Priopćenja

Nakon zagrebačkog, u Splitu se održava drugi prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u organizaciji inicijative 'Hrvatska protiv IK'.
IK Split Antun Babić 12042018

Antun Babić

IK Split Drina Ćavar 12042018
Drina Ćavar

IK Split sestra Zvonimira Nimac

IK Split sestra Zvonimira Nimac 12042018

s. Zvonimira Nimac

IK Split sestra Zvonimira Nimac general Glasnović

general Željko Glasnović, S. Zvonimira Nimac i Bruna Esih
Zagvozd protiv IK

Iz Zagvozda Milan Tomičić s Ivom Elez

Fotografije: S. Zvonimira Nimac, Antun Babić, Iva Elez

“Hrvatska javnost, napose birači, čijim je glasovima ustoličena vlast gospodina Plenkovića koji sada gazi njihovu izbornu volju i najdublja uvjerenja znaju ii trebaju znati da su Neovisni za Hrvatsku jedini, ponavljam, jedini zastupnički klub u Hrvatskom saboru koji će glasovati protiv ratifikacije Istanbulske konvencije”, istaknuo je u srijedu 11. travnja 2018.g. dr. Zlatko Hasanbegović u ime kluba Neovisni za Hrvatsku"

Zlatko Hasanbegović


Upozorio je da se medijskom manipulacijom nametnuo stav da si ili bezuvjetni zagovornik konvencije i time protivnik nasilja nad ženama ili si protivnik ratifikacije i time zagovornik nasilja nad ženama. Naglasio je da je zaštita žena samo smokvin list te da je glavna svrha konvencije prikrivena, ona je sredstvo za ostvarivanje drugih ideoloških ciljeva, odnosno rodne ideologije.

Govor dr. Zlatka Hasanbegovića donosimo u cijelosti:

„Poštovane zastupnice i zastupnici,

posljednjih tjedana i mjeseci toliko je toga rečeno i napisano o Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno nazvanoj Istanbulska konvencija, da je teško dodati nešto novo.

Vještom političko-medijskom manipulacijom nametnuta je dihotomija koja glasi: Ili si bezuvjetni zagovornik ratifikacije i time građanski emancipiran, protivnik nasilja nad ženama, ili si, s druge strane, protivnik ratifikacije i time zagovornik svakovrsnog nasilja nad ženama, suptilno i rafinirano, u duhu tolerancije označen kao takozvani „katotaliban“, Baukov „moderni križar“, vjerski fundamentalist, zatucani konzervativac, desni ekstremist i slično.

Pojednostavljeno, ili si oduševljeni sljedbenik i poštovatelj gospode Jean Claude Junckera, Andreja Plenkovića, gospođe Rade Borić ili si neostvareni i potencijalni Joseph Fritzl i Ebu Bekr al-Bagdadi. Nema, niti smije postojati bilo kakvo drugo stajalište ili shvaćanje.

“Neovisni za Hrvatsku jedini su zastupnički klub koji će glasovati protiv IK”

Klub Neovisni za Hrvatsku bezuvjetno je protivnik ne samo ratifikacije nego i samog čina pristupanja Istanbulskoj konvenciji. O tome smo kao saborski zastupnici i političari proteklih mjeseci iznosili jasna stajališta i argumentaciju. Nismo se skrivali iza takozvane savjesti ili kao politički i svjetonazorski „hermafroditi“ izbjegavali jasan stav.

Hrvatska javnost, napose birači, čijim je glasovima ustoličena vlast gospodina Plenkovića koji sada gazi njihovu izbornu volju i najdublja uvjerenja znaju ii trebaju znati da su Neovisni za Hrvatsku jedini, ponavljam, jedini zastupnički klub u Hrvatskom saboru koji će glasovati protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.

Budući da zbog političko-medijske manipulacije s obilježjima Agitpropa i širenja lažnih vijesti, izmaklo, u čemu su točke prijepora, o čemu prijepora uopće nema, treba se vratiti na meritum stvari.

Razlozi za protivljenje ratifikaciji

Neovisni za Hrvatsku odbijaju ratifikaciju iz sljedećih razloga:

1. Ukoliko prihvatimo da je navodno jedina svrha Konvencije, zanemarujući na trenutak ideološku i rodno teorijsku pozadinu i stvarne dugoročne ciljeve, ono što stoji u članku 1.A., citiram, zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, ukloniti, progoniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji i to putem više od 40 različitih točaka konvencije, u tom slučaju ne samo njezina ratifikacija već i usvajanje postaju bespredmetni uz neoborivi argument da su sve ove odredbe već ugrađene u hrvatsko zakonodavstvo.

Budući da je stvarna i prikrivena svrha ove konvencije na drugoj strani i da joj je zaštita žena od nasilja tek smokvin list i sredstvo za ostvarivanje drugih ideoloških ciljeva suprotstavljenih ne samo onome što nazivamo tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i antropologiji, proizašloj iz monoteističke judeo-kršćansko-islamske baštine, već suprotstavljenih i znanosti, biološkim činjenicama te na kraju i zdravoj pameti i razumu.

