Priopćenja

Dario Kordić

Veća je nepravda ako jedan jedini nevini čovjek bude osuđen
kao zločinac nego ako deset zločinaca izbjegnu kaznu.

Ogromna većina hrvatskog naroda uvijek je smatrala da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač nevini, da su lažno optuženi i da su nepravedno prvostepenom presudom presuđeni na dugogodišnju robiju. Mnoge udruge i lažni borci za ljudska prava u Hrvatskoj cijelo vrijeme, za razliku od većine hrvatskog naroda koji se borio za istinu, lažno su optuživali Hrvatsku da je nastala na temelju zločinačkih pothvata te su žestoko napadali i optuživali sve one koji su branili istinu o Domovinskom ratu. Da bude apsurdnije te udruge su cijelo vrijeme dobivale velika novčana sredstva od hrvatske države odnosno hrvatskih poreznih obveznika. I nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču nastavili su jednako sa svojim antihrvatskim djelovanjem i čekali su novu priliku da obnove svoje monstruozne optužnice protiv hrvatskog naroda, branitelja i katoličke Crkve te da ponovno sve one koji su herojski branili našu slobodu proglase zločincima. Dočekali su povratak Darija Kordića kao novu priliku za svoje antihrvatsko djelovanje.

Pred Zagrebačkom katedralom organizirali su performans u kojem su govorom mržnje još jedanput ponovili svoje lažne optužbe protiv Domovinskog rata te su još jedanput ponovili lažne optužbe protiv Hrvata iz Srednje Bosne. Zaboravljaju slučaj braće Kupreškić koji su hapšeni kao najveći teroristi i ubojice da bi nakon godina provedenih u Haagu bili oslobođeni svake krivnje. Nitko im se nije ni ispričao niti su lažne udruge za ljudska prava prosvjedovale protiv progona nevinih ljudi. Hrvatski branitelj Josipović suđen je za navodni zločin u Ahmićima bez dokaza čak su ga i muslimani branili ali ni to mu nije pomoglo jer je Haaški sud želio Hrvate Srednje Bosne prikazati kao agresore i zločince. Mnoge knjige su napisane, mnogi su podaci poznati koji su potpuno srušili te monstruozne optužbe. General Blaškić kao zapovjednik je osuđen ali u drugostupanjskom postupku mu je kazna smanjena sa 25 godina na 9 godina na onoliko koliko je bio u istražnom zatvoru. Najveća žrtva tih progona i suđenja bio je Dario Kordić. Nema nikakve dvojbe da Dario Kordić nije ratni zločinac i ubojica, da nije sudjelovao u ubojstvima i masakru u Ahmićima, da ih nije naredio. Nikada nije priznao svoju krivnju ali je junački podnosio svoju žrtvu odbijajući okriviti bilo koga drugoga. Preuzeo je križ krivnje i dostojanstveno i hrabro, iako nevin, odslužio je preko 17 godina robije. Za vrijeme robije Dario Kordić proživio je svoju katarzu, postao je još čvršći vjernik i čovjek ljubavi, mira koji je iz zatvora slao poruke mira i ljubavi. Iste takve poruke poslao je Dario Kordić i na zagrebačkom aerodromu u nekoliko emotivnih istupa koji su rasplakali mnoge nazočne. Dario Kordić nije se žalio na svoju sudbinu, nikoga nije optužio za nepravdu koju je preživio te je nastupio kao istinski vjernik i obraćenik.

