Priopćenja

Zbornik Hadrijan Franjo Borak pozivnica 17112017

Za IKA-u pripremio Franjo Talan


U župi Križovljan i općini Cestica – Varaždinska biskupija


U petak, 17. 11. 2017. predstavljanje zbornika Fra Hadrijan Franjo Borak

U organizaciji Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, Općine Cestica i župe Uzvišenja sv Križa Križovljan održat će se u OŠ Cestica, predstavljanje zbornika predavanja s međunarodnog znanstvenog simpozija održanog na temu Život i djelo Hadrijana Franje Boraka (1915.-1993.), a koji je održan u Cestici, u studenome 2015., povodom stote obljetnice rođenja.

Predstavljanje Zbornika održati će se u petak, 17. studenoga 2017. godine u OŠ Cestica s početkom u 17 sati, a o knjizi će govoriti: dr. sc. Anto Barišić, OFMCap. – Zagreb, urednik zbornika, prof dr. sc. Vinko Škafar, OFMCap. – Maribor, doc. dr. sc. Andrea Filić – Zagreb, p. Bono Zvonimir Šagi, OFMCap. – Varaždin i Franjo Talan.

U sklopu predstavljanja nazočnima će se obratiti ravnateljica škole Nevenka Turščak, vlč. Zorislav Šafran, načelnik Mirko Korotaj i fra Jure Šarčević, OFMCap., provincijal Hrvatske kapucinske provincije iz Zagreba. Kroz program će voditi Katica Obadić, a izvest će se i prigodni kulturno umjetnički program u kojem će sudjelovati Ženska klapa Angeluš, Zbor župe Križovljan i Ženski pjevački zbor Stellarium iz Cestice.

Zbornik radova tiskan je na 360 stranica, a uz dvadesetak znanstvenih, stručnih i istraživačkih radova u knjizi su objavljeni i brojni dokumenti i svjedočenja vezanih uz rad i djelovanje fra Hadrijana, kako onog u Domovini tako i u Rimu i ostalim mjestima gdje je živio i radio.

Prof  dr. fra Hadrijana Franje Boraka rodio se u Radovcu, župa Križovljan, 14. studenoga 1915. godine sin je Franje i Josipe rođ. Krajcer, a istog dana rodila se i sestra Barbara. Barbara i Franjo kršteni su idući dan, a krstio ih je križovljanski kapelan Pavao Kranjčić. Najstriji od braće bio je Antun (1903.), blizanke Katarina i Marija  rođene su 1906, a brat Josip, kasnije fra Modesto 1918., te najmlađi Ivan rođen 1921. godine. Nakon školovanja u rodnoj župi Franjo je 1928. krenuo u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije u Varaždinu, a nakon njenog završetka obrazovanje nastavlja na Visokoj kapucinskoj teološkoj školi u Škofjoj Loki. Za svećenika je zaređen u Ljubljani, 7. srpnja 1940. godine, a mladu misu potom u Križovljanu 4. kolovoza, a iduće nedjelje, kao i kolege mu iz konvikta Sv. Josipa  u kapucinskoj crkvi u Varaždinu.

Nakon što su Nijemci u župi Križovljan ustrijelili župnika Ivana Mađarića za upravitelja župe bude imenovan  prvo o. Ljudevit Trtinjak, a potom ga je do rujna naslijedio fra Hadrijan Borak koji je tu službu obavljao do polovice mjeseca rujna 1941. Te godine odlazi u Rim gdje na sveučilištu Gregorijana 1944. postiže doktorat iz filozofije, a 1946. magistrirao i crkvenu povijest. Od te godine bio je profesor na kapucinskom međunarodnom kolegiju sv. Lovre Brindizijskog, a u razdoblju 1951.-70. tu je bio i predstojnik studija. Od  1961. godine, uz to što je prefekt studija na kolegiju sv. Lovre Brindiškog profesor je i na Lateranskom  sveučilištu, a potkraj svog boravka u Rimu, od 1969. – 1970, predaje franjevačku filozofiju na papinskom sveučilištu Antonianum. Uz profesorski posao na papinskim sveučilištima jedno vrijeme bio je duhovnik u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, i tu je nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca, koji je umro 10. veljače 1960. godine u Krašiću, kao jedan od članova Upravnog vijeća Zavoda, 11. veljače 1960., sudjelovao u otvaranju Duhovne oporuke kardinala Alojzija Stepinca.  Duge godine tajnik je Skolastičkog društva i organizator njihovih međunarodnih kongresa. Za vrijeme boravka u Rimu postaje članom talijanskog filozofskog društva i to je ostao do smrti.

