Priopćenja

Nina Obuljen Koržinek

 

Nina Obuljen Koržinek: "Sloboda umjetničkog izražavanja u području fikcije ne može uspoređivati s govorom mržnje na društvenim mrežama ili u medijima." 

Ministrica kulture Obuljen ovom izjavom opravdala je kazneno djelo protiv RH, a umjetničke slobode proglasila apsolutom u Hrvatskoj! 

Sumrak demokracije s totalitarizmom koji je već lagano zavladao hrvatskim društvom. Dekadencija se proglašava umjetnosti, govor mržnje umjetničkim slobodama, a one koji koristeći sve raspoložive alate demokracije, zaustavlja se u maniri već viđenog u prošlom propalom režimu.

Zorica Gregurić

 


Preporučujemo poveznicu: https://kamenjar.com/hasanbegovic-objasnio-zasto-je-otisao-na-frljicevu-predstavu/
Hasanbegović objasnio zašto je otišao na Frljićevu predstavu

 

Svečano obilježena 440. obljetnica od velejunačke bitke

Gvozdansko utvrda Antemurale Christianitatis
Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju, HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača. U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“
Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje na Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozdanskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom.
Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck - „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: 'Pie Jesu' iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz 'žive' opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić - izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije ().   
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja.
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice 'kapitana' čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.
Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog - „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
........
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
Napomena:
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ 
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine. 

