Priopćenja

 Damir Borovčak e mail

POSLANO POŠTOM PRIORITETNO

Zagreb, Velika subota, 31.ožujka 2018.


O T V O R E N  O P I S M O - A P E L  Z A  I S T I N U


Predsjednici Republike Hrvatske, gđa Kolinda Grabar Kitarović

Predsjedniku Hrvatskog sabora, gosp. Gordan Jandroković

Predsjedniku Vlade RH, gosp. Andrej Plenković


PREDMET:
SUOČAVANJE S ČINJENICAMA IZ DONJIH MOSTI


Poštovana Predsjednice Rapublike Hrvatske,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskog sabora i

Poštovani Predsjedniče Vlade RH,

u privitku pisma nalazi se ovogodišnja pozivnica na Spomen u Donje Moste koju Povjerenstvo za obilježavanje spomena prešućivanim hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća s područja Bjelovarsko-bilogorske županije svake godine uputi i na Vašu adresu. Posljednjih godina u Donje Moste dolaze izaslanici. No hrvatskoj javnosti o tome što se u Donjim Mostima dogodilo uglavnom se medijski prešuti. Ta istina ne stiže do Zagreba, a kamoli do cjelokupne hrvatske javnosti, jer to nije važna vijest za urednike "mainstream" medija. No jedan od problema je i taj da Vi osobno niste zločin u Donjim Mostima nikada javno spomenuli ni osudili, iako je to politički prevažno za hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku.

Velikosrpski zločin ubojstva 12 nedužnih seljaka – civila, započeo je u Donjim Mostima 10. travnja 1941. oko 11 sati prijepodne, nastavio se i u Kapeli, četiri sata prije proglašenja NDH istog dana u Zagrebu. To je najbitniji događaj početka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, koji neprijeporno ukazuje tko je prvi započeo spiralu zla. Pored toga neprijeporno je dokazano da su četnici i velikosrbi u razdoblju od 8. travnja 1941., kad je u Bjelovaru proglašena Hrvatska država, pa do 25. travnja 1941. u Bjelovaru i okolici poubijali 33 Hrvata. Opširniji opis s više detalja možete pronaći u slijedećoj literaturi:

  • Damir Borovčak: Voliš li Hrvatsku? (VN, 2007. Zagreb), str. 162 – 171; ISBN 978-953-95768-0-4
  • Zdravko Ivković, Josip Vusić, Anita Blažeković: Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije; Drugo dopunjeno i ispravljeno izdanje (MH, Ogranak, 2015. Bjelovar), str. 20 – 49; ISBN 978-953-8080-00-5

Činjenica jest da je spomenik u Donjim Mostima otkriven 2006. godine, a od tada do 2018.g., dakle u 12 godine nikada na komemoraciju u Donje Moste nije došao ni jedan Predsjednik RH, ni jedan Predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan Predsjednik Vlade RH. Zbog toga istina iz Donjih Mosti u proteklih 12 godina do danas nije ni prodrla u javnost. A ta istina stožerni je dio povijesti prve polovice 20. stoljeća u kojoj dominira isključivo velikosrpska hegemonija kao krvava i smrtna represija nad hrvatskim narodom. U tijeku Drugog svjetskog rata u mirnim Donjim Mostima ubijen je još 71 mještanin, gotovo svaki deseti stanovnik, zajedno sa župnikom Viktorom Milerom.

 

Stoga je krajnji čas,


poštovana Predsjednice Republike Hrvatske,

poštovani Predsjedniče Hrvatskog sabora i

poštovani Predsjedniče Vlade RH,

 

da se kao odgovorni političari zauzmete za istinu i uklanjanje krivotvorina iz povijesti svog naroda. Vašim osobnim dolaskom u Donje Moste u mogućnosti ste izjavama posredstvom medija ukazati na nepobitne i neprijeporne činjenice zločina u Donjim Mostima hrvatskoj i svjetskoj javnosti. Potrebno je u konačnici aktivno zaustaviti sva lažna podmetanja od domaćih podvornika i inozemnih trubača o stalnoj hrvatskoj krivnji iz doba Drugog svjetskog rata.

Zbog toga vam prilažem pregled kronologije važnijih događaja početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, iz koje se lako može zaključiti da Hrvati nisu započeli spiralu zla, što je vidljivo i iz događaja 10. travnja 1941. u Donjim Mostima. Vaš dolazak u Donje Moste i osobni angažman oko te stožerne istine jest od neprocjenjive hrvatske povijesne i političke važnosti!

 

Zato smatrajte ovo pismo APELOM ZA ISTINU!


Želim Vam sretan i blagoslovljen Uskrs!

Pozdravljam Vas s Hvaljen Isus, Marija i Sv. Josip zaštitnik hrvatskog naroda!

Damir Borovčak, dipl. ing.


Privitak: Kronologija važnih događaja 20. stoljeća do 10. travnja 1941.

Kopija pisma:

  • Županu B-B županije, gosp. Damir Bajs
  • Predsjednici Odbora za obilježavanje, gđa Bojana Hribljan
  • Načelniku Općine Kapela, gosp. Danijel Kovačec
  • Predsjednici MH – Ogranak Bjelovar, gđa Anita Blažeković

Damir Borovčak

SLIJED POVIJESNIH DOGAĐAJA POČETKOM 20. STOLJEĆA

(velikosrpska hegemonija, pojava četništva i ustaškog pokreta)