Po odlasku u Rim desetljećima se u Domovinu nije vraćao, a u župnoj crkvi i rodnoj župi bio je 6. srpnja 1969. godine, na mladomisničkom slavlju sumještanina fra Trpimira Stjepana Grmeca. Povratkom u Hrvatsku, na kapitulu 1970. bude izabran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije i predsjednika Konferencije Viših redovničkih poglavara tadašnje Jugoslavije, kao i  predsjednika Slavensko-mađarske konferencije kapucinskog reda.

Prevodilac je i suradnik na svim područjima postkoncilskog izdavalaštva u Zagrebu. Sabire, odnosno priređuje za izdavanje “Spise sv. Leopolda Mandića” kao i materijal “Hrvatski kapucini” za Franjevački leksikon. Na raznim jezicima su mu objavljene filozofsko - teološke knjige, rasprave i članci. Pokretač je i organizator simpozija i kongresa, a prevodio je i priređivao brojne redovničke i crkvene dokumente. Posljednje djelo bilo mu je priređivanje Spisa svetog Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 1992. godine.

Prof. dr. fra Hadrijan Franjo Borak umro je 4. ožujka 1993. u Zagrebu te je pokopan 8. ožujka u kapucinskoj grobnici na Mirogoju. U ime župe Križovljan  za sve dobro što je učinio zahvalio mu je bogoslov Vlado Borak, a zahvalu za nesebičan rad uputili su mu i brojni drugi, prof. dr. Tomislav Janko Šagi Bunić, prof. dr. fra. Vinko Škafar u ime Slovenske kapucinske provincije i desetak ostalih. 

Objavljeno: 13. listopada 2017.

Spas Društva hrvatskih književnika (DHK)

Kako ovo nazvati nego vapajem javnosti i sadašnjoj vlasti?! Ovo je krik u pustinji koju su nam DHK2priredili crveni „osloboditelji“ i danas se Društvo hrvatskih književnika, utemeljeno 1900. godine nalazi u sramotnom položaju. Pišem ovo puna tuge i gnjeva istodobno jer uništenje toga društva značilo bi takav udarac od kojega se čak i njegovi neprijatelji ne bi tako skoro ili možda nikada oporavili. Netko će reći: što briga nezaposlenoga radnika i uništenoga seljaka za propast DHK?! Ta upravo iz tih krugova izrasli su divovi naše književnosti, čuvari našega jezika, tradicije, ljepote, snage duhovnosti koja nas je nosila kroz stoljeća kad su nas gazili i ponižavali, a to se nastavlja i danas. Uvijek je takozvana naša provincija rađala velika imena, malo je onih koje nalazimo po zagrebačkom asfaltu. Matoš je davno rekao: kad bi Hrvatska bila samo Zagreb, Hrvatske ne bi ni bilo. Pa i on se rodio u Tovarniku, malom selu onda, na istoku naše domovine. O, koliko grobova diljem Lijepe naše, a ne samo na Mirogoju, svjedoči o veličanstvenom blagu naših velikana riječi! I sada, što se zbiva?

