Priopćenja

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izrazilo je danas bezrezervnu potporu aktivnostima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara u otporu postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru, ocjenjujući da se inzistiranjem na postavljanju ćiriličnih natpisa ponovno viktimiziraju vukovarske žrtve.

HZD pismo-Tomislavu-Josicu-Vukovar-

Prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

PISMO KOJE JE HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO UPUTILO STOŽERU ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA NASLOVLJENO NA PREDSJEDNIKA STOŽERA TOMISLAVA JOSIĆA

PRENOSIMO U CIJELOSTI


Vukovar svehrvatska Svetinja

Poštovani gospodine Josić,

Svjedočiti istinu o ŽRTVI koja je tijekom povijesti zadesila hrvatski narod, poglavito tijekom Domovinskog rata, i dovijeka podsjećati da uspomena na ŽRTVE ne smije pasti u zaborav, poslanje je sadašnjeg i budućeg hrvatskog naraštaja, a Grad Vukovar, njegovi žitelji i mučki ubijeni Hrvati tijekom opsade fašističko srbočetničkog agresora, primjer su ŽRTVE nezabilježene u dosadašnjoj svjetskoj povijesti.

Hrvatski narod, hrvatsko domoljubno biće diljem naše Domovine i Svijeta, poglavito  hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata, zaprepašteni su s bešćutnosti, koju iskazuje aktualna Vlast u Republici Hrvatskoj, tvrdoglavo inzistirajući na postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima na državnim institucijama u Gradu Vukovaru, Gradu mučeniku, grubo ignorirajući sve zamolbe da se to ne čini.

Između ostalog, time se ponovno viktimiziraju ŽRTVE Grada Vukovara, što je sramotno i  nedopustivo, i o tome će Hrvatsko žrtvoslovno društvo izvijestiti Svjetsko žrtvoslovno društvo
- World Society of Victimology, odnosno prof. dr. iur. Marc S. Groenhuijsen, predsjednika Izvršnog odbora Svjetskog žrtvoslovnog društva - President of the Executive Committee World Society of the Victimology.

Osim toga, uoči 18. studenog, prigodom tužne obilježbe Dana sjećanja na Grad Vukovar,Svijetu treba poslati jasnu poruku da je taj dan, Dan sjećanja na stradanje Grada Vukovara, svehrvatsku Svetinju, kojoj se hrvatski narod klanja i klanjati će se dovijeka. 

U ime Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i svoje osobno, očitujemo bezrezervnu potporu Koordinacijsko operativnom timu  Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.

S poštovanjem,

Dr. Zvonimir Šeparović, pofessor emeritus
predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Dragutin Bauman, ing.kem.
član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ozračje priprema za obilježbu 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske počelo je spontano tijekom tradicionalnog božićnog susreta župljana u Pastoralnom centru Župe Svete obitelji, pod pokroviteljstvom župnika, vlč. Ivice Zlodi, susreta na kojem se uz okrjepu i zakusku u obiteljskom raspoloženju razgovaralo o raznim temama, posebno o nadolazećem najradosnijem blagdanu Božiću.

Prvi put u sedam godina otkad sam župljanin naše Župe, bio sam sudionik tog susreta, koji će mi zasigurno ostati u dugom pamćenju. Bila su tu meni poznata lica koja sam susretao na nedjeljnim misnim slavljima, no nismo se osobno poznavali i sada je za to bila prigoda. Dalibor, Željko, Branko, Nedjeljko, Jakov, Slavko, Zoran, Milan, Krešimir…, samo su neka od imena osoba s kojima sam proveo lijepo predbožićno druženje. A onda, u jednom trenutku Dalibor je rekao: „Dečki, pa imamo među nama čovjeka koji je član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, misleći na mene, neka zamoli profesora Šeparovića da nam bude gost na Tribini koju ćemo organizirati povodom 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske!“. Svi prisutni s oduševljenjem su prihvatili prijedlog, a Župnik je rekao: „Dečki, imate moje odobrenje, počnite s pripremama.“ Predloženo, dogovoreno, jer profesor je rado prihvatio poziv. Pripreme za Tribinu u koje su se uključili i članovi Župnog pastoralnog vijeća odrađene su u planiranom roku i sve tehničke pojedinosti dogovorene su do 9. siječnja 2014. kada je bio zadnji dogovor u Župnom dvoru, na kojemu je uz Župnika bio i pater Majić.