Mnogi koji su čvrsto vjerovali cijelo vrijeme u Darijevu nevinost dočekali su ga kao heroja, žrtvu i mučenika, kao velikog čovjeka koji je prihvatio žrtvu koju mu je sudbina namijenila odbijajući optužiti bilo koga drugoga kako bi mu se smanjila kazna ili kako bi bio oslobođen. Bio je to skup emocija, veselja, molitve, opraštanja i poziva na mir i ljubav a protiv mržnje i novih sukoba. Došli su se pokloniti Dariju mnogi poznati humanisti i ljudi koji su ga posjećivali u zatvoru i koji su pratili i sudjelovali u njegovom obraćenju. Tu bi izdvojio dva čovjeka od mnogih drugih poznatih. To su sisački biskup Vlado Košić i humanist i mirotvorac dr. Slobodan Lang. Slobodan Lang je u ratnim uvjetima organizirao konvoj pomoći za bolnicu Nova Bila i nizom svojih drugih aktivnosti posvjedočio je da je čovjek ljubavi a ne mržnje. Prilikom opsade Bihaća biskup Košić i Slobodan Lang prokušali su probit blokadu i pomoći opkoljenim Bošnjacima ali nažalost u tome nisu uspjeli. Ali oni koji su tad bili ugroženi a koje je od smrti spasila hrvatska vojska na čelu sa Gotovinom izrazili su zahvalnost biskupu Košiću poklanjajući mu zlatni križ. I ja sam mnogo pisao o događajima u Srednjoj Bosni kao i mnogi drugi osobito gospođa Višnja Starešina koja je dokazala da su optužnice da je Hrvatska kriva za rat neutemeljene, da se ustvari radilo o obrani Hrvata od agresije Bošnjačke vojske koja je željela etnički očistiti Hrvate. Dakle, Hrvati nisu bili agresori nego žrtve i branili su se koliko su mogli. Dario Kordić kao političar, kao i mnogi drugi, branili su svoju obitelj i svoj dom od agresije tako da su lažne optužbe da su planirali genocid nad Bošnjacima. S obzirom da sam cijelo vrijeme bio uvjeren da je Dario Kordić jednako nevin kao i Ante Gotovina, da nisu zločinci ubojice nego da su heroji kojima se treba diviti smatrao sam svojom moralnom obvezom doći na doček Darija Kordića i odati mu poštovanje. Imao sam prilike se s njime pozdraviti i izljubiti i porazgovarati. Bio sam fasciniran njegovom moralnom snagom i njegovom dobrotom i njegovom željom da svojim porukama pomogne da se stare mržnje prevladaju. Na aerodromu sam sreo i biskupa Košića koji je više puta posjećivao Darija Kordića u zatvoru kao i Slobodan Lang. Biskup Košić je došao kao građanin, kao čovjek uvjeren da je Dario osuđen iako je nevin te mi je rekao da usprkos sudu koji ga je presudio za ono za što nije kriv ima pravo na svoje uvjerenje da ne vjeruje ljudskom sudu jer nakon što je Isusu jedan ljudski sud presudio smrtnu kaznu, rekao mi je biskup imamo pravo sumnjati u svaki ljudski sud. Biskup Košić je više puta javno govorio o Dariju Kordiću te je isticao da je njegova veličina u tome što nije pristao na nagovore pa i ucjene da prizna svoju krivnju a time i krivnju državnog vrha Republike Hrvatske i Herceg Bosne jer željelo se presuditi hrvatskoj politici. Kada je to Dario Kordić odbio onda je drastično kažnjen. Nije se Dario dao slomiti niti prihvatiti lažne optužbe i zato je toliko teško presuđen i u tome je njegova veličina jer je prihvatio žrtvu u obrani svoga naroda, svoje obitelji i svoje domovine. Zato je toliko ljudi došlo na doček na aerodrom. Zato je toliko ljudi došlo u Katedralu na misu. Zato su ga ljudi burno pozdravljali. To je izazvalo revolt onih snaga u Hrvatskoj koje su cijelo vrijeme bile proteza Haaškog tužiteljstva koje su stalno lažno optuživale Hrvatsku, Domovinski rat, predsjednika Tuđmana, državno i vojno vodstvo i sve branitelje. Za te antihrvate, lažne demokrate, lažne antifašiste svako izražavanje ljubavi prema Domovini i borba za istinu je zločin. Jutarnji list je ljude koji su se molili u prepunoj dvorani aerodroma nazvao "razularenom ruljom". Oni i nakon što je Dario Kordić izdržao kaznu ne priznaju njegova ljudska prava, ne priznaju da je on sada građanin sa svim pravima, da je on vjernik sa svim pravima. Nego ga i dalje nazivaju sotonom i ubojicom. Pokušavaju obnoviti monstruozne optužbe. Dario Kordić im služi kao povod da nastave sa svojom antihrvatskim djelovanjem. Čak pretpostavimo da je Dario Kordić i bio kriv,on i u tom slučaju da je bio kriv nije zaslužio da ga se javno vrijeđa i napada, da se javno vrijeđaju i napadaju veliki humanisti poput Slobodana Langa, biskupa Košića, prof. Šeparovića i drugi samo zato što su stali u obranu čovjeka žrtve, moralnog i čvrstog čovjeka. Dakle, opet su na djelu razne Teršelićke, Pusići i dobro poznati navodni branitelji ljudskih prava. Opet su na djelu lažni antifašisti koji su doček Darija Kordića proglasili sramotnim dočekom ratnog zločinca, koji su tvrdili da nije civilizacijski, ljudski i kršćanski takvu osobu kao što je Kordić dočekivati i slaviti. Postavio bih samo jedno pitanje tim lažnim antifašistima i lažnim borcima za ljudska prava: je li civilizacijski, ljudski i kršćanski prihvatljivo da se slavi Josip Broz Tito za kojeg je povijesno utvrđeno da je masovni zločinac odgovoran za stotine tisuća ubojstava. Zašto ti navodni borci za ljudska prava i obranu pijeteta žrtava nisu prosvjedovali protiv derneka u Kumrovcu u kojem nekoliko tisuća ljudi slavi Tita kao velikog heroja i junaka, kojem se trebaju generacije i generacije diviti. Da li ta proslava i veličanje Tita koji je nedvojbeno odgovoran za stotine tisuća ubojstava pridonosi suživotu i miru ili vrijeđa obitelji ubijenih. Na te prosvjede lažnih antifašista i lažnih boraca, ustvari kruhoboraca, za ljudska prava koji žive na grbači i hrvatskih branitelja suprotstavili su se udruge udovica iz Domovinskog rata koje su na istom mjestu pred Katedralom zatražile pravdu i pijetet za hrvatske žrtve u Srednjoj Bosni koje nisu ništa manje nego u Ahmićima a o kojima lažni borci za ljudska prava nikada nisu progovorili. U otvorenom pismu pod naslovom "Licemjerje kuće ljudskih prava i drugih aktivista" Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata grada Zagreba i Zagrebačke županije između ostalog su s pravom konstatirale: "Ne možemo pretrpjeti uvredu ljudi koji patnju i žrtvu po tko zna koji puta koriste za osobnu promociju i antihrvatsku kampanju, iznoseći laži i objede na račun hrvatskih građana, ratnih stradalnika, branitelja i vjernika da su nečovječni a prikazujući sebe kao osobe koje poštuju ljudsko dostojanstvo i žrtvu." Na kraju pisma se kaže Udruga "osuđuje ovakvo licemjerje i poziva na istinsku molitvu za sve žrtve. Rat je stradanje čiju stravičnost istinski poznaju samo preživjeli, ostali kao lešinari kruže i kljucaju po kostima i posmrtnim ostacima, lažno se skrivajući iza pijeteta za unose honorare."

Često sam u svim ovim godinama borbe za istinu pisao o djelovanju pete haaške kolone. Prošle godine sam i tiskao knjigu pod naslovom "           Peta haaška kolona i njezine žrtve" u kojoj sam konkretno argumentima pokazao antihrvatsko djelovanje i dijela udruga a pojedinačno i gospođe Teršelić i Zorana Pusića i drugih koji su i ovim istupom pred Katedralom pokazali da nisu odustali od svoga petokolonaškog djelovanja. Moram reći da sam se ponekad pitao nisam li možda pretjerao u kvalificiranju njihovog djelovanja. Međutim, i ovi novi događaji pokazali su da sam bio u pravu jer oni žele ponovno obnoviti grozne optužbe protiv hrvatskog naroda. Oni ponovno vide samo zločine koji su počinili u obrani Hrvati a masovni zločini u Križančevom selu, Trusini i drugdje gdje su ubijeni mnogobrojni Hrvati ih ne zanimaju. Oni ponovno žele pokrenuti kolo mržnje i sukoba umjesto da pođu od Kordićevih riječi koji poziva na oprost toleranciju, ljubav, zajedništvo. Moram reći da sam na povratku sa aerodroma s dočeka Kordiću čuo prijedlog od Slobodana Langa da je potrebno ići korak dalje i umjesto prosvjeda kakvi su se dogodili pred Katedralom organizirati susrete pomirbe i oprosta i u srednjoj Bosni. Siguran sam da bi Dario Kordić sudjelovao u tim susretima kao i mnogi drugi koji vide izlaz u ekumenizmu, u suradnji vjera i prevladavanju ratnih trauma a ne u obnavljanju lažnih optužbi tražeći krivnju samo na jednoj strani a ta strana je hrvatski narod. Mislim da je u pravu Višnja Starešina koja je napravila sjajni dokumentarni film koji pokazuje istinu o zbivanjima u Srednjoj Bosni i svojim člancima razobličila je lažne optužbe čija je žrtva i Dario Kordić da bi Hrvatska trebala zatražiti međunarodnu ekspertizu Kordićeve presude. Mislim da je u pravu jer treba tu presudu i pravno razobličiti kako bi se skinula ljaga sa hrvatskog heroja Darija Kordića i kako bi ga mrzitelji pustili na miru da živi sa svojom obitelji i sa svojim narodom. A razne Teršelićke, Pusiće i drugi konačno bi trebalo skinuti sa proračuna i onemogućiti da stalno obnavljaju lažne optužbe. Njima je Haaški sud dobar samo kada presuđuje Hrvatima, oni i dalje traže da se sudi Hrvatima jer oni ne prihvaćaju istinu da Hrvati nisu zločinački narod. Strašno je što oni idu tako daleko npr. da Slobodana Langa koji je za ono što je radio kao humanist u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaslužio Nobelovu nagradu za mir pretvaraju u dio "razularenerulje" i čovjeka koji sramotno podržava ratne zločince. Što je previše previše je pa čak i ako je od Teršelićke i Pusića i lažnih antifašista.

http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=32659:ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112

Ahmići su bili legitiman vojni cilj

 

Mnogi pokušavaju govoriti i pisati o Ahmićima i osuđivati nešto što uopće ne razumiju. Ne razumiju niti strateški značaj Lašvansku doline u strateškim planovima tadašnjeg muslimanskog političkog vodstva, kao niti ulogu taktičkog položaja Ahmića, koji tu dolinu zemljopisno dijele na dva djela, odnosno odsijecaju Busovaču od Viteza i Novog Travnika.


