjeva svoje ili druge pjesme uz pratnju gitarista Fadila Abdulova.

 

Filipi nastoji sagledati život s vedrije strane koju svi mi često zanemarujemo. Ipak, velike boli hrvatskog naroda nije mogao mimoići, pa i njih spominje trudeći se ne upasti u jadikovke.

Predstava počinje pjesmom „Poput noćne more” čiji tekst je napisao Filipi, a glazbu Nikola Garašić. Zatim spominje nevjerojatan broj od preko 7.000 hrvatskih branitelja (zajedno s BiH) koji su posegnuli rukom na svoj život.

Nakon te tužne priče slijede dvije poruke blaženoga kardinala Alojzija Stepinca o tome kako ostati optimist cijelog života.

Nakon toga Filipi govori o životnim razdobljima kroz koja i sam prolazi od 50-tih godina u kojima se stvaraju životne bilance, do treće dobi u kojoj se „igraju produžetci“.

Nova tema je da smo svi iz rata izišli ranjeni, neki na duši, a drugi na tijelu. Ali i mi ranjeni tjelesno također imamo ranjenu dušu. Filipi priča da mu je supruga u jednoj svađi rekla da bi mu doktori umjesto ruke i noge trebali pregledati glavu pa bi tek tada vidjeli koliki je zapravo invalid.

Sljedeća tema govori o tome kakav je hrvatski branitelj. Nije onakav kakvim su ga oklevetali zli ljudi i njihovi mediji. On je tih i samozatajan. Ne viče i ne ističe se. Nemoguće ga je prepoznati u grupi ljudi. Neki su ipak odmah prepoznatljivi jer ih obilježavaju njihovi novi neželjeni prijatelji kao što su invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. No i među njima ima onih koji mogu prikriti svoje nedostatke i praviti se “normalni”. Filipi je jedan od njih.

Dok glumi normalnog čovjeka događaju mu se uglavnom smiješne, samo ponekad tužne zgode. Njih je bilo u tramvaju, u raznim institucijama, zgoda s predsjednikom Tuđmanom na terasi predsjedničke palače i zgoda na granici Slovenije i Italije.

Ponekad mu reakcije ljudi idu na živce pa poželi prestati glumiti. To se događa kada planinari na Sljeme, a posebno kad se netko moćan surovo obruši na našu žrtvu, pa i na cijelu državu. Tada na prosvjed dolazi bez proteza, na štakama i to je njegova nijema poruka nasilnicima. Posljednji put to je učinio 2014. kada subranitelji prosvjednici podigli šator.

Najbolju komunikaciju ostvaruje s djecom koja sve zapažaju i iskreno komentiraju. Ali “gola istina” pojavljuje se ljeti na moru na plaži. Tamo čak i žene moraju pokazati sve svoje sitne mane, a ion je takav kakav jest, bez glume. I tamo su djeca briljantna, a kad odrastu neki postanu bahati.

Čak ni firme koje proizvode proteze nemaju za njega program, jer njegove želje idu ispred tehnologije. Tako je jednom, prigodom isprobavanja nove proteze ruke, pitao njemačkog inženjera kada će proizvesti protezu na kojoj će svaki prst moći pomicati po želji. Šokiralo ga je njegovo protupitanje: „Što će Vam takva proteza?“. Na to je postavio i protezu i ruku u položaj sviranja gitare i zapjevao: “Love me tender, love me sweet, never let me go”.

Pomisao na glazbu vodi Filipija kroz sav život koji je obilježila glazba, od djetinjstva u zagrebačkom predgrađu kada je bio jezičavo dijete koje voli pjevati, preko vremena škole i studija do mladenačke romanses djevojkom iz Bjelorusije iz čega je proizišla pjesma „Spušta se noć“. Svoje mladenačke dane ilustrira glazbom koju je volio u tim romantičnim 60-ima.

Zatim dolazi priča o tome što je htio raditi, te o poslu koji je doista radio-novinarstvo. U međuvremenu događa se blistava ali kratka sportska epizoda, naslov juniorskog prvaka svijeta u veslanju, a onda – krah karijere zbog tajanstvene bolesti.

Raditi kao novinar nije bilo lako u komunizmu katoliku vjerniku, Hrvatu domoljubu i „vanpartijcu“. Napokon je izišao iz radnog odnosa i postao “Free lancer”. Ali tek što je to učinio, rat je pokucao na vrata.