Bila je nedjelja, 12. siječnja 2014.,i večernja misa u čast Dana krštenja Gospodinovog, euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Mirian Šuvak, župnik in solidum, koji je nakon podjele blagoslova prisutnim vjernicima, najavio početak Tribine u povodu svečane obilježbe 22. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. Oglasila su se zvona na zvoniku crkve Svete obitelji, zvoniku skromno izgrađenom od drveta, kakve li simbolike. Atmosfera je bila svečana, spontana i jednostavna, gosti su pristizali bez pompoznog blještavila rasvjete televizijskih snimatelja i novinarskih foto aparata. Tako je bilo planirano i tako je i bilo. Zbog velikog broja župljana Tribina se nije mogla održati u Župnom pastoralnom centru nego je održana u crkvi, a Župni zbor je najljepšom i najdražom pjesmom u Hrvata, Lijepa naša Domovino najavio svečani početak. Nakon minute šutnje u čast poginulim hrvatskim vitezovima Domovinskog rata i Prvom hrvatskom Predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, uslijedile su pozdravne riječi svim prisutnima, posebno dragim gostima, dr. Zvonimiru Šeparoviću, professor emeritus, ministru vanjskih poslova u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske i njegovoj supruzi, gospođi Branki Šeparović, novinarki, profesoru Ivi Livljaniću, prvom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici (1992.-1998.), profesoru Hrvoju Kačiću, predsjedniku saborskog Odbora za vanjsku politiku (1990.-1992.), mag. Jasminki Petra Petter, predstavnici njemačke nacionalne manjine grada Zagreba, Željku Glasnoviću, umirovljenom generalu Hrvatske vojske i svim hrvatskim braniteljima prisutnim na Tribini.

Nadahnutim govorom, s puno domoljubnih poruka, pater Majić je uvodnim riječima pozdrava već na početku dao znati prisutnima, da je svečanost u čast 22. obljetnice međunarodnog priznanja naše Domovine samo formalnog naziva Tribina i da u nastavku slijedi svjedočanstvo dr. Zvonimira Šeparovića, čovjeka koji je svojim aktivnostima u svojstvu Ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u vrijeme međunarodnog priznanja dao veliki doprinos međunarodnom priznanju hrvatske Države, što je važan događaj za hrvatski narod, za sadašnji i budući hrvatski naraštaj. Dovijeka se treba pamtiti da su za to najzaslužniji hrvatski dragovoljci, hrvatski branitelji i najbolji među njima, poginuli hrvatski vitezovi koji su tijekom Domovinskog rata dali najviše što su mogli, svoj život na Oltar Domovine. O događajima na svjetskoj diplomatskoj pozornici koji su prethodili 15-om siječnju 1992.godine, Danu međunarodnog priznanja Hrvatske i događajima koju su potom slijedili, u povijesnom retrospektivnom prikazu, s puno emocija govorio je dr. Šeparović, doajen hrvatske diplomacije, a osim toga i hrvatskog i svjetskog žrtvoslovlja. Bio je to sat povijesti, a najvrjednije po čemu će Tribina ostati u pamćenju svih sudionika, neposredni je razgovor s profesorom Šeparovićem, kojemu su prisutni postavljali pitanja, a on je strpljivo i s puno nadahnuća odgovarao.

U mnoštvu pitanja jedno se odnosilo i na izgradnju Pelješkog mosta, na što je s puno pojedinosti odgovorila gospođa Branka Šeparović, inače predsjednica udruge 'Gradimo Pelješki most'. Tijekom razgovora, sudionike Tribine je pozdravila i mag. Jasminka Petter, predstavnica njemačke nacionalne manjine grada Zagreba i general Željko Glasnović. Sat i nešto više vremena, trajao je razgovor prisutnih na Tribini s profesorom Šeparovićem i na kraju je završio na najljepši način, naime nakon što je župnik, vlč. Ivica Zlodi uputio pozdravne riječi zahvale gostima i svim prisutnima na Tribini, na trenutak su utihnula zvona, a prostorom crkve Svete obitelji odzvanjala je pjesma „Bože čuvaj Hrvatsku“, nakon čega su svi sudionici na poziv Župnika pošli u Župnu dvoranu i zdravicom uz najbolje župnikovo vino u čast obljetnice priznanja Domovine, nastavili druženje.