2. Drugi razlog je povezan s temeljnim svjetonazorskim i vrijednosnim pitanjima na kojima počiva ne samo hrvatski narod, već i ljudski rod kao takav. Nasuprot tim temeljima stoji izazov onoga- što možemo zvati rodnom ideologijom, rodnom teorijom, ili kako god hoćemo, a kojim je nadahnuta i ova Konvencija, što njezini stvarni autori i ne kriju.

Dakle, njezin stvarni autor nije gospodin Plenković, niti gospođa Murganić već jedan vrlo jasan lobi stručnjaka za ono što se i kao akademska disciplina naziva rodna teorija.

Temelj ove ideologije ili teorije je manipulacija s fluidnim, konfuznim i višeznačnim pojmom „roda“, nažalost već penetriranog u hrvatsko zakonodavstvo putem HDZ-SDP vlada, koji postupno treba nadomjestiti biološki određen spol, kao puku zakonsku klasifikaciju i navodni izvor nejednakosti i različitih diskriminacija.

Budući da ovo nije mjesto ni vrijeme za akademsku raspravu i nadmudrivanje, već za iznošenje političkih stajališta, osvrnut ću se tek na argumentaciju Vlade i različitih rodnih aktivista po kojoj u ovoj Konvenciji nema rodne ideologije (rodne teorije), iako je svakom imalo upućenom, i bez da je stručnjak za takozvane rodne studije, jasno da je ona upravo tom teorijom nadahnuta.

“Interpretativna izjava po kojoj “RH smatra da IK ne sadrži obavezu uvođenja rodne ideologije” ima jednaku težinu kao izjava da RH smatra da štrukle sa sirom ne sadrže sir”

Zanemarujući dio interpretativne izjave po kojoj, citiram, „Republika Hrvatska smatra (!) da odredbe ne sadrže obavezu uvođenja rodne ideologije“, što nakon ratifikacije sa stajališta činjeničnog stanja i obveze provedbe, ima pravnu težinu jednaku izjavi da Republika Hrvatska smatra da štrukle sa sirom ne sadrže sir, po svojoj subinteligentnosti, da ne kažem glupavosti, i podcjenjivanju pameti je argument da u Konvenciji nema rodne ideologije jer se, citiram, „u tekstu nigdje ne spominje“!

Po toj kvazilogici, niti Marxov Komunistički manifest nije izraz marksizma jer su njemu ne spominje riječ marksizam, primjerice, Evanđelje po Ivanu ili Mateju ne bi se mogli nazivati kršćanskim spisima jer se u njima ne spominje izrijekom riječ „kršćanstvo“, Starčevićevi spisi izrazom hrvatske nacionalne ideologije ili nacionalizma jer se u njima ne spominju riječi „ideologija“ i „nacionalizam“ itd.

“Definicija “roda” nema nikakvo znanstveno utemeljenje”

Dakle, ključni argumenti Konvencije i Vladina objašnjenja, trebala bi biti definicija pojma „rod“ koja ne niječe spol, ali od kojega se ipak razlikuje kao, citiram „društveno oblikovane aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“

No upravo ova, paušalna definicija sama po sebi ukazuje na ideološku pozadinu cijele Konvencije budući da nema nikakvo znanstveno objašnjenje već je proizašla kao jedna od definicija iz rodno-teorijske retorte, jer je u društvenoj zbilji ono što se u Konvenciji naziva rodnim ulogama i rodnim stereotipima koje u društvenim inženjeringom treba ukloniti, nemoguće svesti samo na naučene i kulturalne čimbenike bez bilo kakve poveznice s biološkim čimbenicima proizašlim iz spola, a posebice motivaciju i nasilje prema ženama kao i prema bilo kome drugome izvoditi i svoditi isključivo na takozvane rodne uloge i stereotipe.

Dakle, sankilotski, ideološki i totalitarno nadahnut. To je, gospodine (ne vidim ga ovdje) Bauk, primjer totalitarnog mentaliteta i konteksta.

Pravila povjerljivosti za liječnike, odvjetnike i svećenike više neće predstavljati zapreku za prijavljivanje!

Totalitarno nadahnut rodno-teorijski duh ove Konvencije vidljiv je upravo iz onoga što se naziva „Pojašnjujuće izvješće“ i komentara uz njezine odredbe. Tek nekoliko navoda:

Traže se, citiram, „DALEKOSEŽNE promjene.”

„Obveze iz Konvencije temelje se na uvjerenju priređivača Nacrta, da na postojeće obrasce ponašanja žena i muškaraca utječu predrasude, rodni stereotipi te običaji i tradicija koje treba poništiti, a koji su rodno polarizirani.“

Dalje, u totalitarnom duhu od stranaka Konvencije se zahtjeva da poduzmu mjere nužne za provođenje promjena u, citiram Orwela, „mentalitetu i stavovima“: „treba se utjecati na srce i umove pojedinaca” koji svojim ponašanjem, prema autorima, “pridonose održavanju oblika nasilja koje pokriva opseg ove Konvencije“.

Ovakav pseudoznanstveni i totalitarni koncept, prema čl. 14 treba promicati „na svim razinama obrazovanja“– od vrtića do Sveučilišta „putem odgovarajućih nastavno-radnih materijala“.