  • 1902.g., u Zagrebu glasilo Srbobran prenio je članak 'Srbi i Hrvati' iz Srpskog književnog glasnika u kojem se Hrvatima najavljuje rat do "istrage naše ili vaše" (hrv. do istrebljenja)
  • 1902.g., u Beogradu su službeno osnovani četnici
  • 1918.g., 5. prosinca slijedi pokolj hrvatskih domobrana i građanstva, 13 ubijenih i 17 ranjenih u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, na mirnom prosvjedu protiv prijevarnog pripojenja Hrvatske Kraljevini SHS sa sjedištem moći u Beogradu
  • 1920. u proljeće od srpskih žandara u Velikom Trojstvu ubijeno 3 seljaka, 109 ih je uhićeno
  • 1920. u jesen u Velikom Grđevcu ubijena su ponovno 3 seljaka, a isti dan u Čazmi ubijena su još 2 seljaka
  • od 1920. - 1941. slijede pojedinačna okrutna ubojstva Hrvata i nesrba u bjelovarskom kraju, ukupno 20 seljaka do početka 1941.
  • 1924.g., u Bjelovaru se utemeljuje Udruženje četnika
  • 1928.g., 20. lipnja smrtonosni pokolj hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini. Ubijeni su na mjestu Pavle Radić i Đuro Basariček. Ranjeni su zastupnici Ivan Pernar i Ivan Grenđa. Od posljedica atentata u Zagrebu 8. kolovoza umire hrvatski vođa Stjepan Radić. Ta su ubojstva bez presedana ikada u povijesti u nekom od parlamenata u svijetu!
  • 1929.g., 6. siječnja kralj Aleksandar ukida Narodnu skupštinu i sve stranke te uvodi diktaturu. Nekoliko mjeseci kasnije, slijedi novi Zakon, nova tvorevina i novo ime države - Kraljevina Jugoslavija. Provodi se načelo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država". Ostvarena je jugoslavenska nacija sa službenim jugoslavenskim jezikom, bez nacionalnog pristanka Hrvata.
  • 1929., 7.siječnja, kao odgovor na tu velikosrpsku hegemoniju, u izbjeglištvu u Italiji osnovan je ustaški pokret
  • 1931.g. u centru Zagreba od velikosrba ubijen istaknuti povjesničar Milan Šufflay. O tom atentatu i velikosrpskoj hegemoniji oglasili su se Albert Einstein i Heinrich Mann Apelom međunarodnoj ligi za ljudska prava ukazujući na ugnjetavanje Hrvata
  • 1932.g. u centru Zagreba na književnika i političara dr. Milu Budaka izvršen je atentat. Jedva je preživio.
  • 1932.g. čudne okolnost smrti Ive Pilara. Službeno proglašeno samoubojstvo, a smatra se kako je Pilarova smrt posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili svoj krvavi posao profesionalnije nego u slučajevima Milana Šuflaja i Mile Budaka.
  • 1935.g. krvavi pokolj poznat kao Sibinjske žrtve, ubijeno 8 hrvatskih seljaka i više ranjenih
  • 1937.g. krvavi pokolj poznat kao Senjske žrtve. Velikosrpski žandari ubijaju 6 mladića i jednu djevojku bez ikakvog povoda u pripremljenoj stupici
  • 1941., 8. travnja 1941. proglašena je Hrvatska država u Bjelovaru, dva dana prije proglašenja NDH u Zagrebu. Slijede srpsko-četnički pokolji hrvatskih civila u okolici Bjelovara. Do kraja mjeseca travnja 1941. na području Bjelovarsko-bilogorske županije ubijeno je ukupno 33 Hrvata od srbočetnika
  • 1941., 10. travnja pokolj u Donjim Mostima, ubijeno je 12 hrvatskih seljaka

Zaključak:

  • spirala zla nije započela od Hrvata
  • najprije su u Beogradu osnovani četnici, a tek 27 godina kasnije, kao otpor na velikosrpsku hegemoniju, osnovan je ustaški pokret
  • prvi zločin nad civilima u Drugom svjetskom ratu počinili su srbo-četnici nad hrvatskim civilima u Donjim Mostima

Povijesni kronološki pregled sastavio Damir Borovčak

Spomen 77 obljetnica

Poveznica: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/prpa-mile/29070-m-prpa-ukradena-hrvatska.html

Objavljeno: 2. travnja 2018.

Kome je sve ukradena Hrvatska?

Unovije vrijeme u našem narodu, bolje kazano u političkim, tajkunskim i drugim građanskim strukturama, uvriježeno je za kazneno djelo krađe, javno upotrebljavati riječ “otuđenje” na pr. “otuđio automobil” umjesto riječi ukrao automobil. Riječ “otuđenje” je čisti pravni poja koji nema nikakve veze s krađom nečega. Kad se za nekoga kaže – otuđio ju svoju cjelokupnu imovinu, to znači da ju je nekom kupcu prodao. Riječ otuđenje je vezana samo uz kupoprodaju i darivanje, i nema nikakve veze s kriminalom.

Ali nažalost, kad se kaže “otuđio je” tad se podrazumijeva da to ublažava slučaj, a riječ “krađa” djeluje vrlo grubo, RHgotovo primitivno, da ne kažem ognjištarsko, a prema finoj političkoj gospodi koja stalno nešto “otuđuju”, treba se izražavati fino, otmjeno, uljuđeno da ih se kojim slučajem ne uvrijedi.

Ali što se tiče naše ili još više njihove Hrvatske – za nju vrijede oba pojma i “krađa” i ”otuđenje”.

Prvi pojam “krađa” odnosi se na otimačinu privatnih ili društvenih vrijednosti ponajčešće iz Državnog i lokalnih proračuna, različite krađe širokog spektra po dužini i širini, ali i po dubini do samog vrha vlasti. Drugi pojam “otuđenje” – odnosi se na rasprodaju narodne imovine domaćim ili stranim kupcima, kao što je prodaja Plive, Ine, Telekoma, Croatia osiguranja i bezbroj drugih narodnih vrijednosti koje su prodane u bescijenje. Sve su prodane isključivo po principu – Ubij cijelog vola zbog jednog šnicla kojeg će hrvatski politički barbarin za tu transakciju dobiti.

Ukradena Hrvatska

Hrvatska je ukradena ponajprije svom vlastitom narodu, cjelokupnom nacionalnom korpusu u Domovini i iseljeništvu, u što se uključuju i dijelovi BiH kojeg nastanjuju vjekovni Hrvati, prodani i prepušteni planiranom nestajanju.

Hrvatska je ukradena i hrvatskim iseljenicima, njima je ukradena dvostruko, kao činjenica klasične krađe, ali s tom krađom ukradena im je i ljubav prema domovini. Uništene su iluzije o svojoj ex domovini, za koju žive, koja im je bila velika nada, velika ljubav kao zlatna zora na obzorju. Ali ta zlatna zora je ukradena i na nju nemaju pravo. Oduzeta im je nada. A zna se da nada zadnja umire.

Hrvatska je ukradena njenim štedišama, beskućnicima, nezaposlenim, onima koji kopaju po kantama za smeće, stotinama tisuća blokiranih i sl. Ukradena je i sa stolova sirotinje, jer više nema što jesti, umjesto pjesme čuje se krčanje praznih želudaca.

Hrvatska je ukradena našoj mladosti, koja zbog toga napušta njen teritorij, jer ga više ne osjećaju kao svoj i rasipaju se diljem cijelog svijeta, s namjerom da se više nikada ne vrate u nekad svoju domovinu Hrvatsku, unatoč činjenici da je to najljepša zemlja na svijetu.

Hrvatska je ukradena kad su suludi politički liberali 2000. godine cijelu Hrvatsku kao na dlanu isporučili ponovno komunistima i time su je uvukli u dugotrajnu krizu na svim područjima, a nažalost i na njenom identitetu s dugotrajnim katastrofalnim posljedicama. Ona je ponovno predana crvenim vragovima, kao i 1945.g., samo ovog 2000KontralustracijaHrvatska je ukradena, kad je umjesto lustracije udbaških i kosovskih kadrova i sl. izvšena kontralustracija prema domoljubima i čestitim ljudima, koji su davali svoje živote za njenu obranu, a za njih nema nigdje mjesta. Na svakom koraku ih se ignorira, prešućuje i oni na medijima nemaju nikakvo mjesto makar da su veliki umjetnici ili znanstvenici.puta njihovim pulenima i komunističkim sinovima. Ona je postala majka za njihovo uhljebljenje, a maćeha za njene domoljube.

