Priopćenja

U povijesti svijeta, malo koji narod  ima puna tri plačuća (tragična) stoljeća poput Hrvatske.

Kako su Hrvati vodili najžešće ratove s Turcima u 16. i 17. stoljeću, ta  dva stoljeća  nazvana su “duo plorantes saecula Croatiae” – “dva plačuća stoljeća Hrvatske”, jer bila su  puna  tragedije, ali i besprimjernog  junaštva i hrabrosti u srazu malog naroda prema tada najvećoj sili na svijetu Osmanskom carstvu koje se prostiralo na današnjih 40 država. Bila je to borba između miša i lava. Taj mali miš u toj neravnopravnoj  borbi znao je zadobiti i brojne rane, ali je znao zadati i udarac i snažni ugriz tom lavu, da se  više puta morao povući s bojnog polja, ne pokupivši sa sobom ni svoje brojne mrtve.

Treće i najtragičnije plačuće stoljeće bio je dvadeseti vijek, u kojem je stradanje hrvatskog naroda dovedena do maksimuma, do nezamislivih razmjera tragedije, čije posljedice i dan danas i te kako osjećamo, da ne kažem da smo demografski toliko uništeni, da se po tom pitanju ne možemo oporaviti još najmanje narednih stotinu godina.

Godina 1918. po posljedicama najtragičnija je godina u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

U njoj se sabrale sve iluzije tzv. Ilirskog pokreta, sav idealizam jugoslavenstva biskupa Strossmayera i njegove Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti, sve orjunaštvo i autonomaštvo, od onog istarskog do onog dalmatinskog, sve italijanaštvo, sve velikosrblje, a posebno pravoslavlje u Hrvatskoj, sve metamorfizirano u “svetosavlje” najviše za vrijeme bana Khuena Hedervaryja, i pod vodstvom Srbijanske pravoslavne (svetosavske) crkve. Sve sama opća  politička naiva!

Stoljećima prije 1918. g. Hrvatska je imala pučanstvo od Hrvata katolika  i Hrvata pravoslavaca, koji su pripadali grkoistočnim parohijama:

Prije 1. svj. rata, na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Te parohije bile su  prva i prava Hrvatska pravoslavna crkva, iako se tako formalno nisu zvale.

Brojna imena poput Petra Preradovića, Dmitrija Demetra, Josipa Runjanina, Sime Matavulja, feldmaršala Svetozara Borojevića, Nikole Tesle i brojnih drugih hrvatskih pravoslavaca dio su hrvatske povijesne kulturne i znanstvene  baštine.

Ali, uglavnom za vrijeme vladanja bana Khuena Hedervaryja, a nešto i prije, hrvatskim i bosansko hercegovačkim prostorima, razmilili su se (uz prešutno odobravanje austro-ugarskih vlasti) srbijanski (svetosavski) pravoslavni popovi i decenijama su uvjeravali pravoslavne prečane, (koje inače povijesni izvori  spominju kao “Ortodoksne Vlahe”) s ovu stranu Drine da njihov Car nije u Beču, već da je njihov Car (Kralj) u Beogradu. Uporno, ali nažalost i uspješno, ogromnu većinu tih hrvatskih pravoslavaca, porijeklom Vlaha, pretvorili su u Srbe, prečane. Nakon odlaska bana Khuena Hedervaryja s vlasti, u Hrvatskoj je 1906.g došla na vlast Hrvatsko-srpska koalicija i ostala na vlasti sve do 1. prosinca 1918.g. kad su odigrali  najvažniju velikosrpsku rolu – stavljanjem Hrvatske i svih drugih područja koja se nalazila u sastavu Austro-Ugarske - pod dinastiju Karađorđevića. To nije bila izdaja, već to je bila situacija koja je bila još niža od bezuvjetne kapitulacije. Uzalud je glas vapijućeg u pustinji Stjepana Radića govorio,: “Ne stvarajte jedinstvenu vladu s Beogradom, ne idite u Beograd kao guske u maglu.” Nakon toga je uslijedio pogrom Hrvata, a vrhunac dosegao ubojstvom Stjepana Radića i drugih u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Potom, u dvadesetom stoljeću nadiruće nastupanje fašizma, Nakon naleta Hitlerovog i Musolinijevog nacifašizma na Hrvatsku, njihovim padom Hrvati su pali pod dugoročnu brutalnu vlast komunista udruženih s  politikom velikosrblja, a posebno i komunizma u svijetu, poglavito na Europskoj sceni, koji je  do temelja brisao sve nacionalne vrijednosti, kulturu i svjetonazore, vjeru u svakoj državi gdje se pojavio, uz tolike nebrojene žrtve, što je Komunističke partije pretvorilo u najveće i najokrutnije terorističke organizacije u cjelokupnoj povijesti svijeta.

