Priopćenja

IZJAVA ZA JAVNOST

HRVATSKI SVJETSKI KONGRES (HSK)

Prigodom najave Vlade Republike Hrvatske da pokreće ratifikaciju Istanbulske konvencije, HSK daje

sljedeću javnu izjavu.

Ni za koga čestitog nema dvojbe da borba protiv nepravde i nasilja nad ženama, djecom i nad bilo kojom osobom ili bićem u društvu, jednako ni nad onim vrlo rijetkim ljudima u društvu koji imaju teškoća s prihvaćanjem svoga prirodnog spola muškarca ili žene, mora biti na prvom mjestu u svakoj demokraciji, ali tražimo da Vlade RH nađe načina, da ne bi slučajno slijepim prihvaćanjem te ratifikacijepustila nasilu nametanu tkz. „rodnu ideologiju“ svima nama.  

U načelu, treba slijediti švicarski pristup i odlučno se boriti da centri moći u EU načinom malih koraka nipošto ne postanu nad hrvatskim narodom neka u novim rukavicama osmanlijska, austrougarska ili srbijanska vlast.  RH Nitko od takvih i njihovih zakona nikada više ne smije biti iznad Ustava i suverenosti RH! Tko god im pri tome bude pomagao činit će  golemu štetu i svojoj zemlji i svome narodu. Ono što su nekad davno Hrvati poručili Mađarima, „regnumregnononpraescribitleges“ (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone), nažalost, evo je na sve više polja aktualno i danas, pa isto tako treba se postaviti prema mutnim i skrivenim namjerama EU-moćnika, kao što slično sve više država u Europi to i čini.

Velika je šteta da se naš narod i građani RH dijele i gube energiju i zbog ove stvari, dok nas kao narod i državu bije cijeli niz velikih zala i slabosti, od loše ekonomije i uglavnom neutjecajne i nesposobne hrvatske političke elite do teških demografskih i pravosudnih problema.

Šimun Šito Ćorić, glasnogovornik HSK

Vinko Sabljo, predsjednik HSK

Švicarska, 19.3.2018.   

USKRSNA ČESTITKA 2018 Djuro Knezičić rizničar HŽD


 

Živila Hrvatska Sretan Uskrs

Nedjeljno jutro kad zablista, radosno dočekajte uskrsloga Krista,

jer on nadvlada smrt i uvede nas u rajski vrt.

Sretan Uskrs!!!

Branka, Benjamin, Marko, Franjo i Josip Stjepandić


Sretan Uskrs Zvonimir

 


Marijan Pinhak

Uz čestitku želim Vam zdravlja i zadovoljstva.
Marijan Pinhak


Snejžana i Damir Borovčak


Zoran Piličić čestitka za Uskrs

Poštovani,

Vama i Vašim najmilijima želim sretan Uskrs, puno Božjeg blagoslova, mira i radosti u Vašim srcima i domovima. Neka nas vjera u Isusa i njegova žrtva za Čovjeka ojača u našoj vjeri u ljude i bolje sutra.

Zoran Piličić

pomoćnik ministra obrane

 


Zorica Gregurić

Vama i Vašim obiteljima sretan Uskrs želim! 

Zorica Gregurić


Sretan Uskrs članovi Kluba veterana 148. br. HV


             žele Vam

     članovi Kluba veterana 148. br. HV

Klub veterana 148 TRNJE


KRISTU KROZ VJEKOVE Mile Prpa

 

 


SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS

Zagreb, 1. travnja 2018. godine

Svim dragim prijateljicama i prijateljima, Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i izvan Domovine, od srca želim, u svoje osobno ime i u ime svoje obitelji Sretan i blagoslovljen Uskrs, sa usrdnom molitvom da nam svima Uskrsli Spasitelj podari svoje milosrđe, ljubav, mir, radost, snagu, utjehu i nadu u pobjedu dobra nad zlom, u osobnom životu, u životu svih nas, kao i u budućnosti naše Domovine, a najviše svima onima koji su iz bilo kojih razloga u nevolji ili žalosti!

Ružica Ćavar 


Želimir i Marija Kužatko

Želimir i Marija Slovenija


Krešimir Mihajlović


Uskrsna čestitka obitelji Jaklin 2018

 

 


Slavica Vučko

KRISTOV MIR, LJUBAV I NADA, NEKA VAŠIM SRCEM UVIJEK VLADA!

NEKA VAM KUĆA U LJUBAVI I VESELJU BLISTA I SRETNO VAM USKRSNUĆE KRISTA!

SRETAN USKRS!

Slavica Vučko


Sretan Uskrs Zoran Čapalija Čaplja

Neka Vam je na dobro uskrsnuće Gospodinovo.

SRETAN USKRS

Želi Vam Zoran Čapalija - Čaplja


Ana Zver Anka

U kapljama krvi.
Odsjaju sunčanih zraka.
U zoru ranu!
Uskrsnu.
Vjerujem!
pokraj mene je
u lepetu krila leptira
u vlatima trave
u otkucajima srca moga.
Sve grije naše preuzme.
Isus, Otkupitelj.
U Galileju će!
Aleluja, Aleluja.

Ana Zver ANKA


Sretan Uskrs Jadranka

Sretan i blagoslovljeni Uskrs!

Jadranka Lučić, administrator portala 

 

„Sve ovo trebalo je reći znatno ranije – i ovaj skup sazvati i o svemu ovome govoriti. Ne možda 2004., nego i prije. Ali se sjećam 2004. kada smo Suzana Tomanović koja je bila u obrani g. Prlića, i ja, od svakoga tko nas je htio slušati molili da nam se pomogne, da se obrani pomogne. Ne, nismo tražili novce. Tražili smo konzultacije, tražili smo mogućnost da imamo dobre stručnjake, tražili smo osobe koje bi nam pomagale da na odgovarajući način argumentirano odgovorimo na teze koje su besramno bile obrušene na Hrvatsku u toj optužnici protiv Šestorke“ rekla je Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, u završnom dijelu znanstvenog skupa HAZU koji se održao u petak, 23. veljače, pod nazivom: „Pouke Haškog tribunala. Što se htjelo, a što se postiglo?“.

S tog skupa posebno su odjeknule i riječi akademika Davorina Rudolfa koji je upozorio kako Haški sud u svom djelokrugu nije imao procesuiranje najtežih zločina međunarodnog prava- zločina protiv mira, tj. zločina vođenja agresivnog rata, uspoređujući nadležnosti Haškog suda s onima Suda u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

„Propust je, po meni, golem i neopravdan“ rekao je akademik Rudolf te na kraju poručio:

„Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete, i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su usrtrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, „Rimskog suda“ kako ga se ponekad naziva.

https://kamenjar.com/nika-pinter-lijepo-je-da-se-misli-o-tome-sto-presuda-hrvatskoj-sestorki-znaci-ali-sada-je-kasno/

https://narod.hr/hrvatska/akademik-davorin-rudolf-haskom-sudu-nisu-bili-kaznjeni-zlocini-mira-zlocini-vodenja-agresivnog-rata

Pišući nedavno o velikom domoljubu dr. Milanu Vukoviću  upozorio sam kako je on odmah po osnivanju Suda u Haagu upozoravao na nelogičnosti o kojima je govorio akademik Rudolf. Upravo je to bio razlog da ga napadnu svi oni u RH kojima je zadaća bila braniti velikosrpski interes. Zapravo u HAZU se trebalo već tada govoriti ovo o čemu je nedavno govorio akademik Rudolf. A nije.

Naprotiv u istom tekstu o dr. Vukoviću spomenuo sam kako su mnogo kasnije stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU-u predstavili svoj projekt o „zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i činjenicu da sintagma o „zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na taj skup došao sam s dr. Vukovićem. Nije ih mogao više slušati pa je otišao s tog skupa. Ostao sam i upozorio ih na to u diskusiji. Srećom, prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske profesor emeritus Željko Horvatić koji je rekao nešto slično. Kada je skup završio prof. Horvatić mi je prišao i rekao: „Nas dvojica mislimo isto.“ Upozorio sam dr. Vukovića na njegovu diskusiju i pozvali smo ga da sudjeluje 4. svibnja 2011 na našem stručno-znanstvenom skupu "HAAŠKI SUD, Zajednički zločinački pothvat, Što je to?". Njegovo izlaganje je tada posebno pogodilo Carlu del Ponte.

