Priopćenja

"DAN SJEĆANJA 2018". u Posavskoj Mahali - obilježen je tragičan zločin komunista nad 3404 ubijenih, stradalih i nestalih Hrvata.
Tom prigodom svečano je otkriven i blagoslovljen Spomen park za sve stradalnike Drugog svjetskog rata i poraća odžačkog i podvučijačkog kraja. Spomen obilježje izradili su ing. Jure i Ana Pranjić.
Svetu misu predvodio je kardinal Vinko Puljić. Svečanosti su nazočili hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović, predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava kao i brojni drugi uzvanici.
Članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva tom prigodom zapalili su svijeće na Nujica groblju.
Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenske armije. Ujedno je i jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. U vrijeme kad je Berlin već pao, u Odžaku su sve do 25.svibnja 1945.g. vođene krvave bitke.

22.svibnja 2018. godine u spomen na troje civila pogubljenih 1991. godine u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku otkriveno je spomen obilježje masovne grobnice Dragović kod Pakraca. Spomenik je podignut u sjećanje i kao zalog obećanja da nećemo zaboraviti Petra Szabu, njegovog brata Vendelina Szabu i suprugu mu Alojziju Szabo, pripadnike mađarske i talijanske nacionalne manjine, koji su ubijeni 1991. godine, samo zato što nisu bili Srbi.

Spomen obilježje na mjestu masovne grobnice Dragović otkrili su Petar Szabo, sin ubijenog Petra Szabe i Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja i izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Vijenac je položio i svijeće zapalio i član Predsjedništva Hrvatskog žrtovslovnog društva Đuro Knezičić.

Opširnije:Otkrivanje spomen obilježja u Pakracu

Izložba Europske skitnje Ana Marija Botteri

Ana Marija Botteri 2018 1

Ana Marija Botteri 2018 2

Ana Marija Botteri 2018 3

Ana Marija Botteri 2018 4

Pozivamo Vas na izložbu akademske slikarice Ane Marije Botteri u četvrtak, 24. svibnja 2018.g., u 19 sati u Galeriji Zaklade za djecu Hrvatske, na Trgu bana J. Jelačića 12 - Zagreb.

O ciklusu  Europske skitnje će govoriti ugledna književnica Nevenka Nekić. 

Glazbeni okvir : 

Barbara Polšek - Sokolović, violina, mag. art. i

Martina Deščak, klarinet, mag. art.

Izložba se može razgledati do 5. lipnja 2018.g.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Za pokolja nad Hrvatima čula se molitva i „Oprosti im, Bože, ne znaju što rade“

Poveznica: http://nedjelja.ba/hr/komentari/intervju/za-pokolja-nad-hrvatima-cula-se-molitva-i-oprosti-im-boze-ne-znaju-sto-rade/5136

PON, 14. SVIBANJ 2018. 

Od propasti komunističkog režima Bleiburg je postao javni sinonim za stradanja Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od onih koji neumorno istražuje i promovira istinu o stradalima je Ante Beljo...

Ante Beljo Hrvatsko zrtvoslovno drustvo

Foto: narod.hr

Razgovarao: Željko Ivković

Beljo je rođen u Čerinu u Hercegovini 1946. Studirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Emigrirao je 1967. u Austriju. Sljedeće godine odselio je u Kanadu gdje je bio aktivnim sudionikom društvenog života Hrvata u Sjevernoj Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama.

Nakon povratka u Hrvatsku, 1990. osnovao je Hrvatski informativni centar, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta, kao i pripadajući mu Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu. U dva mandata bio je izabran za zastupnika Hrvatskog sabora.

Od 2004. u potpunosti je angažiran u radu Hrvatskog informativnog centra i širenju istine o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Također  je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva...

Poštovani, recite nam na početku što je to Blajburška tragedija?

Pod pojmom Bleiburga podrazumijevamo najveće, najdramatičnije stradanje i uništenje hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Stradanje je bilo na razini onoga na Krbavskom polju iz 1493. svakako u odnosu stradalih prema broju pučanstva iz tog vremena, i u povijesnom značenju koje je Krbavska bitka imala za hrvatski narod.