DHK nalazi se na adresi Trg bana Jelačića br. 7. Ta je zgrada po komunistima oteta poslije Drugoga rata Židovima koji sada imaju pravo na povrat imovine. S punim pravom oni to i traže. Prostorom u kojem se nalazi DHK upravlja po novom Ministarstvo državne imovine u vrijednosti 1/5, i vlasnici tj. obitelj 4/5. Mi smo kao korisnici koje su nam nametnuli i „darovali“ komunisti, dužni za danas vrlo skupu stanarinu u iznosu dva milijuna i sedam stotina tisuća DHK1kuna. To mi ne možemo platiti. Ministarstvo kulture nema i ne želi znati o tome ništa posebno, (čemu se ne čudimo nakon poniženja našega predsjednika Đure Vidmarovića i niza drugih djela toga Ministarstva- financiranje filmova , knjiga i sl. protiv hrvatskih interesa), ali ni Ministarstvo državne imovine na čelu s gospodinom Goranom Marićem nije predložilo rješenje.

Gradonačelnik nema obveze te vrste prema nama, ali bio je vrlo blagonaklon prema delegaciji koju je predvodio sadašnji predsjednik DHK magistar Đuro Vidmarović, da se to na opće zadovoljstvo riješi. I drugi su predlagali sljedeće: moglo bi se dogovoriti s vlasnicima o zamjeni prostora, pa bi oni dobili prizemlje koje bi im bolje odgovaralo, a onih dva milijuna i sedamsto tisuća kuna DHKČuli smo da bi nas preselili u vlažnu kasarnu-vojarnu u Vlaškoj ulici gdje je moj otac 1918. regrutiran čekao da ga pošalju na galicijsku bojišnicu. U taj nedostojni i tužni prostor smjestili bi neprijatelji Hrvatske ovo najstarije Društvo koje uz Maticu hrvatsku predstavlja s HAZU stupove hrvatske duhovnosti. Bez obzira na razne nepovoljne okolnosti i materijalne probleme ne bili to bila vrhunska sramota i strahota da se DHK ugasi i tako postanemo jedina država u EU bez svoga književnoga društva?! O, kako bi se radovali naši neprijatelji koji pišu da nemamo svoj hrvatski jezik, nemamo svoju kulturu, tradiciju, inteligenciju koja nas je, kažu, uvijek iznevjerila.trebalo bi nekako naći u ovoj hrvatskoj državi, da se ne dogodi sramota i ne ugasi najstarije i najsnažnije DHK koje je iznijelo sve strahote tri rata i dalo mnoge žrtve uz ostale zasluge kao središte hrvatske pisane riječi.

Odavno je netko postavio zadatak – ugasiti i uništiti DHK!

Čuli smo da bi nas preselili u vlažnu kasarnu-vojarnu u Vlaškoj ulici gdje je moj otac 1918. regrutiran čekao da ga pošalju na galicijsku bojišnicu. U taj nedostojni i tužni prostor smjestili bi neprijatelji Hrvatske ovo najstarije Društvo koje uz Maticu hrvatsku predstavlja s HAZU stupove hrvatske duhovnosti. Bez obzira na razne nepovoljne okolnosti i materijalne probleme ne bili to bila vrhunska sramota i strahota da se DHK ugasi i tako postanemo jedina država u EU bez svoga književnoga društva?! O, kako bi se radovali naši neprijatelji koji pišu da nemamo svoj hrvatski jezik, nemamo svoju kulturu, tradiciju, inteligenciju koja nas je, kažu, uvijek iznevjerila. A tko smo mi koji molimo, Sudvičemo, nudimo nagodbe da se ovo sramotno pitanje komunističke pljačke riješi? Odavno je netko postavio zadatak – ugasiti i uništiti DHK! Uskoro će javnost saznati i više o tome iz knjige Marije Peakić Mikuljan koju ćemo promovirati u DHK u studenom ove godine.

