Priopćenja

Dr. Ružica Ćavar
Dalmatinska 12 - 10000 Zagreb
Mob: 098 389 890
Dragan Vasiljkovic

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora

Svatko normalan zna da ubojica i samo jedne nedužne osobe na okrutan način dobiva većinom maksimalnu kaznu od 40 godina strogoga zatvora i svi pošteni i dobronamjerni ljudi drže opravdanom takvu presudu. No, u ovom slučaju Dragana Vasiljkovića radi se o okrutnim okupatorskim zločinima nad tisućama nedužnih hrvatskih civila, žena, djece i staraca, koji su svirepo ubijani ili protjerivani bez ičega sa svojih tisućljetnih ognjišta, ubijanim i mučenim hrvatskim braniteljima koji su branili svoj dom i zemlju i čije su kosti civila i vojnika ostale u preko 150 masovnih grobišta diljem okupiranog teritorija, o mučenjima zarobljenika, o pljačkanjima, paležu i razaranjima domova, tvornica, bolnica, vjerskih, kulturnih i gospodarskih objekata, kao i svega ostalog, da ne nabrajam.

I tako, jedan zločinac i instruktor zločinaca, koji je u svemu tome oduševljeno sudjelovao i uopće se ne kaje, dobije prvostupanjski 15 godina, uz već viđenu sigurnost da će mu kazna biti smanjena na drugostupanjskoj instanci. No, s obzirom da je već proveo blizu 12 godina u ekstradicijskom zatvoru u Australiji i oko godinu dana tijekom suđenja u Hrvatskoj, može očekivati da će odmah nakon izricanja pravomoćne presude biti pušten na slobodu.

Takva presuda je krajnje podcjenjivanje i omalovažavanje hrvatskih žrtava, bez presedana u bilo kojoj normalnoj pravnoj državi svijeta. Ujedno je i poticaj i ohrabrenje velikosrpskim zločincima da prvom prilikom iste zločine ponove.

Znači, u mirnodopsko vrijeme za daleko manje zločine bio bi daleko teže osuđen, te ne znam po kojoj logici i kojim pravnim normama strašni ratni zločini u agresorskom ratu mogu biti olakotna okolnost?

Predsjednik sudskoga vijeća splitskog Županijskog suda i tvorac te sramotne presude je sudac Damir Romac.

Quo vadis Croatia?

dr. Ružica Ćavar

 

IN MEMORIAM Hrvoja Ursa

Ubojstvo Hrvoja Urse
Tijelo člana HOP-a Hrvoja Urse izvađeno je 30. rujna 1968. iz rijeke Fulde kod gradića Sandlofsa (Hessen) u SR Njemačkoj. Policijska istraga i odbukcija utvrdili su da je Ursa ubijen u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u Fuldu.
Ursa je stanovao u Frankfurtu na Maini, a u slobodno vrijeme prodavao je emigrantske novine i dijelio letke - ne samo emigrantima nego i hrvatskim gastarbeiterima. S nekima je održavao i tajne kontakte, posebice sa svojim
daljnjim rođakom Milanom Vukojom. Ursa nije znao da je Vukoja još 1963. godine, kad je podnosio molbu za putovnicu, potpisao obvezu na suradnju s Udbom. Vukoja je neposredno nakon ubojstva Hrvoja Urse pobjegao u
Jugoslaviju u službenom automobilu zamjenika jugoslavenskoga generalnoga konzula u Frankfurtu.
Iko Domazet, alias Nikola Kovačić, pisao je u emigranstkom časopisu Nova Hrvatska br. 21/1979.: “Nakon bijega iz Njemačke, Milan Vukoja se sklonio kod roditelja u selo Glavice, nedaleko Glamoča. Skoro svakog dana odlazio je nestrpljiv i nezadovoljn u Udbu u Livno. Na Udbi su ga smirivali i govorili mu da čekaju obavijest iz republičkog SUP-a u Sarajevu. Na kraju je došao i taj odgovor. No, Udba iz Sarajeva javila je Udbi u Livno da oni nemaju pojma ni o Milanu Vukoji ni o njegovim deviznim potraživanjima. Smjesta je otputovao u Mostar, uvjeren da se radi o zabuni. Mislio je da će sve razjasniti na mostarskom SUP-u, uz pomoć Stanislava Čolaka, Udbinog funkcionera, kojem je bio poznat čitav slučaj. Ali i tu kao da se sve urotilo protiv Vukoje.
Odveli su ga ipak prijateljski u hotel Neretva na konak i obe ćali mu da će, kad do đu nadležni iz Sarajeva, sigurno sve biti sređeno. Sutradan, točnije 13.1.1969., kad je čistačica otvorila vrata hotelske sobe nije mogla vjerovati vlastitim očima. Na krevetu, pokriven do grudi, ležao je zaklan čovjek.
Potraživanje Milana Vukoje bilo je tako riješeno”. 
U kasnijem iskazu visoki dužnosnici Udbe su odgovornost za to dvostruko ubojstvo pripisali tadašnjem službeniku livanjske Udbe Mirku Hercegu, šefu mostarske Udbe Stipi Grizelju i inspektoru Druge uprave bosanskohercegovačke Udbe Stanku Karadegliji.
Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA
Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu
Zagreb, 30. rujna 1999. godine