Radeći u KBC-u svakodnevno je gledao kako helikopter dovozi do maločas zdrave zgodne mladiće na nosiljki prema operacijskoj sali. Zar ću ja cijeli rat prespavati u Zagrebu dok tako mladi ljudi ginu? – pitao se je. Jednog dana opremio se je planinarskom i lovačkom opremom, umjesto puške uzeo foto-aparat i kameru i pridružio se braniteljima Osijeka, jedinog od četiri hrvatska metropolska grada koji je bio na prvoj crti. Svijet je morao saznati što se događa u našoj domovini i da nam nikad više neprijatelj ne piše našu povijest izvrnutu kao sliku u ogledalu.

Dečki s prve crte nipošto nisu bili mračni i grubi ratnici, nego ljudi vedrog duha skloni šali, kao da smrt ne vreba stalno i posvuda. Jedan od njih je čak preko motorole izvodio svake srijede u ponoć “radio-emisiju” Hrvatski radio, studio Zemun“.

Ali došao je 85. dan njegovog ratovanja. U ranu zoru 13. listopada 1991. godine, na 74. obljetnicu posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi, shvatio je da više nikadne će biti isti. Ruke više nije bilo. Odletjela je u nepoznatom smjeru. Noga je bila zdrobljena kao faširano meso, a unaokolo se je širila velika lokva njegove krvi. Shvatio je da je za bolnicu spreman, a nije bilo sigurno je li i za grob. To se ipak nije dogodilo.

U austrijskoj bolnici problem je bio jezik, iz čega su proizlazile smiješne scene. Za to vrijeme njegova supruga morala je objasniti djeci što se je dogodilo s tatom.Djeca su to primila na nježan dječji i pomalo smiješni način.

Razmišljajući o tome što mu se je dogodilo, shvatio je da u svijetu i kroz povijest ima na stotine milijuna takvih koji su doživjeli sličan traumatičan doživljaj. Tako mu je došla ideja da napiše pjesmu o vlastitom stradanju “Iz krvi moje trava raste”.

Nakon kratke “idile” u sljedećim godinama, ponovo je ojačalo zlo. Bilo ga je posvuda, ali nije bilo jasno zašto. Oči mu je otvorio jedan franjevac koji je rekao da hrvatski narod mora znati da je u ratu, a osobito poslije njega, Božje ime opsovano više puta nego je metaka ispaljeno iz svih cijevi.

Obnovljena molitva i evangelizacija donijela nam je kroz “Bljesak” i “Oluju” oslobođenje 99% Domovine i ponovo smo imali trenutak “idile”. Ali zlo se je vratilo u najgorem obliku. Mi smo postali “nenormalni, zastarjeli srednjovjekovni nazadnjaci”, a “normalni” su postali svi perverznjaci, manijaci i nasilnici.

U Hrvatskoj se je događalo da njome upravljaju oni koji ju nikad nisu željeli pa ju zato iz dna duše mrze, a još više mrze one koji su ju stvarali, a to smo mi branitelji. Njima je žao što smo živi. Zato je napisao pjesmu: “Na žalost, mi smo živi”.

Sve vlade svih boja uvijek su ekstremno štedile na kolicima i protezama. Da su sve toliko štedili, već bismo davno prestigli Njemačku, Norvešku i Japan. Osim trećerazredne ili čak četvrtorazredne “robe” dobivao sam stalno “odbijenice”. To mi je bila inspiracija za pjesmu “Sad ne mogu dobit’ protezu”.

Mržnja nekih ljudi koji nas zapravo nisu ni poznavali bila je nevjerojatna. Nazivali su nas fašisti, klerofašisti, nacisti, ološ, Ku-Klux-Klan, katolibani, stoka sitnog zuba, krdo koje smrdi i na poslijetku oni kojima u glavu može ući samo metak.

Čak i naši poraženi neprijatelji su se našli pozvani da nam “dijele lekcije” kako prema njima moramo biti “pristojni” da im ne bi bilo “neprijatno”. Napadali su čak i našeg blaženog Alojzija Stepinca. No ni to im nije bilo dovoljno. Htjeli su da mi preuzmemo krivnju za njihove zločine. Čak pronalaze ”Judine sinove” koji snimaju filmove koji hrvatskim vojnicima pripisuju srpske zločine i to za naše novce i pred očima nas još živih svjedoka. Tada se je prisjetio svoje pjesme “Korak sokolova” iz 1992. godine koja poručuje neprijatelju da ne može izbjeći kaznu.