Pravna zastupnica vlasnika prostora je čestita odvjetnica gđa Znidarčić i ona sama kaže da ne želi biti ta koja će izbaciti DHK na ulicu, ali zastupa pravdu svojih klijenata. Oni imaju pravo biti ljutiti i zahtijevati svoju imovinu, ali i ova država Hrvatska mora naći rješenje za ovaj prevažni slučaj. Smanjili su nam dotacije, ukinuli smo razne djelatnosti, zatvorili mnoge priredbe i književne susrete, a isto tako nemamo sredstava za pomoć siromašnim književnicima koji u starosti nemaju za životne troškove. Sada još samo da nas izbace na ulicu i eto „konačnoga rješenja“ što bi rekao firer. Izbacili su mnoge književnike iz lektire, s ulica i trgova, iz TV–emisija, radio emisija, nikakva osobita prava nemamo baš nigdje, a naklade su sve više u vlastitom aranžmanu.

Gospodine Gorane Mariću, gospodine Milane Bandiću, gđo Nino Obuljen, gospođo predsjednice Republike Hrvatske Kolindo Grabar Kitarović, gospodine predsjedniče Vlade RH Andreju Plenkoviću! Ne dajte da unište DHK! Nemojte preuzeti na sebe takvu sramotu da se jedno vrlo udobno smješteno društvance sa svim privilegijama nastavi razvijati pod imenom DHP (pisaca), nastalo nedomoljubnim bijesom odvaljeno od temeljnoga DHK, koje postoji 117 godina! Je li moguće da će oni koji su podržavali Šuvara i njegovu „Ilijinu četu“ zgaziti DHK, a tih dva milijuna i sedam stotina tisuća kuna može se odrezati kao komadić od samo jedne tajkunske imovine - najobičnijim porezom na luksuz! Predložena su dva rješenja, sigurno ih ima još, ali ja kao članica DHK moram reagirati na ovaj način jer nemam nikakve moći ni druge snage. Vi, koji ste na vlasti morate to spriječiti!

Nevenka Nekić

Ratna zastava postrojbe Crvenkape
Jedna lijepa i hvale vrijedna  ideja, otkrivanje spomenika u zagrebačkoj Dubravi, Junaku Domovinskoga rata, Žarku Manjkasu – Crvenkapi, koji je s tek 24 godine, poginuo 10. studenog 1991. kao dragovoljac HOS-a u obrani Vukovara, (uništio 12 srpskih tenkova!), već se prigodom samog svečanog otkrivanja pretvorila u prvorazredni skandal. Kao prvo, na spomeniku nema znaka ratne postrojbe pod kojim se borio. Smeta im, kažu, što na znaku HOS-a piše „Za dom spremni“, kao što je pisalo i u vrijeme kad je ovaj mladi čovjek dao svoj život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Taj uzvik, naravno, nema nikakve veze s NDH, niti su se Manjkas i njegovi suborci borili za Pavelićevu državu. Što mu nisu skinuli oznaku HOS-.a prije nego je dobio četnički metak, ako to tada nije bilo po zakonu, pa danas, 26. godina nakon srbijanske agresije ne bi bilo nikakvog problema?
Ratna zastava postrojbe Crvenkape komu smeta Barbara Turk
Svečano otkrivanje ovog iznimno vrijednog spomen obilježja možda bi i prošlo u miru i tišini, bez, naravno, velike zainteresiranosti medija, (čovjek nije bio partizan ni komunista i nije se borio za Jugoslaviju!), da djeca hrvatskih branitelja prigodom same svečanosti nisu u ruci držala ratnu, pobjedničku zastavu HOS-a, a ispod koje je pisalo: „Komu smeta pozdrav „Za dom spremni“ na Crvenkapinom spomeniku?“ To i ništa više! Prvo su  zastavu, pod kojom se borio (!),  željeli ukloniti nazočni redari, a kad to nisu uspjeli, intervenirala je policija i uhitila mladu Barbaru Turk i njezine prijatelje zbog „neprimjerenog transparenta“! Nismo li taj „film“ već gledali? I to ne tako davno! Naime, ako se sjećate, ili vas je uhvatila sinkopa, na isti ili sličan način policija je hvatala i uhićivala i sve one koji su se usudili javno postavljati ili isticati (čak i na običnim majicama) postere, odnosno fotografije časnog hrvatskog generala Ante Gotovine, dok je on nevin ležao u zatvoru? Ili, kad su članovi Udruge hrvatskih specijalaca iz Domovinskog rata, na čelu s Josipom Klemmom, iz osobnog automobila jednom prigodom obilježavanja Vojno – redarstvene operacije Oluja 95 u Kninu, izvadili i nosili uokvirenu fotografiju  Junaka Domovinskog rata generala Mladena Markača, također su bili onemogućeni da to čine, jer ni to nije  bilo „primjereno“ ni  „po zakonu“!
Ratna zastava postrojbe Crvenkape komu smeta
Dobro da se netko (recimo Pupovac i njemu slični) nije sjetio pa pred zgradom Narodne banke istaknuo transparent „Nećemo hrvatske kune“, jer i njihov naziv podsjeća na NDH! Je li bi i tada tražili da se makne „neprimjereni transparent“?