U razdoblju od 1946. do 1990. godine ubijeno je šezdeset i sedam hrvatskih emigranata diljem svijeta. Zabilježena su dvadeset i tri neuspjela atentata, četiri uspjele i dvije neuspjele otmice, te četiri nestanka hrvatskih emigranata. 

RudiTomic

''Ako sutra bude smetala braću Srbe hrvatska himna, ova će je vlast zabraniti, jer su i ustaše pjevale tu himnu. (...) Što bi bilo da su Nijemci poslije Drugog svjetskog rata tražili u Francuskoj ili kojoj drugoj europskoj zemlji koja se odupirala agresiji vlasti ukloni spomenike palim braniteljima jer to njih smeta?'' (Vlado Košić)

Posudio sam naslov ''Hrvatska se pretvorila u Srbiju'' od Jurice Pavičića iz jugosrpskog ''Jutarnjeg lista'' u kojem prenosi priču svoga prijatelja i kolege Borisa Dežulovića - ''privremenog'' Beograđanina o ''malim i velikim razlikama i sličnostima između susjednih i jezično povezanih kultura. Među tima sličnostima i razlikama bile su i one medijske.'' 

Nakon što sam pročitao Pavičićeve tvrdnje o sličnostima, koje su toliko slične i razlikama, koje su toliko male, s njegovoga stajališta - uvjerljive su , iako za sebe kaže kako je (bio) kolosalni idiot. Jurica nije trebao iznašati druge dokaze o svom idiotizmu, jer živi u državi koju mrzi i sa narodom kojeg prezire, kao i njegov kolega Dežulović:

''Puna dva mjeseca država i mediji bili su u bunilu simboličnog građanskog rata zbog ploča s Titovim imenom na zagrebačkom trgu. Istovremeno, posve se s istim vodila simbolična bitka zbog ploče u Jasenovcu s osma imena i fašističkim ratnim sloganom. Katolička crkva u Hrvatskoj sve to vrijeme vodi dvoličnu bitku za face-lifting (što je to?, o.p.) vlastite prošlosti kroz kanonizaciju Alojzija Stepinca. Klerikalne udruge vode boj za pravosudnu rehabilitaciju rasne ideologije kroz rehabilitaciju Filipa Lukasa. Zlatko Hasanbegović organizira imenovanje ulica po Milanu Šufflayu, te kani iz zagrebačkog Donjeg grada deložirati sirotu Tomaša Masaryka''. 

Da je danas živ Lentul Batit sigurno bi Jurici pljunuo u lice, ali danas u Hrvatskoj, nakon velebne pobjede jugosrpskog agresora u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, ljudi se pretvaraju u ovce. Čak se boje i pljunuti na ništariju! 

Čast brojnim izuzetcima: hrvatskim intelektualcima, političarima i braniteljima koji nose teret Croacije na svojim leđima, da Lijepa Naša opstane: slobodna, samostalna i kršćansko-demokratska država hrvatskog naroda.

Većina štiva u ''Jutarnjem listu'' , ''Večernjem listu'', ''Novom listu'', ''Slobodnoj Dalmaciji'', i druge da ne nabrajamo, nehrvatskim medijima u Hrvatskoj, ima stanovitu težinu, ne samo u veleizdajničkim nakanama, nego čak i više, jer potiče sustavno pretvaranje u Srbiju. Naime, neshvatljivo je i neprihvatljivo je i za maloljetnu djecu, da većina ljudi nemaju ni zere nacionalnog ponosa, ljudske časti - niti muške odlučnosti učiniti barem ono što bi djeca učinila: svakog dana po jedan primjerak papirnatog otrova (novine) iskidati i baciti u kantu za smeće pred uredom dotičnog glasila, u tom slučaju policija ne može privesti nikoga za eventualni ''uzrok požara'' ili nered. 