Pošto ćemo se u ovoj analizi baviti Lašvanskom dolinom, a posebno travanjskim napadom Armije BiH, koji je išao na područje Viteza i Busovače, prvo ostvarimo uvid na zemljovid Armije BiH iz siječnja 1993., koju je HVO zarobio u siječanjskim borbama, a koji označava raspored snaga "krajem decembra 1992. i početkom januara 1993", na kome je vidljivo da su već tada Ahmići bili značajno vojno uporište Armije BiH, smješteno na samoj komunikaciji između Busovače i Viteza.

Sagledavajući te elemente jasno se i nedvojbeno nameće zaključak da nikome na um nije palo napadati to naselje zbog bilo kakvog hira, nego poglavito zbog taktičkog položaj Ahmića, koji su u predstavljali legitiman vojni cilj.

Kad uvećamo spomenuti zemljovid i skoncentriramo pažnju na područje između Viteza i Busovače, vidimo da Ahmići na toj karti nisu ucrtani. Međutim, kad bolje pogledamo nalazimo  Nadioce, Lončare, Sivrino selo i Dubravicu, i dolazimo do zaključka da su Ahmiću upravo u središtu tog područja,, odnosno točno na onoj poziciji gdje se između ovih sela nalazi plavi krug, a koji na legendi jasno označava da je to položaj Armije BiH.

Prema tome, snage koje su već krajem prosinca 1992. ili početkom siječnja 1993. vojno zaposjeli Ahmiće, jasno su znali što čine.

Osim toga, na ovom zemljovidu jasno se vidi gdje se zabila 1. bojna  (ili kako oni to zovu - bataljon) 325. brigade Armije BiH, točno preko ceste za Travnik na Gačice, Kruščicu i djelom na Donju Večerisku.

Znamo li kako su istodobno snage Armije BiH bile i u Starom Vitezu, i kad na gornjoj skici pogledamo gdje se nalazi tvornica eksploziva SPS, onda mislim da su stvari jasne kao sunčani ljetni dan u podne, pogotovo kad uzmemo u obzir sve dokumente, izjave, i činjenice o tome da je tvornica SPS, uz nadzor komunikacijskog pravca kroz Lašvansku dolinu, bila jedan od glavnih ciljeva napada Armije BiH u Središnjoj Bosni.

Prisjećanja radi treba spomenuti i siječanjski probni napad u kojem su snage Armije BiH prekinule komunikaciju Busovača-Kiseljak kod Kaćuna, i rasporedili se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina, nakon čega su u Dusini i počinili ratni zločin.

Dakle, nakon ovako zauzetih položaja,  namjera Armije BiH  je bila da u travnju sve to pojačaju i podebljaju i da rascjepe prije svega Vitez i Busovaču, što nisu prestajali do zadnjeg dana, kao što je opće poznato.

Evo jednog od tih kasnijih pokušaja Armije BiH:

Dana 19. travnja 1993. godine, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović šalje Nadbiskupu Vrhbosanskom Kardinalu Vinku Puljiću pismo slijedećeg sadržaja:
http://oi47.tinypic.com/2poumbo.jpg

http://oi50.tinypic.com/2rrxvkk.jpg

Ovo pismo je jedan takav obavještajni pamflet kojeg može potpisati samo podvalama sklona jugo-oficirčina, tipičan pripadnik KOS-a i učenik Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića.

>>Oficiri JNA i Armija BiH, Izetbegovićevi alati za rušenje Vance-Owenovog plana

S puno toga što je izneseno u ovom pismu može se  polemizirati, ali zasad ćemo se zadržati na pobijanju jedne bezočne laži koja je navedena na prvoj strani ovog pisma u predzadnjem odjeljku gdje stoji:

"Ubijeno je, prema svjedočenjima očevidaca koji su se uspjeli spasiti bježeći oko 200 ljudi, žena i djece. Napominjemo, a to u postupcima bojovnika HVO-a nije ni potrebno, da u selu nije bilo nikakve vojne formacije, niti je pružan bilo kakav otpor"
Ovaj KOS-ovac, i jugo-oficir bez imalo srama, kaže da u Ahmićima nije bilo nikakve vojne formacije i da nije pružan nikakav otpor.

Što je kazano u presudama?

Pogledajmo što o tome kažu činjenice utvrđene u presudama Blaškiću i Kordiću, kao i materijalni dokazi.

Najprije presuda Tihomiru Blaškiću:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf
Ovdje u ovoj presudi, na stranici 136. a koja počinje paragrafom 402. i gdje se u osvrtu na Ahmiće, pod točkom b) napad na muslimansko stanovništvo, kao pod točkom i) odmah u naslovu "Nepostojanje vojnih ciljeva" odmah sugerira kakav će stav raspravno vijeće Španjolca Clauda Jorde zauzeti po ovom pitanju. A nisu se baš pretrgli ustanoviti činjenice. 

Najprije su u poglavlju "Ahmići, Šantići, Pirići Nadioci", u paragrafu 385. na stranici 130. zaključili:
385.

U petak 16. aprila u 05:30 sati 725 hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioce, Šantiće, Piriće, Novake, Putiš 726 i Donju Večerisku. General Blaškić govori o 20 do 22 mjesta duž ceste Travnik-Vitez-Busovača u kojima se istovremeno odvijala borba.

727.
Vijeće smatra da se radi o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva.

Oni su najprije donijeli jedan zaključak, a onda su dalje od paragrafa 402 do 410 tražili dokaze i potkrijepu tih svojih, izgleda unaprijed donesenih teza. Pa onda među nebulozama koje spominju kažu kako Blaškić sad spominje 325 brigadu A BiH a da je u svojim zapovjedima od 15. travnja spominje samo 7. Muslimansku, a ne i 325. kao da to nešto dokazuje.

Ali da vam to sve sad ovdje ne prenosimo, pročitajte sami tih devet paragrafa jer su vrlo zanimljivi. Recimo paragraf 405. gdje je vijeće zaključilo da su neki pripadnici Armije BiH išli u Kruščicu i Ahmiće, ali na odmor, a ne na položaj. A "dokaz" za takvu tezu jest što je netko posvjedočio da je neke od tih vojnika vidio pijane. ?

Zatim, u paragrafu 409. vijeće je potpuno krivo citiralo pukovnika Watersa, što ćemo također dokazati. Međutim, ono najznačajnije nalazi se u paragrafu 407. u kojem stoji:

„U Ahmićima nije bilo kasarne. Svjedok Hadžihasanović je potvrdio tu informaciju ističući da se zbog manjka ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava, te zbog nepostojanja kasarni, u Ahmićima i okolici jedino vojno prisustvo sastojalo u jedom odredu TO iz Zenice za slučaj srpskog vazdušnog desanta.“

Ako je bio "jedan odred TO iz Zenice", kako onda možemo govoriti o neprisustvu vojnih snaga? Ah da, oni su tu bili samo ako napadnu četnici, i to "vazdušnim desantom". Tu priču Hadžihasanović, koji je rasporedio topništvo JNA oko Sarajeva, može pričati Claudu Jordi koji je iz Španjolske i nema pojma što je to lažljiva KOS-ova jugooficirčina.