Tu je i totalitarna odredba promicanja takozvanih nestereotipnih rodnih uloga i na „sve neformalne obrazovne aktivnosti, kulturne, športske aktivnosti“ (što uključuje vjerske obrazovne ustanove!).

Na tom tragu su, što je posebice promaknulo javnosti, i čl. 27 i 28– prijavljivanje od strane stručnjaka od kojih država traži da pravila povjerljivosti ili tajne koje su propisane Zakonom i drugim aktima, primjerice, liječnicima, odvjetnicima ili svećenicima više ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja nadležnim organizacijama ili tijelima, ako se ima „opravdana razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije“.

Ovime se, među ostalim, otvara mogućnost zlouporaba i različitih, osobito u postkomunističkim društvima duboko ukorijenjenih, denunciranja sa nesagledivim društvenim posljedicama.

Konvencija propisuje “rodnu ravnotežu” kod članova GREVIO-a, a sve su članice žene

Ratifikacija predstavlja i dodatno sužavanje suvereniteta hrvatske države ispod razine članstva u EU, to se vidi u tutorstvu takozvane „skupine stručnih osoba za djelovanje“,-GREVIO-a
O ideološkoj pozadini stvarnih ciljeva ove Konvencije, uključujući prvorazredno licemjerje, svjedoči nešto što je promaklo u svim raspravama i polemikama.

Naime, u Konvenciji stoji da će se GREVIO sastojati od najmanje 10 i najviše 15 članova uzimajući u obzir „rodnu ravnotežu“! Nasuprot načelu takozvane „rodne ravnoteže“ članove GREVIO-a čini ISKLJUČIVO 10 žena, prekaljenih rodnih aktivistica i „stručnjakinja“.

Iz toga se mogu izvući samo dva zaključka:
1. Ili da Vijeće Europe krši odredbe vlastite Konvencije
2. ili da je takozvana „rodna ravnoteža“ zadovoljena mogućim polimorfnim usmjerenjima i ulogama članica GREVIO-a, što lažnu zagonetku o tome ima li ili nema u Konvenciji rodne ideologije, čini – trajno riješenom.

Jasna poruka Plenkoviću i vladajućima: “Vrijeme brzo leti, a podcjenjivanje bila naroda bit će kad-tad kažnjeno”

Na kraju, da ne budem prestrog, ima li u Konvenciji nešto dobro? Naravno da ima.

Primjerice, članak 80. i zove se „otkazivanje“ i u članku 1. glasi: „Svaka Stranka može u svako doba otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene Glavnom tajniku Vijeća Europe.“

Neovisni za Hrvatsku kao jedan od ciljeva svoga političkog djelovanja vide i nastojanje da nakon sljedećih izbora budu dijelom one saborske većine, utemeljene u istinskoj narodnoj volji, a koja će to i učiniti, otkazati Konvenciju.

Za to postignuće nam ne treba ideološko sektaštvo, besplodna društvena i narodna polarizacija te referendumski ekshibicionizam putem kojega će marginalne skupine tražiti svoj politički prostor.

Na ovome ne treba stranački parazitirati, treba nam suverenistička politika, jasan stav i izbori kao jedini argument kojim se može iskazati stvarna narodna volja i raspoloženje.

Gospodine Plenkoviću – kojega ne vidim ovdje, gospodo iz HDZ-a, ponekad i o tome razmislite, vrijeme brzo leti, a svaka oholost, prepotencija i podcjenjivanje bila naroda ima svoj rok trajanja i na kraju će, kad- tad, biti kažnjena.

O pobjedama i porazima će odlučivati hrvatski narod, ne briselski birokrati, samozvani marketinški stručnjaci, Sluškinje, Babe, genderolozi, Macan i odabrani novinski kolumnisti na stalnoj vezi sa svima poznatim, takozvanim „neimenovanim izvorima“ iz vrha HDZ-a.

Hrvatsko slovo
HRVATSKA KULTURNA ZAKLADA
HRVATSKO SLOVO

Hrvatske bratske zajednice 4,
tel.: 01/619 0112, faks: 01/619 0111

***

Četvrtak, 12. travnja 2018., u 19 sati
Srdačno Vas pozivamo na predstavljanje knjige
zdravko kordic 2008

Zdravka Kordića, književnika:

PROSTOR VRIJEME I KRIK

objavljene u nakladi HKZ-Hrvatsko slovo d.o.o.,
knjižnici Djela hrvatskih književnika, kao knjiga 46.

U predstavljanju zbirke poezije sudjeluju:
Đuro Vidmarović, književnik, predsjednik Društva hrvatskih književnika, 
Vlado Vladić, književnik, 
Niko Pavlović,  dramski umjetnik 
te autor Zdravko Kordić

Pozovite i prijatelje!

Marko LjubićObjavljeno: 11. travnja 2018.