Zanimljivost je bila i to što je bilo rečeno da će HAZU tiskati knjigu s tim predavanjima, ali i s našim diskusijama. Nikad mi nitko nije tražio ništa u svezi s tim tako da i ne znam je li u HAZU i prije nedavnog  izlaganja akademika Rudolfa uopće zabilježio spominjanje zločina protiv mira tj. zločin agresije.

A o zločinu protiv mira sam govorio i na Predavanju u Dubrovniku 7. 11. 2002. godine u nazočnosti nekoliko stotina slušatelja. Evo tog predavanja (održanog prije 2004. godine koju je spomenula Praljkova odvjetnica):

Sramotni sud u Haagu

Ako hoćemo jednom rečenicom opisati sud u Haagu i što nam je činiti onda je to najbolje učinio vojni ordinarij, Juraj Jezerinac koji je, u trenutcima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio da bi Hrvatska “jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta.” Ne čudi onda što je naslov mog današnjeg predavanja "Sramotni sud u Haagu". Taj naslov je istovjetan s naslovom moje knjige koja je nekoliko mjeseci bila na listi najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, odnosno s naslovom mog prvog teksta o sudu u Haagu tiskanog još 1996. godine. U uvodnom tekstu "Haaški sud u službi politike" naš poznati odvjetnik Željko Olujić kaže:

"Tipično je pitanje ustvari obična provokacija kojom nas napadaju neprijatelji Hrvatske: 'Odobravate li vi zločine s hrvatske strane' (slično pitaju: 'Mislite da hrvatska strana nije mogla počiniti zločin', 'Što ako tko od branitelja kasnije počini zločin' i sl.). To je sinteza onih prijevara koje šire temu te se u logici zovu 'reductio ad absurdum' i "quaternio terminorum'. Dakle, izbjegava se tema. Tema jest: zaštita hrvatskih interesa na području tretiranja obrane Hrvatske.

Hrvatska je uvijek imala interesa, ali radi zaštite svoga pravnog sustava, djelovati protiv svojih počinitelja kaznenih djela, ali na način i u mjeri u kojoj ona to osjeća pravednim. Naime, a i to je jedna od podvala protivnika Republike Hrvatske: u cijelom tom sukobu nisu valjda zaštićeni samo Srbi s pobunjeničkih prostora.

Na svaku provokaciju treba odgovoriti pitanjima:

            Što je bilo prvo, što je bilo protiv hrvatske nacionalne države,

            Što je bilo osvajačko,

            Što je bilo protuzakonito,

            Što je bilo masovno, krvoločno, opasno i

            Što je bilo uzročno.

            Odgovori su jasni: protuhrvatski su zločini bili:

            1. Prvi.

            2. Bili su protuzakoniti

            3. Bili su osvajački

            4. Bili su masovni, krvoločni, opasni,

            5. I bili su uzročni.

Fizički je nemoguće napraviti ratni zločin, ako nema ratnoga stanja (nije bitno je li ono proglašeno ili nije). Ako sudimo za ratni zločin Hrvatima, a ne Srbima, onda ispada da su Hrvati izazvali ratno stanje. Dakle, ako vi sada govorite samo o hrvatskim zločinima ili ako Haaško ili koje drugo sudište prvo govori o hrvatskim zločinima, onda ispada da su Hrvati krivi i da su zbog hrvatskih zločina nastali srpski, iako su srpski bili, kako rekosmo, i prvi, i masovniji."

Podsjetimo se da Statut međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu  sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onim koji su počinili zločin protiv mira, dakle onim koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U Statutu Suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Backer u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 14 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah priča o građanskom ratu iako se ne radi o nikakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni. Međutim, raščlamba optužnica protiv Hrvata pokazuje da u njima figurira "zločin protiv mira". Naime, Hrvati su po pravilu optuženi za agresiju! Tako su već glavne točke u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza bile  izmišljena agresija Hrvatske na BiH!

Pogledajmo što stoji u optužnici protiv generala Gotovine u točki 13.:

Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive "Oluja".

      Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pri tome da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika srpska krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je izvršena agresija! Sud u Haagu je osnovao UN, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već okupirana područja Republike Hrvatske. Treba li uopće spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

Slično je i u slučaju optužnice protiv generala Bobetka. Tu se tvrdi da je general Bobetko vršio «planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog džepa na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.» Da bi se moglo govoriti o navodnoj agresiji nigdje se ne spominje da su Srbi s Medačkog džepa 738 dana granatirali Gospić, kao ni to da se radi o okupiranim područjima RH.

Dakle Srbi su imali pravo granatirati Gospić. Pače unproforci koji su bili dužni razoružati Srbe, to nisu uradili, čak su ih štitili i na taj način sudjelovali u njihovim zločinima. Kada je Medački džep oslobođen, na veliki pritisak iz svijeta, Hrvatska vojska se morala povući. Dakle i tu su Hrvati bili "agresori". A onda nisu zločinci oni koji su 738 dana granatirali Gospić, i oni koji su im to omogućili, pače štitili ih. Nisu zločinci oni koji su natjerali da se HV povuče s tog oslobođenog teritorija, već oni koji su učinili neki navodni zločin u želji da se spriječe daljnja granatiranja. A što su bili navodni civili iz Medačkog džepa najbolje nam je pokazala "baba Dana" koja se, naoružana do zuba, na televiziji Banja Luka hvalila kako je ubijala Hrvate.

Nešto slično dogodilo se i ovdje u Dubrovniku. Čovjek koji je bio najodgovorniji za granatiranje Dubrovnika, admiral Milan Zec, oslobođen je zapovjedne odgovornosti za taj zločin na tom istom sudu. Ako usporedimo to s onim famoznim "prekomjernim bombardiranjem Knina" zašto je optuživana Hrvatska, a Vukovar im nikad nije bio prekomjerno bombardiran, vidjet ćemo da ste za taj sud vi Dubrovčani "agresori" a ne oni koji su vas napali i koji su vas granatirali. Oni koji nisu agresori najnormalnije mogu bombardirati gradove agresorske strane. Čak su vršena istraživanja utjecaja bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu na moral pučanstva (vidjeti npr. "Socijalnu psihologiju" Mladena Zvonarevića ili "Ispitivanje javnog mnijenja" Rudija Supeka).


[1][1] Recimo kod Supeka se može naći slijedeća tabela (str. 383):

                            Nalazi o odnosu između intenziteta bombardiranja i morala pučanstva

                                                           Lako                   Srednje                         Teško

procent svake grupe koja pokazuje   bombardiranje     bombardiranje              bombardiranje

slijedeće indekse morala                     (300 tona)           (6000 tona)                   (30.000 tona)

                                                                   %                           %                                  %

Izražava tjeskobu                                         9                         12                                   12

Pokazuje povećani strah                             18                         36                                  33

Pokazuje zabrinutost ratom                         48                         62                                  62

Sluša savezničke emisije                             38                         35                                  36

Promjene u mišljenju da bi

Njemačka mogla dobiti rat                           45                         47                                 47

Pokazuje spremnost na predaju                   54                         59                                  59

Vjeruje da vođe misle na

Najbolje interese naroda                               52                         44                                 48

 

Dakle, za Sud u Haagu i vi u Dubrovniku ste tretirani na istovjetan način kao ovi njemački gradovi. Nije samo jasno jeste li bili predmet nekog sličnog ispitivanja, ali podsjetimo se da su nam svjetski moćnici prijetili da će nas proglasiti agresorima ako napadnemo vojarne diljem Hrvatske. Agresori na vlastitu zemlju! Kao u operacijama Medački džep, Bljesak i Oluja.

