Priopćenja

Kapela Corpus Domini sa zagrebačke Trešnjevke organizirala je 23. rujna Hodočašće križnim putem hrvatskih zarobljenika na Kočevski Rog u Sloveniji. U jednome danu posjetila je jednu od devet jama Grobišče pod Krenom. Sudjelovalo je 30 hodočasnika: 23 iz Zagreba i sedam hodočasnika iz udruge Hrvatskih branitelja iz Gline. Potresan i dirljiv je bio križni put pred kraterom duboke jame u kojoj je ubijeno i bačeno oko 5000 zarobljenika u početku lipnja 1945. godine. Zatim smo proslavili svetu misu u kapeli „Božanskog milosrđa“ i zadržali se neko vrijeme u šutnji i molitvi.

ŽupnaCrkvaSvFabijanaBostjanaJernejaKocevje

Župna crkva sv. Fabijana, Sebastijana i Jerneja, Kočevje

Svake subote dolaze hodočasnici posjetiti ovu masovnu grobnicu, kaže Andrej, volonter iz župe sv. Jerneja u Kočevju, koji taj dan nama bio vodič. Kao hodočasnici prošli smo put autobusom Autoturista  iz Zagreba, preko Karlovca i Delnica na Brod na Kupi, granica sa Slovenijom, i u Kočevje. Župnik Danijel Štih primio nas je vrlo srdačno, pokazao nam crkvu sv. Jerneja (sv. Bartola) koja ima izgled male katedrale. Neoromanička kamena crkva sagrađena je prema bečkom arhitektu Fridrichu von Schmidtu, koji je gradio i đakovačku katedralu. Sagrađena je 1900. godine, a stanovnici katolici Nijemci, kojih je bilo 10 000, a koji su u Kočevju i okolici živjeli preko 600 godina, željeli su da to bude njihova katedrala i da  imaju svoju biskupiju. Župnik Stich je objasnio da su se Nijemci prije 1945 uspjeli iseliti u Zapadnu Njemačku, a u Kočevje su se doselili prognani Slovenci i brojni drugi narodi. Župna crkva sv. Jerneja je trobrodna, u unutrašnjosti ima baldahin i vrlo mnogo vrijednih umjetnina.

Hodočasnici pred Jamom pod Krenom 25

Hodočasnici pred Jamom pod Krenom 45 2

Hodočasnici pred jamom pod Krenom

Put do Grobišča pod Krenom na Kočevskom Rogu dalek je nekoliko kilometara, makadam cestom, koja bi trebala biti zbog tolikih masovnih grobnica davno asfaltiran. Uz put dva kilometra prije masovne grobnice postavljene su postaje križnog puta u dvometarskim crnim drvenim stupovima s likom Isusove patničke glave. Figure križnog puta je načinio u drvetu slovenski kipar Radovan Jenko. U jednoj maloj vrtači podignuta je prva kapela 1990., gdje su prvi put slovenski i hrvatski vjernici hodočastili na to mjesto strave u sjenama visokih stabala planinske šume. Te 1990. godine 8. srpnja služio je Sv. misu nadbiskup ljubljanski Alojzije Šuštar pred 30 000 vjernika. Na misu je u znak pomirenja došao i Milan Kučan, prvi predsjednik samostalne slovenske države.

 

U novije vrijeme 2005. godine na jednoj zaravni kraj masovne grobnice sagrađena je veća kapela posvećena „Božanskom milosrđu“. U njoj je postavio predivan višemetarski mozaike isusovac Marko Ivan Rupnik, na kojima je prikazao Isusa na sudu pred Pilatom s zločincem Barabom, u sredini Isusa za stolom  sa izmučenim zarobljenicima i na kraju Posljednji sud Isusa sa ubojicama zarobljenika.

Pokraj kapele je veliki krater pet sa 15 metara raspona koji zjapi prema prikrivenoj dubini, koja vodi u neizmjerni ponor. Taj ponor nije istražen ali on u sebi krije preko 5 000 ubijenih zarobljenika.

Prvi put u svjetskoj javnosti o pokolju na Kočevskom Rogu govorio je 1976. Borivoje Karapandžić na BBC predstavljajući svoju knjigu „Jugoslavensko krvavo proleće“. Milovan Đilas je također u razgovoru na BBC 1977. iznio svoje svjedočanstvo o Kočevskom Rogu što je opisao u svojoj knjizi „Vreme ratno“. Povjesničar Nikolaj Tolstoj u četverosatnoj emisiji na BBC iznio je svoja istraživanja koja je objavio 1993.u časopisu "Encounter".  