Nu, mi već godinama tražimo i zahtijevamo da se pronađu i uhite članovi četničkog zbora koji su razrušenim ulicama Vukovara, 18. studenoga 1991., s četničkom zastavom u ruci, pjevali „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“. O tome postoji i tv snimkama, ali – kakve to ima veze  s Crvenkapom ili HOS-om?

Srbi bez problema mogu rehabilitirati jednog Dražu Mihailovića – Čiču ili u centru Beograda podizati spomenik ratnom zločincu, majoru zločinačke JNA Milanu Tepiću koji je u Bjelovaru 1991. dignuo u zrak skladište oružja i pri tom ubio desetak hrvatskih branitelja, a mi se sramimo istinskih i dokazanih povijesnih činjenica. Uz to možete li uopće  zamisliti, da se neki partizanski ili komunistički dernek, kao recimo u Kumrovcu, održava bez crvene zvijezde petokrake, kakve su nosili i srbijanski fašisti i u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu? Pa, ratni zločinac Šljivančanin kad je 1991. ulazio u razrušenu vukovarsku bolnicu na prsima je imao – crvenu zvijezdu, i nitko se nije usudio da mu je makne!

Oni koji su u zagrebačkoj Dubravi podignuli  prekrasan spomenik jednom Junaku Domovinskoga rata nisu smjeli pristati na kompromis. Trebalo je biti – ili-ili, tim prije što će netko možebitno prije ili kasnije ipak uklesati znak HOS-a tamo gdje mu je i mjesto! 
Da se ne zaboravi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Fotografije: Arhiva HŽD


Preporučujemo TV Z1 video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=Wj_A1g9Twdg


Preporučujemo: https://www.youtube.com/watch?v=WHXbqTWjF-s

Kako je rekao jedan stari čovjek iz Bogdanovaca „…da nisu došli HOS-ovci Bogdanovci bi pali već 2. 10…“. HOS-ovaca u Bogdanovcima je bilo 14, ali napravili su herojska dijela kojima se malo koja vojska u povijesti ratovanja može podičiti. Heroji ove epizode su Damir Radnić, Ivica Jurčan, Zvone Ćurković, Stjepan Antolić-Tonči, Žarko Manjkas-Crvenkapa, Zdravko Špalj-Papundek, Zoran Antunović, Nikola Bogojević-Niger, Ramo Hrbatović, Zoran Milas, Dražen Đurović.