Naravno, njima smo agresori na Jugoslaviju, i sve što danas rade jeste kažnjavanje "agresora" i želja za uspostavom četvrte Jugoslavije – Zapadnog Balkana. Prvo uspostava zajedničkog kulturnog prostora, potom carinske unije, a na kraju opet nekakva zajednička država u kojoj će glavnu riječ ponovo imati Srbi. Jer oni nisu agresori! Agresori na mezimče svjetskih moćnika, odnosno tamnicu hrvatskog naroda Jugoslaviju smo mi.

Sjetimo se samo da su nam preko famoznog embarga na uvoz oružje ustvari oduzeli pravo na samoobranu. I to je bilo jednako apsurdno kao i ova naša pozicija agresora na sve i svašta. Ali oni vladaju ovim svijetom i može im se! Pogotovo kad imaju nevjerojatnu pomoć u samoj Hrvatskoj kako u današnjim vlastima, nekadašnjoj oporbi, tako i u medijima. To nas iznova mora podsjetiti da je veliki hrvatski književnik Petar Šegedin bio iznenađen spoznajom da ima toliko onih koji - kako je izričito rekao - tako strasno mrze svoj narod.

Zato je pravo pitanje je li hrvatska vlada tijekom Domovinskog rata ili bar u vrijeme stvaranja Suda u Hagu mogla reći svjetskim moćnicima istinu. A to je da su oni suodgovorni u velikosrpskoj agresiji i genocidu na hrvatski narod. Pače, Srbi i njihova agresija su vjerojatno bili samo oružje u njihovim rukama u borbi za njihovo čedo – Jugoslaviju, a ta njihova borba traje do dana današnjeg. Oni nisu odustali od toga i kada je velikosrpski agresor poražen. Vidimo da smo i danas mi agresori i na vojarne, i na BiH, i na Medački džep i na "državu" Republiku srpsku krajinu. Uništavaju nas i ekonomski samo zato da bi bili približno jednaki Srbima, jer je i to jedan od bitnih uvjeta za ponovno ujedinjavanje.

Haaški sud je samo najbitnija institucija u specijalnom ratu protiv Hrvatske čije metode je još davno opisao kineski filozof i pisac Sun Tsu:

“Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu. Rastvorite sve što je u zemlji neprijatelja dobro. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u zločinačke pothvate, potkopajte njihov položaj i ugled, prepustite ih javnoj sramoti pred njihovim sugrađanima. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Ometajte svim sredstvima rad vlade. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje. Nahuškajte mlade protiv starih. Ometajte svim sredstvima naoružanje, opskrbu i red u neprijateljskoj vojsci. Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate…” Zar ovo nije opis današnje Hrvatske, države koju je Joško Čelan nazvao Trećejanuarska Hrvatska?

Vratimo se na Nürnbernški proces i primijetimo da je tamo sudio Međunarodni vojni sud. Dakle VOJNI sud! To je itekako bitan podatak jer u Haagu imamo sud u kojem sude vojnicima ljudi koji nemaju pojma što je to rat. Oni su sve drugo samo ne stručnjaci za rat. I to je napravljeno zato da bi se moglo selektivno primjenjivati zločin protiv mira. Vjerovali ili ne, optužnice protiv hrvatskih branitelja su praktično iste one koje su pisali oni koji su okupirali hrvatska područja.

A da farsa bude veća, isto se radi u Hrvatskoj. Ni tu hrvatski sudovi ne znaju što je to zločin protiv mira i tko su agresori. Svjedoci protiv hrvatskih branitelja sa zločinačke agresorske strane. Pače, sutkinja u Rijeci se rasplače nad velikosrpskim propagandnim filmom.

A kakva Hrvatska se uopće može oduprijeti takvim nakanama svjetskih moćnika, i onima u Hrvatskoj koji im pomažu u tome? Odgovor je jednostavan: PONOSNA HRVATSKA! Onakva Hrvatska kakvu nam je ostavio Otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman.

A današnja Hrvatska je sve drugo samo ne ponosna država. Država koja šalje u zatvore one koji su je stvorili sigurno to nije. Kažu nam: Hrvatski generali moraju ići u sramotno haaško sudište zato što smo mi preuzeli takvu obavezu pred svijetom, pa ako se takva obaveza ne poštuje ruši se ugled države.

U stvari, ono što se zahtjeva od hrvatskih vitezova može se zahtijevati samo u državi koja nema ugleda. U poniženoj državi. Zato je ova vlast odmah i krenula u tzv. detuđmanizaciju, tj. krenula je u stvaranje Hrvatske bez ponosna.

Istina je da se moraju poštivati preuzete obaveze. Ali preuzete obaveze ne ispunjava Sud u Haagu, a ne Hrvatska. Hrvatska nikada nije dala obaveze prema nekom političkom sudištu, već prema sudu za ratne zločine. A sud u Haagu je danas isključivo politički sud. To se danas uviđaja i u svijetu.

Ponovimo samo najbitnije momente suradnje RH sa sudom u Haagu:

RH je donijela Ustavni zakon o suradnji sa Sudom u Haagu ne vjerujući da će se sud pretvoriti u politički sud, dakle vjerujući u pravednost jednog takvog suda. Istina vjerovalo se i da će narod koji se goloruk suprotstavio i pobijedio četvrtu po snazi armiju u Europi i mnogobrojne četničke bande, moći uspješno odgovoriti na očekivane zlonamjernosti tog suda.

Kada se počelo pokazivati da se Sud pretvara u politički sud, RH je počela ulaziti u sporove s njim. Sjetimo se dobivenog spora oko ministra Šuška. Sporili smo se i oko nadležnosti suda nad operacijama "Bljesak" i "Oluja". A postalo je potpuno jasno da je taj Sud postao politički sud kada je nevini general Blaškić osuđen na 45 godina robije. Agresija RH na BiH je glavna točka te optužnice.

I upravo tada sadašnja vlast donosi Deklaraciju o suradnji sa Sudom u Haagu kojom prepušta tom sramotnom sudištu nadležnost nad operacijama "Bljesak" i "Oluja", poništavajući prethodnu odluku Hrvatskog državnog sabora kojom se tako nešto zabranjuje, i time širom otvara vrata presudama koje su uslijedile.

Iako su zbog pritiska stožera branitelja, generala, biskupa, sportaša i velikog dijela naroda bili prisiljeni donijeti saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu u kome se izrijekom tvrdi da RH nije bila agresor na BiH, ili upravo zato što je bila prisiljena na to, nema protesta hrvatskih vlasti kada se zbog izmišljene agresije RH na BiH u Haagu osuđuje Kordić na 25 godina i Čerkez na 15 godina robije. Dapače, mnogi iz vlasti i dalje govore o agresiji na BiH.      

Carla del Ponte i ne krije da je njen sud politički sud pa Goranu Graniću najavljuje moguće optužnice protiv generala Gotovine i Ademija: «Nadam se da će vam ta dva imena odgovarati iz političkih razloga.»

A da se doista radi o političkom sudu najbolje se vidi, kako smo već pokazali, iz samih optužnica protiv generala Gotovine, Ademija i Bobetka.

Jasno je da je Bobetko kriv zato što je bio najviši po rangu iza predsjednkika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Njima ne mogu suditi, pa ostaje Načelnik Glavnog stožera HV. Sudi se instituciji a ne Bobetku. Dakle, sudi mu se i zato što je oslobodio Dubrovnik. Nesmijemo nikada zaboraviti da je Račan prije nekoliko mjeseci tvrdio «Ne očekujem da će se Vlada kolebati u svojoj predanosti suradnji s Haaškim sudom. Javno mnijenje o toj suradnji u Hrvatskoj je danas pozitivnije (...) Rijetki su razlozi za neprijateljski stav.» Zatim je obećao da generala Bobetka neće izručiti Haagu jer se u optužnici protiv generala u stvari optužuje hrvatska država, ali čim su gazde priprijetile prstom, odmah je – preko noći - promijenio mišljenje. Ako ga je promijenio. Vjerojatno je samo po srijedi bilo "kupovanje" vremena, jer ovo što je Carli del Ponte rekao prije nekoliko mjeseci samo je požurivanje suda u Haagu da šalje nove optužnice. I stigla je ova protiv generala Bobetka.