Gospodin Dražen Keleminac, koji je već dva puta u deset dana u centru Zagreba zapalio primjerak Pupovčeve četničke novine ''Novosti'' (nastavak ''Srbobrana'') s naslovnicama :''Idi bre pa se leči'' i ''Lepo gore, lepe novine.'' Ovaj bio minimalni mirni domoljubni čin kojeg Pupovčeva vlada želi - kriminalizirati! 

U hrvatskoj dijaspori treba utemeljit FOND iz kojeg ćemo plaćati satnice i dnevnice za ovakve mirne bunt javne djelatnosti.

Zapuhan Pupovac žuri u Beograd

Predsjednik Srpskog (četničkog) nacionalnog vijeća Milorad Pupovac poručio je ''da očekiva hitan sastanak s državnim vrhom Srbije na kojem će se razmatrati posljednji incident i odnos prema Srbima u Hrvatskoj.'' Zamislite, povodom ponovljenog paljenja četničkog tjednika ''Novost'' u Zagrebu on prozvao Hrvatsku i poziva Srbiju na agresiju. Kad Pupovac glasno kihne ili p..ne - srpske TV postaje N1 i RTV u Zagrebu zovu četnike u Hrvatskoj i ''burazere'' u Beogradu na - uzbunu: ''Postalo je normalno da se novine, i to jedne od najutjecajnijih i najcjenjenijih u regiji (u četničkom podneblju, o.p.) pale na ulicama i to mora biti zaustavljeno'', obznanio je Pupovac.

Srpskočetničke ''Delije'' pale hrvatsku zastavu na nogometnim utakmicama, na četničkim dernecima i pjevaju četničke pjesme ''Aco šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate''. Vojislav Šešelj u Beogradu, ispred hrvatskog veleposlanstva, u nekoliko navrata je zapalio hrvatsku zastavu i naručio novu pošiljku zastava da može svaki dan osvijetliti Terazije. Ni ''delije'' u Vukovaru ni Šešelj u Beogradu nisu pozvani ni u policijsku postaju?! 

Vjerojatno u Hrvatskoj nema spomenika hrvatskim braniteljima, vitezovima, vjerskim poglavarima i zaslužnim Hrvatima da nije barem jednom bio vandaliziran s četiri slova ''c'' i drugim pogrdama. Pupovac to niti vidi niti za tim brine, jer za njega Hrvatska je ''zločinačka država'' u kojoj je ''duboko ugrožena srpska manjina''. Naime, ima još nekoliko ministarstava, veleposlanstava, ustanova i institucija u RH gdje ih Plenković nije stigao ustoličio na vodećim položajima. 

Prema zadnjem popisu pučanstva u RH, srpska manjina broji 4.54%, a zastupljeni su s 3 zastupnika u Saboru; u sudstvu 70%; u ministarstvima i veleposlanstvima više od 40% ; na sveučilištima oko 27% , u medijima 20% (Aco je na ''HTV'' , svake nedjelje U2, zlokobniji od četnika Šešelja), a u policiji drže glavne položaje u hrvatskim gradovima. Milorad Pupovac, u suradnji s četnicima i petoj koloni, želi ponoviti ono što je svojedobno učinio Svetozar Pribičević, koji je bio tvorac Hrvatsko-srpske koalicije, koju je umješno prestrojio u vanjskopolitički instrument Srbije.

Prije nekoliko godina jedan je engleski političar rekao: ''Jugoslavija bi danas bila svetska sila, a Beograd - glavni grad Europe, da se Hrvatska nije osamostalila.'' (telegraf.rs) S obzirom na iznesene činjenice ne čudimo se što Pupovac u RH i Vučić/Dačić u Srbiji što lažu da je u zamahu ''buđenje ustaštva i fašizma'' u RH, jer je postavljena spomenploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu s ''ustaškim pozdravom Za dom spremni.'' 

