Ratni zločini '91-'95 u BiH

U Trusini 16.travnja 1993. (isti dan kad se dogodio zločin u Ahmićima) izvršen je, između 8 i 9 sati ujutro, napad na selo Trusina (Općina Konjic) pri čemu je u sat vremena ubijeno 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABiH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih streljali.

Medijski odnos prema ratnom zločinu u Ahmićima i Trusini je najočigledniji primjer pristranoga i neobjektivnoga izvješćivanja, jer zločini su počinjeni ISTOGA DANA! U Ahmićima se odmah pojavio UNPROFOR i kamere svjetskih TV postaja za razliku od Trusine u koju nikada nisu došli, pa čak niti za vrijeme ekshumacije zemnih ostataka ubijenih.

Izvješća BBC-jeva ratnog reportera Martina Bella iz Ahmića stvorena neopravdana slika o Hrvatima kao genocidnom narodu a Muslimanima- kasnije Bošnjacima kao žrtvama.

General Slobodan Praljak uočivši veliki nesrazmjer u tretmanu zločina u Ahmićima i Trusini u hrvatskim medijima u arhivu Hrvatske radiotelevizije potražio je podatak, koliko je puta u programu tog medija spomenuta riječ Ahmići a koliko Trusina i došao do zaprepašćujućeg podatka koji objavljuje u svojoj knjižici:
riječ Ahmići spomenuta je 998, a riječ Trusina SAMO 2 puta!!!

Jeste li čuli za :
- Lužani (Uskoplje),

- Maljine (Travnik),
- Trusina (Konjic),
- Drenovik (Kakanj),
- Busovačke Staje (Busovača),
- Doljani (Jablanica),
- Bugojno
- Zabilje (Vitez),
- Grabovica (Mostar),
- Uzdol (Prozor),
- Vareš,
- Križančevo selo (Vitez),
- Buhine Kuće (Vitez) ???

- ... i mnoga druga stratišta Hrvata od strane muslimana u BiH.

Mjesečnik Svjetlo riječi, koji izlazi u nakladi Franjevačke provincije Bosna srebrena, napravio je izniman medijski, kulturološki, politički, a ponajviše ljudski pothvat. Taj magazin u posebnom je izdanju objavio popis 7.762 ubijenih i nestalih Hrvata Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Petak, 16 Travanj 2010

KRI
ŽANČEVO SELO
Tijela izmasakriranih Hrvata iz Križančeva Sela koje su 22. 12. 1993. godine pripadnici Armije BiH zarobili u svojoj akciji.
Nakon razmjene obavljene 01. 02. 1994. tijela su bila izložena u sportskoj dvorani u Vitezu radi identifikacije.

VITEZ

KRIŽANČEVO SELO
22.12.’93. –72 žrtve i to:

ALILOVIĆ (Ivo) MARINKO r. 1965.
AUGUSTINOVIĆ (Ivo) IVICA r. 1952.
BAKOVIĆ (Dragutin) JOSIP r. 1965.
BRKIĆ (Matija) RUDO r. 1943.
ČALIĆ (Marijan) JOSIP r. 1958.
ČALIĆ (Vinko) MIRKO r. 1960.