Rodjena Marija Kuhar

U jeku rasprava oko buduće kurikulne reforme, uvođenja obvezne informatike u sve razrede osnovne škole, pokušaja pojedinih ekstremističkih i potpuno netolerantnih lijevih skupina i pojedinaca da se iz nastave izbaci izborni predmet vjeronauk - iako je, pokazuju to podatci za prošlu, 2017. godinu, nastavu vjeronauka odabralo i pohađalo čak 90 posto djece - gotovo se ne spominje činjenica da o najnovijoj hrvatskoj povijesti djeca uče svega nekoliko školskih sati u osnovnoj školi.
Naime, tema Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske obrađuje se tek u osmom razredu osnovne škole i četvrtomu srednje. Doduše, to se opravdava na način da je razlog takvom rasporedu kronološki pristup nastavi povijesti, pa se tematska cjelina o samostalnosti Hrvatske počinje obrađivati na kraju osmoga razreda, odnosno u zadnjoj cjelini četvrtoga razreda srednje škole. No, ničim se ne može opravdati činjenica da se temi Domovinskog rata i stvaranju samostalne Hrvatske osigurava neprimjereno mala satnica, posebice ako se usporedi sa satnicom drugih povijesnih tema.
Za usporedbu tema o stvaranju Kraljevine Jugoslavije obrađuje se čak sedam nastavnih sati, dok se o stvaranju Hrvatske i oslobađanju od velikosrpske okupacije uči mizerna – tri sata. Za Vukovar, pak, ima svega desetak minuta. Drugi je problem neusklađenost udžbenika, a onda i mogućnost da se manipulira povijesnim činjenicama.
Primjerice, dio udžbenika povijesti nije u jasnom kontekstu obrazložio kako je došlo do Domovinskog rata. Od četiri udžbenika koji se koriste u nastavi povijesti u osnovnoj školi samo jedan spominje pojam velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ukupni događaji iz 90-ih godina mahom se vrlo površno i parcijalno tumače.
Drugim riječima, u dijelu udžbenika legalno se ostavlja mogućnost da se uzroci Domovinskog rata protumače na netočan način odnosno da se da zamah velikosrpskoj tezi (koju konstantno promovira i srbijanski predsjednik Vučić), da su svi krivi, a Hrvati malo više, jer Srbi imaju opravdanje da su u Jasenovcu ubijene stotine tisuća Srba pa su se ovih devedesetih bojali sličnog ishoda.
Skandalozno je da su u optjecaju udžbenici čiji autori iz tko zna kakvih razloga, ne žele pravim imenom nazvati događanja iz devedesetih i koji povijest nastoje tumačiti na politički nekorektan način. Ne uvažavajući dokaze, činjenice, svjedoke. U toj težnji za izjednačavanjem krivnje, a što je miljama daleko od povijesti kao znanstvene discipline, dolazi do relativizacije žrtve i agresora. No, mnogima je to i konačni cilj.
Ako se pogleda dio udžbenika povijesti ispada da djecu učimo da se gotovo opravdavaju za to što je Hrvatska samostalna i neovisna, kao i za pobjedu u Domovinskom ratu. Još postoje autori koji se Domovinski rat boje nazvati osloboditeljskim, što on po svom karakteru je. Ili se boje Srbe koji su napali i okupirali Hrvatsku nazvati četnicima, iako su se oni sami devedesetih, a mnogi i danas, sami deklarirali kao četnici.
Također, dio autora se boji, ili ne želi, srbijansku agresiju nazvati tim riječima, odnosno okupacijom unatoč činjenici da je isključivo tako nazivaju brojni dokumenti UN-a. Na primjer, u dijelu školskih udžbenika koristi se termin „stavljanje pod kontrolu“ a u dokumentu UN-a, u dijelu o proglašenju tzv. SAO Krajine, koristi se termin – okupacija. Ili, to što se u dijelu udžbenika spominje masovni odlazak Srba nakon Oluje, no prešućuje se poziv predsjednika Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj kao i Zakon o oprostu. Treba li uopće naglašavati da je dio sadržaja (i nazivlja) u udžbenicima u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu?!
Najskandaloznije je, pak, to što se omogućilo da se u Republici Hrvatskoj u školama koje pohađaju djeca srpske nacionalne manjine sluša nastava povijesti koja je prilagođena za njihove uši. U tu je svrhu legalizirana i u obrazovni sustav u RH ubačena povijesna krivotvorina. O čemu je riječ najpreciznije govori izjava SDSS-ovca Vojislava Stanimirovića koji se i danas diči svojom ulogom u vladi tzv. SAO Krajine i ulogom u zločinima u Vukovaru:
„Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama.Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.“ Međutim, Hrvati u Vojvodini, a tek je četiri posto učenika hrvatske nacionalnosti koji se usuđuju pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, također moraju učiti krivotvorenu povijest. Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, vrijeme je da se spomenutoj selektivnoj primjeni zakona i selektivnom tumačenju znanosti napokon i jednom zauvijek stane na kraj.
Autor Silvana Oruč Ivoš

Gvozdansko Za vječnu Hrvatsku dali su sebe

U nedjelju, 14. siječnja 2018., u Gvozdanskom je svečanim programom i svetom misom za sve poginule obilježena 440. godišnjica slavne bitke u povijesti hrvatskog naroda. Detaljno smo izvijestili o tome kako su članovi Hrvatske udruge Benedikt, ali i drugi iz Splita i okolice te s otoka Brača doživjeli svoje sudjelovanje na tako značajnoj obljetnici. Više o istome možete pročitati OVDJE.

Ovih dana javio nam se jedan čitatelj s otoka Hvara, koji je također imao veliku želju nazočiti svečanosti u Gvozdanskom, ali iz objektivnih razloga nije mogao te je predložio da Hrvatska pošta što skorije tiska poštansku marku povodom 440. godišnjice Gvozdanskog. Slažemo se kako je to jedna jako lijepa gesta kojom bi i Hrvatska pošta doprinijela oživljavanju sjećanja na slavne i junačke dane hrvatske povijesti. Na svima nama je, a posebno na javnim i obrazovnim institucijama, da uložimo dodatni napor kako bi što veći broj ljudi saznao o bitci u Gvozdanskom jer žrtva svih ljudi koji su tamo položili svoje živote to zaslužuje. Državne i županijske institucije moraju se potruditi i iznaći sredstva kako bi se restauriralo i dodatno uredilo povijesnu kulu i druge znamenitosti u Gvozdanskom te da to mjesto postane mjesto posebnog pijeteta i žive povijesti.