Uglavnom, vijeće je na koncu ovog djela poglavlja koje se odnosi na postojanje vojnih ciljeva i nazočnost muslimanskih vojnih snaga zaključilo rečenicom:

Vijeće je dakle, van svake razumne sumnje, uvjereno da nikakav vojni cilj nije opravdao te napade.

Međutim, dokazi koje ovdje vidimo dokazuju izvan svake sumnje, da je ovo vijeće potpuno nerazumno postupilo.

Puno razumnije ovu materiju sublimiralo je raspravno vijeće i slučaju Dario Kordić, koje se suzdržalo od konačnog zaključka vjerojatno svjesno da bi time zapravo potpuno izvrglo ruglu raspravno vijeće iz slučaja Blaškić.

Nepravomoćna presuda Kordić-Čerkez:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf
Ono što je za ovu temu bitno počinje na stranici 202. ove presude, i bavi se najprije iskazom svjedoka AT, njegovoj vjerodostojnosti (o čemu smo već pričali), ali i o ovome o čemu pričamo. Tako u paragrafu 634 piše:

634. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. Prema tvrdnjama jednog lokalnog svjedoka, seljani su napravili plan odbrane, ali u selu nije bilo organizovane jedinice ABiH.1214 Major Woolley, oficir UNPROFOR-a, došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane.1215 Na osnovu toga i drugih dokaza, odbrana tvrdi da, iako su ubistva koja su se dogodila u selu zločinačka djela, odluka da se napadnu Ahmići nije zločinačka jer je selo bilo od vojnog značaja1216 i strateški locirano na glavnoj ruti za snabdijevanjekoja ide za Vitez i koju su odatle trupe mogle lako presjeći.1217 Nadalje, odbrana tvrdi da su Ahmići bili branjeni. Svjedok CW1 izjavio je prilikom svjedočenja u predmetu Blaškić da se TO ukopao prije 16. aprila 1993. očekujući sukob u Ahmićima,1218 i da je bilo jasno da će u tom području do ći do sukoba.1219 U skladu s tim, jedinice TO-a u blizini Ahmića stavljene su u povećani stepen gotovosti navečer 15. aprila.1220 Nekoliko svjedoka optužbe opisalo je kako je TO obavljao stražarsku službu u Ahmićima navečer 15. aprila1221 i kako su pripadnici straže imali i puške i ručne bombe za odbranu sela.1222 Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon.1223 Tvrdi se da je pet vojnika HVO-a poginulo za vrijeme napada na Ahmiće,1224 a dokumenti ABiH odražavaju moguće prisustvo muslimanskih oružanih snaga u Ahmićima 16. aprila. Konkretno, 16. aprila je general Hadžihasanović naredio komandantu 303. brdske brigade da “bude u spremnosti za pružanje pomoći našima snagama u selu ... Ahmići.”1225 Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228

Iz boldiranog djela dokumenta,  kojim Hadžihasanović traži od 303. brigade A BiH da se pojačaju "naše snage u Ahmićima", vidljivo je da su te snage postojale. Ukoliko nisu,  kako se netko može pojačavati nešto što prethodno ne postoji?

Imamo i iskaz svjedoka CW1, za kojeg se navodi da je svjedočio u predmetu Blaškić, i da se Teritorijalna obrana (čitaj ABiH) ukopao u Ahmićima prije 16 siječnja. To je krupna stvar. Mi ovo ne vidimo u ovom spomenutom djelu presude Blaškiću, dakle u paragrafima od 402 do 410. To sud ne smije raditi. Ne smije se preskakati dokumente i svjedoke.

Podsjećanja radi, vidjeli ste samo kako je sudac Orie i njegovo vijeće u presudi protiv Gotovine preskočio svjedočenje generala Jonesa, zbog čega je u žalbenoj odluci dobio po ušima, jer se to ne smije činiti. Sud mora pregledati sve dokaze, sve dokaze i sva svjedočenja uzeti u obzir, a ne ono što je po nečijoj prosudbi vjerojatno, kako je to napravio Jorda kod Blaškića, ili Orie kod Gotovine. I jedan i drugi, najprije su donijeli odluku a onda išli tražiti dokaze koji to potkrepljuju, i odbacivati sve one dokaze i svjedočanstva koji to ne podupiru.

No i raspravno vijeće Richarda Maya koje je sudilo Kordiću i Čerkezu napravilo je istu stvar, nije uzelo u obzir ključan dokaz da je ovdje bila riječ o vojnom cilju koji je vojno branjen. Štoviše, oni ove činjenice koji su ustvrdili u paragrafu 634 presude Kordiću i Čerkezu pokušavaju pobiti krajnjim nebulozama iznesenima u sljedeća tri paragrafa:

635. Međutim, to nije bio stav UNPROFOR-ovih oficira koji su na lice mjesta stigli tada ili malo kasnije. Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu (ili na uzvisini) i gledali bi prema van.1229 Pukovnik Watters (koji je u to vrijeme bio major i drugi po komandi u britanskom bataljonu) rekao je da je ono što je on vidio u Ahmićima bio rezultat pokolja. Muslimanski dio Ahmića bio je potpuno razoren, u očitom kontrastu prema hrvatskim kućama koje su i dalje stajale. Ako je i bilo nekog otpora, selo nije bilo dobro branjeno.1230 Svjedok je takođe odbacio sugestiju odbrane da je razaranje Ahmića posljedica taktike zvane “borbe u naseljenim mjestima”, priznate vojne tehnike koja inače uključuje evakuaciju civila i šansu za predaju.1231 Razaranje je bilo previše sistematsko i bilo je dokaza da su snajperi korišteni da se presijeku mogući pravci za bijeg. Tom svjedoku Ahmići su izgledali kao pokolj.1232 On je rekao da je upotreba teške artiljerije i minobacača indikacija da su napadi bili koordinirani, jer to ne bi bilo na raspolaganju seoskim komandama.

636. Prilikom svjedočenja pukovniku Stewartu je pokazana kopija izvještaja od 25. maja 1993. za koji se tvrdi da je to sažetak istrage koju je sprovela Sigurnosno-izvještajna služba HVO-a pod rukovodstvom Ante Sliškovića.1233 Prema riječima svjedoka, taj izvještaj je mješavina zbilje i fikcije. Na primjer, u izvještaju stoji da je ABiH 14. aprila 1993. infiltrirala oko 30 izuzetno dobro naoružanih pripadnika MOS-a u Ahmiće i da je njihov zadatak bio da presijeku komunikaciju između Viteza i Busovače. Svjedok je rekao da u Ahmićima nije vidio nikakve ukopane položaje koje vojnici inače prave ako planiraju odbranu.1234 Opis načina na koji je izveden napad 16. aprila 1993. u izvještaju je netačan. Po riječima svjedoka može se reći da je to bio klasični “pješadijski napad”. Iz razgovora sa ljudima, svjedok je zaključio da je početna linija bila blizu glavne ceste u Lašvanskoj dolini sa mitraljeskim gnijezdom na najmanje jednom mjestu i artiljerijskom podrškom kako bi se spriječilo povlačenje u klasičnoj operaciji “kordonskog čišćenja” (za izvođenje koje je potrebno tek pola dana). Nakon toga je grupa vojnika izvodila ukućane kuću po kuću.1235