Hrvatska je ukradena i seljacima, čiji su proizvodi izgurani s domaćeg tržišta, kojeg su zauzeli stranci svojim proizvodima, najčešće trećerazredne kvalitete preko mafioza tzv. uvoznih lobija.

Hrvatska je ukradena i radništu kad im je kriminalnom privatizacijom ugašeno na stotine proizvodnih objekata, i kad je izgubilo na stotine tisuća radnih mjesta.

Hrvatska je ukradena, kad joj je tadanji suludi Presjednik države desetak najboljih ratnih generala smjenio i potjerao u mirovinu, samo za to što su se opirali kriminalizaciji Domovinskog rata, otpušteni su iako su bili najjači stup nacionalne obrane u Domovinskom ratu, a da oni i nitko drugi na to nisu reagirali, to su prihvatili kao ovce kad ih vode na klanje.

Hrvatska je ukradena kad su kroz razne antihrvatske stranke u Sabor (kao tisuću godišnju instituciju koja je Udbačuvala kontinuitet hrvatske države), ušli politički barbari i od tog časnog doma napravili pravi ciganski vašar.

Hrvatska je ukradena, kad je umjesto lustracije udbaških i kosovskih kadrova i sl. izvšena kontralustracija prema domoljubima i čestitim ljudima, koji su davali svoje živote za njenu obranu, a za njih nema nigdje mjesta. Na svakom koraku ih se ignorira, prešućuje i oni na medijima nemaju nikakvo mjesto makar da su veliki umjetnici ili znanstvenici.

Hrvatska je ukradena kad su je razni antihrvatski antife preuzele u svoje ruke i izdašno iz Državnog proračuna financiraju Nevladine antihrvatske udruge, a za udruge čestitih ljudi i domoljubnog karaktera, nema niti jedne kune.
Hrvatska je ukradena kad su njenu politiku počele voditi velikosrpske organizacije, uz instrukcije koje dolaze sa samog političkog vrha u Beogradu, a za njihovo financiranje, za antihrvatsku i antidržavnu djelatnost, vrata Hrvatskog državnog proračuna uvijek su im otvorena.

Hrvatska je ukradena kad se dozvolila izgradnja brojnih četničkih i komunističkih spomenika kojima se veliča DORHborba protiv hrvatskog naroda i njihove države., a nigdje spomenika hrvatskim velikanima iz njene povijesti ili Domovinskog rata i sl.

Hrvatska je ukradena kad su DORH i pravosuđe počeli i ustrajali suditi samo domoljube i nosioce njene obrane, te sude po ideološkoj osnovi gdje ljevičare ne optužuju i njima ne sude da su ne znam kakva kaznena djela počinili, kriminal ili djela protiv Hrvatske države. Oni su po ideološkoj osnovi imuni od svakog kaznenog i političkog progona. Kojeg li apsurda.

Hrvatska je ukradena kad su je preuzeli državni i drugi mediji i stalno na nju laju kao bijesni i podivljali psi, pa se ne dopušta narodu da sazna svoju čak i nedavnu povijest, jer se povijest smije pisati samo po receptu onih koji Hrvatsku nikada nisu ni htjeli ni voljeli, a danas se protiv nje i javno i podmuklo bore.

Hrvatska je ukradena kad su je najviši antinarodni političari, predali u ruke Bruxelessa, a da nitko od naroda nije ČireviHrvatska je ukradena kad su je najviši antinarodni političari, predali u ruke Bruxelessa, a da nitko od naroda nije smio progovoriti ili iznijeti svoj stav ili izvršiti i najmanju javnu analizu. Nikome nisu dali uvid što su to tamo u ime cijelog naroda i Hrvatske države potpisali na raznim područjima, a najvjerojatnije nisu sami znali ni što potpisuju. Stoga, danas, na tijelu Hrvatske malo malo pa izbijaju brojni bolni čirevi. Iseljavanje naroda iz više njenih pokrajina, odlazak najvećih stručnjaka sa područja svih oblasti fundamentalnih znanosti.smio progovoriti ili iznijeti svoj stav ili izvršiti i najmanju javnu analizu. Nikome nisu dali uvid što su to tamo u ime cijelog naroda i Hrvatske države potpisali na raznim područjima, a najvjerojatnije nisu sami znali ni što potpisuju. Stoga, danas, na tijelu Hrvatske malo malo pa izbijaju brojni bolni čirevi. Iseljavanje naroda iz više njenih pokrajina, odlazak najvećih stručnjaka sa područja svih oblasti fundamentalnih znanosti.

Na sve to su upozoravali brojni pojedinci i intelektualci na nekoliko Internet portala, ali oni za to nisu htjeli ni čuti. GenderHrvatska, zbog njih umire i dobro se zna imenom i prezimenom tko je zakucao zadnji čavao u njen lijes

O jadna naša zemljo, naša izgubljena domovino.

I sad, kao šlag na tu njihovu pregorku tortu stavljena je Istanbulska konvencija, kao oruđe masona i antihrvata za definitivno uništenje naše Hrvatske za koju smo pjevali – Lijepa naša domovino...! Za uništenje Crkve u Hrvata i njihove vjere u Krista. Od uzorite kršaćanske nacije kroz trinaest stoljeća, sad je pretvaraju u zemlju sotonizma. Žele uništiti hrvatske obitelji počevši od najnižeg uzrasta kroz nakaradne i antiprirodne ideologije. To su ideologije smrti, a ne života i ljubavi.

Sve nam to učiniše i još čine hrvatski politički barbari. Onaj koji to vodi neka ne zaboravi da će i sam doživjeti ovakve ili onakve posljedice, kao i povijesnu odgovornost za učinjeno djelo veleizdaje prema Domovini. Otkud pojedincima pravo da odlučuju kako će se tuđa djeca odgajati, neka tu nakaradnu ideologiju provode nad svojom vlastitom djecom, a neka našu djecu puste na miru..

Taj koji to provodi s vrha politike neka ne zaboravi da Hrvatska nije njegova - ćaćina mu prćija. Hrvatska pripada svim generacijama naroda – prošlim, sadašnjim i budućim. I nitko je nema pravo trovati poganskim ideologijama.
Živimo u vremenu u kojem je nemoral u politici pravilo, a moral predstavlja izuzetak. (Codex moralis croaticum)

Svaka politička odluka, bez obzira tko je donosi,treba najprije pro ći kroz  rešetomoralnosti, a potom zakonitosti. Mudar političar će za svaku odlukunajprije dobro ispitati podržava li ili ruši moral.(Codex moralis croaticum)

Probudit će Bog Hrvatska srca i obnoviti našu Domovinu, jer – “Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnosti” (Codex moralis croaticum).

Jednog dana doći će i kraj hrvatskim političkim barbarima. Tad će se pojaviti na obzorju zlatna zora, jer će svjetlost pobijediti mrak.

Mile Prpa

Poveznica: https://www.hkv.hr/razgovori/29053-uskrsni-intervju-s-biskupom-mons-dr-sc-m-bogovicem-pravi-je-govor-moguc-samo-u-miru-kad-jedni-druge-dobro-cuju-i-razumiju.html

Objavljeno: 30. ožujka 2018.