Bleiburg danas predstavlja simboliku ukupnih stradanja hrvatskoga naroda; ne samo pokolja vojnika i civila na Blajburškom polju, nego na križnim putovima, marševima smrti kroz čitavu Jugoslaviju, simboliku zarobljeničkih logora, jama i masovnih grobnica raznih vrsta diljem bivše Jugoslavije.

Blajburška tragedija kao pojam dobila je ime po malom mjestu Bleiburgu u Koruškoj, u jugoistočnom dijelu Austrije, u kojem su vođene završne operacije Drugog svjetskoga rata u Europi te su se na tom području početkom svibnja 1945. našli pripadnici svih ratujućih snaga. U to je vrijeme na Blajburško polje pristiglo s područja tadašnje NDH i susjedstva oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, kako to stoji u Dnevnom izvješću britanskog 5. korpusa za nadnevak 14. i 15. svibnja 1945. Povlačili su se pred najezdom jugokomunističkih Titovih partizanskih snaga u namjeri da se predaju zapadnim saveznicima i stave pod njihovu zaštitu. Umjesto zaštite, vojske su bile razoružane i na prijevaru predane Titovim partizanima, zajedno s pučanstvom koje se povlačilo prema sjeverozapadu s juga, sve od Dubrovnika preko čitave BiH, a s istoka od rumunjske granice.

Pregovori o predaji Hrvatskih oružanih snaga i predstavnika 5. korpusa britanske 8. armije Patricka Scotta vodili su se 15. svibnja 1945. poslije 12 sati u dvorcu Thurn-Valsassina pokraj Bleiburga – predaja od britanske strane nije prihvaćena. Drugi dio sastanka P. Scott je održao s partizanskim predstavnicima (Milan Basta i Ivan Kovačić). Treći dio sastanka imao je s predstavnicima Hrvatskih oružanih snaga i s partizanskim predstavnicima zajedno. U pregovorima su s hrvatske strane sudjelovali generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen. Zaključno, Hrvatske oružane snage bile su prisiljene predati oružje i svi su (vojnici i civili) bili izručeni partizanima, osim maloga broja onih koji su se već otprije našli u savezničkim izbjegličkim logorima.

Zbog svega navedenoga što se 14. i 15. svibnja događalo u Bleiburgu i okolici, kao i svega onoga što je uslijedilo poslije toga, sve je nazvano zajedničkim imenom – Blajburška tragedija.

Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakr Hrvata u Blajburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?

Glavni motiv za masakr Hrvata bio je zatiranje jedne nacije, uništenje naroda zbog toga što je taj narod pokušao obnoviti svoju staru državnost. Kako drukčije tumačiti činjenicu da su, nakon okončanja ratnih sukoba, dakle, suprotno svim pravilima ratovanja, ubijene tisuće i tisuće vojnika i civila – staraca, žena i djece.

Bivši jugoslavenski komunistički pokret odlučio se na fizičku eliminaciju svih onih koji bi u budućnosti mogli biti prepreka obnovi Jugoslavije i uspostavi komunizma u njoj. Srpske monarhističke četničke snage nastojale su svakako obnoviti Jugoslaviju sa starim poretkom uz pomoć zapadnih saveznika, što je onda rezultiralo masovnim uništenjem hrvatskoga naroda i genocida nad njim.

Kada ste, gdje i od koga prvi put čuli za Bleiburg s obzirom na to da se nije o tome smjelo pričati niti čitati?

Već u pedesetim godinama prošloga stoljeća, kao dijete od 7-8 godina, čuo sam u obitelji i u zaseoku kako govore o „mnogima za koje se ne zna“ pa je to već u ono vrijeme za mene postalo prvorazredna tema, jer me zanimalo o kojim se to ljudima radi i što im se dogodilo. Prve informacije o događajima iz svibnja 1945. i kolonama smrti dobio sam 1966. u Beču od sada pokojnog Veselka Bagarića, rodom iz Mesihovine kod Tomislavgrada.