ČEČURA (Stjepan) ZDRAVKO r. 1962.
ČEČURA (Ivica) MATO r. 1960.
DELIJA (Anto) STIPO r. 1963.
DELIJA-MATOŠEVIĆ (Pero) ŽIVKO r. 1969.
GRBAVAC (Marko) NEDELJKO r. 1966.
GRBAVAC (Tadija) ANTO r. 1959.
GRBAVAC (Anto) MARKO r. 1952.
GREBENAR (Anto) ANTO r. 1957.
GUDELJ (Franjo) DRAGAN r. 1957.
HRGIĆ(Anto) VLADO r. 1953.
JAKŠEVIĆ (Filip) JOZO r. 1959.
JUKIĆ (Stipo) IVICA r. 1968.
JURČEVIĆ (Jozo) STIPICA r. 1969.
JURČEVIĆ (Jozo) LJUBAN r. 1966.
JURIŠIĆ (Ivo) VINKO r. 1951.
KNEŽEVIĆ (Niko) IVAN r. 1971.
KNEŽEVIĆ (Ivo) NIKO r. 1951.
KNEŽEVIĆ (Ivo) PERO r. 1949.
KOVAČEVIĆ (Radmilo) SNJEŽAN r. 1961.
KOZINA (Milko) ZDRAVKO r. 1962.
KRIŽANAC (Niko) DRAGAN r. 1945.
KRIŽANAC (Jozo) TOMO r. 1969.
KRIŽANAC (Jako) ANTO r. 1942.
KRIŽANAC (Nikola) DRAGAN r. 1960.
KRIŽANAC (Anto) IVICA r. 1959.
KRIŽANAC (Stipo) RANKO r. 1965.
KRIŽANAC (Ilija) FRANJO r. 1928.
KRIŽANOVIĆ (Vlado) BONO r. 1960.
LEŠIĆ (Niko) VLADO r. 1958.
LIVANČIĆ (Ivo) STIPO r. 1968.
LIVANČIĆ (Franjo) MIROSLAV r. 1971.
MAROS (Marko) IVICA r. 1950.
MAROS (Jozo) MARIJAN r. 1959.
MAROS (Mirko) GORAN r. 1963.
MAROS (Jako) SLAVKO r. 1948.
MAROS (Marko) JAKO r. 1943.
MAROS (Miro) DRAGAN r. 1962.
MARTINOVIĆ (Franjo) MIROSLAV r. 1957.
MATIĆ (Juraj) BRANKO r. 1973.
MILIČEVIĆ (Stipo) JERKO r. 1937.
NEDIĆ (Lazar) MILOVAN r. 1954.
NIKOLIĆ (Ivan) BRANISLAV r. 1955.
PRANJKOVIĆ (Ivo) JOSIP r. 1971.
RAJIĆ (Marko) DRAGAN r. 1957.
ŠAFRADIN (Frano) STIPO r. 1968.
ŠAFRADIN (Rafail) ŽELJKO r. 1966.
ŠAFRADIN (Marko) JOSIP r. 1972.
ŠAFRADIN (Nikola) IVICA r. 1967.
ŠAFRADIN (Mirko) ŽELJKO r. 1964.
ŠAMIJA (Drago) MARINKO r. 1968.
ŠAMIJA (Ivo) IVO r. 1936.
ŠAMIJA (Drago) BLAŽEN r. 1974.
ŠANTIĆ (Ivica) NIKICA r. 1954.
ŠARIĆ (Ivica) NIKOLA r. 1969.
ŠTRBAC (Ivica) STIPO r. 1937.
ŠUTIĆ (Mato) PETAR r. 1963.
TOMIĆ (Stipo) JOZO r. 1942.
ZAMBONI (Zvonko) DRAGAN r. 1953.
ZLOJIĆ (Alen) DAMIR r. 1968.
PANJKOVIĆ (Franjo) MATILDA r. 1943.
ALILOVIĆ (Jure) KATA r. 1940.
ALILOVIĆ (Marko) FRANO r. 1962.
ĐOLTO (Fabijan) JANKO r. 1959.
BRISTOVSKI (Roki) TOME r. 1950.
GRABOVAC (Drago) DRAGICA
RAJKOVIĆ (Frano) MIRO

KONJIC
iskaz o stradanju Hrvata sela Trusine
(svjedok: žensko, Hrvatica, 1962.)

U siječnju i veljači 1993. primjetila sam da naši susjedi, Muslimani, okreću glavu od nas, neće da se pozdrave s nama. U mome selu (Trusina) je bilo podjedanko i Muslimana i Hrvata. Omjer stanovništva je otprilike bio pola-pola. Ja ne znam što smo Muslimanima mi Hrvati skrivili. Nisam mogla primijetiti da naši njima nešto spremaju, niti sam čula. Kroz Trusinu su prolazili i vojnici HVO-a i Armije BiH. Bilo je i napetosti između njih. Znali su skupa sjediti (pripadnici HVO-a i Armije BiH) u kavani, piti i družiti se. Moj muž je isto bio dobar s njima, skupa su radili. Nitko od Muslimana iz Trusine nije bio u HVO-u. U postrojbama Armije BiH u Trusini bili su u početku samo Muslimani iz Trusine, sve sam ih poznavala, međutim poslije su se počeli pojavljivati drugi ljudi koje nisam znala. Jedan od zapovjednika Armije BiH je Hasan Hakalović. Njega dobro poznajem. On je brigadir u brigadi “Neretvica” koja je za područje Klisa. On je iz sela Višnjevica. Prije je bio lopov, kriminalac. Bio je po zatvorima. Ima oko četrdeset godina. Znam još Jusa, ali njemu ne znam prezime. Prije rata je imao trgovinu u našem selu. On ima četrdeset do pedeset godina. Bio je zajedno s Hasanom. Zapovjednik brigade HVO-a “Herceg Stjepan” bio je Zdravko Šagolj. On i Hasan su prije rata non-stop bili skupa, a sad su zapovjednici dvjema vojskama. Ne znam u kakvim su sada odnosima.