637. Poglede ove dvojice svjedoka podržavaju autori dva izvještaja iz tog vremena:
(i) Charles McLeod, posmatrač PMEZ-a i bivši kapetan u britanskoj vojsci, koji je posjetio Ahmiće 4. maja 1993.,nije bio mišljenja da je napad mogao biti odbrana pred muslimanskim napadom. On je na osnovu vlastitog vojnog iskustva stekao dojam da se radilo o pažljivo planiranom i koordiniranom napadu.1236 (On je poslat da ustanovi šta se dogodilo u Lašvanskoj dolini, te je prikupio izvještaje i razgovarao sa raznim ljudima.)1237 On je u svom izvještaju zaključio da su 16. aprila Hrvati u Vitezu izvršili koordinirani napad na muslimanska sela oko Viteza i na Stari Vitez.123

(ii) “Izvještaj Mazowieckog”,1239 načinjen u to vrijeme za Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izvjestioca za bivšu Jugoslaviju Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava, navodi da su se 16. aprila 1993. odigrali usklađeni napadi hrvatskih snaga HVO-a na Vitez i okolna sela: “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu.”

Ovo je takav skup nebuloza da ne zna čovjek odakle bi to prije počeo raščlanjivati rečeno.
Prvo "major Wooley". Najprije se u paragrafu 634. navodi da je Wooley "došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane". Zatim u istom paragrafu navodi da je "Major Woolley čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon."
A onda se u paragrafu 635. navodi da "Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu "

Dakle, bojnik Wooley je najprije došao u Ahmiće, vidio je Muslimane naoružane kalašnjkovima i to oko 11:30. Zatim je čuo "zvukove borbe" i zavukao se u nekakvu guduru. Kad je nakon tko zna koliko vremena konačno skupio hrabrost izvukao se iz gudure u koju se sakrio kad je čuo pucnjeve, vidio je još 5.-6 naoružanih Muslimana, ali s krive strane brda, po njegovom mišljenju. Dakle, nama bi ostalo zaključiti da tih 5-6 koji su bili s krive strane padine su se tu našli slučajno, krenuli ljudi malo u lov na veprove.

Onda Mazowiecki koji kaže “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne promatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu”, ali ne kaže i ne imenuje koji su "lokalni hrvatski komandanti" niti međunarodni promatrači, nije naime naveo ni jedno jedino ime. A nije zato što laže i izmišlja, i zato što nema pojma gdje je došao i tko tu uopće ratuje.

Slično vrijedi i za Charles McLeoda, koji je očito napravio uviđaj brzinski, a možda i prema nekim unaprijed zadatim direktivama. A dokaza ni od korova. Što se tiče pukovnika Watersa, on je upravo u svjedočenju na suđenju Kordiću rekao da su Ahmići bili legitiman vojni cilj, a ovdje je to zanemareno i stavljen je samo onaj dio njegovog svjedočenja koji odgovara optužbi. To ćemo isto ostaviti za dokazivanje, jer se ja napadom Armije BiH na područje Viteza i Busovače u travnju 1993. godine namjeravamo baviti malo duže, ali cijelu tu priču obuhvatiti sa svih mogućih strana, pa će i ovo doći na red.

Što se tiče izvješća Ante Sliškovića, kao i izvješća HIS-a koji potpisuje Miroslav Tuđman, njih nema u spisu, nema ih na popisu dokaza haškog suda u predmetu Kordić i Čerkez, pa mi nije jasno zašto se uopće ta izvješća navode u presudi i pritom se ovo Tuđmanovo izvješće krivo citira, a ovo Sliškovićevo izvješće se spominje da bi se reklo kako Bob Stewart smatra da su to nebuloze, ali u isto vrijeme nema pitanja od strane sudskog vijeća zbog čega je Stewartu trebalo 6 dana da se sjeti Ahmića?

Dva krunska dokaza

Ali zato u sudskom spisu postoje dva krunska dokaza, koji vrijede više od svih ovih svjedočenja, i koji van ikakve sumnje nama daju za pravo tvrditi da su Ahmići bili vojno branjeni i da je unutra bilo vojske.

Prvi dokaz je dnevnik Enesa Varupe, pripadnika TO u dolini Lašve, odnosno njegov podsjetnik, koji je uveden u predmetu Blaškić i vodi se po brojem D17, a kojeg su su pripadnici HVO-a zarobili kasnije 1994. godine. U dokazu je navedeno prvih 6 stranica ovog podsjetnika:

http://oi45.tinypic.com/nwesgg.jpg

http://oi46.tinypic.com/1z2q49g.jpg

http://oi48.tinypic.com/hvw4fo.jpg

http://oi48.tinypic.com/as5lc.jpg

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

http://oi47.tinypic.com/nq2pc.jpg

Na četvrtoj stranici ovog podsjetnika stoji datum 11. travnja 1993. godine. Na idućoj stranici, koja se odnosi na isti datum, on navodi koliko gdje ima pripadnika TO, dakle to je ova stranica:

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

I vidite desno, gdje piše: Ahmići - četa 85.

11. travnja u Ahmićima bila je posada muslimanske vojske koja je brojala najmanje 85 pripadnika !

Vatimo se sad na onaj navod iz presude Kordiću gdje se spominje Hadžihasnovićeva zapovjed o tome da treba "poslati pojačanje našim snagama u Ahmićima...".

http://oi46.tinypic.com/i6l9p0.jpg

Dokument je takav kakav je, malo nečitak, ali zato da ne bude zabune skinuli smo i prijepis ovog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik. (u dva linka)

http://oi47.tinypic.com/20jgsjc.jpg

http://oi46.tinypic.com/igm9ur.jpg

Dakle tu je sve i više nego jasno.

Ahmići su bili legitiman vojni cilj, bili su vojno branjeni (s više pripadnika muslimanskih vojnih snaga nego što je bilo bojovnika HVO u napadu), od velikog taktičkog značaja su za obranu enklave Novi Travnik - Vitez - Busovača jer su smješteni na udaljenosti manjoj od kilometra od ceste koja spaja Vitez i Busovaču. Presijecanjem te ceste bilo bi onemogućeno manevriranje snaga HVO, opskrba naoružanjem  i prijevoz ranjenika iz Busovače u bolnicu u Novoj Biloj, jedinu bolnicu u toj enklavi.

Kad uzmemo u obzir samo ove činjenice, nije ni potrebno spomenuti da je u određenim razdobljima omjer snaga u korist muslimanskih vojnih snaga prema HVO u Lašvanskoj dolini bio 12:1, jasno je kako bi bez nadzora nad Ahmićima odnosno bez potpunog nadzora cestovne komunikacije Vitez - Busovača od strane HVO, prvenstveno obrana Busovače, a i ostatka enklave bila osuđena na propast.

Enklava, pogotovo ako je dugačka i formirana kao Lašvanska dolina, (u dolini okružena s muslimanskim selima na uzvisinama) mora se braniti aktivno, brzim, iznenadnim, taktičkim, preventivnim napadima u smislu aktivne obrane koji se ne mogu usporediti sa strateškim ofenzivama Armije BiH na hrvatski životni prostor. To su, ukratko kazano, napadi kojima su izbijani klinovi Amije BiH zabodeni u enklavu, napadi u krajnjoj nuždi, čista borba za opstanak, a ne plod zločinačke namjere etničkog čišćenja prostora. Jedan takav klin bili su i Ahmići.