Da hrvatski narod nije bio Za dom spreman, danas bi Jugoslavija bila svjetska sila, a Beograd - glavni grad Europe. U tom grmu leži srpski zec! 

Za dom spremni

U hrvatskom jeziku su dva pozdrava: Za dom spremni i Hvaljen Isus i Marija, koji su najvjerodostojniji, jer nas identificiraju u svemu onome što je hrvatsko, bez čega ne bismo imali svoj identitet - ne bismo bili narod, niti bi obitavali u Lijepoj Našoj; isto tako, ne bismo bili katolici - sljedbenici Isusa Krista; ne bismo imali toliko svetišta Majke Božje, koju su Gospini štovatelji okrunili u hrvatskoj zemlji za Kraljicu Hrvata. U vjerskom pogledu hrvatski narod je - Božji narod, jer hvali i slavi Isusa Krista. Isto tako u domoljubnom pogledu hrvatski je narod Za dom spremni! Svima kojima smeta hrvatska privrženost Crkvi u Hrvata i domoljubna istinita spremnost za Hrvatsku - oni su nevjernici i izdajice i ljudska ništarija.

Milorad Pupovac ponaša se kao da vrši dužnosti predsjednika Vlade u RH, i službeno se udružio sa ministrom vanjskih poslova Srbije Ivicom Dačićem u provjeravanju (krivotvorenju) povijesti o agresiji na Hrvatsku. Ovaj četnički duet podržavaju neke političke stranke (u RH ima cirka 400 stranaka), Mesić, Josipović i Pusici, posebice kada je u pitanju ''Za dom spremni'' i označje HOS-a onda se očevidno manifestira ''bratstvo i jedinstvo naših naroda''. (''Tko nas, bre, posvadi''?)

Pitamo se: kako je moguće da predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednica Države Kolinda Grabar-Kitarović imaju identično mišljenje sa Pupovacem u Zagrebu i Vučić/Dačić u Beogradu, da je Za dom spremni ''kompromitirani ustaško-fašistički pozdrav''!?? Jedan komentator rekao je istinu: ''... što očekivati - 3 ruke u Saboru vrijede više od svih branitelja zajedno.'' Doista, 3 ruke s podignuta 3 prsta drže Plenkovića vladu. I budali dosta!

''Ako sutra bude braću Srbe smetala hrvatska himna, ova će ju vlast zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živila srpska Hrvatska, komentar je sisačkog biskupa Vlade Košića. U nastavku se biskup pita: ''Što bi bilo da su Nijemci poslije Drugog svjetskog rata tražili da u Francuskoj ili bilo kojoj europskoj zemlji koja se oduprla agresiji vlast, ukloni spomenike palim braniteljima jer to njih smeta??? Quo vadis Croatia?''

Preuzvišeni biskup Košić u nekoliko navrata poslao je otvorene poruke predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću s uputama i pitanjima: ''Je li Nikola Šubić Zrinski 1566. bio fašist kad je u Sigetu branio Europu pod usklikom - U boj za dom? Je li ban Jelačić bio fašist kad je išao u boj pod pokličem - Za dom spremni umrijeti? 

''Znate li kolika je razlika između jednog prosječnog hrvatskog svećenika, na primjer, sisačkog biskupa Vlade Košića, i njegovog afričkog kolege, vjerskog službenika u ljudožderskom plemenu daleko od civilizacije, jednoga vrača s ogrlicom od lavljih zubi?...u vračaru s ogrlicom od lavljih zubi, nesumnjivo ima više kršćanske ljubavi i milosrđa nego u preuzvišenom Vladi Košiću.'' (slobodnadalmacija.hr) Što se drugo može očekivati od antihrvatske novine, koja je u istom broju definirala Hrvatsku u jednoj rečenici: ''goldsteini umiru, bujica se ženi, a navijači ubijaju Srbe.'' Ima još ljudi koji i kupuju te novine!?