Poveznica: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/m-ljubic/29144-m-ljubic-izvire-li-na-splitskoj-rivi-rijeka-zivota-hrvatske.html

 

Ususret prosvjedu na splitskoj Rivi

Hrvatska više nema ni jedne sekunde za popravke postojećega državnoga poretka. On ne IKvalja i treba ga odmah započeti mijenjati. Radikalno, jasno, osmišljeno, precizno. Prosvjedni skup u Splitu protiv Istanbulske konvencije, iako nosi takav naziv, mora biti snažan politički skup, mora izroditi snažne političke ciljeve i jasno objaviti naciji kamo mora ići Hrvatska. Na to organizatori skupa imaju legitimno političko pravo, to im mora biti i obveza, ne smiju podleći pod nametnuti pritisak da skup treba biti nepolitički s čime se pokušava sva politička aktivnost i politika uopće podvesti pod postojeće stranačke okvire, jer golema je razlika između nestranačkoga i nepolitičkoga skupa, nestranačkoga i nepolitičkoga organizatora. Sve što se događa u Hrvatskoj u javnom diskursu ima političko značenje i sve je politika.

I mora biti politika.

Alternativa

Pokušaji kompromitacija alternativnih skupova i događanja optužbom da skupovi ili događanja imaju skriveni politički cilj, od kojih se onda organizatori brane, nisu ništa drugo nego pokušaji vladajuće političke oligarhije da Politikazadrži monopol nad političkim događajima. A to onda znači nad svim bitnim u Hrvatskoj. Da se politička volja nacije može kanalizirati propusnim i dobrim političkim sustavom, ne bi se imalo razloga organizirati javne skupove i prosvjede, a ako ne valja politički institucionalni poredak – prosvjedi i masovni skupovi, uključivo sa svim poznatim oblicima otpora, sve do građanskoga neposluha, organiziranoga nepoštivanja zakona i bojkota države i njenih institucija, pa do generalnih štrajkova pri čemu ne govorim o sindikalnim štrajkovima, postaju prije svega izraz visoke i nužne civilizacijske razine političke kulture naroda.

To je jedina demokratska i civilizacijska alternativa pokvarenim institucijama.

Zato političke ciljeve na skupovima prosvjeda ni ne treba skrivati, niti se to smije, jer je to tek podloga moćnom anacionalnom manipulativnom mainstreamu za – laži, izvrtanja istine, krivotvorine i manipulacije.

Otpor nije grijeh, nego – obveza.

Suprotstaviti se nevaljalom državnom poretku je – časno.

Usmjerenje

Splitski skup ne smije tražiti uzor u nekadašnjem golemom prosvjednom skupu na Rivi. Jer taj skup nije donio Sanader RivaUsmjerenjeako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda. S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivm rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.rezultate, postao je instrument HDZ-a, a usprkos golemoj nacionalnoj snazi tadašnjega skupa na Rivi, ta energija nije dodirnula državne institucije. Račan je trasirao – uništenje Hrvatske u institucijama, s kojim smo danas suočeni i posljedice strateškoga neuspjeha toga skupa vidimo danas. Jednako takve će biti pogubne posljedice ako sadašnji splitski skup prisvoji bilo koja grupacija za obračune sa suparnicima, a izostane najširi nacionalni pokret, platforma svehrvatskoga političkoga programa na svega nekoliko temeljnih političkih ciljeva i ideja, jer se samo na nekoliko najvažnijih nacionalnih ciljeva jedino i mogu okupiti svi nacionalni potencijali.

Nekadašnja Riva zato mora biti upozorenje današnjim organizatorima.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda, jer smisao političke borbe jest institucionalizirati svoje ideje i pretvoriti ih u državnu politiku, a ne ostajati na marginama odlučivanja ili izvan njega. Ako se nakon iskazivanja otpora na veličanstvenim skupovima, u državnim, društvenim i javnim institucijama, bez organiziranoga i kontinuiranoga otpora iskazanoga na tim skupovima nastave razvijati odavno osmišljeni i započeti Stierdestruktivni procesi s njihovim destruktivnim pa i neprijateljskim nositeljima, prosvjed ne može biti ocjenjen uspješnim, koliko god bio masovan i veličanstven.

Iako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda.

S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivm rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.

Zato poruke i ciljevi prosvjeda u Splitu ne smiju biti samo zaustavljanje ratifikacije ili referendum koji će isključiti BilačIstanbulsku konvenciju iz državno-političkog sustava, nego prije svega, a na valu toga otpora i svijesti o nevaljalosti političke oligarhije i paralizi državno-političkoga sustava, ciljevi prosvjeda u Splitu moraju biti – otkloniti uzoroke devijacija u Hrvatskoj.

Otkloniti mogućnost održanja i razvoja – grijeha struktura.

Jako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.

Ohrabrenje

Skup u Splitu svojim porukama treba ohrabriti tisuće hrvatskih intelektualaca, treba ohrabriti i Katoličku Crkvu, ne Split RivaOrganizatoriJako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.samo svećenike i institucionalnu Crkvu, iako i njoj treba ohrabrenje u borbi protiv zla, nego prije svega živu narodnu crkvu, mora ohrabriti svakoga postojećega člana političkih stranaka i to na svim razinama političkoga odlučivanja, da smiju, mogu, moraju podignuti glave, izreći istinu, izboriti se za istinu, da, ako im je zapriječeno političko iskazivanje stava u stranačkim strukturama to mogu nesmetano iskazati sa svojim narodom i pred njim, da svatko tko se usprotivi pogubnim politikama koje samo simbolički predstavlja Istanbulska konvencija, a godinama su duboko u utrobi hrvatskoga državno-političkoga poretka i svih društvenih podustava s razornim djelovanjem, ima potporu tisuća na Rivi, ali i cijele Hrvatske. Svakoga tko želi, može, i hoće poruke skupa iz Splita moraju – prigrliti.
I posljedica toga skupa mora biti formiranje jednoga moćnoga nacionalnoga tijela, sastavljenoga od umnih, hrabrih i časnih ljudi, koje će osmišljavati i usmjeravati hrvatski pokret nacionalnog otpora protiv odavno oboljelih političkih struktura u političkim strankama, ali zbog životne nužnosti i stvaranja osmišljenih temelja za izgradnju bolje Hrvatske, prethodnom eliminacijom političkim sredstvima one – zločeste.