Uskrsni intervju s biskupom mons. dr. sc. Milom Bogovićem

Oče biskupe, nekoliko je događaja u posljednje vrijeme koji su snažno pridonijeli produbljivanju podjela unutar hrvatskoga društva. Krenuli bismo obrnutim redoslijedom, odnosno od nagle odluke da se u Sabor uputi ratifikacija Istanbulske konvencije. Prema nekim informacijama, interne ankete pokazale su da se čak 80 posto članstva HDZ-a tomu protivi. Zašto onda takav postupak

Najprije zahvaljujem što ste mi dali priliku da pošaljem svojemu narodu ono što čeka da bude glasno izrečeno. Osjećam se poput starozavjetnoga proroka Jone kojemu neki glas ne da mira; stalno me nuka: Bogović„Idi, viči u Hrvatskoj poput Jone u Ninivi: neka tvoj glas dopre i do kralj(ev)a ove naše Ninive! Viči poput Jeremije: Nasilje, nasilje! Vrši se nasilje pod plaštem borbe protiv nasilja!“

Zašto treba vikati? Zar se to što želite reći ne može reći bez vike?

Istina! Pravi je govor moguć samo u miru, kad jedni druge dobro čuju i razumiju. Postoji i kod nas taj mirni i staloženi govor, ali je on slabo čujan od galame i vike oko nas, pa nastaje podizanje tona; kao na svadbama kada ljudi koji su se našli zajedno nakon mnogo godina trebaju vikati da bi se predstavili jedni drugima. Oko njih nemilostivo trešti i udara, kao da ih netko metlom lupa po prsima. U tim je prilikama teško čuti glas razbora, ljudski glas, a kamo li razlikovati dobro od zla.

Istanbulska konvencija naviješta smrt čovjeka kao slike Božje

Vi biste, dakle, viknuli. Evo Vam zvučnik Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, iako smo svjesni da se ni nas ne čuje dobro; prvo jer smo kulturno, a drugo jer smo hrvatsko vijeće. Ipak, ako dobro viknete, možda Vas i čuju.

Slikovito govoreći, treba prihvaćanjem Konvencije netko platiti dug i pokazati se sposobnim za veći kredi(bilite)t. To IKKonvencijaNeki je nedefinirani pritisak nad ovim narodom i ovom državom da se Konvencija prihvati kao naše mišljenje. Treba viknuti ovomu narodu da i on ne osudi sama sebe. Oni koji ne vjeruju u tu sliku Božju, teže mogu vidjeti nešto sporno u Konvenciji, iako je ona protiv prirode čovjeka i njegova života. Ali mi koji smo vjernici doista ju doživljavamo kao agresiju na vlastiti narod i vlastitu državu. Još više – to je izravna agresija na golu egzistenciju čovjeka.je ipak pogrješna računica. Istanbulska konvencija naviješta smrt čovjeka kao slike Božje; smrt iza koje nema uskrsnuća. Neki je nedefinirani pritisak nad ovim narodom i ovom državom da se Konvencija prihvati kao naše mišljenje. Treba viknuti ovomu narodu da i on ne osudi sama sebe. Oni koji ne vjeruju u tu sliku Božju, teže mogu vidjeti nešto sporno u Konvenciji, iako je ona protiv prirode čovjeka i njegova života. Ali mi koji smo vjernici doista ju doživljavamo kao agresiju na vlastiti narod i vlastitu državu. Još više – to je izravna agresija na golu egzistenciju čovjeka.

Jedan teolog reče da su mnogi u Istanbulskoj konvenciji vidjeli i ono što ona nema, a drugi nisu vidjeli ni ono što ona ima. Jedni govore da je ona potrebna kako bi se spriječilo nasilje nad ženama, a drugi govore da je ona nasilje nad svima – nad muškarcima i ženama, a najviše će biti nad djecom. Gdje je granica između nasilja i borbe protiv nasilja?

Teško je nacrtati granicu, ali znademo da je mjerilo to želimo li doista pomoći ovomu svijetu, ili se neodgovorno Genderpoigravamo s njegovom sudbinom. Istraživanja su pokazala da u zemljama koje su ratificirale Konvenciju nasilje nad ženama nije smanjeno. Oni koji su pokrenuli ovu akciju bili su svjesni da pod tim vidom ne će ni biti nekih uspjeha. Zapravo se nasilje vrši pod plaštem borbe protiv nasilja. Svijet je postao veoma osjetljiv na nasilje nad ženama pa, hajde, prikvačimo uz taj vlak s nasiljem nad ženama i rodnu ideologiju, da u paketu prođe, jer inače kao neprirodna ne bi prošla nigdje sama, jer u sebi ima nešto nasilno nad prirodom čovjeka. Inače, svaka ideologija ima u sebi otvorenost prema nasilju.

Nasilje se osjeti i u vjeri kada je zaražena ideologijom, što smo ne tako davno dobro osjetili na vlastitoj koži. Neki iznimno lako pomiču granicu između borbe protiv nasilja i samoga nasilja. To je vjekovna priča. Prvomu Adamu Napasnik govori da ga želi osloboditi od Boga koji ga drži podložnim, a zapravo ga on zarobljava. Znademo što se sve predstavljalo kao borba za slobodu naroda, a narod je bio zarobljavan; kako je najavljivana borba za istinu, a narod je dobio laž. Onaj isti koji je stajao pred prvim Adamom i dalje se šeće i šetat će se svijetom do posljednjega Adama, nudeći svoju „istinu i oslobođenje“. On je i danas za to da se djeci u ranoj mladosti govori o prezervativima prilikom spolnih odnosa, a sada bi trebalo unijeti smutnju da dijete bira rod bez obzira na spol.

Nered nastaje kada pšenica želi biti kukuruz, a kukuruz kada želi biti pšenica

Prigovara se Crkvi i konzervativnoj desnici da koče napredak gledajući samo na čuvanje onoga što je i kako je bilo nekad, a ne vide da svijet ide i treba ići naprijed.

Ne trebamo taj prigovor samo tako odbaciti. Veoma je prisutna u nama vjernicima svijest o postojanju vječnih KorijeniReče slikovito profesor Bajsić da nered nastaje kada pšenica želi biti kukuruz, a kukuruz kada želi biti pšenica. Onda se rađa veliko ništa. Ako si pšenica, radi tako da budeš dobra pšenica; ako si kukuruz, budi dobar kukuruz. Nije nevažno jesi li dobra ili loša pšenica, dobar ili loš kukuruz. Različitosti postoje jer su se u rastu dogodile promjene. No one se ne bi dogodile da je prekinuta veza s korijenima. Ako se želiš odreći sebe i biti neki konstrukt bez obzira na svoje korijene, onda možeš samo izdati sebe.vrijednosti koje treba prenositi s koljena na koljeno i ne zaboraviti ih negdje u prošlom stoljeću. Treba uvijek spašavati i prenositi sve ono čime čovjek nadvisuje svako druge zemaljsko stvorenje, a za nas vjernike najveća je Križvrijednost to što smo stvoreni na sliku Božju. Ima, također, još mnogo toga što je čovjek na svojem putu kroz povijest stvorio u skladu sa svojom slikom. Ne valja to zaboraviti i napustiti.