Tekst napisao
Dragutin Bauman, ing.kem.
žitelj Župe Svete obitelji
član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U Zagrebu, 1.veljače 2014.



prof. Ive Livljaniću, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici,
u drugom redu prof. Zvonimir Šeparović i supruga mu gđa Branka Šeparović,
predsjednica Udruge Gradimo Pelješki most

Dragutin Bauman, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, prof. Zvonimir
Šeparović i pater Dragan Majić


Prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Fotografije: Arhiva HŽD
                 Željko Čelić

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#!prettyPhoto[gallery]/0/

Otvoreno pismo svim Hrvatskim Braniteljima-Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli u sanducima

06.07.2013. 13:48

Braniteljski Portal

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#sthash.NFeiopeD.e7dRo65U.dpuf

Otvoreno pismo svim Hrvatskim Braniteljima-Pričamo sami sebi i sjećamo se onih koje su dovezli u sanducima

06.07.2013. 13:48

Braniteljski Portal

Nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanduku, pa ih sahranili. Međutim, one koji su imali sreće i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu.

Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće.

Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito sada kad smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate.

Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa.

Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine?

Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morali su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici.

Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"!

Za njih smo to i danas. Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.!

U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa.

Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu. Gospodine Bajiću, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Udbaši poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića...Mustača....zaštićeni su poput "medvjeda". Samo pokušaj svaljivati krivicu na te Brozove kompanjone, imat ćeš posla s nekakvim Nobilom,  a i ti nobili su se razmnožili kao žabe u močvari. Kako nije sram tog čovjeka, a bio je posljednji komunistički javni tužitelj?! Zamislite da je u Brozovu sistemu bio "posljednji tužitelj države NDH", što bi taj zločinac učinio od njega: stavio bi mu tablu oko vrata, prošetao ga gradom, i nikada više ne bi mogao biti ni sudac a kamoli "veliki estradni odvjetnik"! Sve zna, a navodno u ničem važnom nije sudjelovao u obrani Hrvatske, samo bi nam trebalo još da nam počne i pjevati! Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari danima spavaju u šatorima i protestiraju jer "nema novaca za čišćenje Hrvatske od mina", a poglavito kad vidimo pojedine nogometaše koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili?

Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada?

Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti (kao primjerice sada kad se faraonski slavio ulazak u EU)... Dobili smo Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je isto kao i lani! Hrvatski političari su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanju obljetnica pokolja koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata.

Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari su krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo što smo oslobodili državu, a potom što smo je stvorili. Zatim smo krivi što smo je "bez ispaljenog metka" predali političarima u ruke. Krivi smo jer smo dozvolili da nas danas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Borimo se protiv nepravda perom i dostojanstveno, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, jer znaju da od toga nema nikakve koristi. Ako treba oni na vlasti, uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba uraditi s "neprijateljima naroda". (Ako ne zna pitat će perkoviće!).

I tako, dani i godine idu nas je sve manje, a njih je sve više.

Red je sada da i nama koji smo imali sreću i koji smo se ovako ili onako vratili iz rata netko održi "minutu tišine", odnosno šutnje. I da nam kaže-"slava vam"!

A ono da će imena hrvatskih branitelja biti upisana "zlatnim slovima" to je očito bila neka šala. Kako će biti upisana "zlatnim slovima" kad ni 23 godine od početka srpske agresije nitko nema popis poginulih i nestalih. Što će im to, pa oni imaju Hrvatsku!

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91).

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Otvoreno-pismo-svim-Hrvatskim-Braniteljima-Pricamo-sami-sebi-i-sjecamo-se-onih-koje-su-dovezli-u-sanducima#sthash.NFeiopeD.e7dRo65U.dpuf

Ljudski ego, ili ego neke vlade je nešto najsramotnije što si neka vlast bilo gdje u svijetu sama sebi dopušta. Ako to priušti sebi još i demokratski izabrana vlast, tada najsramotniji element vladanja - njen egoizam, prelazi u instrument duhovnog i svakog drugoga nasilja nad vlastitim narodom.