Klisa je cijelo područje od Ostrošca pa nadalje. Obuhvaća sela Trusinu, Butrović Polje, Seonicu, Sutiče, Parsoviće itd. U Seonici je miješano stanovništvo (Hrvati i Muslimani), u Sultićima isto tako. U Parsovićima je većinsko muslimansko stanovništvo. U Butrović Polju je izmješano stanovništvo. U Kostajnici je hrvatsko stanovništvo.

HVO je držao položaje prema četnicima. S njima na liniji je bila i Armija BiH. Zajedno su držali linije prema četnicima. U Klisi nije bilo četnika, nije bilo nikakvih problema.

16. travnja 1993. ujutro moj muž je otišao na stražu. Do tada su skupa držali stražu i naši i njihovi. Nismo očekivali napad, nismo ništa znali. Tog jutra mi je muž trebao ići na stražu od 6:00 ujutro do 12:00 sati. Otišao je od kuće u pet sati i petnaest minuta. Ustala sam oko sedam sati. Otišla sam kod sestre na kavu. Sjedile smo i pile kavu. Ponegdje se čuo rafal i pucnjava, ali ja sam mislila da je to tek tako, prolazno. Pucnjava je postala sve učestalija. Prešle smo u drugu sobu, ali je pucnjava bila sve bliža i bliža. Krile smo se po kući. Vidjela sam kroz prozor da je velika sila vojske došla pred kuću i u susjedstvo. Pucnjava se čula sa svih strana. Sestra i ja smo bile same s djecom u kući. To je bilo oko osam sati. Nismo ni kavu stigle popiti. Najednom su dva muškarca počela lupati na vrata nogom. Sestra im je rekla da ne lupaju, da će otvoriti. Bojali smo se. Prepoznala sam jednog. On se zove Seid Hakalović. Inače je iz Butrović Polja. Imali su šarene uniforme s “ljiljanima” i crne trake oko glave. Pitali su ima li muškaraca na što smo im odgovorile da smo same s djecom u kući. Ušli su u kuću, bez obzira na to i pregledali sve sobe. Kad su vidjeli da nema nikoga taj kojeg poznajem je ostao sjediti u kući, a drugi (kojeg nikad prije nisam vidjela) je otišao u moju kuću. Kada je Hakalović sjeo rekla sam mu da ga znam odnekud našto je on odgovorio da i on mene pozna, ali da moju sestru bolje poznaje. Rekla sam mu da se ne mogu sjetiti odakle je našto je on rekao da nije bitno odakle je. Ušli su u moju kuću. Čula sam da ispaljuju rafale po kući, da pucaju. Zvali su muškarce da izađu iz kuće. Govorila sam im da tamo nema nikoga, da su svi otišli na stražu. Hakalović je govorio da se pogrešna politika vodi u Grudama. Da ovo neće biti Herceg-Bosna. Da Herceg-Bosna može biti samo u Širokom Brijegu, Čitluku i Grudama. Da će Konjic i Mostar biti njihovi. Pitao nas je što nam to treba. Rekla sam da mi nismo za to krivi. Nakon toga su otišli. Tad je došla na vrata jedna žena s puškom. Tu ženu nisam nikad prije vidjela. Bila je crna, niska, otprilike, oko 30 godina. Po govoru i izgledu bih rekla da je domaća. Bila je isto obučena u uniformu, s puškom i bombama. Ona je bila jedina žena među njima. Naredila je da dvije žene izađu van. Od nas se nitko nije usudio da izađe. Ponovila je opet: “Dvije žene van. Pucat ću.” Izašle smo ja i jedna susjeda M. D. koju su oni ranije doveli iz susjedstva. Rekla sam joj da idemo ili će nas ubiti. Ta žena nam je rekla da nas tamo čekaju dva muškarca i da trebamo ići donijeti puške s puta jer da se puca i da oni ne smiju. Mara i ja smo otišle dolje, na put. Pokupile smo oružje. Sa svih strana su meci udarali o asfalt. Bilo nas je strah. Ne znam odkud su se te puške našle na asfaltu. Vidjela sam i leševa po putu. Ne znam da li su to bili njihovi ili netko od mještana koji su se na neki način oduprli. Pokupile smo te puške i odnijele ih njima. Oni su se svi zaklonili iza jedne kuće. Pitale smo možemo li se vrati djeci u kuću. Neki od tih muškaraca su nam rekli da možemo, ali je ona rekla da ne možemo ići gore nego da ih pozovemo i da idemo s njima. Otišle smo po djecu i moju sestru. Rekli su da nas vode gore u selo i da tamo ima još civila. Ta žena je zapovijedala, nju su svi oni slušali. Dok smo išli putem ti njihovi muškarci su davali djeci bombone i čokolade i ispitivali ih gdje su im očevi, imaju li puške i pištolje. Došli smo gore u selo. Tamo sam vidjela naše koji su bili s mojim mužem na položaju, ali muža nisam vidjela. Svi su bili vezanih ruku, poredani uz jednu štalu, okrenuti licem uza zid. Kad smo stigli, ta žena im je naredila da se okrenu licem prema nama.