No čovjeku je vlastitost da raste, da stječe nove vrjednote, i u nekom smislu se mijenja. Konzervativac više pazi na ono što je baštinio, progresist stavlja naglasak na ono što nije baštinio. On ne vidi boljitak u čuvanju baštine, nego u traženju nečega boljega. Slabost prvoga često je to što gleda na promjene kao na opasnost, a drugoga to što samo u njima vidi napredak. Najopasnije je kada dođe do prekida s osnovom, s iskonom, s onim što je bitno za čovjeka. Treba se konzervativac čuvati da ne gasi duha koji vodi naprijed, a progresist da ne obezvrijedi ono na čemu smo izrasli i ono što jesmo. Danas se lako zavara narod već Psenicatime što se obećavaju promjene, jer narod nije zadovoljan onime što ima. Kasno je kada narod uvidi da te promjene nisu njemu u prilog, nego su protiv njega. Nije promjena dobra samo zato što je drukčija, nego zato što donosi neku novu vrijednost. Zato treba biti oprezan kad se obećavaju promjene, pogotovo one većega značenja kao što je ova.

Reče slikovito profesor Bajsić da nered nastaje kada pšenica želi biti kukuruz, a kukuruz kada želi biti pšenica. Onda se rađa veliko ništa. Ako si pšenica, radi tako da budeš dobra pšenica; ako si kukuruz, budi dobar kukuruz. Nije nevažno jesi li dobra ili loša pšenica, dobar ili loš kukuruz. Različitosti postoje jer su se u rastu dogodile promjene. No one se ne bi dogodile da je prekinuta veza s korijenima. Ako se želiš odreći sebe i biti neki konstrukt bez obzira na svoje korijene, onda možeš samo izdati sebe.

Neprimjetno se nameće društvu neki novi kodeks ponašanja

Svako društvo cijeni vjernost i odanost. Vjernost do kraja u religijama se naziva mučeništvo, a u civilnom društvu junaštvo i herojstvo. Iz Vaših riječi proizlazi da napuštanje nekih baštinjenih vrijednosti može zvučati kao svojevrsna izdaja – suprotno i od mučeništva i od herojstva.

Ovih smo dana slušali o Judi koji je izdao onoga s kojim je tri godine živio u zajednici, koji mu je pokazivao KodeksNeprimjetno se nameće društvu neki novi kodeks ponašanja. O nekim stvarima ne smije se govoriti nego samo pohvalno, a o drugima je preporučljivo s porugom. Nije čudno da se jedan mislilac u novinama potužio Bogu što je rođen kao katolik, Hrvat, kao član većinskoga naroda, heteroseksualac itd., jer mu je s tim teretom teško živjeti u ovom svijetu i u ovoj državi. Idemo li prema tome da će biti neprihvatljivo govoriti da si otac, majka, djed, baka? Kako će onda opstati čovjek?povjerenje, koji je bio spreman sve učiniti za njegovo dobro. Ali možemo govoriti i o drugoj Judinoj izdaji: izdao je i samoga sebe, svoju sudbinu i svoje spasenje. Kršćanstvo je uvijek naglašavalo da ne smijemo izdati sami sebe, da se ne odreknemo i ne obezvrijedimo sami sebe. Svaka osoba treba spasiti sliku Božju na koju je stvorena.

To nije samo pitanje jedne osobe, jer onaj koji je spreman sebe izdati, spreman je izdati i svakoga drugog čovjeka. Tko je spreman od sebe praviti konstrukte, neovisno o svojim korijenima, još lakše će praviti konstrukte od drugih. Odvajanje od vlastitih korijena, njihovo rezanje, to je odvajanje od izvora života. Znademo da su neki u vrijeme totalitarnih sustava pravili konstrukte od ljudi: govorili su da su stjenice, uši, gnjide ili štakori koje je trebalo potamaniti po raznim auschwitzima, hudim jamama, jazovkama, jasenovcima i dr. Nisu ondje ubijani ljude, nego loši konstrukti, štetočine.

Neprimjetno se nameće društvu neki novi kodeks ponašanja. O nekim stvarima ne smije se govoriti nego samo pohvalno, a o drugima je preporučljivo s porugom. Nije čudno da se jedan mislilac u novinama potužio Bogu što je rođen kao katolik, Hrvat, kao član većinskoga naroda, heteroseksualac itd., jer mu je s tim teretom teško živjeti u ovom svijetu i u ovoj državi. Idemo li prema tome da će biti neprihvatljivo govoriti da si otac, majka, djed, baka? Kako će onda opstati čovjek?

Vlast ne želi čuti što narod misli

Katolička Crkva upozorila je vrlo jasno na opasnosti koje donosi Istanbulska konvencija, ali i drugi mehanizmi koji se nameću Hrvatskoj izvana, s vrlo agresivnim ideološkim obrascem. Dokle su stvari eskalirale, vidimo u pojedinim zemljama poput Kanade i Velike Britanije. Jesmo li pregrubi kad kažemo da su čak i komunisti manje zadirali u obiteljske vrijednosti? Smatrate li da bi o takvim temeljnim pitanjima za budućnost trebao odlučivati narod na referendumu?

Rekao sam gore da je kod nas dignuta velika buka oko Istanbulske konvencije pa se normalan govor gotovo i ne Referendumčuje. U Crkvi u Hrvata jedino svojim podignutim glasom možemo čuti biskupa Košića. Govore i drugi, ali njihov glas amortizira sveopća buka i galama pa neki nisu ni čuli da su se biskupi - i službeno i najslužbenije - oglasili o Istanbulskoj konvenciji. I jasno su protiv njezine ratifikacije. Nisu neki uspjeli čuti ni papu Franju, iako je on veoma glasan.

Govori se da Konvencija ima široku podršku u narodu, ali se ne želi čuti što narod misli. U isto se vrijeme očituje veliki strah od naroda pa se izbjegava referendum. Švicarci često zovu narod da kaže na referendumu svoje mišljenje, i za stvari koje nam izgledaju manje važne. Ovo je pitanje svakako toliko važno da bi se trebao o njemu čuti glas IstinaZar nije već jednom došlo vrijeme da se obračuna i s komunističko-partizanskim nasljeđem koje simbolizira crvena zvijezda - naglašava Tanjić. Hoćemo li ostaviti poruku idućim naraštajima da se oni suoče s tim nasljeđem, da oni odrade ono što smo mi bili dužni učiniti; među ostalim, da se s institucija, događaja i osoba skine nabacano blato koje je pola stoljeća na njih bacano. Neka se vidi istina koja, dakako, ne će biti uvijek ugodna i za onoga koji ju traži.naroda. Inače se vrši nasilje (agresija) na vlastiti narod i na vlastitu državu. Kada bi narod i bio u krivu, njegovi bi predstavnici trebali poštovati njegovo mišljenje. Tim više bi to trebali kad je narod u pravu.