Šimun Penava Mario Filipi Željko Tomašević

Filipi je i danas pripadnik nevjerojatne bojne za koju nije vjerovao da će ikada postojati. Nju obilježavaju invalidska kolica, proteze, štake, štapovi i bijeli štapovi. Ali iza nas stoji sedam brigada boljih. Njihove su oči ugašene, njihova usta šute, ali mučenici nam osvjetljavaju put prema drugoj Oluji, bez puške ali s oružjem istine koja će nas preporoditi.

Dok se to ne dogodi Filipi poručuje da će i dalje govoriti svoj mali komadić istine i kako najbolje zna GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA.

ULAZNICA 70 KN

 

Na fotografiji: Šimun Penava, Mario Filipi i Željko Tomašević

general sačić

NA TRGU SV. MARKA

SAČIĆ TRAŽI REDARE! Odobren prosvjed protiv Vučićevog dolaska, odaziv je velik

Prosvjedni skup protiv dolaska srpskog predsjednika Aleksandra Vučića prijavljen je i zakazan za 12. veljače 2018. u 10,00 sati na Trgu svetog Marka.

Obzirom da se očekuje veliki broj nezadovoljnika koji se ne mire s činjenicom da će Vučić doći bez prethodnog pokajanja i isprike, umirovljeni general Željko Sačić preko društvene mreže objavio je poziv kojim je zatražio redare za ovaj skup:

“Dragi fb prijatelji, trebam vašu pomoć, barem 30 redara ili redarica, na mirnom prosvjednom skupu protiv dolaska Vučića bez prethodnog javnog pokajanja. Adresu i broj važeće osobne iskaznice molim u inbox ili na telefon. Prosvjed će se održati 12. veljače 2018 s početkom u 10,00 sati u Zagrebu na Trgu svetog Marka. Organizatorica ovog prosvjeda, poštovana gospođa Rozalija Bartolić, predsjednica Udruga udovica iz Domovinskog rata, javila mi je da je održavanje prosvjeda prijavljeno nadležnim policijskim tijelima. Hvala joj na trudu, a vi mi i dalje dostavljajte ove podatke jer ako netko odustane ili oboli da se na vrijeme možemo pobrinuti o dovoljnom broju redara”.

Poveznica: http://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/sacic-trazi-redare-odobren-prosvjed-protiv-vucicevog-dolaska-odaziv-je-velik

Vicepostulatura VICEPOSTULATURA

Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijegtel.: (039) 700-325; faks: (039) 700-326; www.pobijeni.info
IB: 4227318660009; UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški: 
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura
žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839; 
SWIFT: UNCRBA22


Široki brijeg 2018

Široki Brijeg, 7. veljače 2018. (Josipa Vukoja) – U povodu 73. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 4. – 7. veljače održali su se »VIII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«. Prva tri dana molitveni program započinjao je molitvom krunice, a nastavljao se slavljenjem sv. mise zadušnice za ubijene fratre i puk. Kroz ove dane sv. mise su predslavili fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banja Luke i fra Ivan Matić iz Samobora, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića i fratara iz širokobriješkog samostana. Molitvom krunice, čitanjem i pjevanjem na sv. misama posebno su sudjelovali ministranti, članovi Franjevačke mladeži te članovi Franjevačkog svjetovnog reda i zborova koji djeluju u župi.

Kroz ova tri dana dodijeljene su i nagrade te prigodne plakete nagrađenima na »VII. nagradnom natječaju« na temu pobijeni hercegovački franjevci. Zastupljeni su bili uzrasti djeca, mladež i odrasli.

Danas, na dan obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, 7. veljače, koji je ujedno i dan sjećanja na sve fratre ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, molitveni program započeo je u 16.00 molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila u samostansku crkvu prema grobu gdje su pokopana 24 ubijena fratra. Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, gvardijana samostana hercegovačkih franjevaca te velikog broja fratara iz Provincije. Prostrana samostanska crkva bila je dupkom puna, unatoč veoma kišnom vremenu.
Pjevanje na sv. misi predvodio je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić. Misno čitanje pročitao je fra Rade Dragićević, jedan od trojice još živućih hercegovačkih fratara koji su pohađali glasovitu franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu, a molitvu vjernika čitali su gvardijani samostana.