Ali nisu ni generali Norac, Ademi i Gotovina slučajno odabrani. Oni su vodili akcije koje su spriječile rušenje Hrvatske i obnovu Jugoslavije. Norac i Ademi svaki na svoj način spašavali su Gospić. Pa da je Gospić pao Hrvatska bi bila prepolovljena. A odatle do obnove Jugoslavije samo je jedan korak.

Gotovina je doista poseban slučaj. Evo što je u Hrvatskom Slovu o njemu rekao Krešimir Ćosić, general pukovnik u miru: “Hrvatska je vojska kroz svoju vojnu operaciju ‘Ljeto 95’, između ostalog, spriječila vjerojatno jednu od najvećih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi na prostorima bivše Jugoslavije – pad Bihaća. Ova operacija, koja je temeljem Splitskog sporazuma pokrenuta samo nekoliko dana nakon tragedije u Srebrenici, gdje je život izgubilo preko osam tisuća ljudi, imala je za cilj spriječiti pad Bihaća, koji je tada bio u potpunom okruženju. Iako je predstavljao tzv. UN-ovu zaštićenu zonu, bio je gotovo bez ikakve međunarodne zaštite. U toj operaciji pod zapovijedanjem hrvatskog generala Ante Gotovine Hrvatska vojska spriječila je ne samo pad Bihaća, nego tragediju stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. No, ta i takva uloga hrvatskog vojnika i Hrvatske vojske nastoji se prekriti novim haaškim optužnicama, obnavljanjem neistina o Jasenovcu itd., stvarajući i oblikujući jednostranu, neobjektivnu i nekorektnu sliku Hrvatske vojske i današnje hrvatske države.”

Upravo tu se i krije zašto je optužen general Gotovina. Srbi uz pomoć Velikih nisu uspjeli pobijediti u Hrvatskoj. Trebalo je onda stvoriti kompaktni srpski prostor od Beograda do Knina. A stvaranjem takvog kompaktnog srpskog teritorija Hrvatska bi bila ponovo osuđena na umiranje. Da je to bila želja svjetskih moćnika potvđuje već činjenica da je i general Blaškić osuđen na 45 godina robije jer je spasio hrvatske enklave u BiH! A navodno od UN-a zaštićena zona Srebrenica je pala. Vojnici koji su je štitili lovili su Muslimane i predavali ih Srbima na odstrel. Odmah potom napadnuta je i zaštićena zona Bihać. Glavni krivac što ona nije pala bio je upravo general Gotovina. Nije osuđen za ovu operaciju već za “Oluju” kada je ta “zaštićena enklava” konačno spašena. A general Gotovina je vodio i “Oluju”. Ima li većeg grijeha od vođenja najveličanstvenije hrvatske pobjede?.

Osuda čovjeka koji je najzaslužniji za spašavanje tako velikog broja ljudi dokazuje da je Srebrenica pala po želji svjetskih moćnika. Admiral Davor Domazet – Lošo u svojoj knjizi "Hrvatska i veliko ratište", Zagreb 2002. i pokazuje da "se srpska napadna operacija na zaštićeno područje Srebrenice mogla na vrijeme spriječiti" i da su "aktivnosti zapovjedništva i postrojbi snaga UN-a nedvojbeno pokazivale kako nije postojala politička odluka kojom bi se spriječio pad Srebrenice", opisuje "greške" zrakoplova UN-ovih snaga i jasno za pad Srebrenice optužuje svjetske moćnike. Osuda generala Gotovine pokazuje da je trebao pasti i Bihać. Admiral Domazet je na predstavljanu svoje knjige ukazao kako su neki svjetski moćnici željeli s padom Bihaća u srpske ruke proglasiti srpsku pobjedu u ratu. Jasno je onda da je general Gotovina njima kriv zato što nisu mogli proglasiti pobjedu Srbije u ratu. Zato je Hrvatska optužena već prvog dana “Oluje”, i kažnjena ukidanjem Phare programa! Zato se još od tada spominju i optužbe za navodno etničko čišćenje, mada postoje snimljene vježbe srpskog pučanstva za taj kolektivni bijeg. Danas se već mnogi u svijetu zauzimaju za poništenje sramotne optužnice protiv velikog hrvatskog ratnika. S druge strane, oni iz svijeta koji su uz Srbe najodgovorniji za sve te zločine i koje je dokumentirano za to optužio admiral Domazet uzvraćaju tako što je i Domazet kao optuženik pozvan na razgovor u Haag!

Očito je da danas upravo generali Bobetko i Gotovina, svaki na svoj način, i dalje vode bitku za Hrvatsku! A predsjednik ove države poručuje našim vitezovima kako se moraju "suočiti s istinom" u Haagu. Haag i istina. Smiješno zar ne? Kao da predsjedniku države ne predstavlja ništa 738 dana granatiranja Gospića. Kao da mu ništa ne znači da za njegovu državu kažu da je planirala i izvršila etničko čišćenje, odnosno progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Kao da nam se poručuje da se moramo suočiti s "istinom" da je ova država stvorena na zločinu.

Trećejanuarskoj Hrvatskoj, ovoj sluganskoj Hrvatskoj ništa ne znači činjenica da u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji postoje zakoni po kojima njihovi sudovi provjeravaju dokaze iz haaških optužnica. Postoje i primjeri (u SAD-u i Italiji) kada nisu prihvatili optužnice. Smatra li današnja hrvatska vlast da tako nešto može postojati samo u ponosnim državama, a mi to nismo?

Zato se ne smije odustati od referenduma za promjene Ustavnog zakona o suradnji sa Sudom u Haagu. To nije nikakav prekid suradnje nego nešto mnogo više. To bi značilo da Hrvatska bi jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta, dakle upravo ono što nam je poručio biskup Juraj Jezerinac.”

A izmjene Zakona o suradnji sa Sudom u Haagu je prvi korak da se pomogne tzv. velikima ovog svijeta da se Sud u Haagu oslobodi svoje sramotne uloge i doista postane pravedni sud. A ako poslije toga svjetski moćnici ne odustanu od sramotnog izmišljanja i optuživanja Hrvatske kao agresora, onda treba itekako razmisliti o svrsishodnosti željenog zajedništva. Pa oni našu želju da postanemo dio Europske zajednice, samo koriste da bi nas ucjenjivali. I to time što nam obećavaju prijem neke daleke 2020. godine. Zato je u pravu dr. sc. Anđelko Milardović kada u Fokusu od 1. 11. 2002. piše: "Ako Hrvatska ne može prije 2002. godine u EU, a ne želi biti dijelom 'treće lige Zapad', onda bi trebala proglasiti neutralnost na 25 do 30 godina – kao Austrija. To bi vrijeme iskoristila za osnaživanje pravnoga i gospodarskoga projekta. Tako osnaženoj ne bi joj trebale EU integracije s neizvjesnim svršetkom." Dodao bih: ako nas i poslije promjena Ustavnog zakona o suradnji sa Sudom u Haagu budu proglašavali agresorima, i željeli suditi one koji su stvarali ovu državu po takvim izmišljenim i sramotnim optužnicama, jedini odgovor i jest neutralnost. Pa mazohizam je željeti zajednicu s onima koji su te ubijali ili s onima koji su tome pomagali i još te lažno proglašavali agresorom.

Treće prošireno izdanje knjige "Dubrovačke žrtve – jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga)" autora Hrvoja Kačića predstavljena je u Europskom domu u Zagrebu 28. ožujka 2018. g. Za pisanje knjige autora je potaknula Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz travnja 2009.g.