Bili su tu: Željko Blažević (1961. godište) inače je bio pripadnik HVO-a, a tad je bio u civilu; Nediljko Krešo (oko 40 godina) pripadnik HVO-a; Ivo Drlja (došao je prošle godine iz JNA, sa odsluženja - mladić); Pero Krešo (1961. godište); Franjo Drlja (oko 50 godina) civil; Dragan Drlja (14 godina).

Tad su još svi bili živi. Jedan od njihovih vojnika je rekao Draganu Drlji da izađe i da ide među žene jer da je još mlad. Dragan je prešao k nama. Tada nam je ta žena rekla da prođemo iza štale. Poredali su nas uz jednu kuću. U tom trenutku smo čuli rafale i PAM i sve naoružanje koje su imali. U toj vojsci sam od Muslimana iz Trusine prepoznala samo Seida Hakalovića i još jednog kojem ne znam ime (radio je u Butrović Polju u kafiću on je šurjak od Muje Mustafića). Niko nije ni pokušao da ih odvrati od strijeljanja. Nisu znali što da rade sa nama. Ta žena je rekla da nas odvedu u jednu kuću, poliju benzinom i zapale. Bilo je među njima ljudi koji to nisu mogli napraviti. Ušli smo u kuću i sjeli. Došao je jedan (njega ne poznam) i tražio da stavimo na stol novce i zlato, tko ima kod sebe. Izvadili smo što smo imali. Oni su to pokupili. Opet su nas izveli van. Ta žena nije dala da izađemo stalno je govorila da nas treba zapaliti. Otišli smo da vidimo te strijeljane ljude. Vidjeli smo kako leže po zemlji. Naredili su nam da nosimo na njihove položaje municiju, granate i oružje koje su našli kod naših. Išli smo uz brdo zvano “Marjevac” (brdo iznad sela) vodeći djecu i noseći oružje. Bilo nas je više od dvadeset. Svi smo bili civili. Ja sam nosila sanduk municije i vodila sam dijete od tri godine. Nisu mi dali ni da se odmorim, niti su mi htjeli pomoći. Mali mi je počeo plakati. Nije više mogao hodati, ali je sam mu stalno govorila da ćemo brzo stići, da ne plače. Sa mnom su tu bili B. K., susjeda M. D. s djecom (jedna kćer šesti, druga treći razred), A. B. s djetetom od dvije godine i sve žene iz tog sela. Kad smo stigli na to brdo dozvolili su nam da sjednemo. Ona žena je opet govorila da nas treba baciti u kuću i zapaliti benzinom. Neki muški su rekli da neće tako, da nama ne smije faliti dlaka s glave. Neki drugi su predložili da idemo u Parsoviće (tamo gdje su njihovi) u školu. Parsovići su muslimansko selo. Tamo im je vojarna i komanda. U tom trenutku im je javljeno radio-stanicom da civile vrate kući, da će se vratiti po civile ako im bude falilo. Naredili su nam da se vratimo kući. Da svi budemo u jednoj kući i da ne izlazimo jer ima straža i dole. Vratili smo se u selo gdje su oni počinili masakr. Nismo mogli tu biti. Rekla sam da ja idem dole u sestrinu kuću pa što bude. Produžili smo svi dole. Ostali smo u sestrinoj kući taj dan i noć i drugi dan do poslije podne. Vidjela sam susjeda Smaila Memića. Bio je u uniformi i imao je oružje. On je čuvao da ne izlazimo dok smo bili zarobljeni. Za to vrijeme nitko nam nije prilazio. S njim su još stražarili Miralem Memić (njegov brat), Sejdo Padalović (iz Butrović Polja) koji je bio zapovjednik jednoj grupi (možda grupi za Butrović Polje i Trusinu). M. D. je pitala Smaila Memića zašto su nam to napravili. Rekla mu je da su gore, u “Gaju”, sve naše ljude ubili. On je odgovorio: “Šta ću vam ja. Muškarce sve ubijamo. Žene i djecu neće nitko dirati. Vama ništa ne fali.”