Spomen ploča ubijenim zarobljenicima na Kočevskom rogu 53

Spomen ploča ubijenim zarobljenicima na Kočevskom rogu

Svakako, da je istinu o Kočevskom rogu najjače odjeknula iz svjedočanstva dvojice partizana Jure Glavaša i Ive Gugića, koji su sudjelovali u dobrovoljačkom ubilačkom bataljunu. Oni su svoje svjedočanstvo ispripovjedili novinaru Zoranu Božić 1992. godine, koje je objavljeno 2007. u „Hrvatskom slovu“. Slično svjedočanstvo ispripovjedio i objavio Simo Dubajić u knjizi „Život, greh i kajanje. Od Kistanja do Kočevskog Roga“, Beograd 2006. Major Dubajić kao zapovjednik ubilačkog bataljuna hvalio se da je ubio 13 000 Hrvata i žao mu je da ih još više nije ubio. Povjesničar Franc Perme i drugi objavili su zbornik: „Tudi i mi smo umrli za domovino. Zamolčni grobovi in njihove žrtve“, Ljubljana 2000. U zborniku su donijeli izjavu o pokolju zarobljenika partizana M. Pogačnika, koji je bio u partizanskoj slovenskoj jedinici koja je sudjelovala u pokolju na Kočevskom Rogu.

Iz tih svih svjedočanstava izlazi da su Engleski časnici vojnike zarobljenike u Bleiburgu prevarili da će ih prevesti u Italiju, a oni su iz izručili partizanima i u nekoliko kompozicija vlakova za stoku prevezli u Jesenice zatim u Ljubljanu. U zgradi nadbiskupskog sjemeništa Šent Vid rasporedili su ih u kategorije A B i C (B i C kategorija je sigurno išla na likvidaciju) zatim su ih novim kompozicijama vlakova za stoku prevezli u Kočevje. A budući da su slovenski partizani imali svoja skloništa za vrijeme talijanske okupacije u Kočevskom Rogu u BAZI 20, dobro su poznavali cijelo područje i njegove jame. Taj strašni zločin protiv ženevske konvencije o zarobljenicima učinila je 11. dalmatinska brigada 26. dalmatinske divizije JNA. Po nalogu vrhovnog komandanta Tita oni su  izabrali 70 dobrovoljaca za ubilačku četu. Komandir čete je bio major Simo Dubajić, a komesar Milka Planinc koju su zvali „komesarka Milja“. Oni su ubijali zarobljenike serijski od 29. svibnja do 9. lipnja 1945. godine. Pratnju i potporu tom masovnom dao je slovenski partizanski odred. Svaki dan su ubijali te jadne ljude od 4 sata ujutro do 22 navečere, dnevno najmanje 1 300 žrtava. U tom ubijanju se istakao major Simo Dubijać koji je tvrdio da je dao ubiti 13 000 Hrvata i žao mu je što ih nije više ubio. Sotonski se iživljavala komesarka Milja, Milka Planinc, koja je bila obdarena maštom za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je živim žrtvama, ustaškim časnicima, „zabijala čavao u čelo i pri tome govorila „Jesam li ti konačno izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Drugi njezin specijalitet je bio „slano hrvatsko srce“ kad je vadila srce iz ranjenih ljudi i vukla ga po tlu. Za slobodne Hrvatske pitali su Milku Planinc za ta zlodjela, ona se branila da je to pročitala u novinama, i da to ona nije radila. Kočevje je posjetio Tito 1. lipnja 1945. s Rankovićem, Đilasom u velikoj pratnji generala i vojnog osiguranja. Taj dan je bio policijski sat u Kočevju što i danas pripovijedaju stariji ljudi. Nakon ovog strašnog pokolja ubilačka četa je odlikovana medaljama i činovima te dobila 10 dana nagradnog odmora da banče i piju po hotelima na Bledu.  

Slovenska komisija za žrtve rata obilježila je devet ponora - jama u kojima je ubijeno je i bačeno 40 000 tisuća hrvatskih zarobljenika, ustaša i domobrana, 5 000 slovenskih domobrana, 2 000 ljotićevaca, četnika Dobrovoljačkog srpskog korpusa i nekoliko stotina njemačkih zarobljenik i drugih. Kad su sve zarobljenike poubijali i bacili u ponor, a računa se da je likvidirano oko 60 000 ljudi, polili su ih živim vapnom i bacili eksploziv koji je stvorio krater vulkanskih razmjera.   