U sukobu s Titovim partizanima i komunistima koji su se borili za vlast Beograda i Staljina, hrvatski narod je doživio neusporedivo najveću tragediju u cijeloj svojoj povijesti. I to pretežno u vrijeme poraća, dakle u miru.

Izjava Milovana Đilasa to nedvojbeno potvrđuje: „Oni (Hrvati) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Dakle, umrli su na najsvirepiji način ne toliko zbog krivnje ili uzroka u prošlosti, već uglavnom zbog komunističke projekcije budućnosti u kojoj za njih nije bilo mjesta”.  Ili ona druga poznata njegova rečenica- “Takvo zlo koje smo mi učinili Hrvatima, ne poznaje cjelokupna povijest europske civilizacije”.

Novi nalet na Hrvatsku i BiH dogodio se 1991.g.  kao brutalna agresija  Srbije i Crne Gore, realizirana kroz Titovu ostavštinu - Jugoslavensku narodnu armiju. Punih pet godina, pred očima tzv. “uljuđene” Europe došlo je do stravičnih razaranja i ogromnog broja žrtava, a ta i takva Europa nije htjela ni prstom mrdnuti da se to zaustavi.

Tim ratom je i pobjedom Hrvatske, okončano dvadeseto stoljeće kao treće plačuće stoljeće u povijesti hrvatskog naroda.

Ni dvadeset prvo stoljeće u koje smo već dobrano ugazili ne obećava ništa dobro.

Poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izvršen je 2000. g. gotovo da bi se moglo reći 3. siječanjski puč, kad su u organizaciji  hrvatskih političkih liberala tada komunisti ponovno vraćeni na vlast u Hrvatskoj. Bio je to jedinstven i nevjerojatan događaj u postkomunističkoj Istočnoj Europi.

Tim činom su snažno ojačale lijeve antihrvatske snage koje nikada nisu htjele hrvatsku neovisnu državu. Došlo je do masovne smjene domoljubnih kadrova na svim razinama. Negativne posljedice tog puča još će biti dugotrajne, a Hrvatskoj i njenom narodu nanesen je veliki udarac iznutra, i to od strane onih od kojih se to ni najmanje nije moglo očekivati.

I najnovija zbivanja u BiH, ne mirišu na dobro, gdje se nastoji istjerati iz BiH vjekovno, domicilno hrvatsko stanovništvo. A obzirom na izmijenjenu geopolitiku i veliki utjecaj Rusije u Srbiji i Republici srpskoj, kao i utjecaj Turske u bošnjačkom mentalitetu, te okretanjem Turske prema Rusiji i naglim slabljenjem desnog krila NATO saveza u jugoistočnom dijelu, nazire se i mogući novi rat s nesagledivim posljedicama.

Mile Prpa

general Praljak junak.jpg

Dragi prijatelji,

Kao što sam najavio na predstavljanu drugog proširenog izdanja knjige General Praljak radim na novim knjigama o ovom hrvatskom velikanu u koje će sadržavati tekstove raznih autora:

General Praljak II. / U obrani hrvatskog naroda
i
General Praljak III. / S prijezirom odbacujemo vašu presudu.

Druga knjiga je praktični završena (400 str.),

a i treća ima već skoro 300 str.