Uz autora, knjigu su predstavili prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović

mr. sc. JASMINKA PETRA PETTER, moderator

STJEPAN ŠULEK, publicist

Naklada: TKANICA Marijan Majstorović

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 1 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 2 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 3 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 4 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018 Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 5 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 6 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 8 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 9 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 10 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Emil Sklena iz Udruge dragovoljaca domovinskog rata Austrijanaca i Nijemaca, Mate Gogić, predsjednik Zajednice prognanih Hrvata iz Bosanske Posavine, Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, Jadranka Lučić, administrator portala Hrvatskog žrtvoslovnog društva, i Jasminka Petra Petter, predsjednica Hrvatsko-Njemačke udruge prijateljstva

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 12 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Hrvoje Kačić predstavljenje knjige 13 DUBROVAČKE ŽRTVE 2018

Knjiga se može nabaviti U SUPERKNJIŽARI https://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=140024 

Fotografije/ Arhiva HŽD / D. Cecelja Martinkec i J. Lučić

VIJENAC 26032018 Zdravko Tomac Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 1 Nevenka Nekić

O knjizi, u izdanju "Tkanice", govorio je dr. Vlado Košić, biskup sisački, p. Stjepan Fridl, DI, Rozalija Bartolić, Željko Tomac, voditelj te sam autor dr. Zdravko Tomac

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 3

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 4

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 5

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 7

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 8

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 9

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 10

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 11

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 12  

 



 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 15

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 13

Misli o vjeri i nevjeri Zdravko Tomac 16 

Fotografije: Arhiva HŽD/ J. Lučić

Galerija likova Duška Crmarić Tomašić Galerija likova Duška Crmarić Tomašić biografija

DUŠKA CRMARIĆ TOMAŠIĆ - Galerija likova

Duška Crmarić Tomašić (Solin, 12. studenoga 2018.) objavila je jedanaest knjiga pjesama, proze, zapisa i putopisa iz Hrvatske i Australije. Živi u Smokvici na otoku Korčuli. 
Njezina peta knjiga u našoj nakladi "Galerija likova" donosi anegdotalne stihove o tridesetak osoba koje autorica pamti iz svog djetinjstva u Rupotinama u Solinu, pisani pučkim leksikom protkanim sočnim izričajem splitske čakavštine.
Pogovor je napisao dr. sc. Stjepan Lapenda, a karikature nacrtao Žarko Luetić


POVEZNICA ZA KUPNJU KNJIGE

https://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=140194

 

KORČULA - SMOKVICA - Utorak, 27. ožujka 2018.g. održano je predstavljanje nove knjige Duške Crmarić Tomašić "GALERIJA LIKOVA". 

 

 

ĐURO MIKAŠEK - Ja sam na slici, s dekom preko ramena ...

„Kad god poželim nakratko zaboraviti agoniju Križnog puta, naiđem na neki prilog o Bleiburgu te vidim fotografiju s putokazom ‘Volkermarkt’, koji sam pamtio, i ugledam na fotografiji sebe s dekom preko ramena, ustaškom kapom i slovom „U“ na njoj. Upravo nevjerojatno, a ipak istinito!“

Đuro Mikašek

„Partizansko ubojstvo moga oca Tome 4. rujna 1944. i partizanski napad na Našice od 16. do 24. studenoga 1944. godine presudni su događaji koji su me s nepunih 16 godina odveli u rat kojem se bližio kraj, a što ja nisam ni vidio ni razumio“, započeo je svoju priču 85-godišnji Đuro Mikašek, možda najmlađi sudionik Križnog puta. Povodom smrti Đure Mikašeka prenosimo intervju koji je s njim napravio Hassan Haidar Diab 13.5.2016.

„Nakon spomenutog napada zajedno s godinu dana starijim Tunom Kvastekom i bratom Ivana Katića, časnika u UNS-u, krenuli smo u Zagreb nadajući se naći našu braću. Kvastek je tražio brata Franju, a ja brata Ivana, obojicu na služenju u PTS-u“, prisjeća se Mikašek.

„Pokušavao sam uspostaviti kontakt s bratom u Grenadirskoj satniji PTS-a, stacioniranoj u Zelini, no budući da nisam u tome uspijevao, pokušao sam se pridružiti Kvasteku u Veterinarskoj satniji stacioniranoj u Maksimiru. Prijavio sam se zapovjedniku, poručniku veterinaru Ivici Mihaljeviću, koji je ostao zaprepašten što ga dijete od 15,5 godina moli da ga primi u vojsku“, govori Mikašek, napominjući kako unatoč njegovim molbama, zapovjednik Mihaljević nije htio popustiti.

„Vrati se ti, sine, doma, premlad si za vojsku i imat ću te na duši cijeli život ako pogineš", govorio mi je zapovjednik Mihaljević.

Međutim, spletom okolnosti pojavio se zastavnik kojemu sam se smilio i on reče da me prihvaća za svog časničkog momka (poslužnika). Od tada postade moj zaštitnik, prozvavši me Đukica zbog mog uzrasta i godina. Bio je to veterinar Dragutin Slunjski iz Zagorskih Podruta. Odjenuo me u prekrojenu ustašku odoru, naoružao me malom talijanskom puškom, bombom i svime što je trebalo da bih izgledao kao pravi vojnik. Bilo je predbožićno vrijeme 1944. kada me pronašao brat Ivan došavši iz Svetog Ivana Zeline u Maksimir. Vidjevši me vojnikom, bio je strašno zabrinut i žalostan govoreći da sve propada, kako sam pogriješio, kako Hrvatska gubi rat i kako nikada kući nećemo doći. Za sebe je imao pravo, ja u svom mladenačkom žaru nisam to vjerovao ni prihvaćao. On je otišao nazad tužan, a ja ostadoh u Maksimiru služeći mome zastavniku, poglavniku i Hrvatskoj. Koje li dječačke naivnosti!“ govorio je Mikašek kao da priča o nečem što se dogodilo jučer, a ne prije 69 godina.

„Nedugo nakon Božića 1944. veterinarska satnija PTS-a premještena je u Varaždin. Bili smo smješteni u konjičkoj vojarni na kraju grada prema Sloveniji, a zatim u Topničkoj vojarni Petra Svačića u središtu grada.

Upravo tu sam primio brzojav da je moj mlađi brat Franjo (rođen 1934.) poginuo od mine u Našicama 21. ožujka 1945. godine.

Bila je to već treća pogibija u obitelji u samo nekoliko mjeseci.

Otac Tomo ubijen je od partizana kod Male Londžice, djed Matija pogođen je 22. studenoga 1944. pokraj kipa Bogorodice na našičkom glavnom trgu, a brat je poginuo od mine pokraj poluizgrađene Vile Adamović s južne strane pruge Našice – Pleternica. Ni ja iz Varaždina ni brat Ivan iz Zeline nismo mogli putovati nikamo. Tugovali smo za bratom svaki na svoj način, u svojoj nutrini“, tužnim i drhtavim glasom govorio je Mikašek o pogibiji u obitelji te mijenjajući raspoloženje obraćao se konobaru u kafiću naručivši pivo koje će, kako je rekao, popiti u čast svome bratu.

„Rat se bližio kraju, putovati se više nikuda nije moglo. Početkom granatiranja Varaždina u travnju 1945., koje su preko Drave iz već zauzetog Međimurja vršili Bugari u sastavu Crvene armije, naša satnija bijaše premještena u Hrašćinu, selo u blizini Novog Marofa. Tu smo bili kao posada sela sve do početka povlačenja prema Sloveniji. Stražarili smo, a osim prelijetanja zrakoplova, nasreću, borbi nije bilo te smo mogli malo odahnuti“, istaknuo je Mikašek.

Unatoč opasnosti i stalnom bombardiranju, Mikašek je pod svaku cijenu želio vidjeti svoga brata Ivana jer borba je postajala sve žešća i pitanje je hoće li ostati živi i ponovno se susresti. „Svjestan opasnosti na putu, čvrsto sam odlučio stići do Svetog Ivana Zeline i posjetiti brata Ivana, koliko se sjećam bilo je to krajem travnja 1945. godine. Našli smo se i zajedno tugovali za našim mrtvima, ali i nad Hrvatskom koja očigledno propada. Brat Ivan bio je neizreciv zaljubljenik u Hrvatsku.

Nažalost, bio je to moj zadnji susret s bratom Ivanom.

Tražio sam ga poslije pri povlačenju, ali ga nisam našao. Bili su to teški trenuci bolnog rastanka punog gorčine, srca su pucala, a izlaza nije bilo. Nikada se više nismo vidjeli. Ostao je negdje u grabama Slovenije sa svojim prijateljem Ferikom i tisućama drugih. Srca punog tuge vratio sam se u svoju veterinarsku postrojbu u Hrašćini“, vidno ganut i kroz suze govorio je Mikašek i kaže kako nikada dok je živ neće preboljeti svog brata.