Trnje Milan Zanoski

___________________________________________________________________________________

KLUB VETERANA 148. BRIGADE HV

ZAGREB – TRNJE 

SAVEZ UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH i NESTALIH

HRVATSKIH BRANITELJA

pod visokim pokroviteljstvom

Predsjednice Republike Hrvatske

Pozivamo Vas na  
KONFERENCIJU ZA NOVINARE

koja će se održati

u UTORAK,   14. studenog 2017. sa početkom u 11.00 sati

u prostorijama
KLUBA VETERANA 148. br. HV, 
Zagreb-Trnje

mjesna samouprava Marin Držić - ulica Kruge 9 - Zagreb

Tema:
Obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u Zagrebu

 

"I reći ću vam samo još jednu stvar ZAPAMTITE VUKOVAR"
Hrvatski branitelji

UGROZE TEMELJA OPSTANKA HRVATSKE I ZDS

Posvećeno g. Nikoli Štedulu

Ugroze temelja opstanka Hrvatske su najveće u samoj Hrvatskoj.

 

HNES JAvna sjednica 11112017 25 ZPS

Oni koji su se posvetili borbi protiv hrvatskog naroda i hrvatske države stalno su napadali blaženog Alojzija Stepinca. Najnoviji takav napad je onaj u Sisku gdje mu „antifašisti“ zabranjuju podizanje spomenika. Napali su i ustašku kunu, ali to je bilo u vrijeme Predsjednika Tuđmana, pa im je on brzo pokazao gdje im je mjesto. Napadali su i Hrvatski DRŽAVNI Sabor, pa i ZDS. Napadima se pridružuje svojim odlukama Ustavni sud RH a vlast na proslavi oslobođenja Dubrovnika nije smjela ni spomenuti HOS-ovce koji su ginuli na Srđu spašavajući Dubrovnik da se ne zamjere – kako kažu u najnovijem Hrvatskom tjedniku – PUPOVCU!

Pri tome se napadači, po svojim uzorima iz Srbije, stalno koriste lažima.

Tako i predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) Ognjen Kraus na 79. obljetnice Kristalne noći kaže:

„Danas se u Hrvatskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret. To je naša sramota.", Tako je Kraus pred pedesetak okupljenih, među kojima su bili i veleposlanici Njemačke i Austrije te diplomatski predstavnici drugih zemalja ponaša kao sljedbenik poznate tvrdnje: „laž je Srbima najviše pomogla u njihovoj povijesti“.

Naime, nitko u Hrvatsko danas ne izjednačava tzv. antifašiste i ustaše. „Antifašisti“ su uvijek bili protiv neovisne hrvatske države, a ustaše su se borile za hrvatsku državu i to nitko kome je strana upotreba laži ne bi izjednačio. Sasvim suprotno, istina je da mnogi danas poistovjećuju taj „antifašizam“ s fašizmom. Zapravo sami „antifašisti“ to čine kada zbog suradnje ustaša s Hitlerovom Njemačkom proglašavaju fašističkim ustaški pokret pa i sve u NDH. Naime, poznato je kako su komunisti surađivali sa Hitlerom prije ustaša pa je SSSR podijelio s njim Poljsku.

Tako, zapravo ŽOZ organizira obrljetnicu prvog masovnog pogroma Židova u nacističkoj Njemačkoj zajedno sa samoproglašenim fašistima.

Kraus se, kao „antifašist“ samo bori za očuvanje jugokomunističke povjesnice bazirane na lažima.

Nedavno sam upozorio i na činjenicu kako su hrvatski komunisti rasli sa spoznajom da su njihovi ideolozi Mars i Engels govorili o Hrvatima kao najgorem narodu na svijetu. Zato je njima bijeg u tzv. Jugoslavenstvo bio nekakav spas od pripadnosti svom narodu. Iako već svi znate ponovit ću i ovdje moju pitalicu:

-Koja je razlika između četnika i Jugoslavena

-Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je POKVARENI četnik.

Da, zar to nije SAMOMRŽNJA? A Židovka Hannah Arendt nas uči:

„Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje.“

Kraus nije Hrvat, ali sve to dobro zna pa i kaže:

„Nije moguće imenovati komisiju koja bi, kao u Hrvatskoj, odlučivala što znači pozdrav 'Za dom spremni', koji je obilježio takozvanu NDH...“

Nemu kao deklariranom „antifašisti“ smetaju nacionalni simboli.