Poslije demokratskih promjena 1990. Srpske su udruge postavile spomen stećak s natpisom na ćirilici za ubijene zarobljenika Dobrovoljačkog korpus. Slovenska udruga i Hrvatski domobran iz Samobora postavili su skromne križeve s kratkim natpisom. A ova masovna grobnica pod Krenom čeka od Hrvatske države veliki stećak svim ubijenim hrvatskim vojnicima zarobljenicima i civilima s prikladnim natpisom. Svi smo se pitali kad će se takav spomenik podići na svih ovih devet jama masovnih grobnica?     

Natpis u prvotnoj kapeli iz 1992. 52

Natpis u prvotnoj kapeli iz 1992.g.

Sveta misa u novoj kapeli pred mozikom Marka Rupnika 57
Sveta misa u novoj kapeli pred mozikom Marka Rupnika

Hodočasnici su pod vodstvom don P. Crnjac pred ovim stravičnim kraterom izmolili dirljiv križni put zarobljenika, a poslije toga u kapeli „Božanskog milosrđa slavili svetu misu za njihov pokoj.

U Zagreb smo se vratili u molitvi i razgovoru o nezaboravnim doživljajima s ovog partizanskog zločina strave.

Tekst: don Pavao Crnjac

Fotografije: Darko Sturlić   

U sjeni stotine herojskih akcija, slavnih obljetnica, datuma koji zaslužuju naša sjećanja 

Dragi hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva,

Pozivamo vas na Svetu misu u Pakrac. Poslije mise paljenje svijeća u Kusonjama, polaganje vijenca i komemoracija žrtvama u Španovici te odlazak i komemoracija u sabirnom logoru Bučje.

Polazak autobusa u nedjelju 8. listopada 2017.g. u 8 sati ujutro, ispred Glavnog željezničkog kolodvora i Zagrebu

Program: 

11.00 Euharistijsko slavlje u Pakracu
          Polaganje vijenca žrtvama Španovici, Kusonjama i Bučju
          Dolazak u Zagreb u ranim večernjim satima

Cijena: 80 kuna
Kontakt Đuro Knezičić
099 662 0417

Španovica Skupna raka 142 žitelja 1942

Španovica - skupna raka

Španovica

Španovica

Logor Bučje

Bučje - Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Logor u Bučju postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992., a u tome razdoblju u njemu je bilo zatočeno između 200 i 250 osoba. Većina su to bili hrvatski vojnici, ali u logoru su bili zatočeni i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili koji su surađivali s Hrvatima. Najmlađem zatočeniku bilo je četiri godine.

majka Mario Posarić majka Zorica Posarić

Ispred kapelice Male Gospe u Kusonjama - hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva sa gđa Zoricom Posarić 

Tragedija u Kusonjama 1993. 

Tragedija u Kusonjama je svoj nastavak dobila u rujnu 1993. Na istom mjestu gdje je 20 hrvatskih branitelja poginulo, napravljeno je spomen obilježje. Prigodom druge obljetnice odavanja počasti i postavljanja vijenca, eksplozijom postavljene nagazne mine poginule su tri osobe, a 11 ih je ranjeno. Žrtve ovog zločina među ostalima su bile i majke poginulih branitelja.

Kusonje

Zorica Posarić

O tragičnim događajima snimljen je film "Priča o zlatnom lančiću", koji prikazuje obiteljsku priču Zorice Posarić. Prikazana je ekshumacija iz masovne grobnice i identifikacija žrtava iz Kusonja. Zoričin sin, Mario Posarić, prepoznat je po zlatnom lančiću i križu koji je nosio oko vrata. Upravo je Zorica Posarić jedna od žrtava događaja iz rujna 1993. kada je teško ranjena u obje noge zbog čega je završila u invalidskim kolicima.

Akcijski film "Broj 55" snimljen 2014. inspiriran je tragedijom u Kusonjama, a može se besplatno pogledati na HRT-ovoj multimedijskoj usluzi HRTi.

Fotografije: Jadranka Lučić - arhiva HŽD

VELIKI Razgovor s Mladenom Pavkovićem – zašto me progone?

U hrvatskim zatvorima sigurno ima, od ukupnog broja, oko 30 posto hrvatskih branitelja. Mnogi su mi se i javili. No, ljude je sram o tome javno govoriti, jer kako mi je jedan rekao – tko će vjerovati osuđenom da nije kriv? Naše pravosuđe je dno dna. Oni suci koji su sudili i u vrijeme komunizma, sude i danas...