„Borbe su postajale sve jače, a partizani su osvajali sve više teritorija. Nama ništa nije preostalo nego povlačenje. Pokret povlačenja prema Sloveniji dogodio se ujutro 6. svibnja 1945. godine. Krenuli smo iz Hrašćine preko Podruta prema Krapini i Rogaškoj Slatini. Još boraveći u Varaždinu, primili smo nove odore svijetloplave boje, navodno finske proizvodnje. Bluze su se navlačile preko glave, a jahaće hlače (budući da smo se bavili konjima) bile su između stegna obložene svijetloplavom kožom. Naravno, tu su bile i čizme pa uz novo naoružanje uopće nismo djelovali gubitnički, nego obrnuto. No, to je bio samo vanjski sjaj. Nakon kratke stanke nastavili smo put“, prisjeća se Mikašek.

„Nakon Podruta i Krapine uz ‘pratnju’ lakih zrakoplova idemo prema Rogaškoj Slatini. Tu smo noćili u parku pod drvećem. Bila je to noć od 7. na 8. svibnja 1945. godine.

Ujutro 8. svibnja postrojili smo se po zapovijedi našeg zapovjednika Mihaljevića koji nas je obavijestio da je Njemačka potpisala kapitulaciju, što je potpuno ubilo naš moral, te nam kazao kako svatko tko je blizu doma može otići, a koji žele ili su izdaleka neka produže prema Celju i zapadu ne bi li se nekako predali zapadnim vojskama, da ne padnemo u ruke partizanima“, istaknuo je Mikašek, napominjući kako mu još uvijek odzvanjaju riječi zapovjednika Mihaljevića koji je tada rekao da njegova tuga i gorčina nisu uperene prema kapitulaciji Njemačke, već zbog propasti NDH.

„Naglasio je kako hrvatski narod čekaju teški dani ponovnog porobljavanja, sada od komunista i Srba, što će biti strašnije od života u staroj Jugoslaviji, prozvanoj tamnicom naroda. Nažalost, njegove su se riječi obistinile. Budući da nisam imao priliku ići kući zbog udaljenosti, ali i straha da se vratim i predam partizanima, nastavio sam dalje putovati s postrojbama koje su bar izgledale cjelovite, prema Celju i zapadu. Konjske zaprege moje satnije više se nisu mogle probijati kroz to mnoštvo ljudstva i vozila pa sam zajedno s drugima produžio pješice prema Celju. Sjećam se da je na prilazima Celju bio miniran vlak, okolo je bilo dosta uginulih konja i poubijanih ljudi, a dio naših vojnika upuštao se u potragu za hranom koje je navodno bilo u vlaku. Prizor je bio strašan. I danas kad se prisjetim tog kobnog dana, uhvati me jeza. Ja se zbog leševa životinja i ljudi nisam usudio odvajati od kolone i tako sam se držao većine, gdje mi se činilo najsigurnije. Prolazeći kroz grad Celje, na moje zaprepaštenje, vidim na kućama partizanske zastave, a naoružani partizani oduzimaju oružje od njemačkih vojnika, dok mi, ustaše i domobrani te drugi hrvatski vojnici, prolazimo naoružani pokraj partizana.

Bio je to čudan splet okolnosti, krvni neprijatelji jedni pored drugih, naoružani ‘do zuba’ i nitko nikoga ne napada. Poslije sam saznao da je partizanska posada Celja bila preslaba pred našim snagama pa su naši i njihovi zapovjednici sklopili sporazum o nenapadanju i prolazu kroz Celje, što nije bilo korektno od našeg zapovjedništva“, ogorčeno govori Mikašek.

„Primirje je prekinuto odmah po izlasku iz Celja. Nakon prelaska Celja u kanjonu rječice Nežice više nije bilo mirno. Svaki čas bili smo napadani s okolnih brda i teško onima koji su bili ranjeni. Ne sjećam se više noći ni dana, spavalo se hodajući ili u žbunju pod vedrim nebom. Jelo se tko je što imao u torbici, a tko nije imao, dijelio je komadiće s drugima ili je gladovao. Neprekidno napadani s okolnih brda, dio te goleme kolone u kojoj sam bio, došao je nadomak Dravograda. Najednom je uslijedio žestok napad uz saznanje da se preko Dravograda više ne može, osim ako se tko želi predati partizanima ili Bugarima. Tada se dio kolone odvaja od ceste i iz tog kanjona, slijedeći poziv časnika da krenu za njima oni koji se ne žele predati. Ja sam krenuo za njima. Na čelu su bili jedan visoki časnik prezimenom Sudar i jedan njemački časnik koji je imao specijalne vojne karte za to područje. Skupina je bila sve veća, a pucanje je polako prestajalo dok smo se udaljavali u suprotnom smjeru od ceste prema Dravogradu.

Ulazimo duboko u šumu, hodamo za vođama, ne znamo koliko je nas ispred, a koliko iza. Potpuno je prestalo pucanje, a ja sa svojih 16 godina zbunjen sam i zastrašen. Ali i odlučan da se ne predajem partizanima. Borit ću se s drugima do smrti.

Hodali smo šumom i planinom četiri-pet dana i noći, pregazili smo jednu prilično veliku rijeku i u noći stigli do mjesta gdje je sve zaustavljeno. Ložili smo vatru i čekali jutro. Mrtav umoran i promrzao ležim na mokroj travi umotan u svoju vojničku deku. Oko mene mnoštvo vojnika, ali i civila. Leži se i grije uz mnogobrojne vatre.

Mukla je tišina i čuje se tek pokoja riječ, svatko je suočen s vlastitim mislima, dok se iz daljine čuje žamor onih koji dolaze na ovo mjesto. Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica, Crne legije ili PTS-a.

Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se ide jedino u vječnost?Iako mi je bilo teško tako razmišljati, nakon toliko viđenih smrti zadnjih dana upitna je i izreka 'nada umire zadnja'.

Prebirem u mislima kako sam uopće dospio u vojsku, u ovaj nemilosrdni rat, povlačenje u nepoznato kojemu sada ne vidim smisla.

 Sviće prekrasan sunčan dan, kažu da je 16. svibnja 1945.

Ja više nisam znao ni dane u mjesecu ni sate u danu. Budući da sam bio u podbrežju, pogled puca daleko, pružajući veličanstvenu i ujedno stravičnu sliku. Svuda okolo po bregovima i dolini, dokle mi pogled seže, deseci tisuća, ne znam točno koliko, nepregledno mnoštvo naoružanih vojnika, ali i civila, žena i djece.

Svi su oni krenuli nekamo naprijed, a sada, kao nekom višom silom zaustavljeni, ne kreću se više nikamo. U daljini, posred poljane vidim red bodljikave žice, iza nje stoje nečiji tenkovi uperenih cijevi prema nama“, prisjeća se Mikašek koji je tada shvatio da je „vrag odnio šalu“ i da jedino što je preostalo jest borba za goli život.

„Postrojbe PTS-a koje su još vojnički zajedno, postavile su nekoliko lakših topova i strojnica prema njima. Čujemo razgovore o tome kako su nas zaustavili Britanci kojima smo došli predati se da ne dospijemo u ruke partizanima. Vojničko mnoštvo koje vidim oko sebe šarenilo je svih mogućih vojski toga doba i prostora. Ima tu ustaša, domobrana, njemačkih vojnika, četnika, kozaka i tko zna koga još. Svi očekuju zarobljavanje od Britanaca, strahujući od partizana. Svi su naoružani osim Nijemaca koji su bili razoružani u Celju i propušteni prema Austriji.

Četnici koji imaju dvoglede izvješćuju da iza Britanaca po brdima vide raspoređene partizane. Smračilo mi se u glavi od te spoznaje i pokušavam shvatiti što to za nas znači. Ako partizanima dođemo u ruke, teško nama! Borbe koje smo vodili i žrtve koje smo podnijeli prije dolaska na ovu poljanu sada izgledaju besmisleno. Koliki su na tom krvavom putu od Celja do ovdje ostali ležati zauvijek“, razočarano govori Mikašek unatoč tome što je već prošla 71 godina od Križnog puta.