Skup u Splitu mora biti poziv na svrstavanje dobroga naroda i dobrih ljudi, na čišćenje Hrvatske od nataloženoga i Padmetastaziranoga zla.

Ako to nikako nije moguće postići u okviru političkih institucija države i društva, ako za to ne postoje nikakve pretpostavke u sustavu, a ne postoje, procesi moraju započeti – izvan sustava i mora im cilj i konačno odredište biti – preuzimanje institucija.

Države.

Tako se ostvaruju ciljevi otpora.

Jer, ne postane li otpor politički standard – može poslužiti i kao otrov naciji.

Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može Ne može...Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može se imati primjereno civilno drušvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cjelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.se imati primjereno civilno drušvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cjelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.

Jer, da može, vidjelo bi se tijekom godina, a nasuprot toga, svjedočimo strmoglavom urušavanju svega.

Zakoni i njihova primjena

Priča o tome da su nam zakoni dobri, samo provedba ne štima, priča je kojom se branilo komunističke dogme i Sudfloskule, odnosno amnestiralo – poguban poredak.

Ni jedan zakon koji se dobro i efikasno ne provodi – nije dobar zakon.

Ni jedan.

Zakon je zakon onoliko koliko se primjenjuje.

A zakone donosi Sabor.

Državna i nacionalna suverenost se ostvaruje na izborima i u donošenju zakona u Saboru.

Nigdje drugdje.

U poremećajima ili nedorečenostima izbornoga procesa nastaju klice istanbulskih konvencija, tamo, u tom procesu Jokićnastaje Jokićeva reforma, Blaženka Divjak, tamo, u tom procesu se programira pedofilija u sustav obrazovanja, tamo u tom procesu se pojavljuje i postaje prosvjetitelj opskurni Vrdoljak umjesto da državne institucije istražuju njegovu ulogu u odlukama od nesagledive štete tijekom ministrovanja u Kukuriku vladi, tamo, u tom procesu se stvara mogućnost da Plenković zauzme ključno nacionalno mjesto skrivajući političke namjere, a onda snagom državnih pozicija i političkim nasiljem prekrštava hrvatski narod, tamo nastaje – zloćudna politička klica i metastazira u sve društvene sustave sa zlokobnim pipcima do zadnjega čovjeka u zemlji.

Onaj tko donosi zakone jedini može promjeniti ovakvo pravosuđe, onaj tko želi iz područja karikaturalnosti izvesti DORH ili ustavni sud recimo, mora jednostavno donijeti posve drugačije i nove zakone o DORH-u i ustavnom sudu. Onaj tko želi spriječtii pogubno djelovanje stranih agentura u Hrvatskoj putem navodnih građanskih udruga, mora donijeti posve novi zakon o građanskim udrugama, onaj tko želi odfrljićizirati kulturu, mora donijeti zakone koji će usmjeravati pravac nacionalne kulture koju država financira, onaj tko želi zdrav i izvrstan medijski prostor, neće finacirati „Novosti“ ili održavati ovakav HRT s nevjerojatnim propagandizom, nit će mu bivši jugoslavenski diplomat Maštruko odlučivati o programskim medijskim standardima, aprije toga svega, onaj tko će odlučivati o svemu tome, kao i u svim drugim oblastima regulacije, mora znati – što želi postići?

Koji mu je politički cilj?

I to mora znati, te u to slobodnim izborom i svojim razumom imati povjerenja svaki hrvatski čovjek.

Bezličnost političih ciljeva

To, što se želi postići je političko pitanje i početak je stvaranja svega u Hrvatskoj, a struka tek nakon toga dolazi u prvi plan. Politički legitimitet i nacionalna suverenost i državnost definiraju se odlučivanjem o političkim ciljevima, a razvoj i operacionalizacija se provodi u strukturama države, primjenjujući dostignuća znanosti i znanstvenu metodologiju osmišljavanja projekata. Ničega toga danas u Hrvatskoj nema, ni približno razvijeno, uspostavljeno, zato svaka društvena i politička protuha može tumačiti najsloženije znanstvene probleme, stavove, teze i pitanja, zato antife tumače Bibliju, Šuica kršćanstvo, zato Kuščević tumači kad je Crkva počela „razmišljati“, zato Zoran Pusić tumači i propovjeda civilizaciju, Pupovac i Stanimirović mirotvorstvo i humanizam, a Stipe Mesić – domoljublje. Politički ciljevi aktualnoga poretka su najčešće floskule koje se ne mogu mjeriti i koje svatko može tumačiti kako god hoće.