Na nedavnom natječaju Ministarstva kulture za otkup knjiga odbijeni su i svi naslovi Kršćanske sadašnjosti (40 naslova), svi naslovi Glasa Koncila (10 naslova) i svi naslovi Verbuma (32 naslova) - triju ponajvećih katoličkih izdavača. Među Verbumova 32 odbijena naslova nalaze se i tri knjige pape Franje. Nama ovo zvuči kao više nego jasna poruka aktualnoga ministarstva što misli o katoličkoj sastavnici hrvatske kulture.

To nisam znao i ne znam zašto se s time ne ide u narod. Vi ste spomenuli one koji su dobili odbijenice. Još biste bolje shvatili kamo se usmjeruje naš kulturni kotač da vidite tko je sve dobio potporu i kakvu.

Neka se vidi istina

Osim Istanbulske konvencije, novi val velikih podjela unutar hrvatskoga društva izazvao je dokument Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koji je potpisao akademik Zvonko Kusić, a od kojega se ogradio dio članova Vijeća. Dojma smo da se Vijeće od svojega osnivanja pa sve do donošenja zaključka nije uspjelo odmaknuti od dnevnopolitičkih konteksta. Nije li baš to trebalo izbjeći?

Mene još više zabrinjava činjenica što se u Vijeću čulo i ispravno mišljenje kako se treba suočiti s našom HOS Zvizehdaprošlošću, ali je ono u zaključcima zanemareno. Prije smo živjeli u iluziji da istina ne pobjeđuje zato što nije poznata. Sada je poznata, a gubi. To je mišljenje iznio dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Koliko dugo je trajalo obračunavanje s fašističkim nasljeđem? Zar nije već jednom došlo vrijeme da se obračuna i s komunističko-partizanskim nasljeđem koje simbolizira crvena zvijezda - naglašava Tanjić. Hoćemo li ostaviti poruku idućim naraštajima da se oni suoče s tim nasljeđem, da oni odrade ono što smo mi bili dužni učiniti; među ostalim, da se s institucija, događaja i osoba skine nabacano blato koje je pola stoljeća na njih bacano. Neka se vidi istina koja, dakako, ne će biti uvijek ugodna i za onoga koji ju traži.

Veoma sam se obradovao kada sam vidio da Hrvatsko katoličko sveučilište odašilje prave i zdrave poruke našemu narodu. Nadam se da će ono još više rasti prema tomu da bude vjerni tumač i zaštitnik onoga što ovaj narod u dubini svoje duše vjeruje, da će znati dobro čitati tu knjigu koja se zove narod.

Kao povjesničar, kako gledate na našu konstataciju da je Vijeće trebalo u prvom redu dati preporuku za sustavno istraživanje žrtava i posljedica totalitarnih sustava, koje nisu ni izbliza dovoljno istražene, a u koje bi se mogla uključiti i međunarodna stručna javnost? Zašto hrvatska država ne bi uspostavila financijske i druge okvire kojima bi se napokon utvrdile činjenice? Ovako, ostajemo do daljnjega taoci jugoslavenske historiografije sa svim teškim političkim implikacijama.

Jedna ploča u počast istinskim junacima imala je isti znak na sebi koji su nosili ti poginuli. Od toga je napuhan Huda jamaBježanjeBježi se od istine da bi se izbjeglo suočavanje s mnogim žrtvama čiji glas i danas vapi da ih priznamo kao ljude jer su potamanjeni i bačeni u jame kao stjenice, uši i gnjide.balon koji je trebao pokriti Bleiburg, sve hude jame, jazovke, a i nad Jasenovcem je i dalje gusta magla koja čuva, kao neke dragocjenosti, lažne „istine“ propaloga sustava. Potrebno je suočavanje s tim lažima. Nažalost, bježi se od istine da bi se izbjeglo suočavanje s mnogim žrtvama čiji glas i danas vapi da ih priznamo kao ljude jer su potamanjeni i bačeni u jame kao stjenice, uši i gnjide.

Mi valjda te jame ostavljamo arheolozima da se nakon kojih stotinu godina, kad ih otkopaju, čude što je to bilo na tim mjestima kada je toliko ljudi ondje stradalo, kao što se i sada neki čude kada na Krbavskom polju otkriju brojne kosti stradalih prije više od pola tisućljeća. Hvala Bogu i svim ljudima koji su podržali i pomogli u izgradnji Crkve hrvatskih mučenika ponad toga polja, toga trajnog spomena na njihove žrtve i na žrtve svih znanih i neznanih koje su prinesene u prošlosti zato da bi oni koji će doći nakon njih imali ljepšu sadašnjost i budućnost.

Udruga Svehrvatski grob

Krajem prošle godine, kao dio Vaših dugogodišnjih napora, osnovana je udruga „Svehrvatski grob – groblje mira“. Možete li nam reći nešto više o samoj ideji svehrvatskoga groba i o ciljevima nove udruge? Možda da krenemo od njezina imena?

Nedavno smo osnovali posebnu udrugu „Svehrvatski grob“. Cilj je našega rada da sve hrvatske žrtve koje su neljudski bačene u razne jame budu dolično pokopane, jer svaki čovjek ima pravo na grob. One žrtve za koje se Crkva hrvatskih mučenikaGrobištaRadit ćemo na tome da se popišu sva grobišta i da ih se obilježi brojem. O tome mnogo možemo naučiti od urednika širokobriješkoga žrtvoslova. Uz svako grobište treba vezati i riječi autentičnih svjedoka. Groblje mira u Bilama kraj Mostara može nam biti nadahnuće kako se odaje počast onima kojima je svako dostojanstvo bilo oduzeto i pogaženo.dozna identitet treba pokopati na obiteljskom groblju, pa makar više nemaju nikoga tko bi se za to zauzeo, a sve druge treba pokopati u Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika.

Želimo sve uključiti u tu akciju, kao što je to bilo za Crkvu hrvatskih mučenika (CHM). To je zapravo završetak projekta u čast svima iz naše povijesti kojima nismo mogli izraziti poštovanje i zahvalnost za njihovu žrtvu. Važno je raditi da žrtve postanu dio nas, a ne nešto što smo prihvatili kao odbačeno. Potrebno je pokrenuti medije da se upoznaju ciljevi te da se prati kako se oni ostvaruju. Planiramo izdavati glasilo udruge (poput Hrvatske vjernosti) i pokrenuti portal.

Radit ćemo na tome da se popišu sva grobišta i da ih se obilježi brojem. O tome mnogo možemo naučiti od franjevciurednika širokobriješkoga žrtvoslova. Uz svako grobište treba vezati i riječi autentičnih svjedoka. Groblje mira u Bilama kraj Mostara može nam biti nadahnuće kako se odaje počast onima kojima je svako dostojanstvo bilo oduzeto i pogaženo.