Dakle u trećoj bi se moglo tiskati još tekstova pa pozivam one koji misle da imaju tekstove za koje mislite da bi trebali biti tiskani u njoj da nam ih pošalju. Naravno ne moraju biti samo vaši tekstovi već možete poslati i linkove tekstova drugih autora koji su vas posebno dojmili. Uvijek je moguće da nam je nešto vrijedno i promaklo.

Vaši

Miroslav Međimorec

i

Josip Pečarić

akademik Pećarić e mail adresa

          

Dvoknjižje Otkopana istina Širokog brijega

GRAD ŠIROKI BRIJEG

Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje

grobišta II. svjetskog rata i poraća

VICEPOSTULATURA

postupka mučeništva

»Fra Leo Petrovići 65 subraće«

P O Z I V N I C A

 

 

Povjerenstvo za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg,

Vicepostulatura postupka mučeništva 'Fa Leo Petrović i 65 subraće' i Matica Hrvatska – ogranak Široki Brijeg,

pozivaju Vas na predstavljanje dvoknjižja: 

„Otkopana istina Širokog Brijega“ (iz II. svjetskog rata i poraća) – Uredničko vijeće

„Od Širokog do Bleiburga i nazad“ – Velimir Mabić

Promocija dvoknjižja bit će održana u Dubravi – Zagreb,

Samostanska dvorana crkve Bezgriješnog začeća BDM

25. siječnja 2018. (četvrtak) u 19:00 sati

Dvoknjižje (600+580 str.) sadrži:

– Otkrivena i obilježena grobišta

– Stratišta, četničke pokolje i mučenja

– Način provođenja ekshumacija

– Popis žrtava i demografske gubitke

– Iskaze preživjelih s Križnog puta

Predstavljači:

– mon. dr. Mile Bogović, biskup u miru

– dr. sc. Mario Jareb, povjesničar

– dipl. ing. Damir Borovčak, Udruga Macelj 1945.

– Pero Kožul, glavni urednik dvoknjižja

– Velimir Mabić, autor druge knjige

Knjige su plod osmogodišnjega istraživačkog rada Povjerenstva na prikupljanju vjerodostojnih informacija utemeljenih na autoriziranim iskazima svjedoka. Sadržaj knjiga govori o stvarnim i javnosti do sada nepoznatim događajima s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća na Širokom Brijegu i Križnom putu.

General Slobodan Praljak

„Bila je to zamisao žrtve jednoga za spas sviju,
Bila je to ljubav prema našoj domovini“
(Kardinal Beran).

Upravo se navršilo 49 godina od kako se  na glavnom trgu u Pragu na dan 16. siječnja 1969. spalio mladi student Jan Palach u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke  od strane snaga Varšavskog pakta. Armije ovih zemalja  pod vodstvom tada moćnog Sovjetskog saveza provalile su 21. Kolovoza 1968. u  Čehoslovačku i zbacile vladu koja je vodila političku i ekonomsku liberalizaciju zemlje (tzv. Praško proljeće) i opet su uvele strogi komunistički režim. Ništa nisu koristili prosvjedi u cijelom svijetu na ovaj čin tipične agresije na jednu suvremenu zemlju. Prosvjedi su bili i u Čehoslovačkoj te se je konačno u znak prosvjeda Jan Palach Jan Palach spalio. Njegov čin odjeknuo je cijelom svijetu i  tada u Rimu prognani čehoslovački kardinal Beran je između ostalog dao izjavu navedenu u podnaslovu ujedno naglasivši da daljnja samo spaljivanja ne bi imala opravdanja. Izjava kardinala Berana prevedena je na hrvatski i objavljena u Glasu Koncila od 3. veljaće 1969.