 Nikola Štedul i Helen HNES<

Helen i Nikola Štedul - u prvom redu među uzvanicima

A simbol „antifašizma“ i njihove „borbe za Hrvatsku“ je danas među nama, To je g. NIKOLA ŠTEDUL kome sam i posvetio tekst! Kao što pokušavaju „ubiti“ Hrvatsku „antifašisti“ su pokušali ubiti i Štedula. Dva metka pogodila su ga u usta a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznuo kralježnicu - nisu ga ubili. Kao što ne mogu ubiti Hrvatsku nisu uspjeli ni Štedula. I ne samo to. Štedul uči današnje vlasti kako se tom zlu treba suprotstaviti pa je tako nedavno niz hrvatskih portala objavilo njegovu studiju U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima. Dat ću ovdje neke djelove te studije o pozdravu ZDS. Naime, s obzirom da sam u mnogim svojim tekstovima i knjigama zastupao slična ili istovjetna gledišta, čini mi se da je dobro ovdje pokazati kakvi su pogledi g. Štedula, pogledi čovjeka čiji život toliko podsjeća na sudbinu naše domovine :

- Mnogi govore da uopće nije potrebno trošiti vrijeme na stvari kao što je ZDS, da to nije bitno ... Ne slažem se, ..., radi se na podrivaju temelja hrvatske države kao i  nacionalnog identiteta. Nije sam pozdrav kao takav bit problema nego način i razlozi radi kojih ga se osporava. Unatoč brojnim dokazima da je to pozdrav koji je usidren u duhu i povijesti našega naroda, razni “stručnjaci” stalno ponavljaju očite neistine da ZDS nema uporište u našoj ranijoj tradiciji, nego da je nastao za vrijeme NDH i da je stoga isključivo fašistički. Kao što rekoh, tvrde to i stalno uporno ponavljaju političari lijevih i desnih opredjeljenja, prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesničari, koji bi se kao znanstvenici u toj disciplini trebali strogo držati zadanih načela znanosti, a ne tvrditi nešto samo zato što je to u određenom trenutku politički oportuno, popularno, ili zato što mainstream mediji to nekritički prikazuju kao neupitnu istinu.

- Većina članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima izrazila je mišljenje da se o Jasenovcu više nema što raspravljati, a predsjednik Vijeća je odbio podržati inicijativu potpisanu od velikog broja ljudi, u kojoj ugledni akademici i intelektualci traže od HAZU da podrži i zaštiti organizirani znanstveni pristup u istraživanju naše povijesti.

- Pozdrav Za dom spremni pojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima Ustaša, organizacije nastale ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan Granđa i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica. Dakle ustaški pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj Skupštini, izvršenog nad legitimnim i na demokratski način izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na teror fašističkoga i terorističkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dakle, ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj šestosječanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom fašizmu i terorizmu.

- Tadašnji ustaški otpor velikosrpskom fašističkom teroru pozdravilo je čak i onodobno vođstvo komunističke partije. Tj. komunisti tada nisu ZDS smatrali fašističkim pozdravom, niti ustaše fašistima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i  opravdanim ustaški otpor protiv fašističke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma

-  U svim tadašnjim komunističkim glasilima, od Proletera, Našeg puta pa do partizanskog Vijesnika iz ratnih dana, vodstvo komunističke partije stalno je pisalo o neviđenom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obično terminom  „vojno-fašistička diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju Ustaše su se čitavo desetljeće borili protiv Fašizma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.

- Ogromna većina Ustaša su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono što su bili i kad su se borili protiv krvave fašističke diktature kralja Aneksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduše, kasnije modificiranim u NDH za određene prigode u  - Za Poglavnika i Dom Spremni.