Ne, nije se „sve živo“ okrenulo protiv mene. Okrenuli su se isključivo i samo ekstremno lijevi novinari, i isto takvi portali, koji i inače prave cirkuse, od svega što hrvatski diše

Nakon što ste kao čelnik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. zatražili od organizatora da samo pomakne termin održavanja Međunarodne manifestacije Noć kazališta, koja se ove godine trebala održati 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, na vas, osobno, ali i općenito na hrvatske branitelje, podigla se strašna, neočekivana hajka, kakva se već dugo ne pamti u hrvatskom medijskom prostoru. Pojedini novinari su na vas toliko bili ogorčeni, pa da su mogli, vjerojatno bi vas i linčovali. Što ste vi, gospodine Pavkoviću, tako strašno učinili da se „sve živo“ okrenulo protiv vas?

Ne, nije se „sve živo“ okrenulo protiv mene. Okrenuli su se isključivo i samo ekstremno lijevi novinari, i isto takvi portali, koji i inače prave cirkuse, od svega što hrvatski diše, kako se to danas lijepo kaže. Samo sam javno u ime braniteljske udruge zamolio organizatora da pomakne termin i oni su to odmah drugi dan učinili, odgodivši Noć kazališta s 18-tog na 25-ti studenoga. U njihovu priopćenju nigdje ne piše da su to uradili zbog braniteljske udruge ili branitelja, a još manje zbog moje malenkosti, već zbog pijeteta prema Vukovaru i Škabrnji. Tu je priči trebao biti kraj.

Međutim, nakon priopćenja organizatora nastala je „ludnica“, činilo se da je tek tada neke naše kolege uhvatio „živčani slom“, pa su se poput zrakoplova koji su se „zabili“ u njujorške nebodere okrenuli isključivo vama, kao da ste vi jedini krivac što je došlo do pomaka ove manifestacije, odnosno javno su vas optužili da ste vi taj koji „zabranjuje“ kazališne predstave!?
Da, u pravu ste, ali to je vrlo lako objasniti. Svi ti koji su se odmah javili kao s „pjenom na ustima“, koji su ružno, klevetnički, uvredljivo počeli pisati o meni, a da je rijetko tko od njih zatražio i moj odgovor, uglavnom su moji „pacijenti“ od ranije. Naime, o većini njih sam pisao, reagirao na njihove „srpske šovinističke komentare“, a oni kao da su jedva čekali ovakvu priliku da mi vrate „milo za drago“. Itekako su dobro znali da ja nisam niti mogu zabraniti Noć kazališta, pa su namjerno preokrenuli priču da sam ja i samo ja krivac što se na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje ta manifestacija neće održati. Pisali su da im je to zabranio „osuđeni bludničar“, zatim da branitelji ne znaju ni otvoriti vrata kazališta, da oni idu samo u kockarnice i kafiće, da su neobrazovani, a da njima – umjetnicima – neće baš takvi zabranjivati predstave te da će ih oni ipak održati bez obzira na Dan sjećanja, pa „neka dođu i neka im zabrane“! O tempora, o mores! Branitelji im sigurno, a poglavito moja malenkost to neće „zabraniti“, oni mogu obavljati i nuždu toga dana, dok će se drugi sjećati svojih nevino poginulih u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. 18-ti nije državni blagdan i svatko može raditi što ga je volja. No, možete li zamisliti da netko održava Noć kazališta na Dan sjećanja na žrtve holokausta u Izraelu, ili pak na Dan sjećanja na žrtve Srebrenice? Organizator Noći kazališta, NS Dubrava, su prepoznali ovaj Dan ponosa i slave, priznali su da su pogriješili što su baš toga dana htjeli organizirati ovu jednodnevnu kulturnu manifestaciju u koju su pored Hrvatske uključene i države ala Srbija, BiH i Crna Gora i na kratko su odustali. Što ima u tome loše? Svijet neće propasti za sedam dana. Ali, tim i takvim novinarima ja sam bio „meta“, a ne nikakva Noć kazališta, koja im je poslužila tek kao povod da me pokušaju izgaziti. Sa nekima od njih ću se sigurno naći i na sudu. Čak su neki novinari koje zovu „Guza“ i „Lizalica“, a koji se javljaju u „svim“ medijima, čak i pod pseudonimima, pronašli neke moje članke, ne komentare, uz pomoć meni jednog bliskog komunističkog akademika, kakve su inače recimo pisali oni, iz vremena komunizma, pa me javno stavili na stup srama da sam prije, kao dugogodišnji novinar, pisao o Titu i partiji, a danas, gle čuda, pišem o Domovinskom ratu, u kojem sam od 1991. sudjelovao kao dragovoljac, kako u Hrvatskoj tako i u bosanskoj Posavini, gdje sam, srećom, i lakše ranjen. Svima njima mogao bih postaviti pitanje: Gdje ste bili i što ste radili 1991.?
Možete li se sjetiti o kojim je konkretno novinarima riječ? Naime, vas su neki također oštro napadali kad ste ove godine predložili redatelja Jakova Sedlara za nagradu Grada Zagreba, koju je on zasluženo i primio…
Ako se dobro sjećam to uvijek jedni te isti: Jurica Pavičić, Boris Rašeta, Boris Dežulović, Pilsel, Duhaček, Ladislav Tomičić, Ivančić, Pofuk, Sanja Modrić, Branko Vukšić i desetak drugih. Svi su oni dobitnici „zlatnih“ i drugih „pera“, osobito komunističkih, i dovoljno je pročitati samo naslove njihovih uradaka, pa da znate koju kozu muze! To se posebno odnosi na Pavičića. Svi ekstremno lijevi portali bili su protiv mene, što je zapravo i normalno, jer moja „guza“ nije „na prodaju“.