U Ministarstvu hrvatskih branitelja naišli smo na ljude koji imaju osjećaj poštovanja prema svim žrtvama i koji žele odraditi pošteno posao koji narod od njih očekuje. Inicijativa udruge „Svehrvatski grob“ prihvaćena je kao nacionalna inicijativa koju hrvatska država podržava i osjeća kao svoj dug da ju ostvari. Čini mi se da je sastanak 6. ožujka u Ministarstvu hrvatskih branitelja stavio tu inicijativu na pravi kolosijek i da će doći do svojega cilja; ako i ova inicijativa ne naiđe na nekoga protivničkog skretničara, kakve smo nažalost već susretali.

Nakon što je svojedobno ukinuta saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Komisija za hrvatski martirologij dobila je popis ukinute državne komisije i nastavila s radom. Dokle se došlo s izradom popisa?

Komisija za hrvatski martirologij crkvena je ustanova kojoj je prvotni zadatak da u našoj katoličkoj prošlosti – tu su obuhvaćeni i katolici iz Bosne i Hercegovine – pronađemo i prikažemo one koji zaslužuju da se časte u Crkvi kao blaženici i mučenici. Bio sam u posljednjem mandatu predsjednik te Komisije, a sada je to mons. Jure Bogdan, koji se više od mene razumije u postupke proglašenja svetima. Kada je dokinuta spomenuta državna komisija i Bleiburgdugo nije nitko bio zadužen da nastavi započeti popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, brigu je na sebe preuzela crkvena komisija.

Drugi svjetski rat bio je davno. Bilo je više popisa žrtava toga DostojanstvoPrema tadašnjim vlastodršcima, oni ne zaslužuju status žrtve ne samo zato što su bili na drugoj strani, nego – kako rekosmo – njima je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo, to su bile uši i gnjide koje je trebalo potamaniti. Iz takva shvaćanja, nije im se moglo naći mjesta s onima koji su poginuli kao saveznici revolucije.rata od strane komunističkih vlasti, ali na tim popisima ne ćemo naći one koje su pobili komunisti i partizani. Prema tadašnjim vlastodršcima, oni ne zaslužuju status žrtve ne samo zato što su bili na drugoj strani, nego – kako rekosmo – njima je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo, to su bile uši i gnjide koje je trebalo potamaniti. Iz takva shvaćanja, nije im se moglo naći mjesta s onima koji su poginuli kao saveznici revolucije. Te nepopisane žrtve popisivala je nakon 1991. spomenuta državna komisija. Dobili smo na korištenje ono što je ona uspjela popisati i mi smo u Komisiji za hrvatski martirologij to nastavili. Mi, Komunizamdakako, nemamo pravo, kao katolička i crkvena organizacija, popisivati sve, nego samo katolike. Tu dužnost možemo obaviti jer imamo mrežu, bolju nego itko drugi, i način kako doći do podataka o rođenju i smrti.

Nastojao sam dobiti točne podatke svih biskupijskih povjerenika koliko je bilo popisanih kad su preuzeli zadatak, a koliko ih je danas. Budući da je došlo do premještaja odgovorne osobe na središnjem računalu (serveru), nisam mogao od svih dobiti te podatke, ali mogu reći kako se to radi na primjeru Gospićko-senjske biskupije u kojoj je biskupski povjerenik Franje Puškarić. Prema njegovu izvješću, na popisu u listopadu 2013. na području koje danas obuhvaća Gospićko-senjska biskupija bilo je popisano 33.455 svih žrtava. Od toga je bilo 13.000 katolika. Dana 8. ožujka 2018. na popisu je 40.596 svih žrtava, od kojih je 22.544 katolika. Dakako, mi preuzimamo sve dosadašnje popise, ali i ispravljamo pogrješne upise i podatke. Posao nije dovršen, on se nastavlja u svakoj biskupiji. Treba reći da je popis katoličkih žrtava u Bosni i Hercegovini mnogo bolje napredovao jer su oni na vrijeme vidjeli da sve trebaju obavljati sami.

Oduševljavamo se Europom, a ona je stara i ugledna dama na infuziji

Jedan od najvećih problema s kojima se Hrvatska danas suočava svakako je masovno iseljavanje praćeno negativnim prirodnim prirastom. Demografske prognoze veoma su crne i alarmantne, no na tom planu Hrvatska očito nema nikakve smislene strategije, a ni volje da se nešto promijeni. Zašto političke strukture ne pridaju veću pozornost ovomu pitanju svih pitanja?

Često govorim ljudima da se mi trebamo učiti opraštati i sami sebi. Mi smo dobili državu, ali nismo odmah stekli PadEuropaOduševljavamo se Europom, a ona je stara i ugledna dama na infuziji. Da ne dolazi svježa krv izvana, ona bi brzo uvenula. Mi smo dio toga svijeta. Papa Ivan Pavao II. govorio je da smo mi narod nade i da smo mi sačuvali mnoge ljudske i kršćanske vrjednote koje je dobar dio Europe već izgubio. Ali što ćemo kada sve više i sami napuštamo ono životno u našem narodu, a vodimo ga prema onomu što je za njega pogubno, kao što je i ovo s Istanbulskom konvencijom.znanje kako ju treba držati. Uz to smo više puta mijenjali vlade pa se državni aparat nije mogao stabilizirati. Jedva se netko malo uhoda, a već ga zamjenjuje netko koji još šepa na obje noge. Svaka vlada misli da ima za sva mjesta svoje kadrove koji će raditi mnogo bolje od onih prethodnih. Teško je stvarati velike projekte ako stalno moraš paziti da ti netko ne izmakne stolicu. Dakako, treba reći i to da na upravljačke stolice često dolaze ljudi kojima je malo ili ništa stalo do ovoga naroda i države. Sve to utječe na slabu osjetljivost i nedostatak dugoročnih projekata za demokratsku obnovu Hrvatske. Imam dosta godina, pa mnogo pamtim. Sjećam se vremena svojega župnikovanja u DjecaKrivom Putu, kada su ljudi odlazili iz svojih sela jer nisu imali puta prema radnomu mjestu. Kad sam nakon više godina onamo navratio, vidio sam da je asfalt došao gotovo do svakoga kokošinjca, ali ondje više nije bilo ljudi.

Ovdje mi pada na pamet jedna misao mojega profesora umjetnosti u Rimu. Govorio je da postoje mladi i stari ljudi, ali također i mlade i stare civilizacije. Rimsko Carstvo nije propalo zbog siromaštva, nego zato što je bilo ostarjela civilizacija. Oduševljavamo se Europom, a ona je stara i ugledna dama na infuziji. Da ne dolazi svježa krv izvana, ona bi brzo uvenula. Mi smo dio toga svijeta. Papa Ivan Pavao II. govorio je da smo mi narod nade i da smo mi sačuvali mnoge ljudske i kršćanske vrjednote koje je dobar dio Europe već izgubio. Ali što ćemo kada sve više i sami napuštamo ono životno u našem narodu, a vodimo ga prema onomu što je za njega pogubno, kao što je i ovo s Istanbulskom konvencijom.