Ti ubijeni ljudi su ostali ležati nepokopani pred štalom. U tom dijelu gdje su oni ubijeni su sve bile hrvatske kuće. Pred štalom su ubijeni oni čija sam imena nabrojala. Ubijen je još i moj muž, ali je on ubijen u kući Andrije Drlje. Andrija je također tu ubijen. Njih dvojica su vjerojatno ranije ubijeni jer nisu bili pred štalom prije nego su ostali strijeljani. Tad sam se bila ponadala da je uspio pobjeći, ali mi je rekao D. D. da nije nikako mogao pobjeći, da su ga u jednoj kući ispitivali gdje radi, odakle je i slično.

Ubijeni su i neki stariji civili. Branko Drljo je ubijen u svojoj kući. Njih su ubili prije nego smo mi došli gore. Toma Drljo je također ubijen u svojoj kući. To su sve civili. Ljudi pedesetih godina.

Ubijen je još i Zdravko Drljo. On je ujutro došao sa straže i kad je čuo pucnjavu u selu izašao je u civilnom odjelu da vidi što je. Nije stigao ni pobjeći. Ubili su i njega. Ona žena mu je naredila da baci pušku. Morao ju je baciti. Njih je bilo sigurno stotinu. Poslije sam ga vidjela mrtvog pored puta gdje je ubijen. Poslije smo vidjeli da su pored puta ubijeni još Veljko Krešo i Ivica Krešo. Njih dvojica su imali oko 50 ili 60 godina. Ante Drljo je ubijen pred svojom kućom. Istjerali su ga van i onda ga ubili. Oni su rekli da muškarce sve redom ubijaju. Ubijena je i Kata Drljo, Antina supruga. Pokušala je da pobjegne. Ubijena je također i Antina majka, Kata Drljo (isto se zove kao i supruga). Ubijen je njihov susjed Ivan Drljo, s leđa. Pričala mi je njegova supruga. Ubijen je Smiljko Krešo, u svojoj kući. Žena i unuka su mu pri tome ranjene kao i jedna njihova susjeda koja je također ranjena. Poslije su zapalili i kuću, pa je i Smiljko u toj kući izgorio. Dole na kraju sela je ubijen Ilija Ivanković, a prvi susjedi su mu bili Muslimani. Ubijena je pred kućom i njegova supruga Anđa Ivanković. Vidjela sam je kako leži.

Tada su pošli u Buturović Polje (htjeli su da napadnu i Polje), ali su se vratili kad su vidjeli da neće tamo proći kao što su prošli u Trusini. Moj suprug je radio u policiji. Kad sam vidjela da dolaze ti nepoznati u susjedstvo govorila sam mu da bismo trebali otići odatle, da nam nije dobro tu biti. Ti nepoznati su dolazili kod Zejnila Gostiovčića. On je bio autoprijevoznik. Ti nepoznati su svi bili u šarenim uniformama. Dolazili su autima. Imali su prečicu iz muslimanskog sela do njihovih kuća tako da nismo mogli vidjeti svakoga čim dođe. Imali su malo dužu kosu, nosili su naušnice i puno prstenja po rukama. Zejnil se u zadnje vrijeme nije čak s našima ni pozdravljao. Njegov se sin igrao svaki dan s mojom djecom. Oni su ga tukli i branili mu da ne dolazi mojoj djeci. Prije smo bili u dobrim odnosima. Onda je odjednom zašutio. Kad je bio njihov Bajram izbio je prvi sukob. Od tada nas nije više ni pozdravljao.