Fra Miljenko je u propovijedi istaknuo sljedeće. »Na početku još jednoga našeg vjerničkog bdijenja i sjećanja, naš pogled počiva na nezacijeljenim ranama prošlosti, u 73. obljetnici, zbog kojih ne možemo ne trpjeti – jer to je bol vlastita ovoj Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, našoj krajevnoj Crkvi i čitavome našemu puku. U zadnje vrijeme sve je više iskaza još preostalih živih svjedoka o brojnim stratištima jugokomunističkih postrojbi nad našim narodom. Mučene su i ubijane na tisuće naših ljudi – nečijih sinova i kćeri, djedova, baka, očeva, braće, majki, sestara. U ovo molitveno sjećanje sabiremo sve progutane suze i sve neprospavane noći, sve boli koje su kidale žalosna srca onih koji su iza njih ostali, a morali su šutjeti, lišeni svih prava, pa i onih na pokop, dostojanstveno posljednje počivalište i sjećanje.« Propovijed je završio riječima: »Draga braćo i sestre, previše je pitanja i teških zadaća za naše umorne duše na ovome dugom prijelazu između dva tisućljeća: umor od ratova, umor od dugih poraća i nejasne budućnosti, umor od bijede i tolikih nepravdi, umor od mnoštva informacija i polu-informacija, umor od svega i svačega. A gdje pronaći snagu? U Kristu Isusu, koji je Put, Istina i Život. Uputimo se k njemu koji nas poziva u današnjem evanđelju: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti." (Mt 11, 28)«

Na kraju sv. mise zadušnice nazočnima je nekoliko riječi uputio generalni vikar hercegovačkih biskupija don Željko Majić koji je prenio pozdrave mjesnog biskupa Ratka Perića te istaknuo kako se nada da će se prikupiti svi potrebni dokazi da bi ubijeni fratri bili proglašeni mučenicima. Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, izrekao je kratko izvješće o radu Vicepostulature u protekloj godini, a vjernicima se obratio i gvardijan širokobriješkog samostana fra Tomislav Puljić zahvalivši se svima koji su sudjelovali i pomogli u organizaciji ovog molitvenog programa.

Kroz ova četiri dana molitveni program je putem interneta i radiovalova prenosila Radiopostaja Široki Brijeg. A i mnogi drugi mediji izvijestili su o svemu, na čemu im se posebno zahvalio vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Hrvatska udruga Benedikt
vas poziva na predstavljanje knjige “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” autorice Višnje Starešine koje će se održati u petak, 9. veljače 2018., s početkom u 19 sati u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu (Zrinsko-frankopanska 19).

Hrvati pod KOS ovim krilom

Uz autoricu Višnju Starešinu knjigu će predstaviti dr. sc. Ivica Šola i Hloverka Novak Srzić.
Predstavljanje knjige “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” održat će se i u Sinju i to u četvrtak, 8. veljače 2018., s početkom u 19 sati u dvorani Franjevačkog samostana.

“Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” je svojevrsni vodič kroz manipulacije i falsifikate pred Haaškim sudom, kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i mnogo nepravednih presuda. Analizirajući transkripte sa suđenja, presude, sjećanja izravnih sudionika procesa i drugu relevantnu literaturu, autorica prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi, koje su preko njega vodile rat poslije rata.

U knjizi koja se koja se čita kao triler, možete naći dokumentirane odgovore na pitanja: zašto je Vukovar trebao biti krunski slučaj Haaškog suda i kako je postao najveća travestija međunarodne pravde? Zašto je Slobodan Milošević morao umrijeti? Kako je Oluja postala jedina ratna operacija kojoj se sudilo u Haagu? Zašto suci nisu prepoznali isti likvidacijski model u slučaju Srebrenica i slučaju Vukovarska bolnica? Postoji li tajna veza između „hrvatske šestorke“ u Australiji, koja se iz najvećeg protuterorističkog procesa preokrenula u najveću blasfemiju australskog pravosuđa i „hrvatske šestorke“ u Haagu? Kako je stara KOS-ova mreža postupno preuzela upravljanje haaškim procesima? I kako je hrvatska država – nestajala iznutra.

Višnja Starešina je novinarka, publicistkinja, scenaristica i redateljica dokumentarnih filmova. U svome je publicističkom i filmskom radu bavi se uglavnom političkim temama iz bliže hrvatske prošlosti i njihovim manje poznatim, nedovoljno istraženim, a nerijetko i kontroverznim aspektima.