Ako se enklava ograniči samo na pasivnu obranu, pogotovo ukoliko omjer snaga ide višestruko u korist napadača enklava uz pomoć spomenutih "klinova" najprije bude razbijena na više dijelova, a onda postupno jedan po jedan svaki taj dio bude puno lakše likvidiran.

Upravo zbog toga su postrojbe HVO-a  bile primorane sustavom aktivne obrane napasti Ahmiće, onemogućavajući tako uklinjavanje snaga Armije BiH između Busovače i Viteza i pokušaj presijecanja Lašvanske doline.

M.I / Šestorka HercegBosne

Vezani članci:

- Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (I.dio)
- Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (II.dio)
- Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (III.dio)
- Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (IV.dio)

- Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (V.dio)
- Mislav Lukšić: Osvrt na znanstvenu studiju o muslimanskoj agresiji na Hrvate srednje Bosne 1992.-1994. (VI.dio)
- Mislav Lukšić: Osvrt na znanstvenu studiju o muslimanskoj agresiji na Hrvate srednje Bosne 1992.-1994. (VII.dio)
- Mislav Lukšić: Osvrt na znanstvenu studiju o muslimanskoj agresiji na Hrvate srednje Bosne 1992.-1994. (VIII.dio)
- Mislav Lukšić: Osvrt na znanstvenu studiju o muslimanskoj agresiji na Hrvate srednje Bosne 1992.-1994. (IX.dio)
- Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage

U ime demokracije namnožila se četnička gamad. Svakim danom sve ih je više i sve su glasniji. Međutim, ti koji se sada predstavljaju kao "aktivisti za ljudska prava", članovi nekakve Antifašističke lige, Documente i brojni drugi, u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uglavnom su bili u "munchen divizijama". Sada nam ti i takvi, 23 godine od početka srpske agresije, "popuju" da je rat bio "dogovoren", da je za njega kriv prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da je Oluja bila sramna vojno-redarstvena akcija i tome slično. Skupina nekakvih propalica okupila se i ispred zagrebačke Katedrale i javno su protestirali što su hrvatski branitelji dočekali Junaka hrvatskog Domovinskog rata Darija Kordića s ovacijama. Ta izdajnička skupina zamjerila je i biskupima Košiću i Pozaiću što su podržali dolazak Kordića. Ali, dok se ova omanja skupina okuplja da usred glavnoga grada tobože odaju počast žrtvama koje su navodno pale s hrvatske strane u vrijeme rata, ni glasa od njih protiv agresora: Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica, u čiju skupinu možemo i njih pribrojiti. Njima nije važno tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je agresor, a tko žrtva. Tim glumcima najvažnije je da se bore za "pravdu", a pravda je za njih isključivo poraz na četničkoj strani. Kako su hrvatski branitelji mogli, tko im je dopustio da se brane u vrijeme rata od srpskih i inih zločinaca? Što branitelji nisu bili poput njih, poput zečeva koji su pobjegli čim se oglasio prvi pucanj? Kad su se pojavili prvi "aktivisti" koji su uvidjeli da je, zamislite, u ovom krvavom ratu, bilo žrtava i na drugoj strani? Tek nakon tri-četiri godine nakon agresije! Tada su uvidjeli da Hrvatska pod zapovjedništvom najvećeg Hrvata dr. Franje Tuđmana ostvaruje hrvatsku državu, da nije pala, pa su i ti "aktivisti" odmah počeli primati debele donacije pretežno iz inozemnih izvora samo s jednim ciljem- uništio sve što su hrvatski branitelji ostvarili u krvi!

Titovi partizani nakon II. svjetskog rata progonili su sve i svakoga do početka Domovinskoga rata koji nisu bili na njihovoj strani. Je li bilo tako ili nije? Dovoljno je bilo da vas netko prijavi da dišete "poput Staljina", ili da ste si pustili brkove poput ovog svjetskog zločinca, odmah ste završili na robiji, na Golom otoku, Lepoglavi, ili Staroj Gradiški. Na stotine tisuća je bilo onih koje su odmah ubili, poput psa, jer nisu bili za Tita i partiju. Sada se dobrim dijelom javljaju njihova djeca (kruška ne pada daleko od stabla) pa su se odmah uključili u "mirovne organizacije", pričajući nam priče kako su i hrvatski branitelji bili ratni i ini zločinci, bez obzira što su se branili te da ih treba "na vrbe". Tko je ubio, pitaju oni, nevinu obitelj Zec, tko je ubijao u Ahmićima, tko je ubijao Srbe u Vukovaru, Gospiću – pita ta sirovina. Ali, kad im kažete Hrvatska je doživjela agresiju, morali smo se braniti, oni okreću glavu, zatvaraju oči i uši, prave se većim psihičkim bolesnicima nego jesu.

Je li bi Amerikanci ili Izraelci dozvoli da im u njihovo dvorište dođe skupina bolesnika i drži lekciju, zbog čega su ratovali u Vijetnamu, Iraku ili zbog čega to čine u Afganistanu? Što bi učinili Izraelci i njihovi vojnici da netko u njihovu glavnom gradu svaki čas protestira zbog čega napadaju Palestinu, uhićuju njihove vođe, rastjeravaju njihove obitelji, itd., i tako redom.

Što na sve to kažu brojne hrvatske braniteljske udruge, a poglavito one stradalničke? Navodno da ih ukupno ima oko tisuću petsto. Taj ogromni braniteljski korpus, kako reče jedan yugonostalgičar, pretvorio se u tigra od papira i nitko ga se na žalost ne plaši! Eto, što se dogodilo nakon prve Konvencije hrvatskih branitelja u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu? Ništa. Što se dogodilo kad su oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici časne Antiterorističke jedinice Lučko za navodne zločine u Gruborima? Ništa. Da, dogodilo se da nam je jedna četnikuša zvana Teršelič držala lekciju i objasnila da je hrvatski sud pristran. Branitelj branitelja, za razliku od partizanskih mulaca, najradije bi utopio u čaši vode! Titovi partizani bez problema održavaju četničke fešte u Kumrovcu i drugdje, ali kad svoje obljetnice obilježavaju pobjednici Domovinskoga rata, eto ti "JNA zvezdaša" koji odmah dižu buru, jer im se pričinilo nešto crno pred očima! Oni se i dalje bore protiv fašista i ustaša, jer u protivnom njih ne bi bilo. A gdje su ti ustaše i fašisti? Pa, pobili su ih partizani, odmah nakon II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Sada braniteljima navodno uzimaju i dobar dio mirovina. Što je sljedeće na redu? Većina medija je pod strogom kontrolom onih koji su trenutačno na vlasti. Političari su nas "rastočili" kao vino. Što bi na sve to rekli oni koji su dali svoje živote za - Hrvatsku?