„Moje razmišljanje često je bilo prekidano zvukom lovačkih zrakoplova u brišućem letu iznad nas. Nisu pucali po nama, ali očito je da su nas željeli zaplašiti. Negdje u daljini čuju se strojnice, što znači da nije sve dovršeno. Sve se više šapuće da smo, osim Britanaca koji nam priječe put, opkoljeni i partizanima.

Ustaše Crne legije spremaju se na odlazak iz ovog grotla, oni izjaviše da se ne predaju ako i bude predaje.

U daljini se vidi jedan dvorac u kojem navodno visoki časnici pregovaraju o predaji. Izmoreni i gladni, boraveći na istom mjestu, čekamo sudbinu. Proširuje se vijest, a uskoro i zapovijed da treba podići bijele zastave ili bilo što slično u znak predaje.

Prema šumi odlaze neki ustaški časnici, čuju se pojedinačni pucnji. Oni bliže šumi govore da ima samoubojstava. Trenutak je težak, stravičan. Ljudi navikli na najveće teškoće plaču, ne od straha, nego od nemoći. Svatko je sam sa sobom, svojom sudbinom, a tako i ja u sebi razmišljam. To je znači kraj. Kraj rata, kraj države Hrvatske, a možda i kraj mog života“, kroz suze govori Mikašek.

„Pomičemo se u velikim skupinama gdje se predaje oružje. Mnogi onesposobljavaju oružje kao da to oružje neprijatelju sada treba. Sve ide sporo i već se smračilo. Kada sam došao do već goleme hrpe oružja, vidim da tu stoje partizani, a ne Britanci. Znači to je to. Upali smo u klopku. Kada sam predao svoju pušku, zapravo je bacio na veliku hrpu, pritegnuo sam svoju ‘prijateljicu’ deku preko ramena nadajući se da će poslužiti idućih dana i noći i ne znajući što me čeka.

Ustaše bacaju svoje ustaške oznake, rijetko tko ih ostavlja. Ja sam u sebi našao neki bedasti prkos ili hrabrost, pa na upozorenje starijih da s kape skinem ‘U’ ili da bacim sve zajedno, ja neću i gotovo. Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili. Nedugo zatim prkos je zamijenjen tjeskobom i strahom, ali tako sam s ustaškim znakom išao sve do Maribora. Po odlaganju oružja svrstavaju nas u velike kolone.

Stojim uz neki putokaz, čitam i pamtim ‘Volkermarkt’. Pamtim taj putokaz misleći da će mi biti nekakav orijentir ako ostanem živ.

Mrači se, svrstavaju nas u kolone, poslije prozvane „četveroredom“. Kolona se u sumrak popunjava i polako kreće nazad prema Dravogradu, udaljenom 25–30 kilometara. Naravno, sada uz jaku pratnju partizana. Pala je noć, sporo se krećemo, stražari – pratitelji pored kolone sve su stroži. Izvlače pojedince iz kolone, posebno ako zapaze časnika, a nakon izvlačenja čovjeka ubrzo se čuju pucnji. Znamo što se događa.

Izvučeni iz kolone više se ne vraćaju, što je bio zastrašujući znak za sve nas. Moj ‘U’ na kapi još nisam skinuo, iako me stariji stalno upozoravaju kako će me ubiti. Potpuni je mrak, stražari povremeno osvjetljavaju po koloni, nekoga ili nešto traže.

Pri jednom takvom osvjetljavanju jedan stražar vikne: ‘Hej, ti, mali ustaša, izlazi iz kolone!’, sledio sam se i pomislio, gotovo je. Izašao sam iz kolone očekujući da me odvedu u mrak, u nepovrat. No, on reče: ‘Skidaj te lijepe jahaće hlače, to tebi više ne treba!’, još uvijek prestravljen, skinuo sam hlače, bluzu i čizme. On je meni dao čitave engleske hlače, a čizme nije mogao obuti pa su mi ostale.

Nakon toga vratio sam se u kolonu, još uvijek prestrašen, ali sretan što sam živ. Uz hlače uskoro osjetih da sam primio i žive stanovnike, uši koje su brzo proradile i bile trajan i strašno neugodan suputnik, hraneći se mojom krvlju uz užasan svrbež.

Hodali smo tu noć 25–30 kilometara do mjesta Unterdrauburg. Drugo jutro smo u samom Dravogradu, upravo nadomak željezničke pruge. Ponovno me izvukoše iz kolone u jedno dvorište, ali sada su bile povod čizme, uz naredbu: ‘Izuvaj se!’ i odoše moje lijepe čizme. Nažalost nisam poslušao savjet starijih da ih razrežem pa bi mi ostale. I tako ostadoh potpuno bos i od Dravograda do Apatina i od Apatina nazad do Osijeka nisam više imao nikakve obuće“, govori Mikašek pogledavajući u svoje noge, ni sam sebi ne vjerujući kako je izdržao toliki put bos.

„Bio je svibanj, noći hladne, a cesta živi kamen – makadam. Naše kretanje bilo je posred ceste da bi olakšalo nadzor stražara, kako bi svaki izlazak iz kolone značio smrt. Moja je sreća bila što sam zbog siromaštva djetinjstvo proveo bos, pa mi je koža na tabanima bila čvrsta. To me spasilo teških muka, a možda i smrti. Stariji ljudi, a osobito oni koji su cijelog života proveli obuveni, kada su ostali bez obuće, ubrzo bi na tabanima dobili žive rane. Zamatalo se noge kojekakvim krpama, no to je slabo pomagalo. Takvi najčešće nisu dugo hodali, zaostali bi za kolonom i bili ubijeni kao i svi koji su zbog iznemoglosti pali na cestu. Nakon dva dana stigosmo pred Maribor. Put je bio izuzetno težak i naporan, a broj ljudi u koloni drastično se smanjio. Cijelo vrijeme puta nismo dobili ništa za jelo. Vodu smo pili iz kanala pored ceste, a ta bi voda često bila okrvavljena, jer bi stražari – krvnici ponekad poželjeli gađati one koji se saginju nad kanalom pijući smrdljivu zagađenu vodu. Priznajem da nikada nisam vjerovao da ljudski život može biti tako jeftin kao što je bio u koloni hrvatskih zarobljenika od Bleiburga prema Hrvatskoj“, istaknuo je Mikašek.

„Nekoliko kilometara prije Maribora, onako umorni, gladni i iscrpljeni, doživjeli smo još jedan od najtežih zarobljeničkih trenutaka. Odjednom su nas počeli tjerati da trčimo. Trka je trajala nekoliko kilometara, ali bilo je dovoljno dugo i strašno da odbacimo sve što smo nosili: deke, naprtnjače, torbice, šinjele, doslovce sve, samo da bi se izdržalo. Tko nije izdržao, zna se, bio je ubijen kao pas pokraj puta. Ja sam također odbacio svoju vjernu deku koja me je spašavala od hladnoće jer s njom ne bih izdržao trk. Razlog trke bio je da odbacimo sve naše stvari, ali i da što više ljudi ostane uz cestu. Ušavši u Maribor, prolazili smo kroz uske ulice što mi je omogućilo da ‘šmugnem’ u jednu kuću i zamolim vode. Umirao sam od žeđi zbog trke, a nisam se usudio ući u kanal, vidjevši što se događa. Dobio sam vode i komad kruha i vratio se u kolonu. Kolona je usporila kretanje jer se ulazilo u neki ograđeni prostor u središtu mjesta, a zgrada bijaše nalik na dvorac ili vojarnu“, prisjeća se Mikašek.