Autorica je knjiga Vježbe u laboratoriju Balkan, o međunarodnom mirovnom menadžmentu u ratu nakon raspada bivše Jugoslavije, Haaška formula, o prvim pokusnim kunićima međunarodne pravde pred Haaškim sudom, EU u 100 koraka, zbirke kolumni-eseja o hrvatskom putu u EU.

Scenaristica je i redateljica dokumentarnih filmova Treći pohod, o infiltraciji Al Q’aide i radikalnog islama u BiH u ratu 1992-1995, Zaustavljeni glas, oposljednjima danima Vukovara i likvidaciji ranjenika iz Vukovarske bolnice, Neprijatelj naroda, o žrtvama komunističkih vlasti nakon Drugog svjetskog rata.

Kao stalna dopisnica „Večernjeg lista“ pri UN-u u Ženevi pratila je međunarodne mirovne pregovore bivšu Jugoslaviju, bila je posebna izvjestiteljica iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

 

(Autohtona bosanska biljka pretvorena u najštetniji bosanski korov. Turci, Turci vi ste za sve krivi... Krivo nasađene sjekire.)

 

Žarko Marić 2016Kada na Bliskom istoku izbije bilo kakav ratni sukob, ja točno znam uzroke toga sukoba. Govorio je svojim studentima 70-ih godina profesor Povijesti civilizacija Eduard Kale, što je kod njih izazivalo čuđenje. Turci, Turci vi ste za sve krivi, naprijed Kurdi, nek vam borba živi. Uz mnoge druge i ovu pjesničku umotvorinu je prije 10-ak godina lansirao pisac ovih redaka. Dakako da je mislio na davne osmanlijske osvajače i porobljivače tuđih zemalja, koja porobljavanja su uzročno posljedično povezana sa svim agresijama i obranama iz 90-ih godina na Balkanu. Detaljnije o tome u knjizi „Dječak s kamena, Žarko Marić str. 216-217, 224-225, te 238-242. Kao posljedica osmanlijskih porobljavanja nastao je i međuhrvatski vjerski rascjep, iz koga je u novije vrijeme izrastao i etnorascjep, koja krivo nasađena sjekira cijelo vrijeme krivo siječe. I sjekiru sv.Save su osmanlijski okupatori krivo nasadili pa dugo vremena siječe drva po tuđim šumama naročito hrvatskim.

No da se mi vratimo hrvatskim ostacima ostataka, aktualnoj politici, koja se definira kao umijeće mogućeg, i Aci Stankoviću, vladaru nominalne HTV-e, potomku bjegunca Arsenija Černojevića pred osmanlijskim osvajačem u sjeverozapadno podunavlje, koji je ovih dana ugostio Bakira Izetbegovića autohtonu bosansku biljku, koju su i stare i neoosmanlijske ruke oblikovale tako da se pretvori u najštetniji bosanski korov.

Uvredljivo je za hrvatsko gledateljstvo bilo slušati njegove ponovljene pretenzije na hrvatski dio mora, na skoro mrziteljski odnos prema kršćanskim svetinjama u Mostaru, a Stanković se nije ogradio niti na njegovo otvoreno svjesno veličanje megazločinca Tita, učitelja Ratka Mladića, čiji bleiburški zločini u sebi sadrže 50 Srebrenica,i za koji Bleiburg je efendija iz Gunje izjavio, da je najveća muslimanska grobnica u Europi.

I na kraju da završim jednom misli tirolskog ratnika, moga djeda Petra. Dico moja, ima zmija. Nikud ne 'odajte bez brstine u ruci.

Žarko Marić

Poveznica:  https://direktno.hr/direkt/srbija-je-prva-drzava-koja-je-proglasena-judenfrei-i-koja-je-imala-kombi-plinsku-komoru-112270/

 

SUOČAVANJE S ISTINOM

Srbija je prva država koja je proglašena 'Judenfrei' i koja je imala 'kombi' plinsku komoru

Na Višem sudu u Beogradu vodi se proces o rehabilitaciji Milana Nedića, ratnog zločinca i kvislinga koji je tijekom Drugog svjetskog rata obnašao dužnost predsjednika marionetske srpske vlade. Nakon rehabilitacije ratnog zločinca, četničkog vojvode Draže Mihailovića, Srbi ne posustaju za rehabilitacijom njihovih četničkih, fašističkih i nacističkih kolaboratora. Milan Nedić, Dimitrije Ljotić, Draža Mihailović, a i pripadnici pravoslavnog klera poput episkopa Nikolaja Velimirovića upečatljivi su primjer srpskog antisemitizma kojeg nisu donijeli nacisti u Srbiju već je samo u tom vremenu došao do nevjerojatnog izražaja.