Ako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pa i Slovenija doživjeli agresiju, a jesu, onda naši dragi hrvatski i ini četnici (kako da vas drugačije nazovemo, možda njihovim sljedbenicima?) odgovorite na jedno: što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Možda ćete na taj način bolje shvatiti (kad ste već prespavali rat) što se događalo na ovim prostorima, poglavito od Vukovara, Srebrenice, Škabrnje, Kijeva, Osijeka, Gospića, Virovitice, Knina, Karlovca, Zadra, Šibenika, pa sve do Dubrovnika.

Što ta četnička gamad (kako da ih drugačije nazovemo) nije bila toliko glasna kad su Srbi euforično dočekivali svoje ratne zločince, ili pak kad danas uzdižu četnika Dražu Mihajlovića?

Ili, što bi svi oni radili od nas, hrvatskih branitelja i članova naših obitelji, da smo kojim slučajem izgubili rat?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinsko rata



    Zagreb, 10. svibnja 2014.



OTVORENO PISMO

Rozalija Bartolic
Potaknuti najavom mirnog prosvjeda Kuće ljudskih prava, Antifašističke lige Hrvatske uz podršku članica Platforme 112 licemjerno nazvanog “Stajanje u znak sjećanje na žrtve ratnog zločina počinjenog u selu Ahmići“, pred Zagrebačkom katedralom, iskreno smo zgrožene tim povodom. Ne možemo pretrpjeti uvredu ljudi koji patnju i žrtvu po tko zna koji puta koriste za osobnu promociju i antihrvatsku kampanju, iznoseći laži i objede na račun hrvatskih građana, ratnih stradalnika, branitelja i vjernika da su nečovječni, a prikazujući sebe kao osobe koje poštuju ljudskost, dostojanstvo i žrtvu.

Mi, istinske žrtve ratnih stradanja, duboko poštujući sve ratne stradalnike, žrtve i članove obitelji, iskreno suosjećajući s njima, već godinama molimo za njih, odajući istinski pijetet. Ne radimo od toga medijsku paradu te pogotovo nikog ne vrijeđamo da bi istakli vlastito ljudsko dostojanstvo.

Mi se molimo i za one žrtve iz s
ela Trusine koje se nalazi u općini Konjic, nedaleko od Ahmića.

Mjesta u kojem su isti dan,
poubijani i izmasakrirani ratni zarobljenici HVO-a. Mjesta u kojem su na strašan i zvjerski način također poubijani civili, izvučeni iz svojih domova ili u njima živi spaljeni.
Uglavnom žene, djeca i starci!

Za razliku od Ahmića, gdje se promptno pojavio
UNPROFOR i snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, mučki ubijeni Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali takvo medijsko pokriće.

Za njih javnost nikada nije čula!

To se nije promjenilo ni poslije, kada su tek 570 dana poslije ratnog zločina, počinjenog
14. studenog 1994., posmrtni ostatci ubijenih Hrvata prenešeni i pokopani na katoličkom groblju u Ljutom Docu.

Da li navedena liga i Kuća ljudskih prava moli i za te žrtve i upozorava na osudu tog zločina ili po običaju jedini u Hrvatskoj rade razlike u vrijednosti žrtve? Žrtve koju nisu podnijeli i ne znaju njenu težinu, ali se naveliko koriste njome, manipulirajući činjenicama radi materijalne koristi svojih honorara u navedenim organizacijama.

Prosvjeduju na odluku Haaškog suda, kada pušta Darija Kordića, a ne postavljaju pitanje tom istom Sudu, kada će osuditi počinitelje ratnog zločina u Trusini i drugim tihim žrtvama, koje zakopane vremenom i zaboravom neće dočekati pravdu ili bar spomen obilježje.

Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije osuđuje ovakvo licemjerje i poziva na istinsku molitvu za sve žrtve. Rat je stradanje čiju stravičnost istinski poznaju samo preživjeli, ostali kao lešinari kruže i kljucaju po kostima i posmrtnim ostacima, lažno se skrivajući iza pijeteta, za unosne honorare.
S poštovanjem,

 

Za Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Grada Zagreba i Zagrebačke županije
Rozalija Bartolić, predsjednica

SPRIJEČIMO - Dokumenta organizira prosvjed ispred Katedrale protiv Daria Kordića


- POZIV SVIMA -

SUTRA u utorak 10. lipnja 2014.,  U 17:15 SATI ISPRED KATEDRALE OKUPIMO SE U MOLITVI ZA SVE HRVATSKE ŽRTVE ČIJE UBOJICE JOŠ UVIJEK NISU PROCESUIRANI, KAO I ZA UBIJENE HRVATE POVRATNIKE U BOSNI I HERCEGOVINI!


Ovo treba spriječiti našom molitvom za hrvatske žrtve!!

Linkovi medija u kojima je objavljen ovaj poziv "građana":

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Zrtve-u-Ahmicima-Gradani-sutra-prosvjeduju-pred-katedralom-u-Zagrebu

http://www.index.hr/vijesti/clanak/sutra-prosvjed-ispred-kaptola-zbog-mise-zahvalnice-za-darija-kordica-/752309.aspx

http://etleboro.org/hr/!11-zemlja/!/16091455

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/stajanje-u-znak-sjecanja-na-zrtve-ratnog-zlocina-u-ahmicima/87615


Cijenjeni/e,

u utorak 10. lipnja 2014. godine, pred Zagrebačkom katedralom na Kaptolu, od 18:30 h do 19:30 sati održat će se Stajanje u znak sjećanje na žrtve ratnog zločina počinjenog u selu Ahmići 16. travnja 1993. godine kada su pripadnici HVO-a ubili 116 osoba, uključujući 32 žene i 11 djece. Najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 81-godišnja žena. Haškim predmetom Lašvanska dolina uz Kordića je na šest godina osuđen i Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, i to za progone i protupravno zatvaranje civila.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslavije (MKSJ) ovaj je masakr kvalificirao kao zločin protiv čovječnosti, za čije planiranje i poticanje je pravomoćno na 25 godina zatvora osuđen bivši potpredsjednik i član Predsjedništva tzv. HR Herceg Bosne Dario Kordić.

U zagrebačkoj zračnoj luci Pleso 6 lipnja. 2014. ovaj je osuđeni ratni zločinac dočekan srdačno i s ovacijama, kao „vitez“ i „moralna vertikala“, uz prisutnost katoličkog svećenstva, uključujući i sisačkog biskupa Vladu Košića koji je i poveo molitvu u zahvalu za Kordićev povratak.

Dario Kordić se nije pokajao zbog zločina niti je itko od prisutnih spomenuo ili se pomolio za  žrtve zločina u  Ahmićima. Dapače, oni koji se smatraju vjernicima usudili su se zazvati kršćanskoga Boga u slavu ratnom zločincu. Jedini glas istine – povik mirovnog aktivista Zorana Ivančića „Sotono, ubojico!“ zataškan je šakama.

Nakon ovog sramotnog dočeka ratnog zločinca, pred Katedralom želimo barem simbolički ispraviti tu nepravdu i odati tihu počast žrtvama ratnog zločina u Ahmićima -  žrtvama Daria Kordića.

Uz inicijativu velikog broja građana i građanki, organizatori su Kuća ljudskih prava, Antifašistička liga Hrvatske uz podršku članica Platforme 112

Eugen Jakovčić

Sanja Sarnavka
Zoran Pusić
Marina Škrabalo

Kuća ljudskih prava Zagreb
Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb

Poštovani prijatelji!