Pastor Češke braće kršćanske zajednice kojoj je pripdao Jan Palach  koji je služio pogrebni obred izjavio je „Ovo nije obično samoubojstvo. Ovo je nešto aktivno i živo, što Bog ne može ne primiti.“ Dalje se u Glasu Koncila navodi da se čini da su tako po svemu žrtvu Jana Palacha shvatile i katoličke crkvene vlasti u Čehoslovačkoj. Uoči sahrane služena je za mladića misa u crkvi sv. Tome, a mons. František Tomašek apostolski administrator praške nadbiskupije blagoslovio je Palachov lijes , izložen u dvorištu slavnoga Karlova sveučilišta. Na sprovodu Jana Palacha opet je bio biskup Tomašek uz mnogo drugih katoličkih svećenika, bacili su kiticu mimoze u grob i biskup je ponovno blagoslovio posmrtne ostatke pokojnika.

U citiranom članku iz Glasa Koncila 1969. također stoji: „Osservatore romano“ objavio je poruku čehoslovačkog kardinala 25. siječnja na prvoj strani, na istaknutu mjestu. U komentaru o živim bakljama Čehoslovačke (koje dan ranije  vatikanski radio nije oklijevao nazvati mučenicima), list piše da je odbojnost kršćanske savjesti prema djelu samoubojstva očita, ali kad se radi o skrajnjem koraku prosvjeda  i otklona učinjenom protiv jedne političko-društvene situacije koja tlači ljudske slobode onda treba uzeti u obzir dubinsku psihologiju , koja raspaljuje strahovitu muku duše i čini da i sami stručnjaci za ljudsku psihu priznaju putpunu ili gotovo potpunu odsutnost grešnosti izvršilaca ovakvih tragičnih čina.

A naš general Praljak kakvu li je on muku duše proživljavao? Daleko veću nego Jan Palach. U njegovu slučaju bila je uključena muka i  briga za domovinu, za svoj narod i konačno za svoju čast. U toj nejednakoj borbi na braniku svog naroda i svoje časti ostao je gotovo sam. Iz domovine imao je vrlo malu ili gotovo nikakvu pomoć. Što više na njegove knjige morao se plaćati porez kao da se radi u šundu Poniženje i gotovo napuštenost iz domovine, sam potpuno sam s petoricom optuženih. I to u Haškom sudu koji je bio potpuno politički orijentiran što je vrlo dobro opisala   bivša  glasnogovornica tog sudaFlorence Hartmann u svojoj knjizi „Mir i kazna“  čiji je prijevod objavljen i na Hrvatskom u izdanju izdavačke kuće Profil Zagrab 2007. Na tom sudu kojem su se u rad umiješale velike sile glavnu ulogu ima svemoćno tužiteljstvo koje diže optužbe kako hoće i komu hoće. Najbolja ilustracija tome je optužnica o prekomjernom granatiranju Knina gdje je poginuo samo jedan čovjek i čak je za tu inkriminaciju osuđen general Gotovina u prvostupanjskom postupku. Te su optužnice podignute prema nekom čudnom kriteriju reklo bi se vrlo subjektivno. Za razaranje i zločine u Vukovaru praktički nitko nije optužen, pri suđenju generalu Mladiću nisu u optužnicu uključeni zloćini, koje je počinio u Zadarskom zaleđu iako su iz Hrvatske više puta urgirali da se to učini. Za zločine nad Hrvatima u Bosni nisu optuženi Bošnjaci odnosno dvojici ili trojici bošnjačkih generala i oficira izrečene su simbolične kazne od jednu do dvije godine zatvora. Od oficira tzv. JNA nitko nije optužen za zločine u Hrvatskoj . Po mom subjektivnom uvjerenju moglo bi se reći da takvim stavom i tvrdoglavim odbijanjem podizanja optužnica tužiteljstvo pokazuje svoju bahatost i  pristranost s naglaskom na tome da su zločini nad Hrvatima manji grijeh nego zločini učinjeni nad drugima. Sažeto je to jednom rekao u groznoj izjavi francuski predsjednik Miterrand  „Treba znati na kojoj su strani bili Hrvati u drugom svjetskom ratu“. 