Antimasonska izlozba Srbija 22 10 1941

Srpski antizemitizam sjeme je današnjih tragedija

No kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni "argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji".

Ovaj citat jedne od velikanki međunarodne politike 20. stoljeća najbolje opisuje nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom 'Jasenovac-pravo na nezaborav', koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje.

Antimasonska izlozba Srbija 1941

Srpska propaganda i revidiranje povijesti

No prema knjizi Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Srpski tajni rat: Propaganda i prevara povijesti) Philipa J. Cohena te knjizi Ljubice Štefan From Fairy tale to Holocaust (Od bajke do holokausta) iz kojih smo za potrebe ovog članka vadili informacije, srpski antisemitizam bio je jednako raširen u narodu početkom 19. stoljeća kao i gotovo 150 godina kasnije kada su se proglasili prvom Judenfrei državom u Europi.

U prošlosti je antisemitizam postojao u kolektivnoj svijesti svih europskih naroda, tako i srpskog. U kolekciji narodnih priča Srpske narodne pripovijetke iz 1853. godine koju je skupio srpski jezikoslovac i gramatičar Vuk Stefanović Karadžić, postoji priča nazvana 'Čifuti' odnosno Židovi, koja radnjom sliči priči Ivica i Marica, uz iznimku jer se u ulozi zle vještice nalazi židovska obitelj.

Ta i druge slične priče u kojima su pripadnici židovskog naroda prikazani kao kanibali koji vilicama i noževima hvataju srpsku djecu te ih namjeravaju ispeći ostala je u narodnoj svijesti srpskog naroda i kulture. Srbija je tek na Berlinskom kongresu 1878. bila prisiljena priznati jednakost svih vjera i svih građana, uključujući židovski narod. Princ Milan Obrenović nevoljko je prihvatio te uvjete, čak su bili i skrivani od naroda, a njegova vlada dugo je vremena pokušavala nadmudriti svjetske uglednike po tom pitanju.

Nedugo po Berlinskom kongresu srpski intelektualci i političari započeli su s kampanjom protiv židovskog stanovništva te pozivali narod da nesrpskom stanovništvu odbije bilo kakva građanska i zakonska prava. Objavljivane su publikacije poput 'Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čifutskog poštenja', zatim 'Ne dajmo Srbiju Čivutima' te mnoge druge sličnih naslova i tekstova u kojima su se preporučivala zabrana kupovine i prodaje od Židova te izvrtale činjenice židovskog vjerskog nauka u svrhu antisemitske kampanje. 

Takva kampanja u Srbiji dovela je pred početak Balkanskih ratova do nevjerojatne mržnje prema židovima koji su okarakterizirani kao ubojice Krista-Mesije, osuđeni da lutaju svijetom bez zemlje i domovine, zločesti prevaranti pa čak i kanibali koji žele samo zlo narodu i zemlji u kojoj žive.

Geca Kon

Širenje srpskog antisemitizma

Srpski antisemitizam nije ostao samo među Srbima u Srbiji već se počeo širiti među Srbima u susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Milan Obradović, srpski novinar iz Bjelovara, koji je objavio 30 publikacija u Hrvatskoj, 1907. godine pokušao je antisemitske publikacije objavljivati u Hrvatskoj no grad Zagreb je 10. travnja 1907. godine zabranio izdavanje takvih publikacija. Obradović je optužio Hrvate kao židovske pomagače, a katolički kler da je kupljen od strane židovske masonerije. Obradović je Židove optuživao i za hrvatsku nesuradnju s velikosrpskim pokretom i srpskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji.

Antimasonska izlozba Srbija 22 10 1941 Ko će pretegnuti Antimasonska izlozba Srbija 22 10 1941 Čije i kako

Takve publikacije nastavile su se objavljivati sve do kraja Drugog svjetskog rata u kojima se Židove okrivljavalo za sva zlodjela i kriminal, a europske političare da su natjerali Srbiju na prihvaćanje zakona o jednakosti svih građana i vjera.