„Na ulazu u taj prostor vršila se potpuna selekcija svih nas koji smo ulazili. Razdvajali smo se po rodovima vojske na ustaše, domobrane i druge, svaki posebno. Zatim po godištima dolaska u vojsku. Nakon selekcije primili smo prvi obrok. Bile su to kuhane bundeve, kuhane kao za svinje, a jelo je već bilo i pokvareno i ukiseljeno, tako da unatoč gladi mnogi nisu mogli niti jesti. Nakon nekoliko dana u tom sabiralištu, iz kojeg su svaku noć odvodili u nepoznato veću ili manju skupinu zarobljenika, postrojiše nas u jednu ogromnu kolonu i krenusmo, kako se govorilo „prema Hrvatskoj“.

Putovali smo pješice uz pratnju stražara od kojih je većina bila na konjima, a tek pokoji hodao je pješice uz nas.

Od Maribora stigosmo pješice do Varaždina, Virovitice, do Slatine. Ne znam koliko smo dana hodali, no znam da nijednom nismo noćili pod krovom. Jeli smo ili ništa ili travu do koje bismo došli kada bi nas stjerali s ceste na kakvu livadu ili noćenje. Vodu smo pili iz kanala, ako je bilo, a rjeđe su samo neki sretnici pili iz kanta koje su stanovnici ostavljali uz kuće jer nisu smjeli biti na ulicama za vrijeme našeg prolaska. Za tren bi se oko kanti nakupila hrpa žednih nad kojima bi se stražari iživljavali udarajući ih kundacima. Bilo je i pucanja pa i mrtvih. Mnogi oslabljeni su padali, ostajali kraj ceste i odmah bili ustrijeljeni.

Kada bi nastupila večer, stjerali bi nas kao stoku na livadu pokraj ceste, gdje bismo padali od umora i lijegali na zemlju, bilo suhu, bilo blatnu. Glave smo naslanjali jedan na drugoga. Ako je trava bila mokra, neki su pokušavali naložiti vatru da bi skuhali malo trave, a oni najžednijikopali bi žlicama ‘bunare’ u livadi da dođu do makar malo vode ili vlažnog blata“, govorio je Mikašek, naručivši još jedno pivo te kazavši uz smijeh kako više nikada ne želi biti žedan te nastavlja: „Kada bismo prolazili nekim selima naseljenim Srbima u Podravini, čekali bi nas i mlatili batinama koga i kuda su stigli. Najgore su prošli oni na čelu kolone. U tim selima nisu stanovnike tjerali u kuće jer su znali kakav nam doček spremaju.

Stigli smo tako i do Podravske Slatine i bili stjerani u neko sajmište. Nakon zadržavanja u Slatini ukrcali su nas na vagone uskotračne željeznice Slatina – Miholjac – Osijek. To je bila jedina vožnja na cijelom putu od Bleiburga do Apatina.

Stigavši do Osijeka bili smo ulogoreni na nekom žičanom prostoru na Zelenom polju. Izmučeni od hodanja, žeđi i gladi iskoristili smo priliku da pokušamo doći do nekakve hrpe šećerne repe zaostale od šećerne kompanije koja se nalazila uz rub žičane ograde. Nakon što smo svi nasrnuli da pokušamo doći do barem malo hrane, stražari su zapucali tako da je mnogo njih ostalo pokraj hrpe šećerne repe, a da je nisu stigli niti okusiti.

Sjećam se da su među nama stalno hodali partizani i partizanke gledajući ima li tko od zarobljenika još nešto što bi se moglo uzeti. Tako su jednoj partizanki za oko zapale moje hlače. Rekla je da ćemo se mijenjati, da ja njoj dam hlače, a ona će meni donijeti svoje. Znajući da poslije vjerojatno neću više vidjeti ni nju ni hlače, što se na kraju i dogodilo, skinuo sam svoje hlače i ostao samo u dugim gaćama i tako sve do mog puštanja.

Nakon nekoliko dana ispitivanja, odvođenja, likvidacija, sa Zelenog polja krenuli smo dalje. Prešli smo Baranju i došli do sela Bezdan kod Batine Skele na obali Dunava. Tu su nam dopustili da se operemo, okupamo i napijemo vode, a zatim smo opet krenuli dalje.

Prešli smo Dunav preko pontonskog mosta i ušli u Vojvodinu prema Somboru te konačno stigli do Apatina. U Apatinu su nas rasporedili u skupine do 30 ljudi te nas smjestili u prazne kuće. Bile su to kuće otjeranih folksdojčera od kojih načiniše logor za zarobljenike. Konačno smo imali krov nad glavom i samo nam je to bilo važno tako da nismo ni primjećivali gužvu u kući. Nakon nekoliko dana odmora počeli smo ići na rad. Jedni su išli u Bezdan na izgradnju spomenika, a drugi na kopanje kukuruza.

Ostali smo u logoru negdje do sredine srpnja 1945. kada su nas mlađe, rođene 1928. i 1929., po amnestiji pustili kućama. Kući sam došao sa svojih 30 kilograma koji su govorili što sam sve proživio za vrijeme puta. Vrativši se kući, našao sam majku i sestre koje nisu ni znale jesam li živ.

Mojoj agoniji nije bilo kraja i nakon povratka kući. Kako nisam mogao dobiti posao u struci, zbog toga što sam bio ‘pripadnik neprijateljske vojske’, prihvaćen sam u našičkom samostanu kao sluga za sve potrebe, od kočijaša do čišćenja i to je trajalo sve do 1947. godine. Nakon toga ponovno sam bio bez posla i zaposlio se 1949., oženio se i otišao u vojsku“.

Tako je završio svoju nevjerojatnu i tužnu priču o Križnom putu Đuro Mikašek, koji sam kaže kako je, unatoč agoniji, on ipak rođen pod sretnom zvijezdom jer ostao je živ. Partizani su nemilosrdno ubijali ljude na svakom koraku.

Đuro Mikašek, 2016. u Našicama


Đuro Mikašek 1929 2018„Kad god poželim nakratko zaboraviti agoniju Križnog puta, naiđem na neki prilog o Bleiburgu te vidim fotografiju s putokazom ‘Volkermarkt’, koji sam pamtio, i ugledam na fotografiji sebe s dekom preko ramena, ustaškom kapom i slovom U na njoj. Upravo nevjerojatno, a ipak istinito!“

Dana 26.3.2018. hrvatski domoljub i mučenik „Križnog puta Đuro Mikašek umro je u Bjelovaru, a pokopan 28.3.2018. u Našicama.

Od grada Našica dobio je nagradu „Za životno djelo“, za istraživanje komunističkih zločina na području Općine Našice.

Njegov sin, Kazimir Mikašek-Kazo, jedan od šestero djece, danas je novinar i kolumnist 7dnevno. Objavio više od 700 kolumni i članaka na portalima Dragovoljac, Kamenjar, HKV, Direktno i mnogim drugima. Pjesmu „Od Bleiburga do Vukovara“, posvetio je svom ocu.

Fotografija: Ninoslav Bandić


OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Još sam bio dijete kad kazao je stari moj.
Uvijek ljubi, ne ostavljaj svoj dom.
Još ni danas ne mogu zaboravit,
Kad je otac suzu pustio, o „Križnom putu nam je pričao.

U meni je rasla ljubav velika,
Velika k'o riječ Domovina.
Sanjao sam tisuće latica,
Kako padaju po licu mom, a otac govori: „To je tvoj Dom“!

To je tvoj Dom, od križa i molitvi,
Tvoja Domovina, od vjere i nadanja.
Na putu bez milosti, od Bleiburga do plavog Dunava,
U slomljenom srcu, tvoja Domovina.

Na Križnom putu od Bleiburga do Vukovara,
Grad na rijeci zadnja postaja.
Iz duše mi otac moj progovara,
Na krilima anđela, rodila se tvoja Domovina.

Kantautor: Kazimir Mikašek-Kazo


Kazimir Mikašek KazoPREPORUČUJEMO VIDEO POVEZNICU

https://www.youtube.com/watch?v=Rps0WVA35sM

Kazimir Mikašek-Kazo - Od Bleiburga do Vukovara

NA STRANICAMA HAKAVE

Crni, Crni potok
Tko će objektivno i znanstveno utvrditi istinu o stratištu i grobištu kod Našica?
Nenad Piskač 
http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/1236-crni-crni-potok.html

R