Biti egoist, makar kao i pojedinac, to je dovoljan razlog da ga se svi prijatelji klone, da ga zaobilaze u širokom luku, a od takvih se najčešće ograđuju i članovi njegove najuže obitelji. Uz egoizam uvijek ide i velika umišljenost.

A kamoli ako je Vlada u nekom narodu egoistična, bahata, agresivna, nepromišljena, prijetvorna, a k tome još i jako umišljena, sve zemlje svijeta će joj okretati leđa i isto tako izbjegavati je u širokom luku i najradije s njom nitko ne želi imati nikakva posla ako to ne mora.

Svjedoci smo da Hrvatsku strani investitori zaobilaze u širokom luku. Svjedoci smo da se našu mučeničku Hrvatsku na svakom koraku bruka i iz Banskih dvora, a nerijetko i s Pantovčaka. Svjedoci smo da se u brojnim metropolama Europe, ali i znatno šire podozrivo gleda na Hrvatsku, samo jedino i isključivo zbog neprimjernih osoba na njenom političkom vrhu, i nekontrole onoga što javno izjavljuju.  Zbog političara koji ne kontroliraju svoje izjave, zbog političara koji čim progovore za njih se odmah uoči da su totalne neznalice, da lupaju napamet pa čak i o najosjetljivijim temama, gdje se traži duboko znanje, ali i dobronamjernost. Davati s vrha vlasti neodgovorne izjave i izgovarati s vrha vlasti  neistine, a poglavito one povijesne,  mogu imati itekakve posljedice za narod i državu. Ta činjenica govori nešto o onome tko takve nepromišljene i neznalačke riječi izgovara, ali govori i o samome narodu koji je takve ljude izabrao na demokratskim izborima. Po principu kakav narod takva i vlast. Doista.

Evo saznasmo iz usta našeg Premijera da su Hrvati bili prvi i nacisti i fašisti u svijetu, da su prvi ideolozi i praktičari u genocidnom istrebljenju drugih naroda samo zbog toga što su - drugi i drugačiji kakve ih je Bog dao. Da su prvi počeli s egzekucijama drugih naroda u dvadesetom stoljeću. Jedan nesvršeni srednjoškolac bi dobro znao da to nije istina, ni kronološki, a i sadržajno je tvrdnja upitna,  jer je dvadeseto stoljeće od samog početka puno pokolja naroda.

Prisjetimo se samo pokolja Bura od strane Engleza u Južnoaj Afriki još sa samog početka dvadesetog stoljeća. Možemo se prisjetiti i prvog pokolja Hrvata (hrvatskih domobrana, ratnih zarobljenika)  u Odesi 1916 od strane srpske vojske gdje ih je zaglavilo negdje do deset tisuća samo zato što su bili Hrvati. Sjetimo se pokolja tzv. kulaka u SSSR-a od strane Lenjina gdje ih je zaglavilo oko četiri milijuna, od čega se ni do dan danas ruska i ukrajnska i dr. poljoprivreda nije oporavila. Sjetimo se najvećeg genocida i holokausta u povijesti svijeta tzv. Gladomora gdje je Staljin glađu i sl. likvidirao negdje između šest i devet milijuna Ukrajinaca, a među njim i tri miliuna djece. Sjetimo se i Katynske šume s četrdesetak tisuća pobijenih poljskih časnika  i visokih intelektualaca od strane Staljina. Možemo se sjetiti i masovnog progona židova u Njemačkoj pod nacistima prije 1941.g., i u Beogradu prije  travanjskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Dalo bi se nabrojiti još mnogo toga.

Hrvatsku vlast osim nedomoljublja “krasi” još i opasniji mazohizam i kontinuirano samoptuživanje pred cijelim svijetom, što već odavno za naš narod ima tragične posljedice.

Narod je doveden u totalno – beznađe. Kao da se provodi ona politika iz stare komunističke prakse – što gore to bolje. Hrvatska se razara iznutra, kao da je riječ o dirigiranom kaosu da se Hrvatsku uvuče u nemire, unutarnje sukobe s tragičnim posljedicama. Razara se i duhovno i materijalno, u to su se uključili i mediji, i sav medijski mainstream. Na svakom koraku se osjeća to djelovanje i podrivanje; prekomjernim zaduženjem, rasprodajom, uništenjem institucija od strateške važnosti, razaranjem morala i sl.