(1)Iz zdravstvenih razloga ne mogu doći u Zagreb pred Katedralu, ali u mislima sam s Vama.

(2)Dario je odslužio kaznu za nešto, što nije skrivio osudom, a osuđen "haškim Poncijem Pilatom" 20.- 21. stoljeća.

(3)Aktivnosti Documente poznate su mi iz vremena procesa protiv generala Gotovine pod krinkom "suočavanja s prošlošću" - kad se radi o Hrvatima."Ona" zaboravlja na to podsjetiti agresore protiv opstojnosti Hrvata Nju nije briga za osnovni princip historiografije - princip uzročno-posljedični.
U privitku Vam prilažem svoj tekst iz toga vremena pod naslovom "Suočavanje s prošlošću", da pokažem, kako Documenta manipulira s "prošlošću".
Pozdravljam Vas i ostale prijatelje!
Josip Malović


SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

Kada je u pitanju hrvatski Domovinski rat,Tužiteljstvo ICTY-a – izgleda – ima zadatak izjednačavanjem krivnje žrtve i agresora provoditi postupak „talionice naroda“ u kojem bi manji narod (žrtva) s vremenom nestao. U tom zanemaruje uzročno-posljedični princip, iako bi on trebao biti osnova povijesti. U tom ima zdušnu potporu Documente Vesne Teršelič pod nazivom „Suočavanja s prošlošću“- Hrvatske.

Tužiteljstvo takovim postupkom oduzima manjem narodu ( Hrvatima) pravo na obranu od agresora u kojoj bude i poginulih agresora. Broje se žrtve agresora pod krinkom humanosti suvremenog ratovanja – dok se žrtve napadnuth zanemaruju. Takovim postupkom želi se unaprijed prijetiti obrani u sličnim situacijama. Jednom riječju nastoji se falsificirati povijest.

Za uvjerljivost falsificirane povijesti u tim odnosima najzgodnije je uzeti samo jedan „odlomak“ prošlosti i njega proglasiti za „prošlost“ s kojom se odgovarajuća (nepodobna) strana treba „suočiti“. O tom „odlomku“ može ovisiti uspješno iskrivljavanje povijesti. Napr:

ICTY je odredio – a to je prihvatila i Vesna Teršelič – u optužbi protiv hrvatskih generala, da to vrijeme počinje 25.07.1995. i završava 31.08.1995. Za njih je to ta prošlost s kojom se Hrvatska i Hrvati i hrvatski generali – moraju suočiti. Njih se ne tiču vrijeme i događaji prije toga.

Unutar toga vremena – po njima - je provedena hrvatska „agresija“ VRA Oluja protiv srpskih okupatora, dogovaran je „zajednički zločinački pothvat“, izvršeno je „prekomjerno granatiranje“ (jedino nije bilo vidljivo odgovarajuće razaranje Knina i područja Oluje), pa onda „neselaktivno granatiranje“, kojega su se Srbi preplašili i „kao zečevi pobegli“, HV im je omogućila nesmetan odlazak i spasila tisuće muslimana u bihaćkom području od „srebreničke tragedije“. Poginuo je određeni broj Srba. Njih istražuje Documenta. Za poginule hrvatske vojnike i redarstvenike njih „nije briga“. Poslije Oluje „neki“su izbrojali veliki broj izgorenih i razrušenih kuća i drugih zgrada. Dotične nije briga, čije su sve te građevine, kada su uništene i tko ih je uništio... Njima je za to odgovorna Oluja...

Za sve su to krivi Hrvati i njihovi generali i zbog toga im treba suditi i oni se moraju „suočiti s tom prošlošću“!

Ako se dio ove prošlosti „malo“ proširi tako, da počne 30.03.1991. sve će izgledati nešto drugačije:

Počelo je sa srpskom zasjedom i ubojstvom policajca na Plitvicama, pa se proširilo na bjelovarsko i pakračko područje, u Vukovar i njegovo područje, u Banovinu, u Dalmaciju – da spomenem samo neke! – balvanizacija, paleži, progoni, ubojstva, granatiranje hrvatskih gradova, miniranje brane Peruče, rušenje masleničkog mosta, ubojstva u Škabrnji, itd., itd.

Sve su to - i drugo - bili uzroci - a Oluja je bila samo nužna posljedica. Možda bi se Srbi, Documenta i ICTY trebali suočiti s tim dijelom prošlosti...!

Ako bismo „prošlost“ još širili do 1941. god, kada su srbski četnici u Srbu i okolici počeli progoniti Hrvate i Muslimane, ubijati ih i bacati u kraške jame, kada su ubijajući Hrvate razrušili i spalili selo Boričevac u području Lapca. Slično su kasnije učinili sa mjestom Zrinom u Pounju. U tom su se već udružili s partizanima. Sve to protiv države u kojoj su živjeli! Ne bi li se i oni trebali konačno suočiti s tom prošlošću?

Posebno mjesto te „prošlosti“ pripada žrtvama Bleiburga 1945. I Križnim putovima, čiji su tragovi obilježeni hrvatskim grobovima.

Još dalje u „prošlost“ odvelo bi nas do 1918. Do stvaranja prve Jugoslavije bez pitanja hrvatskoga naroda, u kojoj su Srbi terorizirali Hrvate. Čak je Srbin Puniša Račić pucao po hrvatskim poslanicima u Narodnoj skupštini u Beogradu. Već tada su htjeli provesti „talionicu naroda“ u kojoj bi se Hrvati trebali pretaliti u Srbe i nestati.

Ta ideja živi i danas. ICTY bi trebao po narudžbi svojih nalogodavaca to učiniti drakonskim kažnjavanjem hrvatskih generala...

Tko bi se sada trebao suočiti sa svojom prošlošću?

U Zagrebu je 07. 06. 2014. utemeljeno Hrvatsko etičko sudište. u nazočnosti mnogih poznatih Hrvata osnivača (npr. akademik Slobodan Novak, prof. dr. sc. Branimir Lukšić, dr. dr. h. c. Nikola Debelić, odvetnik i kolumnist Zvonimir Hodak, gospodarstvenik  iz Sydneya Marko Franović, slikar Josip Botteri Dini, književnica Nevenka Nekić, književnik Đuro Vidmarović, iz Vukovara Tomislav Josić i Vlado Iljkić te Joško Čelan, Željko Olujić,  slikar Miljenko Romić...; mnogi nisu mogli biti nazočni ali su dali svoju suglasnost i smatraju se također osnivačima Sudišta). Za predsjednika Sudišta izabran je prof. em. Zvonimir Šeparović. Za članove Predsjedništva izabrani su: Ante Beljo, prof. dr. sc. Josip Jurčević, odvjetnik Željko Olujić, akademik Josip Pečarić i prof. dr. sc. Zdravko Tomac.

Dogovorena je i prva tema kojom će se Sudište baviti: nova agresija na Vukovar tj. pitanjem odgovornosti za tu agresiju.

U ponedjeljak će u Emisiji “Oluja” Ozane Bašić na mreži.tv  tim povodom gostovati akademik Josip Pečarić.
http://mreza.tv/

  • 20:05 Oluja Ozane Bašić, talk show

 Akademik Slobodan NovakAkademik PecaricHrvatski eticki sud

Potkategorije