Priopćenja

 Pozivnica Slike iz života ratnika

Dokumentarni film "Slike iz života ratnika" redatelja Silvija Mirošničenka televizijsku premijeru će imati u subotu 18. studenoga 2017. u 19,40 sati u programu RTL-a u povodu Dana sjećanja na Vukovar.

Foto Matko Biljak 3

"Slike iz života ratnika" priča je o ratnom heroju vukovarske obrane, Ivanu Anđeliću – Doktoru i njegovom ratnom putu, film o istinskom heroju Domovinskog rata, koji je preživio ratni pakao Vukovara. Ivan Anđelić vuče obiteljske korijene iz Rame pa je nakon pada Vukovara sa svojim ratnim iskustvom i suborcima krenuo u obranu tog područja. Poput svih velikih heroja, tih, skroman, srce i duša svoje postrojbe, Ivan Anđelić – Doktor postaje zapovjednik obrane te ustrojava brigadu Rama. Polovicom lipnja 1992. godine je teže ranjen te nakon teškog izvlačenja i višesatnog putovanja preko Vran planine, Doktor je prebačen u bolnicu u Splitu. Iako ranjavan više puta, odbijao je otići u zasluženu mirovinu te je nastavio karijeru profesionalnog vojnika, a umirovljen je tek nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i preustroja ratnih postrojbi HV-a.

U režiji Silvija Mirošničenka početkom godine održana je premijera dokumentarnog filma u MSU-u, koji je bio iste večeri dvaput prikazan zbog velikog interesa gledatelja. U produkciji Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana iz Zagreba i Udruge dr. Ante Starčević–Tovarnik, snimljen u minimalnim produkcijskim uvjetima, na čelu s redateljem Silvijom Mirošničenkom te na poziv Antuna Ivankovića iz Tovarnika, začetnika cijelog projekta, realiziran je ovaj sjajni dokumentarac o velikom, izuzetnom čovjeku i borcu. Film je to koji nam na sugestivan način pokazuje kako hrabrost, plemenitost, odlučnost i ustrajnost čine prave heroje.

Marko Babić Blago Zadro Ivan Anđelić Doktor

Ivan Anđelić Doktor

Tijekom snimanja filma, kao dodatni sponzori projekta pridružili su se Ministarstvo hrvatskih branitelja, Vukovarsko-srijemska županija i Općina Tovarnik.

Za produkciju filma

Antun Ivanković, producent

solunske citanke

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

Poveznica: www.hkz-kkv.ch

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 1

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a "Branimir Richter" Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj - turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.
“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara... Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert "Sjećanje na Gvozdansko" na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji Slavici Grubišić, tel. 01/4817 537; mobitel: 095 553 8685

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 11

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 12

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 9

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 12

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 17

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 20

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 23

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 24

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 25

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 28

hkld gvozdansko tribina 15 11 2017 30

Poveznica: http://www.hkld.hr/podruznice/zagreb/440-gvozdansko-se-treba-uciti-u-hrvatskim-skolama

 

Tomislav Krolo 2017 1

Tomislav Krolo 2017 knjiga Hrvatski politicki emigrant

“Osnovna vrijednost rukopisa Tomislava Krole nalazi se u tome što - na temelju velikog broja diljem svijeta razasutih izvora i liteterature - pruža na jednom mjestu cjelovito saznanje o dugogodišnjem idejnom i praktičnom državotvornom djelovanju političkih organizacija hrvatskog iseljeništva, te na taj način hrvatskoj javnosti omogućava objektivno suočavanje s tom važnom temom koja je bila veoma zapostavljana i krivovoreno interpretirana ne samo u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, nego nažalost i u proteklih 20-ak godina postojanja Republike Hrvatske.”

Jedno od temeljnih prava koje svakom čovjeku pripada je i pravo na grob. Povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava, želimo se na vojničkom dijelu groblja Mirogoj, u pijetetu i zahvalnom sjećanju, sjetiti svih poginulih vojnika koji su ovdje pokopani. Ujedno želimo da se, na danas praznim površinama gdje su pokapani, postave grobni spomenici s osnovnim  natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog, godina rođenja i smrti kako bi se dostojanstveno obilježilo svako posljednje prebivalište.
Paljenjem svijeća s ispisanim imenom i prezimenom pokojnika na mjestu na kojem su 1945. uništeni nadgrobni znakovi, križevi ili nišani, želimo skrenuti pozornost javnosti na kršenje ljudskog prava na obilježen grob, čime je narušen mir i dostojanstvo pokojnika, te na očitu diskriminaciju u odnosu na druge pokojnike. Želimo da se ponovno postave križevi i nišani na grob svakog poginulog vojnika kako bi se ispravila desetljetna povijesna nepravda i diskriminacija. Vratimo pokojnicima njihovo pravo na grob, a živim članovima njihove obitelji mir duše i priliku doći na njihove grobove.
Program komemorativnog skupa:
Okupljanje  na groblju Mirogoj do 11,00 sati, slijedi himna, minuta šutnje, pozdrav organizatora, prigodna pjesma i molitva za sve poginule vojnike, paljenje svijeća s naznačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika i postavljanje istih na neobilježeni grob.
Pozivnicu završavamo riječima pjesnika Petra Preradovića:

U svom polju daj nam groba!