No, malo je poznato da ste vi jedan od najviše tuženih, odnosno proganjanih novinara i urednika u Hrvatskoj…

Da, čini mi se da je tako. Od 1992., pa do danas tužili su me oko 120 puta, i to na sudovima: Zagreb, Ivanić Grad, Čakovec, Koprivnica, Varaždin, Ludbreg…Gotovo sve nepravomoćne presude sam izgubio, a sve (osim jedne) pravomoćne – dobio. Naime, 1992. izgubio sam spor s šefom dopisništva Večernjeg lista u Varaždinu, koji je u vrijeme komunizma bio i urednik zatvorskih novina u Lepoglavi. Meni je tadašnji šef tog zloglasnog zatvora Buđanovac rekao da nitko nije mogao biti urednik novina iz vana, a da nije bio „njihov“. Ali, ni to mi nije pomoglo. No, taj sudac koji me uvjetno osudio vrlo brzo je otišao u odvjetnike i bio je – moj odvjetnik! Kad sam ga pitao: zbog čega me osudio, rekao je- što ćeš, takvo je bilo vrijeme! Jedan saborski zastupnik me tužio da sam za njega napisao da je „za đurđevačku općinu učinio malo“, zatim da sam za bivšeg gradonačelnika Vukovara jednom izjavio da je „lažni branitelj“, (imao je desetak potvrda da je od 1.9. 1991. bio pripadnik 204. vukovarske brigade), a ona je osnovana 23. rujna 1991. Tužili su me što sam na Podravkin silos stavio deset metarsku hrvatsku zastavu i da sam na njoj napisao naziv braniteljske udruge! Neki tadašnji lokalni dopredsjednik HDZ podnio je tužbu protiv mene jer nisam smio objaviti da je osuđen što je po dućanima krao sapune „Lahor“. Tužili su me što sam Gotovinine i Markačeve fotografije, dok su oni bili na robiji, dao staviti na automobile, kad smo odlazili na braniteljsku karavanu „Da se ne zaboravi“ diljem Hrvatske. Tadašnja ministrica Kosor je bila pokroviteljica karavane, pa nas se zbog toga morala i javno „odreći“! I da ne nabrajam dalje. Meni su neki već davno rekli da će „svaki dan“ zbog mojeg pisanja i uređivanja nekih novina, kao što je bio prvi hrvatski vojni list Gardist za bilo što podnositi prijave, i to su mahom i radili, i – rade! Uopće mi nije dosadno, niti me to više ne iznenađuje ni uzbuđuje. Sada sam ponovno nepravomoćno osuđen, jer sam (zamislite) poljubio neku curu!? Naravno, bez ijednog dokaza,čak je ustanovljeno, sudski, da nisam bio u radnoj sobi kad se to navodno dogodilo, ali „presudila“ je psihologinja koja je ispitala curu, nakon četiri godine kako se to navodno dogodilo, a ona joj je rekla da se to – dogodilo. U obrazloženju nepravomoćne presude sutkinja je napisala da „nije važno kad se to dogodilo, važno je samo da se dogodilo“!? Zamislite da su išli dalje,da su napisali da sam curi otkopčao dva gumba na košulji – ne bi mi bilo spasa. Zbog tog navodnog poljupca koji se nije dogodio mene novinari nazivaju „seksualnim manijakom“, „bludničarem“ i što ja znam kako sve ne. Pričekajmo pravomoćnu presudu. O „toj“ sutkinji, koja je četiri godine vodila ovaj „teški“ spor, lani sam objavio knjigu isključivo s dokumentima, gdje je ona oslobodila oko 60 ratnih „profitera i dezertera“ – sve po zakonu. Oslobodila je i jednu policajku iz njezina grada koja je napisala da „sve Rome treba staviti u plinsku komoru“. Ne, to nema veze s mojom presudom!