Takvi politički ciljevi su podloga stotinama i tisućama zakona i zakonskih okvira, ta pogubna bezličnost političkih ciljeva duboko je ucjepljena u ustavni poredak i ustav Republike Hrvatske, koji su podložni svakojakoj interpretaciji, pa je nemoguće uspostaviti jedinstveni primjenjujući standard, a to je izravno područje na kojemu političke elite zloupotrebljavaju državni poredak i drže pod kontrolom sve nacionalne institucije, koristeći ih isključivo za svoje skupne ili osobne potrebe.

Zbog toga danas imamo nevjerojatno pretežito i posve opravdano nepovjerenje naroda u državne institucije.

Bez toga država ne može funkcionirati, niti osigurati bilo kakav iskorak svome narodu iz postojećih problema, zbog OPolitiaktoga sene može iskoristiti ukupan nacionalni potencijal hrvatskoga naroda, zbog toga Hrvatska zaostaje u razvoju, zbog toga ljudi bježeiz zemlje, jer osjećajuzidove i nemogućnost za iskazivanje svojih potencijala.

Zato Hrvatska propada u svim sektorima.

Zato je uvjerljivo nedovoljno i neefikasno, iako je razumljivo i potrebno, boriti se specifičnim i pojedinačnim, nekoordiniranim akcijama za prava blokiranih, obespravljenih ljudi na rubovima, ali sve te akcije i borbe neće ništa bitno promjeniti ako se ne promjeni duboko, radikalno i potpuno državno-politički poredak koji svojim deformacijama proizvodi probleme i ljudsku obespravljenost kao na industrijskoj vrpci.

Izborno zakonodavstvo

Pojedinačne borbe bez jasnoće i svijesti o nužnosti otklanjanja uzroka najvažnijih problema i poremećaja, zapravo, koliko god cinično izgledalo, samo s jedne strane postaju plodno tlo za medijske i aktivističke manipulacije slične hodočašću Saše iz Rijeke s križom na leđima za prava bolesne djece, a protiv kupnje zrakoplova za obranu IzboriIzboriUz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.hrvatskoga naroda, a s druge strane omogućuju opstanak proizvođačima nereda i institucionalnoga kaosa, te produženje agonije.

Sve promjene počinju od ljudi, osmišljavaju ih ljudi, jamče ih ljudi. Sve doboro i zlo, predstavljaju – ljudi.

Zato je uzrok svih nevolja u Hrvatskoj u sustavu koji promovira jedan, po rezultatima sustava - loš tip ljudi u procese odlučivanja, a drugi, dobri tip ljudi – sprječava.

Zbog toga je majka svih političkih ciljeva u ovome trenutku, stvarni i temeljni smisao borbe protiv Istanbulske konvencije, smisao borbe protiv nastranoga sadržaja čitavoga niza kurikularne ponude, građanskoga odgoja koji promovira otvorenu pedofiliju već godinama, zbog toga je smisao svake političke borbe u Hrvatskoj, ako je uistinu motivirana hrvatskim ciljem i namjerama - odmah pristupiti procesu izmjena izbornoga sustava, prije svega izmjenama ustavnih odredbi na kojima se temelji izborno zakonodavstvo.

Referedumskom inicijativom usporedo s inicijativom o Istanbulskoj konvenciji.

Ovo je svršeno vrijeme, postignuta je kritična masa nacionalne svijesti o tome.

Uz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.

Pitanje HRT-a

Uz te zahtjeve, na Rivi treba istaknuti potpuno nezadovoljstvo informativnim programom HRT-a, zahtijevati trenutnu HRTsmjenu uprave i kompletne hijerarhije informativnoga programa, jer bez adresiranja toga zahtjeva i borbe za njegovo ostvarivanje – Hrvatska će biti izložena i dalje zastrašujućoj manipulaciji i kaosu u javnome diskursu. To je uvjet ozdravljenja Hrvatske danas, kao što je bilo zauzimanje vojarni JNA za obranu od srpske agresije.

Ti zahtjevi moraju biti smisao pokrenute Hrvatske i njeno odredište. Zbog toga je životno važno da ljudi kao profesorica Bilač i dr. Vide Popović na splitskom skupu pozovu sve umne Hrvatice i Hrvate u svojevrsni zajednički svenacionalni stožer za spas Hrvatske, zbog toga je važno to institucionalizirati, pružiti ruku svim zastupnicima u Saboru koji se hoće priključiti toj političkoj borbi, a izbjeći sve pokušaje svojatanja ovoga nacionalnoga otpora u funkciji najužih i nejasno definiranih političkih ciljeva. Zato je pitanje opstanka – te ciljeve jasno izreći i oko njih okupiti Hrvatsku.

Sa skupa u Splitu treba uputiti poziv Hrvatskoj, svakome čovjeku, da se očituje i svrsta - uz zlo, ili za dobro. Na to nitko ne smije ostati nijem, niti neopredjeljen, jer neopredjeljenost je svrstavanje uz zlo, a golemo je podupiranje zla imati društvenu moć, biti na državnim i javnim funakcijama, od načelnika najmanje općine do Predsjednice Republike, a ostati nijem ili podupirati održavanje ovakvoga stanja.

To je neoprostivi grijeh.