Često se govori samo o ekonomskim aspektima masovnoga iseljavanja, koji su svakako objektivno velik problem. No nije li možda u pozadini jedan od ključnih razloga iseljavanja zapravo osjećaj da se u Hrvatskoj malo toga ili ništa ne mijenja nabolje, te da sposobnost, završene škole i etika rada imaju malu vrijednost?

Tu treba imati u vidu dvije stvari. Prvo su vanjske okolnosti koje država može i treba popravljati, a drugo je odnos Hrvatskaprema životu, gdje je i država nemoćna. Država može osigurati bolje uvjete za obitelji i majke. Poznati su mi slučajevi kada je materijalna potpora bila dovoljna da roditelji imaju više djece. U tom se smislu radi u bogatom svijetu i pokazuju se izvjesni rezultati. Ali stoji činjenica da narod izumire najviše u bogatom svijetu. To znači da se tim putem ne može sve riješiti. U ovoj korizmi mnogo smo toga čuli o smislu i vrijednosti žrtve i patnje. Onaj koji osjeća da je tu skriveno blago za život svijeta, taj će se veseliti svakomu životu.

Hrvati su u vremenima najveće bijede imali pune kuće djece, puna sela ljudi, a uz to smo stigli do Kamčatke i Patagonije. Ali oni koji su tada rađali novi naraštaj, smijali bi se do suza da im netko govori o Istanbulskoj konvenciji. Danas to promiču naša ministarstva (kulture i obrazovanja!), danas nam to nameće Vlada koju smo izabrali. I smiju se nama koji se tomu protivimo. Hoćemo li podržati ono životno u našem narodu, ili ćemo slušati makabrističke ideje Zapada na umoru?

Nalazimo se pred blagdanom Isusova uskrsnuća. Što biste poručili vjernicima i čitateljima ususret ovomu najvećemu kršćanskom blagdanu? Koliko je Uskrs važan za nas kao pojedince i za hrvatsko društvo u cjelini?

Kako se približava proljeće, koji se sve čudesni pogoni pokreću u prirodi! No treba znati da priroda najviše pati u proljeće, kada rađa novi život.

Za Isusovo uskrsnuće kažemo da je novo proljeće za čovječanstvo. Do tog proljeća došlo je velikom patnjom Onoga Uskrskoji ga je ostvario. Isus tumači svoju smrt na jedan novi način. Ona nije krajnji nestanak, nego je vrata u bogatstvo života. „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Naoko izgleda tužna sudbina plemenitoga pšeničnog zrna. Ono je rukom sijača odbačeno iz toplih ambara u blato, u gnoj i smrad; kao da je suvišno, ili čak štetno.

Ali sijač vjeruje u zrno. On će doći k njemu, ali da ga čavlima drljače zatrpa još dublje. Koje li patnje?! Kad bi nam ono moglo reći što je sve pretrpjelo! Zrno nestaje onda kad je okolina SijačNebeski Sijač posijao je na naš planet Krista, zrno koje nije bilo zaraženo nikakvom bolešću. Sijač vjeruje u uspjeh: „Uspjet će moj sluga!“ Njegovo će umiranje kroz veliku patnju donijeti bogatstvo života, „stostruki“ urod, svima onima koji u Krista vjeruju.zahvaćena projektom novoga života i kada nove snage mogu projekt života dovesti do kraja. Iz „groba zrna“ niče klica novoga života; ne jedno zrno, nego klas - na sliku toga zrna.

Proljeće je vrijeme stvaranja novoga života, ali i vrijeme najveće patnje prirode. Ništa veliko ne nastaje bez velike Uskrspatnje. Nebeski Sijač posijao je na naš planet Krista, zrno koje nije bilo zaraženo nikakvom bolešću. Sijač vjeruje u uspjeh: „Uspjet će moj sluga!“ Njegovo će umiranje kroz veliku patnju donijeti bogatstvo života, „stostruki“ urod, svima onima koji u Krista vjeruju.

Da bi nastao novi život, Njegovo se tijelo predaje (poput zrna), njegova se krv prolijeva. Svi smo mi dionici toga spasonosnoga predanja i prolijevanja pa zato radosno kličemo:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo!

Uskrsli Krist isti je onaj koji je bio na križu, isti onaj koji se rodio u Betlehemu, isti onaj koji sjedi „s desne Bogu Ocu“. Mi ćemo se njegovim darom promijeniti, ali ćemo ostati istinska djeca svojih roditelja.

Radosne vazmene blagdane želim svim čitateljima ovoga portala

OBarišić, DDijanović

19.3.2018.

Poštovani!

  1. U četvrtak 15. ožujka 2018. na tiskovnoj konferenciji na Trgu sv. Marka u Zagrebu građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” je izvijestila javnost da idemo na referendum! Kroz citate iz same Konvencije jasno smo pokazali da se pod plaštem zaštite žena od nasilja želi prokrijumčariti rodna ideologija. Ukazali smo i na to da bi Hrvatska trebala godišnje izdvojiti više od milijardu kuna proračunskog novca, od čega bi veliki dio išao lijevo-liberalnim udrugama iz Platforme 112 koje provode rodnu politiku! Priopćenje za javnost pročitajte ovdje.

Pravno je najsigurnije referendumsku inicijativu provesti poslije ratifikacije u Hrvatskom saboru.

  1. Na tiskovnoj konferenciji pozvali smo predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović da ona predloži pokretanje referenduma o Istanbulskoj konvenciji, s obzirom da ona ima mogućnost skraćivanja procedure te bi na taj način referendum mogao biti održan i prije same ratifikacije. Vjerujemo da predsjednica neće šutjeti o ovako važnoj temi.
  2. Pozivamo Vas ove subote 24. ožujka na prosvjed „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ u Zagrebu, u organizaciji udruge udovica Domovinskog rata i braniteljskih udruga. Prosvjed počinje u 11 sati na Trgu žrtava fašizma, odakle se kreće prema Trgu bana Jelačića, pa sve do Trga svetoga Marka kao konačnog odredišta. Skup završava oko 12.30.

Većina političara grubo ignorira mišljenje većine građana o ovoj temi koja značajno vrijednosno određuje budućnost hrvatskog naroda – zato je vrijeme da građani dignu svoj glas! Dođite na skup kako bismo pokazali koliko nas ima! Ovu informaciju šaljemo svima vama iz cijele Hrvatske da, čak i ako je Vama osobno Zagreb predaleko, proširite ovu informaciju i potaknete što više ljudi na dolazak! Facebook stranica prosvjeda je ovdje.

Danas 19. ožujka, na njegov blagdan, molimo zagovor sv. Josipa koji je, znakovito, zaštitnik obitelji, ali i zaštitnik hrvatskog naroda, i to odlukom Hrvatskog sabora još od 1687. godine!

Srdačan pozdrav i vidimo se na skupu u subotu!

Kristina Pavlović, prof.

predsjednica udruge Glas roditelja za djecu – GROZD i

koordinatorica građanske inicijative „Istina o Istanbulskoj“