A jeste li vi nekoga tužili?

Da, podnio sam kaznene prijave protiv svih onih koji su napisali da sam pravomoćno osuđen kako bi namjerno zavarali javnost.

A što kažete na sve češća suđenja hrvatskim braniteljima?

U hrvatskim zatvorima sigurno ima, od ukupnog broja, oko 30 posto hrvatskih branitelja. Mnogi su mi se i javili. No, ljude je sram o tome javno govoriti, jer kako mi je jedan rekao – tko će vjerovati osuđenom da nije kriv? Naše pravosuđe je dno dna. Oni suci koji su sudili i u vrijeme komunizma, sude i danas (svaka čast iznimkama). U tom „sektoru“ trebalo bi prvo napraviti lustraciju. O tom bi ponajbolje mogao pričati osnivač i dugogodišnji urednik vrlo čitanog domoljubnog Braniteljskog portala, Mladen Milošević, inače inicijator izgradnje nacionalnog “Spomenika Hrvatske pobjede Oluja 95” koji je brzinom munje bez iti jednog jedinog dokaza optužen, te naprasno sa liječenja poslan u zatvor o čemu se tada javnim priopćenjem oglasio i Hrvatski Helsinški odbor (HHO) koje je potpisao predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak, koji je naveo da je Miloševiću kao novinaru koji je pisao istinu o (SDP) političarima suđenje politički motivirano i vođeno na vrlo sumljiv način. Milošević je nakon sramotne presude održao konferenciju za novinare, pred stotinjak hrvatskih branitelja te 15-ak novinara i Tv ekipa, mislite da su nešto objavili o tom, ne nisu ništa. Toliko o hrvatskom pravosuđu i “nezavisnim hrvatskim medijima”.

Razgovor vodio/Danijel Špehar

Poveznica: http://www.braniteljski-portal.hr/veliki-razgovor-s-mladenom-pavkovicem-zasto-me-progone

http://www.braniteljski-portal.hr/dva-puta-su-ostetili-spomen-obiljezje-a-sada-su-razbili-vrata-kuce-zvjerski-ubijene-hrvatske-obitelji-cengic

DVA PUTA su oštetili spomen obilježje a sada su razbili vrata kuće zvjerski ubijene hrvatske obitelji Čengić!

Oštećena kuća u kojoj su srbi pobili obitelj Čengić

Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Ervenika upozorila je na oštećivanje kuće u kojoj je 1992. godine okrutno i na zvijerski način ubijena četveročlana obitelj Čengić, i osudila taj čin. Pozvali su Državu da to isto učini, te da poduzme sve kako bi se pronašli i kaznili počinitelji.

Incident se dogodio između 27. kolovoza i 2. rujna, kaže Vlado Čengić, član krvoločno od strane srba pobijene obitelji i predsjednik braniteljske udruge iz Ervenika.

Zvjerski ubijena obitelj Čengić

Udruga je pokrenula postupak da ova kuća postane spomen kuća na zvjerski ubijenu hrvatsku obitelj Čengić, roditelje i dječake od 4 i 11 godina. Na institucije države apelira da zaštite žrtvu koja je pala u njenom stvaranju, javlja radio Knin

Ostali smo šokirani kad smo vidjeli uništena vrata na kući i to je sigurno netko gađao kamenjem, kaže Vlado Čengić. Ovo je ponovno posipanje soli na otvorenu ranu koje nam izazivaju i velike duševne boli.