Svojim cvijećem grob nam kiti.

Pravo na grob       

Organizacijski odbor: Ivo Tubanović, Marko Krznarić, Josip Zlatarić, Pero Šola 
Tekst pozivnicevlč. Anto Pavlović, Đakovačko – osječka nadbiskupija, Đakovo

dr. sc. Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Osijek,

Hrvatski domobran Osijek,

Žrtve za Hrvatsku Osijek

i

Hrvatski obredni zdrug Jazovka - krilo Đakovo

POZIVAJU hrvatske rodoljube, osobito članove  i potomke obitelji  poginulih vojnika i sve ljude dobre volje na: 
Obilježavanje Međunarodnog dana ljudskih prava na groblju hrvatskih vojnika

1941.-1945. u Zagrebu, nedjelja, 10. prosinca 2017. u 11.00 sati na groblju Mirogoj.

Pravo na obilježja groba Mirogoj

Protiv diskriminacije i kršenja osnovnih ljudskih prava  i uskraćivanja prava na obilježeni grob, hrvatski su biskupi u glasovitom Pastirskom pismu od 20. rujna 1945. uputili dopis vjernicima.

Napokon, još jednu bolnu i neobičnu činjenicu moramo vam napomenuti, predragi vjernici. Ni grobovi pokojnika nisu ostali pošteđeni. Na grobljima u Zagrebu, Varaždinu i drugim mjestima, odredbom neposredno pretpostavljenih vlasti, skidaju se križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika. Sami grobovi nivelirani su tako, da se ne može raspoznati, gdje je tko pokopan. Ovakav postupak mora se osuditi. Pred smrću klanjaju se svi ljudi. I neprijatelj prestaje poslije smrti biti neprijatelj. I njemu pripada po nepisanim zakonima čovječanske uljudbe, koja izvire iz kršćanske ljubavi, pravo na pristojan grob. Poznato je, da su poslije prvoga svjetskoga rata nekadašnji neprijatelji i te kako poštivali i čuvali grobove vojnika, koji su kao osvajači pali u stranim zemljama. Danas se to kod nas uskraćuje vlastitim sinovima.

Pravo na grob

Posljedice Drugoga svjetskog rata bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubitci bili su izrazito veliki. Dugotrajnost i  intenzitet rata na području Hrvatske, i  Jugoslavije, kao i prisutnost znatnih okupacijskih snaga ponajprije Njemačkog Reicha i Italije, te djelovanje ponajprije hrvatskih i srpskih, ali i drugih nacionalnih oružanih snaga, zatim i djelovanje partizanskog pokreta predvođenog jugoslavenskim komunistima, imalo je za posljedicu izravne sukobe zaraćenih strana, što je dovelo i do velikih ljudskih gubitaka i među vojnicima i među stanovništvom. Nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili su ljudske gubitke.

Namjera potpunog i radikalnog obračuna jugoslavenskih komunista s neprijateljem neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata, bila je i naredba Ministarstva unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije br. 1253, od 18. svibnja 1945., o uklanjanju grobalja i grobova “okupatora” i “narodnih neprijatelja”, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske, te groblja i grobove ustaša, četnika i slovenskih domobrana. U Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, nakon Drugoga svjetskog rata žrtve “neprijatelja” sustavno su brisane iz javnog sjećanja, i uskraćivalo im se pravo na grob.

I na zagrebačkom groblju Mirogoju, u ljeto 1945. uklonjeni su grobovi njemačkih vojnika  i hrvatskih vojnika, domobrana i ustaša. Groblja i grobovi “neprijatelja” bili su razoreni, uklonjeni i prikriveni. Uklanjani su grobovi i groblja “okupatora” i “narodnih neprijatelja” svih vjeroispovijesti. Tako su u ljeto 1945. i na groblju Mirogoj u Zagrebu uz grobove vojnika kršćana uklonjeni i grobovi domobrana i ustaša muslimana.

U kulturi žalovanja južnoslavenskih naroda grobnim počivalištima i nadgrobnim obilježjima od davnih vremena pripada istaknuto mjesto. Od antičkih vremena i u rimskom pravu, grob i nadgrobni spomenik nakon sahranjivanja postajali su mjesto štovanja,jer to je nalagao pijetet prema mrtvima. I vjernici i ateisti slažu se u jednom: svako ljudsko biće ima pravo na sjećanje, na svoj grob i nadgrobni znak.

U ime vječnosti i zemlje koja ih je rodila vratimo im nadgrobne znakove, i dajmo im pravo na čovjeka dostojan grob.