Ovom presudom Haškog suda a oslobađanjem Bošnjačke strane od odgovornosti za još veče zločine nad Hrvatima , nego što su ih Hrvati učinili, Hrvatski narod u BiH je dodatno ugrožen. Tome svjedoći i nedavna izjava kardinala Puljića. Činjenice su očite. Hrvati se masovno iseljavaju. Nastoji ih se tretirati kao nacionalnu manjinu. Bošnjaci su Hrvatima u dva mandata izabrali člana predsjedništva i što je najžalosnije Hrvatska na to kao garant Dytonskog sporazuma nije reagirala na odgovarajući način. Zamislimo samo kakva bi se dreka digla kad bi Hrvati u Hrvatskoj birali članove Hrvatskog sabora za nacionalne manjine. No ne samo Hrvatska vlada već i predstavnici nacionalnih manjina nemaju primjedbe na tu situaciju u Bosni. Ne znamo što dalje slijedi, ali u takvoj BiH Hrvati nemaju perspektivu u čemu je mnogo pridonijela i međunarodna zajednica u svojoj dosadašnjoj politici, a sada i Haški sud.

Sigurno da je sve ono što se događalo u Bosni i oko Bosne i Hercegovine  izazvalo groznu duševnu muku u generalu Praljku  kako je to nazvao Osservatore romano i taj zadnji krik za pravdom je jako žalostan, ali poznavajući iz literature lik generala Praljka mislim da je potpuno razumljiv. Bojim se da Hrvatski narod nije dostojan njegove žrtve ili bar dio naroda. Žalosno je što su neki naši uglednici potpuno drugčije tumačili ovaj čin našeg generala uz nadu da će mu  Bog da mu oprostiti taj teški „grijeh“ samoubojstva. Samoubojstvo je vrlo teški grijeh, ali se ipak u vrlo, vrlo rijetkim slučajevima može razumjeti. Možda neki naši dužnosnici pa čak i crkveni kada su osuđivali čin generala Praljka nisu poznali slučaj Jana Palacha i crkveni sud o njegovom postupku, ali po svojoj funkciji morali su to znati te su njihove izjave potpuno neprimjerene. Još je tragičnije kad su neki izjavili da je čin generala Praljka bio kukavički, jer da se on ne bi mogao u daljem životu nositi s karizmom zločinca. Ovakvu podvalu mogu u najmanju ruku nazvati vrlo zločestom. General Praljak isticao se po svojoj hrabrosti i u obrani Sunje kad je pješke išao uz tenkove u napadu na željezničku stanicu koju su zaposjeli četnici i kad su je razorili i protjeraki četnike i time spasili grad. Također se je popeo na kamion da svojim tijelom zaštiti prijevoz humatitarne pomoći za Bošnjake u vrijeme žestokih borbi između HVO i bošnjačke vojske. Cijeli život hrabro je nosio križ za grijehe svog oca koji je bio okorjeli udbaš i uz poštovanje četvrte Božje zapovjedi uspio doći do cilja opravdanja braneći svoj narod i domovinu..

Njegov čin ponovno je rasvjetlio prvenstveno političko djelovanje Haškog suda a također i aljkavost rada njihovih službi. Kako se je moglo dogoditi da se u prostorijama tog „velevažnog“ i skupog tribunala dogodi nekoliko samoubojstva? Pod čudnim okolnostima u isti tjedan preminuo je bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević i učinio samoubojstvo predsjednik vlade SAO krajine Milan Babić koji je bio spreman svjedoćiti o agresiji Srbije na Hrvatsku. Na taj način smanjile su se opasnosti da se Srbija optuži za agresiju na Hrvatsku. Konačno pitamo se kako je mogao general Praljak prenijeti otrov u sudnicu i popiti ga pred cijelim svijetom? Odgovor je najvjerojatnije aljkavošću službi. „S prijezirom odbacujem Vašu presudu“ rekao je i ispio otrov. Svojim životom garantirao je pred cijelim svijetom da se je borio za istinu i da je govorio istinu. 

Ostao je naš najveći i nadajmo se posljednji junak u domovinskom ratu u obrani  Hrvatske domovine i njene časti.