Vlado Čengić nadalje napominje da se već dva puta dogodilo skrnavljenje spomen ploče koja je podignuta ispred kuće a sad i veliko oštećenje vrata na samoj kući i to se uglavnom kaže događa oko proslave pravoslavne velike Gospe oko 28.kolovoza. Ne bi nikog htio optuživati ali me sve upućuje na taj trag tih koji su feštali i jednostavno se iživljavali na tom objektu..

Poslao sam svim relevantnim čimbenicima dopise i upoznao ih sa ovim nemilim događajem jer to mi je dužnost i obaveza da štitim sjećanja na tu tragediju kad su obitelj zapalili u toj kući i što su im poslije radili jer to je prosto nevjerojatno i za ljudski rod nepojmljivo kaže Vlado Čengić.

Policija je izvršila očevid

Nakon obavljenog očevida na oštećenoj kući u Erveniku, od policije se očekuje da otkrije počinitelje i motiv, a od Države da poduzme sve kako do ovakvih nedjela ne bi dolazilo.

Podsjetimo se na ovaj stravični i zvjerski događaj

Četveročlanu obitelj, 39-godišnjeg oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovu dvojicu maloljetnih sinova , 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana, zvjerski su u podrumu obiteljske kuće ubili, a potom zapalili pripadnici tzv. “Krajinske milicije”.

T.H./Braniteljski portal

mihovil17012

Svetkovina svetog Mihovila zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije proslavljena je u petak 29. rujna na trgu pred šibenskom katedralom. Svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je sisački biskup Vlado Košić. Uz predvoditelja koncelebrirali su: splitsko makarski nadbiskup Marin Barišić; biskupi hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk, dubrovački Mate Uzinić, kotorski Ilija Janjić, gospićko senjski Zdenko Križić, umirovljeni šibenski Ante Ivas, umirovljeni gospićko senjski Mile Bogović, te biskup domaćin Tomislav Rogić.

 mihovil17001

mihovil17004

mihovil17005

„Sveti Mihovil pobjednik je Božji, on je pobijedio đavla i slomio njegovu moć. Moć đavla je u optužbama i sijanju zla u srca ljudi, u neprestanom podmetanju i širenju dezinformacija u svijetu", poručio je u homiliji biskup Vlado Košić. Ukazao je kako se danas sotona kamuflirao u mnogim, i to najutjecajnijim medijima, koje u Republici Hrvatskoj ne možemo zvati našima jer su protuhrvatski, budući da ne šire istinu o hrvatskoj povijesti niti dopuštaju da se pročisti hrvatska sadašnjost. Kao da je sveti Ivan ove riječi za njih napisao: „zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim". „Doista koliko samo neistina, poluistina, filtriranih i zaustavljenih vijesti, izabranih gostiju i govornika koji ne žele mir, nego neprestano - dan i noć - optužuju svoju braću za izmišljene zločine, za neistinite stvari i djela. Dok naprotiv oni koji dobro žele svojoj braći, koji šire mir, stvaraju pozitivno ozračje i otvaraju oči duhovno slijepima te naviještaju radosnu Kristovu vijest, nemaju mjesta u takvim medijima. Znamo, sjedne strane je najvažniji pokretač zarada - važniji od istine i dobra, a s druge strane - ideološke zablude koje se nisu pročistile do dana današnjega", kazao je biskup Košić.

Sveti je Mihovil Božji anđeo koji od davnina štiti ovaj grad i drevnu Šibensku biskupiju, kao nebeski vojskovođa koji brani Božji narod od đavla, njegovih napasti i svih zala, kazao je biskup Košić. Naglasio je kako danas zaštita svetog Mihovila potrebnija je nego ikada jer moderni čovjek sve više gubi kompas te, premda ima veće tehničke mogućnosti, ima smanjeno rasuđivanje savjesti i raspoznavanje dobra i zla.

mihovil17007

mihovil17011

mihovil17014

Biskup Košić osvrnuo se i na Domovinski rat, a koji je bio pravedna obrana od srpske agresije, još nije završen. „On se i dalje vodi, premda drugim sredstvima, podmetanjima i iskrivljavanjem istine. Potrebno je to prozreti i nastaviti se boriti za istinu i potpunu slobodu našega naroda i domovine. Kako? - Ne smije se dopustiti gaženje žrtve hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote i zdravlje za našu domovinu, kako Hrvatsku tako i BIH! Treba već jednom donijeti pravedan zakon koji će ih štititi. A pitamo se, zašto se vrijeđa poginule kada se njihove spomen-ploče miču, kao da su oni ginuli za neke druge vrijednosti negoli za svoj dom? Treba ustrajati također u zahtjevu lustracije, da se udalje iz javnih službi svi pripadnici bivšeg komunističkog režima koji su mučili naše ljude, progonili ih i ubijali - što bi rekao biskup Živković koji su okrvavili ruke", kazao je biskup Košić koji je istaknuo sve spomenuto kao razlog zbog kojeg se i danas treba utjecati svetom Mihovilu.