Marko Ljubić

Split protiv Istanbulske 12 ozujka 2018

Ako si protiv nasilja nad ženama dođi na prosvjedni skup!
Ako si protiv rodne ideologije (roditelja 1 i roditelja 2 umjesto majke i oca) dođi na prosvjedni skup!
Ako si za očuvanje suvereniteta Republike Hrvatske dođi na prosvjedni skup!
Ako si za očuvanje identiteta našeg naroda dođi na prosvjedni skup!
Ako si protiv izdajnika ovog naroda dođi na prosvjedni skup!
Ako si za istinu, dijalog i poštivanje ljudskog dostojanstva dođi na prosvjedni skup!
Dođi ako želiš da tvoja djeca, tvoji unuci u budućnosti sami odlučuju o svojoj budućnosti, da imaju normalnu obitelj i da žive po naravnim zakonima!

Hrvatska udruga Benedikt
http://hu-benedikt.hr/?p=107857

Na prosvjedni skup protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, koji će se održati na splitskoj Rivi (spoj Marmontove, Rive i Trga dr. Franje Tuđmana) u četvrtak 12. travnja s početkom u 18 sati, dolaze ljudi iz svih krajeva Hrvatske kao i iz susjedne Bosne i Hercegovine. Do sada su nam se javili kako dolaze organizirano autobusima ljudi iz Zagreba, Osijeka, Zadra, Šibenika, Hercegovine, Đakova, Metkovića, Opuzena, Imotskog, Sinja, Trogira, Omiša, Kaštela, Trilja i Lovreća.

Preporuka je da se ljudi koji dolaze na prosvjedni skup iskrcaju na rotoru kraj hotela Marjan ili na autobusnoj stanici kraj Hrvatskog narodnog kazališta te da nakon toga za vrijeme skupa budu parkirani na prostoru u blizini gradskog stadiona u Poljudu.

Molimo sve ljude koji dolaze na prosvjedni skup da se za vrijeme istoga primjereno ponašaju, bez uvredljivih transparenata i govora mržnje te da ne čine ništa čime bi mogli povrijediti dostojanstvo druge osobe. Na prostor gdje će se održavati prosvjedni skup nije dopušteno donositi nikakve predmete i rekvizite kojima se može izazvati nelagoda kod drugih ljudi ili pak kojima se može drugoj osobi nanijeti ozljeda. Od obilježja se preporučavaju prvenstveno hrvatska nacionalna obilježja (zastava, majica, kapa i dr.).

Svojim ponašanjem za vrijeme prosvjednog skupa pokažimo dostojanstveno i afirmativno ponašanje promičući vrijednosti za koje se zalažemo ne dovodeći u pitanje pravo drugoga na drugačije mišljenje.

Pokažimo da smo neovisni, očuvajmo svoj suverenitet i zaštitimo temeljne vrijednosti našeg naroda i domovine.

Dođite na dostojanstveni prosvjedni skup i recimo NE ISTANBULSKOJ KONVENCIJI!

Inicijativa “Hrvatska protiv Istanbulske konvencije”

Organizacijski odbor Split

 Istanbulska konvencija foto 13 Đurđa Cecelja 24032018

OBITELJ (NE I.K!)


Ona je sveta ko Sveto pismo,
Bez nje je život turoban, klet.
Uz nju ćeš znati tko smo, čiji smo,
Ona je svakom najdraži cvijet.

U njoj je smijeha, plača i svađe,
Premnoge tajne znade tek Bog.
Poslije suza živjet ti slađe,
Grije te plamen ognjišta tvog.

Obitelj su nam OTAC i MATI,
Bakica, dida, sestra i brat,
Po njima ćeš se Hrvatom zvati,
Precima mrtvim zahvalu dat.

Dokle god budu disali s tobom,
Spajati će vas zlaćana nit.
Kad zvono zadnji odzvoni ''zbogom''
Svi tvoji mili suze će lit.

Toplo je gnijezdo obitelj tvoja
Bez nje si vijekom žalostan, sam.
Duša ti željna mira, spokoja,
Do groba nosiš golemi kam.

Stog moli, sinko, Gospoda, moli,
Nek blagoslovi tvoj sveti Dom.
Obitelj slatku poštivaj, voli,
Ko dragulj krij je u srcu svom.

Marija Dubravac, Brisbane

Antun Babić otvoreno pismo hrvatskom narodu

Od proglašenja samostalne hrvatske države 25. lipnja 1991. hrvatski je narod birao četiri predsjednika odn. predsjednice Republike Hrvatske. Svi dosad izabrani predsjednici hrvatske države bili su ili članovi Komunističke partije Jugoslavije i partizani, ili su to bili njihovi očevi i djedovi.

Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je član Komunističke partije Jugoslavije, partizan i general JNA. Treba naglasiti da je dr. Tuđman dosad bio jedini istinski hrvatski domoljub, koji kao predsjednik Republike Hrvatske nije bio u službi nikakvih stranih interesa.

Drugi predsjednik, u dva mandata, bio je Stjepan Mesić, koji je bio Jugoslaven, član Komunističke partije Jugoslavije, a neki kažu i suradnik Udbe. Na dužnost predsjednika Republike Hrvatske došao je uz pomoć stranih interesa, kojima je do kraja drugog mandata vjerno služio.