Kad mi je ispričao svoje doživljaje, rekao mi je da o tome nikad prije nikomu nije rekao ni riječ jer mu je rečeno prije nego što je otpušten s robije da o onomu što je proživio ne smije nikomu govoriti jer ga u suprotnom to može koštati života.

Jeste li razgovarali s preživjelima? Koje je najpotresnije svjedočenje koje ste čuli među onima koji su se spasili?

Postoje mnoga svjedočanstva i sva su potresna na svoj način, kako onih koji su zločine činili, tako i onih koji su tim zločinima bili svjedoci i koji su samo Božjom providnošću uspjeli preživjeti i spasiti se. Zbog prostora ovdje ću navesti samo jedno svjedočanstvo Slovenca Milana Zajeca iz Clevelanda o strijeljanju u Kočevju.

Prilikom strijeljanja pred jamom metak ga nije pogodio, ali je povučen u jamu zajedno s ostalima jer su svi bili međusobno povezani žicom. Svjedočanstvo je objavljeno 1975. u slovenskim novinama Ameriška domovina i u srpskom listu Iskra iz Münchena, a usmeno je svjedočio na simpoziju o Bleiburgu u Zagrebu 1995. i u jednoj emisiji HTV-a iz toga vremena: „…Ja sam želio vidjeti svoju braću i ugledao sam ih. Blizanci Tone i Nace bili su vezani zajedno, a Stane je bio vezan s Križnikom Lojzetom, rodom iz Kostajnice. Mene su braća također ugledala jer sam se popeo u kamionu koliko god sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. S osmijehom su mi kazali sve što su htjeli: da budem miran jer ćemo se vidjeti na drugom svijetu, gdje će biti bolje… Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i u Kočevskom Rogu pao je u istu jamu kao braća i ja – mi prije podne, a on popodne. Dana 2. lipnja 1945… Oko 30 m pred jamom odvezali su nas i svaki je od nas morao brzo skinuti odijelo… Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali put ka grobu… U jami nas je ostalo 18 živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu jer nam je bilo hladno, zubi su nam cvokotali, premda je bio lipanj. Bili smo bez odjeće, žedni i gladni… Bilo je među nama vojnih svećenika koji su pjevali pogrebne pjesme i molitve tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav glas: 'Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade!' Nijedna psovka nije se čula u jami… Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo…

5. lipnja nastala je izvan jame tišina. Nas petorica koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati čekali smo trenutak kad bismo mogli izići iz jame… Nekomu između nas uspjelo je doći do ruba, ali su ga zgrabila tri partizana… Poslije 10 minuta bez pucnja je pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali nas četvorica koji smo mogli hodati…

Dan je protekao u čekanju da bismo se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glas smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana…“

Kako vrijeme utječe na sjećanje na Blajburšku tragediju? Što možemo očekivati u budućnosti?

Pitanje genocidnih razmjera stradanja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane sva tri velika svjetska totalitarizma XX. stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma, već je postalo sastavnicom hrvatske nacionalne memorije i što vrijeme dalje prolazi i nove spoznaje o stradanju izlaze na vidjelo, time se njihova upečatljivost i vjerodostojnost uvećava.

Činjenica je da još uvijek, poslije 73 godine, arhivska građa o tim događanjima s kraja 1945. u britanskim arhivima nije otvorena, unatoč prihvaćenoj praksi u svijetu da se to učini 30 godina poslije određenih događanja. Činjenica je također da je u današnjoj ujedinjenoj Europi 9. svibnja 1945. (dan kapitulacije nacističke Njemačke) proglašen kao Dan Europe, što kod svih istočnoeuropskih naroda izaziva nelagodu, jer su oni poslije pobjede nad nacizmom potpali pod isti, ili još gori komunistički totalitarizam.

Njihova stajališta su da zapadnoeuropski narodi imaju razloga za slavlje, a istočnoeuropski narodi im mogu samo čestitati jer je kod njih demokracija pobijedila totalitarizam, što se nije dogodilo u istočnoeuropskim zemljama sve do propasti komunizma u devedesetim godinama prošloga stoljeća.