Izvor: hu-benedikt.hr

Predstavljanje proširenog izdanja knjige “General Praljak” 

Dopustite mi da vas sve lijepo pozdravim i da se zahvalim predstavljačima Diani Glasnovoj,  Benjaminu Toliću, i Mati Kovačević na sjajnim predstavljanjima. Posebna zahvala ide Hrvatskoj kulturnoj zakladi i Hrvatskom slovu za organiziranje ovog predstavljanja. Predstavljanje se odvija na početku godine koju su Hrvatska kulturna zaklada i Hrvatsko slovo proglasili godinom Nikole Šubića Zrinskog i Slobodana Praljka pa je očito da smo knjigu trebali predstaviti upravo ovdje.

A poslije Haškog dana Republike, kako ga je nazvao Benjamin, mnogi su generala Praljka i usporedili s Nikolom Šubićem Zrinskim. Ali i s Leonidom, sa Sokratom…

Hrvatski tjednik je našeg generala proglasio osobom godine, desetljeća, stoljeća...

Vjerojatno je teško naći nekog hrvatskog kolumnistu koji nije pisao o generalu Praljku – kao jednoj od najvećih osoba u hrvatskoj povijesti.

Npr. u ponedjeljak je u Bujici gostovao dr. sc. Marko Tokić sa Sveučilišta u Mostaru.

Gost Bujice progovorio je i o pokojnom generalu Slobodanu Praljku kojeg je dobro poznavao ...

“Osobno sam poznavao generala Praljka. Poznajem i sve ostale haške optuženike iz Herceg – Bosne. Smeta me kada se o tim ljudima govori kao o brojevima, kao o “šestorci“… Oni imaju svoja imena i prezimena, svoje obitelji i svoje biografije. To nisu nikakvi brojevi, to su naši ljudi! Praljak je bio izniman intelektualac, čovjek širokih humanističkih pogleda, talentiran za mnoga područja i osoba koja je imala moralni integritet. On je u praksi potvrdio ideju hrvatske pomirbe koju je zagovarao dr. Tuđman. Njegov otac u poslijeratnoj Hercegovini bio je prepoznat kao čovjek koji je imao nesretnu sudbinu da je zavodio komunizam i na taj način imao negativnu sliku u vlastitom narodu. General Praljak je 70-ih godina, kao čovjek s tri fakulteta, imao sve predispozicije da se nametne kao visoki partijski funkcionar i da bude privilegiran. Međutim, on se kao čovjek suočio s vlastitom obiteljskom prošlošću i osobno je uzrastao uz ljude s kojima se družio, a kroz knjige je tražio vlastiti životni odgovor. U tome je izgrađivao vlastiti hrvatski identitet i potvrđivao se kao čovjek razuma. Kada je došao u Sunju, organizirao je mlade dečke u obrani toga mjesta. Došao je kao redatelj, a otišao kao ratni vođa. Nakon toga osjetio je i poziv zavičaja,” bez dlake na jeziku govorio je Tokić, dodavši i da je odmah znao kako Praljkov čin ispijanja otrova nije predstava i da će nastupiti brza smrt.

TOKIĆ: – Znao sam da je u tom trenutku učinio samožrtvovanje, to nije bio suicid! To je sebedarje svom hrvatskom narodu. Napisao je 28 knjiga, borio se za istinu u Haagu, pripremao dokumente, snimke… Rekao je da mu dokažu gdje je i kako mogao bolje, da bi u tom slučaju prihvatio presudu. Nije imao drugog načina da kaže da je presuda nepravedna…

Na upit jesu li čelnici Herceg – Bosne već zaboravljeni od hrvatskih vlasti, Bujančev gost imao je spreman odgovor:

“Praljak je znao što je povijesna istina i da je to bio trenutak u kojem se povijest hrvatskog naroda u BiH skupila u jednu točku. Tim je činom rekao da nijedan Hrvat u BIH ne može odustati od svojih prava na BiH i to je platio svojim životom!”

http://www.7dnevno.hr/izdvajanja/top-2/dr-tokic-cilj-muslimansko-bosnjacke-radikalne-politike-je-dubrovnik/

Slično Tokiću piše u današnjem Hrvatskom tjedniku prof. emeritus dr. sc. Ivo Soljačić uspoređujući slučajeve Jana Palacha i generala Praljka.

Ova knjiga zapravo pokazuje što smo radili nas dvojica generalovih prijatelja. Osobno ću se uvijek pitati bili se sve ovako odigralo da su hrvatske vlasti prihvatile pismo biskupa Košića i Pozaića, akademika Jelčića i mene koje je supotpisalo više od 900 naših ljudi i predložile generala Praljka za Nobelovu nagradu za mir.

Da su hrvatske vlasti to trebale napraviti svjedoče i kasnije riječi Predsjednice, koje su sada dane i na koricama ove knjige. To nam pokazuje i zločin haaških sudaca, o kome nam svjedoći i današnji tekst Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku s transkriptom iskaza američkog vojnog atašea Richarda Herricka koji ruši optužnicu protiv našeg generala, a Sud je odbio taj iskaz da bi mogla osuditi generala i time ga zapravo ubili!

Međutim toliki broj tekstova koji su se pojavili i pojaljivat će se na neki način i obvezuju i dr. Međimorca i mene da te tekstove sakupimo i da ova knjiga bude tek prva u seriji knjiga o generalu Praljku.


Josip Pečarić

Vrlo poštovani profesore Šeparović, predsjedniče našega HNESa,

Vrlo poštovani svi članovi HNESa,
javljam Vam se ovom porukom uz koju prosljeđujem i privitke primljene od našega člana gosp. Nenada Vlahovića, a povodom teškoga financijskoga stanja u kojem se gosp. Nenad Vlahović našao zbog presude u korist etički osuđenoga veleizdajnika Milorada Pupovca.

Svima nama je znano koliko se gosp. Vlahović protiv Pupovca borio i još uvijek bori u želji uklanjanja Pupovca iz političkog i javnoga društvenog djelovanja i utjecaja u našoj državi Hrvatskoj. 

Jednako tako, vjerujem da je svima znano i stanje u hrvatskom pravosuđu, odnosno odluke takvoga pravosuđa kada su u pitanju hrvatski branitelji i domoljubi koji se usuđuju usprotiviti postojećim strukturama moći. 

Tako i gosp. Vlahović nije uspio na takvom sudu dokazati svoje navode, a etičkom veleizdajniku je dosuđena novčana zadovoljština.

Presudom je gosp. Vlahović dužan platiti ukupno 25.590,11 kn (glavnica plus kamate) na dan 16, siječnja 2018. godine, k tomu još i troškove svoga branitelja. 

Zato se prema zamolbi za pomoć i uz suglasnost gosp. Nenada Vlahovića, ovom porukom moli sve članove HNESa, svakog pojedinačno u sklopu osobnih mogućnosti, za financijsku pomoć gosp. Vlahoviću u plaćanju financijske obveze iz presude koja se radi Vašega uvida, dostavlja u privitku. 

Posebno se to moli naše članove koji žive u inozemstvu i možda su u mogućnosti više pomoći od nas koji živimo od hrvatskih plaća.

Gosp. Vlahović nije u financijskoj mogućnosti sam sa članovima svoje obitelji, ispuniti obvezu iz presude i platiti toliki dužni iznos pa iskreno moli za pomoć.

Nadamo se da ćemo na ovaj način moći pomoći i zaštititi člana i sudca našega HNESa i njegovu obitelj čija osnovna egzistencija je takvom presudom ugrožena.