pozivnica Vanga Nikolaj Stojanov
Tito nikada nije posjećivao Vangu i vjerojatno je za to imao ozbiljnog razloga, naglašava autor knjige „Slučaj Vanga. Drugačiji pogled.“ 
Misterij Vanga, a zašto ne „slučaj Vanga“, kako piše bugarski pisac Nikolaj Stoyanov, bio je i ostao neriješen. Jer kako možemo mi, obični ljudi, zaviriti u tajne onoga što omogućuje postojanje svakog bića? Profesionalno pero Nikolaja Stojanova, bliskog rođaka proročice, opisuje nepoznate činjenice iz njezina života, susrete i razgovore predstavnika bugarske i svjetske političke i kulturne elite s fenomenom Vanga. Svaki kontakt pisca s „pravom“, usamljenom i neshvaćenom proročicom, rađa pitanja i izaziva razmišljanje o čovjekovom mjestu u vremenu i prostoru – odakle dolazimo i kamo idemo, jesmo li sami u Svemiru, stavlja li smrt konačni kraj našeg postojanja?
Ovo su samo neka od pitanja na koja Nikolaj Stojanov traži odgovor u „Slučaj Vanga. Drugaciji pogled“ i nudi čitatelju knjigu, različitu od bilo koje druge, napisane o bugarskoj proročici. Knjigu u kojoj se traži i odgovor na pitanje tko je zapravo bila Vanga.


Na Facebooku dodatno objašnjenje od Diane Glasnove: 


Vanga je bila iznimno religiozna. Išla je u crkvu, nije propuštala crkvene praznike niti mise. Poštivala je kanone i savjetovala bližnjima da i oni to čine. Da, bila je prava revna kršćanka. Vlastitim sredstvima sagradila je crkvu, u selu Rupe, u Bugarskoj. Njezin dar bio je Božja volja, jer samo Bog može dati vid slijepima... Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo...

VESELIMO SE VAŠEM DOLASKU!

Pozivnica Leskovec 20170929 spomen na žrtve Franjo Talan

Žrtve grobišta Leskovec ekshumirane su od strane Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske, u razdoblju od 11. do 17. studenoga 2014. godine – 72 tijela žrtava likvidiranih 29. rujna 1943. godine.
Posmrtni ostaci žrtava potom su odvezene na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagreb i još uvijek čekaju dostojan pokop-sprovod.
 

Potvrdu dolaska može se ostvariti na kontakte (gospodin Josip Marčun, predsjednik udruge HD V. Toplice) navedene u pozivnici koja je u prilogu.

 

slika nakon izručenja vlade ndh na slici nikola mandić ademaga mešić mehmed alejbegović ivan perčević košak i dr

Slika nakon izručenja vlade NDH na slici: Nikola Mandić, Ademaga Mešić, Mehmed Alejbegović,
Ivan Perčević, Košak i dr.

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31  u Zagrebu

služit će se

u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

Gdje je većina umrla ili ubijena.

Ti časni mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

general pukovnik Slavko Štancer

General-pukovnik Slavko Štancer (u sredini – bez ruke) okružen zarobljenim hrvatskim generalima
i najvišim dužnosnicima NDH

Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

Vinko Ostojić - Vice i prijatelji


KAKO SU NAS UBIJALI

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja

IN MEMORIAM - Mile Martello 25.10. 1966.- 18. 9.1995. godine

Una 95 Hrvoje Horvat Počivaj u miru brate Mile

Stihovi posvećeni najboljem prijatelju iz voda koji je poginuo u akciji "Una 95" .

Velika bol za njegove roditelje jer mu je brat poginuo 1991. godine kao pripadnik 1.gardijske brigade, a mjesecima su čekali na razmjenu da mogu svog voljenog sina Milu pokopati jer je mrtav ostao preko u Bosanskoj Dubici, nije se moglo do njih da ih se izvuče.
Hrvoje Horvat


POČIVAJ U MIRU BRATE MILE 


Prolaze dani, godine duge,
srce moje puno je tuge,
zbog krvavog i nesretnog rata
ostah bez prijatelja i brata.

Iste smo snove snili,
ratovali za dom mili,
dijelili i dobro i zlo
za sveto tlo Hrvatsko.

Ponosne godine to su bile
uz tebe brate Mile,
zauvijek si u srcu mom
jer bio si spreman za dom.

Lijepu našu svim srcem volio,
svoj mladi život poklonio,
uz šum Uninih valova
otišao u raj kod hrvatskih vitezova.

Počivaj u miru, brate Mile
čuvale te rajske vile,
uživaj pored svoga brata,
Mile, ponos si nas Hrvata!


Više o akciji Una '95 - poveznica

http://www.dnevno.hr/domovina/presucena-krvava-akcija-una-tko-je-krivac-za-smrt-49-vrhunskih-specijalaca-mjesec-pol-nakon-oluje-831675/