Ivo Soljačić

POVEZNICA: https://www.braniteljski-portal.com/urednistvo-ministrima-ministarstva-ljubavi-gdje-je-granica-zla-sukoba-i-neljudskoga-zivota-u-kulturigadosti-vrijedanja-i-intelektualne-bijede

 

Odurni uradak „Ministarstvo ljubavi“ i njegovo prikazivanje na hrvatskoj televiziji to jako dobro ilustriraju: zbivaju se grozne stvari i strašne nepravde. Taj zao film prešao je sve granice, koje su prije njega „širili“ lažni umjetnici, špijunski novinari, plaćeni borci za prava jednih i propast drugih, pristrani nadzornici i bolesni oriđinali...

Objavio    Braniteljski portal     -    13. siječnja 2018.

hrvatske heroine

Foto/ Udovice obrambenog Domovinskog rata/

 

Pitamo stoga gospodina predsjednika Vlade i Sabora, gđu ministricu kulture, ali i hrvatsko pravosuđe i policiju – žele li i hoće li dopustiti da se tako i toliko zaprlja hrvatski javni prostor? Hoćete li da i mi počnemo izmišljati i prepričavati gadosti o ljudima koji to rade nama?

Iako ovo formalno pišemo svima onima koji su zamislili, planirali, financirali, snimili i u hrvatsku javnost dali film „Ministarstvo ljubavi“, zapravo se obraćamo hrvatskoj javnosti. Hrvatska javnost treba znati što se zbiva u državi u kojoj žive. Obraćamo se i hrvatskoj Vladi, jer je njezin posao i odgovornost stanje i kultura javne komunikacije u Hrvatskoj.

Odurni uradak „Ministarstvo ljubavi“ i njegovo prikazivanje na hrvatskoj televiziji to jako dobro ilustriraju: zbivaju se grozne stvari i strašne nepravde. Taj zao film prešao je sve granice, koje su prije njega „širili“ lažni umjetnici, špijunski novinari, plaćeni borci za prava jednih i propast drugih, pristrani nadzornici i bolesni oriđinali.

Netko će pomisliti da pretjeravamo, netko da ga nije briga, a netko da je našu reakciju jedva dočekao. No svrha ovoga pisma nije procjena njegove prihvaćenosti, nego upozorenje cijeloj hrvatskoj javnosti, Hrvatskom saboru i Vladi. To upozorenje nije prijetnja, nego molba zabrinutih ljudi, a ta zabrinutost nije tuga zbog naše, braniteljske, povrijeđenosti, nego briga za stanje u državi.

Ukratko: ako se dopuste i ako se prihvate gadosti, vrijeđanje i intelektualna bijeda koje je u Hrvatskoj kreirao film „Ministarstvo ljubavi“, treba onda znati da svi građani imaju isto pravo i da će se toleriranjem gadosti, vrijeđanja i intelektualne bijede stvoriti kultura gadosti, vrijeđanja i intelektualne bijede na svim razinama života hrvatskih građana. Ako se gadosti, vrijeđanje i intelektualna bijeda nazivaju i legaliziraju kao duhovitost, normalna komunikacija, umjetnička i građanska sloboda i ljudsko pravo, onda svi građani imaju ta ista prava! Kuda će onda krenuti i u što će se razviti javna (i privatna) komunikacija u ovoj zemlji i kakvo će stanje nastati u društvu?

Ni pomisliti se ne može da oni koji u današnjoj hrvatskoj kulturi određuju norme kvalitete i nekvalitete, prihvatljivog i neprihvatljivog, što je humor i satira, a što govor mržnje ili budalasto bulažnjenje, to bolje znaju ili imaju veće pravo to činiti od svih drugih hrvatskih građana! No upravo su ti samozvani arbitri kulture i nekulture proglasili da je prihvatljivo, umjetnost i bezazleno, hrvatskom narodu kazati da je šupački, hrvatskoj državi da je šupačka, a udovicama hrvatskih branitelja da se prodaju za novac. Tko tvrdi da se može reći što je rekao smrdljivko Mato Kapović o Bleiburgu? Tko misli da se ljude može nazivati talibanima, fašistima, i primitivcima? Koja je to kultura, Vlada, pravosuđe i nevladine udruge koje  ni riječima ni djelovanjem ne osuđuju takve pojave? Ako Frljić može napraviti predstavu u kojoj se s hrvatskom zastavom radi ono što se radi, a Isus radi ono što radi, gdje je onda granica onoga što netko drugi, na primjer mi, može izmisliti i ružno prikazati o njemu i njegovoj državi? Ako za Frljića, Kapovića i Marinkovića ne postoje granice, onda one ne postoje ni za koga! A gdje je onda granica Zla? Granica sukoba i neljudskoga života u kulturi gadosti vrijeđanja i intelektualne bijede?