Unaprijed pozivanje stranih naftnih kompanija da preuzmu crpljenje nafte u Jadranu, i brojnih drugih slučajeva. Ako se doista otkriju velika nalazišta nafte u Jadranu, mi smo se unaprijed opredjelili za nigerijski model gdje  naftno bogatstvo uglavnom ide u ruke stranih kompanija, pa u zemlji vlada bijeda i jad, umjesto da se opredjelimo za norveški model gdje sve ostaje u rukama države, pa cijeli narod od svega toga ima velike koristi.

Neka se politički pojedinci na vrhu vlasti dobro zabrinu za svoje neznalački i neodgovorno izrečene riječi, jer se takve riječi već dobrano obijaju o glavu cijelog naroda i države. Ne može se i ne smije biti na čelu vlasti ako se ne kontrolira svaka izgovorena riječ, ako se javno izgovara neistina prvenstveno o svome vlastitom narodu, tada takvi političari  ne znaju ni prvo slovo abecede i to one političke od koje žive. To su ljudi koji su zbog svoga častohleplja zalutali u politiku, došli su tamo gdje im nije mjesto.

Prije puštanja jezika u pogon, molim uključiti mozak. (Izreka koju sam pročitao na zidu u jednom uredu). Onaj koji to ne radi ne smije se niti pojaviti u politici, niti u onim najnižim funkcijama, a poglavito ne na samom vrhu države. Poznata je misao da onaj koji ne zna  što govori, da pogotovo ne može ni znati što čini. Hrvatski politički brod se opasno nasukao, ovaj put na vrlo oštre hridi.

Političari pazite što govorite! I nikada nemojte govoriti iz glave, već unaprijed planirajte i odvagnite svoje riječi koje ćete javno izreči. U doba komunizma je bilo nezamislivo da neki političar javno lupa nešto iz glave. Odmah bi odletio s vlasti, a možda bi mu i glava odletjela.

Za vrijeme komunizma su izmislili i poseban način izražavanja, vokabular i sl. da, kad javno govore, da u stvari ništa i ne kažu, a održali su govor. Djeca komunizma koja su na vlasti od svojih očeva nisu naučili tu govornu mudrost.

Kad političari zakažu u političkom znanju i prirodnoj mudrosti, toga momenta počinju gurati vlastiti narod na slijepi kolosjek, na kolosijek beznađa. Beznađe se pretvara u sudbonosni trenutak zemlje kad se stvari normalnim putem ne mogu razriješiti, pa se poput Gordijskog čvora sve siječe ili lomi.

Hrvatskom je zavladalo toliko beznađe da je narod duboko ušao u fazu šutnje. Narodna izreka – Ne boj se psa koji laje jer taj ne grize. Šutnja naroda je vrlo rječita i znakovita – izražava duboka neslaganja i najavljuje revolucionarni duh, najavljuje zatišje pred buru.

Mudar političar bi to odmah shvatio i ako ne zna poduzeti mjere, na vrijeme bi se povukao da ne ugrozi ni sebe ni druge. Trenutak hrvatskog beznađa je na putu da se pretvori u sudbonosni trenutak hrvatske suvremene povijesti, s dalekosežnim posljedicama pozitivnim ili negativnim – ovisno o pameti i razumu onih koji će morati otići i onih koji će ih doći zamijeniti.

Mile Prpa

U srijedu, četvrtak i petak ovoga tjedna, tj. 29., 30. i 31. 1. 2014., svake večeri u 17 sati, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, bit će molitva krunice za slobodu Marka Franciškovića i supatnika koji trpe psihijatrijsku torturu u zatvorskim bolnicama.

Upriličiti ćemo i 14 stajališta umjetničke izrade Branimira Čilića koje ste imali prilike vidjeti prošle godine u Vukovaru na Dan sjećanja, 18. 11. 2013. 

Molimo sve ljude dobre volje da se pridruže toj molitvi od 30 minuta i dođu na Jelačićev trg.

Svi smo svjesni da je naše najjače oružje protiv zla molitva krunice Majci Božjoj odvjetnici Hrvatske.

Ponijeti sa sobom svijeću tko može ili mali lampaš!