Presudnu ulogu u progonu i uništavanju Židova u Srbiji odigrao je Milan Nedić. Drugog rujna 1941. obećao je da će "smesta da najoštrije postupi protiv Jevreja… koji treba da budu uklonjeni iz svih javnih službi i sakupljeni u koncentracione logore". U Nedićevom pismu 21. veljače 1942. od njemačkih vlasti traži da izdaju nalog "da se Jevreji i ljevičari komunisti izdvoje iz opšteg logora i udalje od oficira nacionalno zdravih" u logoru Osnabrücku. Napisao je i kako "Jevreji-komunisti" predstavljaju opasnost jer mogu pokvariti srpske zatočenike.

Antimasonska izlozba Srbija 22 10 1941 A Hitler

Antisemitizam i Srpska pravoslavna crkva

Okupacijska je vlast u suradnji s vladom Milana Nedića donijela brojne antižidovske zakone. Tadašnja hijerarhija SPC nijednom nije prosvjedovala protiv tih zakona, niti ih pokušala spriječiti ili  barem ublažiti provedbu, za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj i bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je prosvjedovao zbog donošenja rasnih zakona.

Slučaj episkopa Nikolaja Velimirovića upečatljiv je primjer antisemitizma i povijesnog revizionizma Srpske pravoslavne crkve. Srbi su Velimirovića proglasili "istinskim prorokom" i doživljavali ga kao najutjecajnijeg crkvenog vođu nakon Svetoga Save.

Nacionalizam Svetog Save 1935

Za velik broj Srba vladika je i danas heroj i mučenik koji je preživio godine mučenja u koncentracijskom logoru Dachau. Krajem rujna 1944. Nijemci su doista odveli Velimirovića u Dachau gdje je bio zatočen s mnogim europskim crkvenim velikodostojnicima. Nacisti su ga tamo držali nešto više od dva mjeseca kao Ehrenhaftlinga (počasnog zatočenika).

Živio je u "posebnom odjelu s privatnim odajama, jeo istu hranu kao i njemački časnici te izlazio u grad pod njemačkom pratnjom". Nakon što je pušten iz logora na Ljotićevu intervenciju smješten je u turističko odmaralište, a potom u hotel u Beču. Nikolaj Velimirović i patrijarh Gavrilo Dožić sredinom prosinca 1944. boravili su u Beču kao gosti Trećeg Reicha. Koliko je srpski revizionizam raširen pokazuje i činjenica da ga je 2003. godine Srpska pravoslavna crkva proglasila za sveca i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

Broj ubijenih Židova i Roma te  konclogori u Srbiji

Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr, nacistički protektor Srbije, Srbiju je proglasio "Judenfrei" ('slobodan od Židova' - nacistički izraz za područje očišćeno od Židova) te pohvalio Srbe i Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju. Nedićeva Srbija Židove i Rome zatvarala je u sljedeće koncentracijske logore:

  • Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda)
  • Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem)
  • Topovske šupe, kod Beograda
  • Veliki Bečkerek, Zrenjanin
  • Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
  • Dulag, (Šabac)
  • Svilara (Pančevo)
  • Paraćin

"Konačno rješenje" židovskog pitanja provedeno je na Sajmištu dolaskom plinske komore-kombija iz Njemačke. U Beograd je poslan jedan od takvih prvih kombija. Već u ožujku i svibnju 1942. svako jutro, osim nedjeljom i blagdanom, kombi je nakrcan židovskom djecom, ženama i starcima kojima je bilo rečeno da ih premještaju. Prividno ljubazni, a može se naći i informacija kako su djeci pri ukrcaju čak davali slatkiše, baš poput Ratka Mladića koji je isto postupao prema bošnjačkoj djeci u Srebrenici.

Sveukupno, neki procjenjuju da je čak 80.000 ljudi ubijeno u koncentracijskim logorima diljem Nedićeve Srbije od 1941. do 1944.

Srpska propagandna mašinerija koja se po uspjehu može mjeriti s onom nacističkom uzima sve više maha, kao i revizionizam genocidnih radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih. Revizionizam kojim se od Srba pokušava napraviti isključivo žrtve, traži pozornost i iskrenu objavu. Srbija treba doživjeti katarzu. Dok su druge zemlje, pa tako i Hrvatska, prihvatile da su režimi i pojedinci činili zločine i ne pokušavaju ih revidirati, činjenica je da srpski političari još uvijek žive u mitovima i legendama.