Tko danas u Hrvatskoj ima pravo nekome reći da je fašist i da ta strašna uvreda prođe nekažnjeno, ili da se barem javno ne osudi?

Mi mislimo da se tako ne bi smjelo govoriti i da za gadosti, vrijeđanje i intelektualnu bijedu ne bi trebala postojati sloboda koja im se daje. Prosvjedovali smo, molili smo, pokušavali pisati, razgovarati, nekad blaže, nekad strože, ali uvijek nam je s visoka rečeno da mi to ne razumijemo, da je to kultura, ljudska prava i postmoderna (za to stvarno ne znamo što je).

I – do čega smo došli? Ako Hrvatski sabor, hrvatska Vlada i hrvatska kultura misle da se to ipak može raditi i da je prihvatljivo, onda ćemo to i mi raditi.

Predlažemo svim spomenutim i nespomenutim čimbenike uljuđenog života u Republici Hrvatskoj da „Ministarstvo ljubavi“ tretiraju kao zadnju uvredu koja je propuštena u hrvatsku javnost. A ako se Država ne može pobrinuti za kulturu i pristojnost javnoga govora i za minimum korektnosti umjetnosti i političke komunikacije i ako se ignoriraju svi apeli za stvarnim poštovanjem različitosti SVIH hrvatskih građana, onda se može samo uzvratiti istom mjerom – neograničenom slobodom „umjetničkoga izražavanja“ i davanjem i samima sebi ljudskih prava bez ikakve granice i suzdržavanja. I mi znamo uvrijediti, iako nas je to stid činiti, i mislimo da to ne bi trebalo činiti, ali prevršena je svaka mjera i više se nećemo suzdržavati, jer nam je to jedino preostalo. Jer vidimo da to u ovoj zemlji prolazi i nekažnjeno i nekritizirano i da se pristojan čovjek ne može obraniti ne – istom takvom nepristojnošću.

Pitamo stoga gospodina predsjednika Vlade i Sabora, gđu ministricu kulture, ali i hrvatsko pravosuđe i policiju – žele li i hoće li dopustiti da se tako i toliko zaprlja hrvatski javni prostor? Hoćete li da i mi počnemo izmišljati i prepričavati gadosti o ljudima koji to rade nama? Ovdje ne ćemo najavljivati teme i ljude o kojima se mogu otkriti odvratnosti, jer nas je stid na njih i misliti, ali mi te stvari znamo, a možemo ih i izmisliti – kao autori „Ministarstva ljubavi, na primjer. Jer oni se „brane“ da to nije dokumentarni film, nego izmišljena priča? Ma nemojte!?

Dakle i mi o vama možemo izmisliti neistine i dodati gadosti, i to će nas onda opravdati? Nismo znali da moralna logika tako funkcionira.

Jadna ti je zemlja u kojoj vrijedi takva logika, i jadna ti je kultura koja počiva na izmišljanju gadosti i uvreda, i u kojoj intelektualna bijeda određuje vrijednost umjetničkoga stvaralaštva.

Iskreno se nadamo da će hrvatska Vlada posvetiti dužnu pozornost pitanju pristojnosti i korektnosti javnoga, a napose kulturnoga djelovanja, i da narod neće ostaviti u situaciji da izmišlja izraze, predstave i druga „umjetnička“ djela koja će služiti samo tome da uvrijede one koji drukčije misle.

Uredništvo Braniteljskog portala