„Kada razmišljamo o interesima našega naroda i o njegovoj budućnosti, tada prvenstveno očekujemo da na njegovom čelu budu ljudi jaka i razumna duha, koji će se moći oduprijeti svim zamkama modernih zala koja nam se žele nametnuti. Ali i svi misleći ljudi trebaju dati doprinos toj borbi protiv zla, i na prvom mjestu mi, vjernici", poručio je sisački biskup. Upozorio je na Istambulsku konvenciju, koja pod krinkom borbe za prava žena podvaljuje zabludu rodne ideologije koja želi ukinuti Bogom dan naravni zakon i razlike između muškaraca i žena. U tom se smislu traži hrabrost toj podvali jasno reći: „Ne!" „Radi se naime o iskrivljenom poimanju čovjeka, a onda o odgoju djece i mladih koji imaju pravo na ispravno shvaćanje sebe i drugih. O tome se i vodi borba, naime, zavesti mlade da bi se stvorio tzv. novi poredak, a to znači društvo bez Boga i bez moralnih vrijednosti".

mihovil17015

mihovil17017

mihovil17019

Sa svetim Mihaelom i mi moramo stupiti u boj protiv tih krivih utjecaja koji pogubno djeluju na čovjeka. Vratio sam se upravo iz Fatime kamo je prošli vikend samo iz Poljske došlo 24 grupa vjernika. Pa kad se mi želimo uspoređivati s ostalim zemljama Europe, zar nije najnormalnije da Hrvatska kao zemlja s najvećim brojem katolika slijedi primjer zemlje kao što je Poljska? „Ne razumijem kada to nekome smeta pa nas pošto poto gura u društvo onih zemalja koje su se, na žalost najviše raskršćanile jer su npr. uvele i već odavno legalizirale istospolne zajednice kao zajednice jednake zakonitom braku, dozvolile pobačaj i eutanaziju, legalizirale droge i primile velik broj nekršćanskih imigranata koji su većinom neintegrirani i nasilni prema domaćem stanovništvu i našoj, kršćanskoj kulturi. Što mi želimo slijediti, koji primjer, trebamo se i mi zapitati. A kriterij neka nam bude razlikovanje dobra i zla, naša kršćanska tradicija i naša povijest u kojoj smo bili i od samih papa zbog krvarenja za kršćansku vjeru proglašeni „Predziđem kršćanstva", kazao je biskup Košić.

Mihovil je Božji borac i pobjednik, naš branitelj i zaštitnik. Utecimo se danas njemu i njegovoj zaštiti, da nas brani i vodi u Božje pobjede. Te su borbe i danas, kad nema formalnog rata, potrebne i mi smo pozvani uključiti se svojim doprinosom u njih da bismo bili dionici i njegove odnosno. Božje pobjede. Molimo svetog borca i pobjednika arkanđela Mihovila da nas oboruža snagom Duha Svetoga da i mi budemo s njim pobjednici protiv đavla i svakoga zla, zaključio je biskup Košić.

mihovil17020

mihovil17021

mihovil17023

Proslava nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije tradicionalno okupila je velik broj vjernika iz svih dijelova biskupije. Uz predstavnike župa Šibenske biskupije u ophodu starim dijelom grada i rivom, sudjelovale su i brojne civilne udruge, škole, vrtići, kulturno umjetnička društva. Županiju Šibensko - kninsku predstavljao je župan Goran Pauk. U slavlju su sudjelovali i predstavnici gradskih vlasti: gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnici Danijel Mileta i Paško Rakić.

Srebreni lik Sv. Mihovila tradicionalno u ophodu nosili su redarstvenici Policijske uprave Šibensko kninske. Slavlje i procesiju pjevanjem je uzveličao Mješoviti zbor sastavljen od više župnih zborova, pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra, te uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Procesiju je animirao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.

mihovil17025

mihovil17029

mihovil17032

mihovil17035Poveznica: http://www.sibenska-biskupija.hr/index.php/1480-sibenik-katedrala-vjernici-proslavili-nebeskog-zastitnika-sv-mihovila