S obzirom da rok za ispunjenje obveze prema presudi istječe 29. siječnja 2018., gosp. Vlahović moli da mu se novčana pomoć kojom članovi mogu pomoći, uplate čim žurnije, a najkasnije do 28. siječnja 2018. godine.

Broj žiro računa za uplatu novčane pomoći gosp. Nenadu Vlahoviću je:

HR5324020063200324342 kod Erste banke.

Molimo sve primatelje da proslijede ovu zamolbu za pomoć našim članovima čije e-adrese nisu među primateljima ove poruke.

S poštovanjem,

Željko Tomašević

član HNES-a


Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 1

Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 2

Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 3

Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 4

Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 5

Nenad Vlahović drugostupanjska presuda i nalog za plaćanje pristojbe 2 6

 


Nenad Vlahović


 

Poštovani SVI,

Toplo preporučam apel našega člana Željka Tomaševića za pomoć plaćanje kazne i novčane zadovoljštine Milarodu Pupovcu, da oni koji su u mogućnosti pomognu našega člana Nenada Vlahovića koji je sada u velikim financijskim poteškoćama.

Lijepi pozdrav

Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta

Film Gospa od Utočišta
Insert iz filma: https://vimeo.com/218425670

U organizaciji Vukovarsko-srijemske županije i udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika u srijedu, 24. siječnja 2018. u Nadbiskupijskom pastoralnom istitutu u Zagrebu, u dvorani Vijenac, Kaptol 29a s početkom u 19 sati premijerno će biti upriličena projekcija dokumentarnog filma „Gospa od Utočišta“ redatelja Srđana Segarića.

 

Tema filma je najpoznatije marijansko hodočasničko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koje se nalazi u mjestu Aljmaš. U filmu je obuhvaćena kronika događanja kroz povijest od 1332. godine do danas, kronika o progonu hrvatskoga življa i njegove katoličke vjere s posebnim osvrtom za vrijeme Domovinskog rata, kada su Hrvati bili prognani sa svoga ognjišta, a svetište sravnjeno sa zemljom.Snimljen na autentičnim mjestima, u filmu su zabilježene izjave svjedoka, dokumentarna građa i ambijentalne vrijednosti toga hrvatskoga prostora. Film prikazuje kako je jedan kip Gospe u ratu vjernicima najavljivao slobodu i povratak. 

Gospa od utočišta Pozivnica

Na prošlogodišnjem osmom filmskom Festivalu hrvatskih katoličkih filmova koji se održavao u marijanskom svetištu na Trsatu film “Gospa od Utočišta” osvojio je Grand-Prix Festivala, kao i nagradu za najbolju glazbu u filmu.

U obrazloženju predsjednika žirija Petra Trinajstića za film „Gospa od Utočišta“, redatelja Srđana Segarića navodi se da je dokumentarac u kome žiri prepoznaje rad istinskog vjernika i teološkog znalca koji svakim kadrom ove velike priče to jasno i pokazuje. Segarićev film oličenje je onoga klasičnog vjerskog, hodočasničkog filma iz koga pršti zanos, nada, ljubav i vjera. Istovremeno je pričom o stradanju Gospe Aljmaške i njenih vjernika Slavonaca u Domovinskom ratu film dobio neke metaforičke značajeve dostojne evanđeoskih zapisa.

Papa stavlja krunu Aljmškoj Gospi

Glazba skladatelja Pere Ištvančića u filmu Srđana Segarića koji priča o povijesti čuvenog aljmaškog svetišta i križnom putu vjernika i njihove Gospe tijekom Domovinskog rata dočarala je svu tragiku, ali i veličanstvenost zbivanja koja se nižu minutama ovoga vrsnog filma prožetog katoličkim iskazima vjere i nade. Ištvančićeva glazba odiše ravnicom, Dunavom i Dravom, ali i opjevava duše ovog našeg vjerničkog puka.

Ulaz na premijeru je slobodan.