Srbija je prva država koja je proglašena 'Judenfrei' i koja je imala 'kombi' plinsku komoru

Na Višem sudu u Beogradu vodi se proces o rehabilitaciji Milana Nedića, ratnog zločinca i kvislinga koji je tijekom Drugog svjetskog rata obnašao dužnost predsjednika marionetske srpske vlade. Nakon rehabilitacije ratnog zločinca, četničkog vojvode Draže Mihailovića, Srbi ne posustaju za rehabilitacijom njihovih četničkih, fašističkih i nacističkih kolaboratora. Milan Nedić, Dimitrije Ljotić, Draža Mihailović, a i pripadnici pravoslavnog klera poput episkopa Nikolaja Velimirovića upečatljivi su primjer srpskog antisemitizma kojeg nisu donijeli nacisti u Srbiju već je samo u tom vremenu došao do nevjerojatnog izražaja.

Srpski antizemitizam sjeme je današnjih tragedija

No kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni "argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji".

Ovaj citat jedne od velikanki međunarodne politike 20. stoljeća najbolje opisuje nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom 'Jasenovac-pravo na nezaborav', koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje.

Srpska propaganda i revidiranje povijesti

No prema knjizi Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Srpski tajni rat: Propaganda i prevara povijesti) Philipa J. Cohena te knjizi Ljubice Štefan From Fairy tale to Holocaust (Od bajke do holokausta) iz kojih smo za potrebe ovog članka vadili informacije, srpski antisemitizam bio je jednako raširen u narodu početkom 19. stoljeća kao i gotovo 150 godina kasnije kada su se proglasili prvom Judenfrei državom u Europi.

U prošlosti je antisemitizam postojao u kolektivnoj svijesti svih europskih naroda, tako i srpskog. U kolekciji narodnih priča Srpske narodne pripovijetke iz 1853. godine koju je skupio srpski jezikoslovac i gramatičar Vuk Stefanović Karadžić, postoji priča nazvana 'Čifuti' odnosno Židovi, koja radnjom sliči priči Ivica i Marica, uz iznimku jer se u ulozi zle vještice nalazi židovska obitelj.

Ta i druge slične priče u kojima su pripadnici židovskog naroda prikazani kao kanibali koji vilicama i noževima hvataju srpsku djecu te ih namjeravaju ispeći ostala je u narodnoj svijesti srpskog naroda i kulture. Srbija je tek na Berlinskom kongresu 1878. bila prisiljena priznati jednakost svih vjera i svih građana, uključujući židovski narod. Princ Milan Obrenović nevoljko je prihvatio te uvjete, čak su bili i skrivani od naroda, a njegova vlada dugo je vremena pokušavala nadmudriti svjetske uglednike po tom pitanju.

Nedugo po Berlinskom kongresu srpski intelektualci i političari započeli su s kampanjom protiv židovskog stanovništva te pozivali narod da nesrpskom stanovništvu odbije bilo kakva građanska i zakonska prava. Objavljivane su publikacije poput 'Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čifutskog poštenja', zatim 'Ne dajmo Srbiju Čivutima' te mnoge druge sličnih naslova i tekstova u kojima su se preporučivala zabrana kupovine i prodaje od Židova te izvrtale činjenice židovskog vjerskog nauka u svrhu antisemitske kampanje. 

Takva kampanja u Srbiji dovela je pred početak Balkanskih ratova do nevjerojatne mržnje prema židovima koji su okarakterizirani kao ubojice Krista-Mesije, osuđeni da lutaju svijetom bez zemlje i domovine, zločesti prevaranti pa čak i kanibali koji žele samo zlo narodu i zemlji u kojoj žive.

 

Širenje srpskog antisemitizma

Srpski antisemitizam nije ostao samo među Srbima u Srbiji već se počeo širiti među Srbima u susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Milan Obradović, srpski novinar iz Bjelovara, koji je objavio 30 publikacija u Hrvatskoj, 1907. godine pokušao je antisemitske publikacije objavljivati u Hrvatskoj no grad Zagreb je 10. travnja 1907. godine zabranio izdavanje takvih publikacija. Obradović je optužio Hrvate kao židovske pomagače, a katolički kler da je kupljen od strane židovske masonerije. Obradović je Židove optuživao i za hrvatsku nesuradnju s velikosrpskim pokretom i srpskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji.

Sto za jednog Srpski MUP prijetnja UNPROFOR u

Fotografija izvor: Večernji  list, 14. svibnja 1993.