Treći predsjednik bio je dr. Ivo Josipović, čiji je otac bio partizan, član Komunističke partije Jugoslavije, Jugoslaven, a neki tvrde da je bio i šef Golog otoka, tj. član Udbe, i kao takav navodno odgovoran za ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Dr. Ivo Josipović vodio je na kilometre daleko vidljivu prosrpsku unutarnju i vanjsku politiku, u čemu mu je neskriveno pomagala tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

Sadašnja je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, čiji je djed bio partizan, a pretpostavljam i član Komunističke partije poslije Drugog svjetskog rata. Mnogi za Kolindu Grabar-Kitarović javno pišu i govore da je članica Trilaterale, u kojoj sjede moćne svjetske osobe koje su najveći protivnici Katoličke Crkve. Dakle, ako je tomu tako, tada je i ona u službi stranih i protuhrvatskih interesa.

Što nam govore ove vrlo šture ali i neoborive činjenice? One nam govore da, od više od osam milijuna Hrvata u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta, sve dosad u Republici Hrvatskoj za predsjednika države nije izabran nijedan predsjednik ili predsjednica države koji ne potječu iz jugoslavenske, komunističke i partizanske obitelji. Evidentna posljedica tih činjenica jest ta da se hrvatska država i hrvatski narod danas, dvadeset i sedam godina kasnije, nalaze pred samim rubom ponora i nestanka. 

Došlo je vrijeme za predsjednika države koji je i iskreni hrvatski domoljub i vjernik

Pokazalo se da niti jedan predsjednik odn. predsjednica osim dr. Franje Tuđmana nisu bili iskreni hrvatski domoljubi, a još manje istinski vjernici. Došlo je vrijeme da sljedeći hrvatski predsjednik bude potomak domobranske ili ustaške obitelji koja nije okaljala svoje ruke u Drugom svjetskom ratu, kao što su to učinili očevi ili djedovi nekih od spomenutih dosadašnjih predsjednika Republike Hrvatske. Također je vrlo važno da sljedeći predsjednik Republike Hrvatske bude osoba koja nije bila član Komunističke partije ili suradnik Udbe te da to nisu bili ni roditelji ni djed ili baka te osobe.

S tim na umu, kao sin hrvatskog domobrana Vinka Babića (rođenog 1916. u selu Volarice, kod Senja, koji je preživio Bleiburg, Križni put, Lepoglavu i logor u Požegi te koji je bio teško ranjen u Drugom svjetskom ratu) najavljujem svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske ne sljedećim izborima, kad god se oni budu održali. Od te kandidature odustat ću jedino u slučaju da se general Ante Gotovina kandidira za predsjednika Republike Hrvatske na istim izborima.

Za ovaj trenutak pripremao sam se i izgrađivao, svjesno ili nesvjesno, punih pedeset godina, tj. otkako sam 1968. otišao iz Jugoslavije i završio u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča, a nakon toga otputio se u Australiju. Sve o svojem životu, svojoj obitelji, isprekidanom školovanju, radu, političkoj borbi za samostalnu hrvatsku državu u emigraciji, sudjelovanju u obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te dužnostima u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu povratka i useljeništva objelodanit ću u svojoj autobiografiji koncem ove godine. Za one koji me ne poznaju, uz ovu najavu dostavljam i svoj kratak službeni životopis, koji svatko može provjeriti (vidi blog   www.spasimohrvatsku.hr).

Iznenadna i teška smrt moje supruge imala je velik utjecaj na ovaj moj korak

S najvećom odgovornošću i potpuno čistom savješću pred Bogom i narodom izjavljujem da mi nikada ne bi palo napamet da napravim ovaj korak da prije dvije i pol godine nije u strašnim mukama i u neprihvatljivim okolnostima umrla moja druga supruga Janja Ninić Babić, dragovoljka Domovinskog rata od 1990. godine, bliska suradnica ratnog ministra Gojka Šuška od početka do kraja njegovog mandata, tj. do njegove smrti, bojnica Hrvatske vojske te vojna izaslanica Republike Hrvatske u Pekingu (N.R. Kina). 

Prije iznenadne Janjine smrti planirali smo svoje zrele dane provesti u miru i posvetiti se svojoj široj i užoj obitelji, koja je dvadeset godina jako patila zbog naših obaveza prema poslu koji smo obavljali. Naravno, poseban poticaj za kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima dalo mi je duboko razočaravajuće i opasno stanje, u kojem se, nažalost zahvaljujući nedomoljublju, nesposobnosti i služenju stranim interesima svih predsjednika i svih Vlada te saborskih zastupnika, nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, nalaze Republika Hrvatska i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Moj kratak službeni životopis, a posebno moja knjiga, pokazat će da imam jednake, ako i ne bolje, reference za predsjednika Republike Hrvatske od bilo kojeg drugog današnjeg političara u Republici Hrvatskoj, uključujući Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Nadam se da ću to imati priliku i dokazati tijekom predizborne kampanje u medijskim i drugim sučeljavanjima. 

Okosnicu svog programa za predsjedničke izbore objavit ću za tjedan dana.

mr.sc. Antun Babić
U Zagrebu 8. travnja 2018.

Potkategorije