Za nas Hrvate to je vrijeme predstavljalo prisilno uključivanje u novu komunističku jugoslavensku državu koja je sadržavala sva najcrnja obilježja antihrvatske tvorevine i totalitarističkoga komunističkoga sustava vladavine.

Ivan Dujmović sekund prije hapšenja

Ivan Dujmović Bleiburg 2018

Zbirka pjesama Ivana Dujmovića, Samobor 2009.g.

HRVATSKA U MENI

Kamo god krenem
Hrvatska u meni;
utopljena u jadranskoj dubini,
slavonskoj i srijemskoj širini.

 

Kamo god krenem;

bio san ili java,

Hrvatska u meni
brdovita ili ravna - spava.


Kamo god krenem;

po trnju ili drači,

bilo noću ili danju,

Hrvatska razotkriva ranu.

Ivan Dujmović Bleiburg 2018 policija

dr. Ivan Dujmović opkoljen i odveden u automobil policije... do danas (utorak 15. svibnja 2018.) nije se vratio iz Austrije... što se desilo ne znamo... trenutak prije hapšenja upravo sam dr. Dujmovića fotografirala, a da nisam znala što će se desiti... iz Bleiburga prebačen je u Klagenfurt  (J. Lučić - adm. portala)

dr. sc. Ivan Dujmović rođen je 02.10.1937. godine u Bihaću gdje je proveo djetinjstvo, te završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Školovanje je nastavio u Zagrebu, ali je zbog svog naglašenog domoljublja i političkog djelovanja, kao osoba nepoćudna tadašnjem režimu, 1964. godine protjeran sa zagrebačkog sveučilišta, a 1971. godine osuđen na kaznu zatvora. Usprkos svim nedaćama koje su ga pratile, tjeran interesom za znanost, stekao je zvanje profesora povijesti, profesora zemljopisa, te nastavnika hrvatskog jezika i sva tri studija diplomirao u Zagrebu. U potrazi za osiguravanjem životne egzistencije zapošljava se u Đakovu, gdje osniva obitelj, a 1975. godine dolazi u Samobor i radi u školama Bregana, Rude i Samobor.

Dosljedan svom idealizmu i domoljublju, u danima stvaranja hrvatske neovisnosti, svjesno se politički angažira, te postaje zastupnik u Vijeću općina Hrvatskog državnog sabora. Nakon ostvarenja svog najvećeg životnog sna – uspostave pune hrvatske državnosti, vraća se znanosti i 1993. godine brani magistarski rad na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu pod nazivom Geomorfološke osobine sjeveroistočnog dijela Žumberačke gore, da bi 2005. g. stekao akademsku titulu doktora prirodnih znanosti s temom Fizičko-geografske značajke Samoborskog gorja i Plješivičkog prigorja. Pod istim naslovom tiskana mu je i monografija u izdanju Merdijana 2007.
Znanstveni interes mu je usmjeren i prema povijesnim sadržajima, što je, između ostalog, rezultiralo pisanjem monografije Povijest zavaljske župe (Zagreb 1999.), a poznat je i njegov rad na istraživanju podataka o žrtvama II svjetskog rata na samoborskom području i šire.

Interes za književnost, posebno poeziju, iskazuje već u gimnazijskim danima, te svoje radove objavljuje u raznim časopisima. Također, piše i satiru. Kao plod dugogodišnjeg književnog pregalaštva objavljene su mu zbirke pjesama 
Intima (Samobor 1993.), Ognjište (Samobor 1993.), knjiga satire, aforizama i epigrama pod nazivom Trn (Samobor 1996.), zbirka pjesama Moje niti (Samobor 2007.), zbirku pjesama Hrvatska u meni (Samobor 2009.). Član je većeg broja udruga, dugogodišnji član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, posebno znanstvenih i kulturnih, te predsjednik Udruge umjetnika Augusta Šenoe u Zagrebu. Živi i djeluje u Samoboru.

 

Potkategorije