- Štedul odgovara i na pitanje Kada su i zašto komunisti počeli ustaše nazivati fašistima? Komunisti su se stavili na čelo partizana i NOP-a, s tada glavnim ciljem da tek uspostavljenu NDH unište. To je pravi uzrok i začetak tadašnjega GRAĐANSKOGA RATA. (Treba istaknuti da velik dio partizana možda nije bio ni svjestan o čemu se zapravo radilo.) ... Da nije bilo tako onda bi se komunisti i partizani borili protiv Paveličevoga režima, a ne protiv države. I tu leži pravi razlog zašto su komunisti odjednom morali ustaše proglasiti fašistima, izdajicama i tuđim slugama a njihov pozdrav ZDS fašističkim. Paradoksalno, boriti se u obrani svoje domovine i biti izdajicom!? Ali kako bi komunisti inače mogli opravdati svoju borbu protiv ustaša i domobrana, koji se nisu borili za bilo koju ideologiju, nego su se borili protiv - kako su je komunisti zvali - vojno-fašističke velikosrpske monarhije u obrani svoje domovine i svoje tek uspostavljene države -NDH. Komunisti su pak, zajedno s partizanima i po nalogu Kominterne, nakon raskida sporazuma između Hitlera i Staljina, morali promijeniti svoju politiku i boriti se za uspostavu nove Jugoslavije, a to je bilo nespojivo s postojanjem samostalne hrvatske države, pa je i NDH trebalo proglasiti fašističkom, da bi bilo opravdano rušiti ju i boriti se protiv svih onih koji su ju branili, pa i proglasiti ih izdajicama i fašistima, po boljševićkom obićaju ....

- Kad su 1989. Gorbačova pitali što misli o sporazumu između Hitlera i Staljina neposredno prije Drugog svjetskog rata, on je odgovorio da je to bila opravdana odluka jer se radilo o spašavanju SSSR-a i tamošnjih naroda. Zašto bi taj slučaj bio politički i moralno opravdaniji od onoga što je napravio Pavelić? Hrvatski narod u to doba sasvim sigurno nije bio izložen manjoj pogibelji od Rusa i drugih naroda u SSSR-u. Napokon, zašto bi bilo s moralnog stanovišta opravdanije za zapadne sile, zbog ugroze od Hitlera, ući u savezništvo sa Staljinom, koji je imao radikalno drukčija ideološka stajališta i svjetonazorska uvjerenja. Zapadni saveznici su ipak imali veći izbor jer nije im prijetila onakva pogibelj s kakvom je bio suočen Pavelić i hrvatski narod, koji i nije imao stvarnoga izbora.

- Kako se pozdrav ZDS može uspoređivati sa Zig Hail? Kako se Ustaše kao branitelje svoje domovine može uspoređivati s agresorskom vojskom Trećeg Reicha, čiji je cilj bio u ime nazi-fašističke ideologije osvajati i pokoravati svijet?

Zato ću ovaj tekst i završiti Štedulovim riječima:

-A ovih dana imamo priliku vidjeti kako se na očigled istinu krivotvori i tumači kao da smo svi odjednom oboljeli od neke kolektivne amnezije, pa se Domovinski obrambeni rat naziva građanskim, branitelje se proziva fašistima, Tuđmana i sve koji su ga slijedili ustašama. Možemo lako zamisliti kakva bi novija povijest bila da smo rat izgubili, da su tu povijest kao pobjednici tumačili i pisali naši susjedi i domaća peta kolona. Bilo je dosta pokušaja da se i branitelje iz Domovinskog rata stigmatizira kao apsolutno zlo. Da je rat izgubljen lako je zamisliti kakva bi sudbina branitelja bila. Ne treba se zavaravati, bili bi sotonizirani isto kao i ustaše. Progon HOS-a i njihovog vojnoga pozdrava samo je predigra za ono što bi uslijedilo ako se svi skupa ne bismo tomu ozbiljno suprostavili.

HVALA gospodinu Štedulu i svima vama!

Akademik Josip Pečarić