Sve se to dogodilo ujutro. Drugi dan pred mrak mi smo otišli iz sela. Svi leševi su ostali tako nepokopani. Popodne oko četiri sata došla su dva njihova vojnika i rekli nam da je poslana jedna muslimanka iz Butrović Polja da vidi što je s nama civilima u Trusini i da treba netko od nas civila otići u Butrović Polje da im prenese pravu istinu. Jedna cura je otišla u Polje. Prenijela im je da smo u kući moje sestre. Rekli su joj da dođemo svi dolje u Polje. Tada smo svi koji smo bili u kući moje sestre otišli za Butrović Polje. Nismo znali što je sa ostalim civilima dok nismo došli u Polje. Kada su vidjeli da nismo svi došli poslali su po ostale. Bilo je još civila zatvorenih u jednoj muslimanskoj kući. U Butrović Polju smo ostali dva, tri sata dok nije pao mrak. Onda smo preko jezera prebačeni čamcem u Kostajnicu.

U Kostajnici nisu znali što se dogodilo u Trusini. Znali su samo da je bilo pucnjave. Kada smo došli ispričali smo im sve što se događalo. U Kostajnici sam ostala petnaest dana. Onda mi je djever javio da pokušam izaći i doći kod njega. Ljudi su mi rekli da je put dalek, da je kišno vrijeme, da će mi biti teško s djecom, ali ako se usudim, neka idem. Od Kostajnice do Kučana sam cijeli dan išla pješke. Kada smo krenuli iz Kostajnice penjali smo se uz planinu. Za nama je ostala jaka pucnjava. Pucnjava se čula od Butrović Polja i Parsovića. Sa svih strana se pucalo. Sa mnom je krenula sestra s djecom. Kada smo kretali rečeno nam je da se pazimo jer da gore ima još njihovih položaja.

Kada smo mi bili stigli u Butrović Polje tamo više nije bilo Muslimana, a u Kostajnici žive samo Hrvati. Kad smo im u Trusini, morali nositi municiju uzbrdo, spominjali su nekog Zuku. Tko im je preko stanice javio da nas vrate u selo, to ne znam. Kad su nas vratili u selo vidjeli smo kroz prozor Muslimane iz našeg sela. Oni su normalno hodali po selu. Vidjela sam baš Zejnilovog malog kako se igra ispred kuće. Žena je normalno radila svoj posao. Nitko nama nije ništa govorio. Svekar od moje sestre se drugi dan spremio i otišao gore u njihovo selo. Kada je došao gore uopće mu nisu dali ući u tu kuću u kojoj su se oni dogovarali nego je morao sjediti pred kućom. On je krenuo gore da ih pita zašto su to napravili, zašto nisu javili da se civili spase. Pitao je Zejnila kako mu je mogao sina ubiti, a bili su najbolji prijetelji. Rekao mu je da su svi u “Gaju”, strijeljani. Zejnil se pravio iznenađen, ali je svekru bilo jasno da svi znaju. Ja mislim da su oni znali da se to sprema Hrvatima. Non-stop su dolazili u tu kuću.

“Gaj” (gdje su naši strijeljani) je jedan dio sela Trusine. Ubijeno je oko 23 ljudi tog dana u Trusini.

Kada sam došla u Kostajnicu jedna mi je žena rekla da ima jedan Musliman Uhićen. Poslije mi je rekla da je to Nusret Šećibović. Uhiće je dan prije nego se to dogodilo u Trusini. Uhitili su ga blizu Kostajnice. Rekao je da je krenuo na sastanak s djevojkom u Konjic. On je bio među glavnima. Inače je iz Seonice. Bio je u MUP-u u Konjicu na nekoj značajnijoj funkciji. Kad je uhićen našli su kod njega neke dokumente. Naši imaju te dokumente. Rekao je da je to planirano već prije tri mjeseca. On je zadržan u pritvoru. Izjavio je, da je ubio Dragana Vujičevića još u prvim sukobima (kad je bio njihov Bajram). To se dogodilo u Seonici. Dragana je ubio s leđa snajperskim metkom. Da bi došao do Konjica morao je proći kroz Kostajnicu. Pitao je svoje ljude smije li ići kroz Kostajnicu, pa mu je neki Mujo rekao da može.

D. D. mi je pričao da su mog muža slali u Butrović Polje, da bi se predala naša vojska u Butrović Polju. Dali su mu rok. On nije mogao za to vrijeme otići. Onda su mu govorili da dođe po ženu i djecu, da nas gore dovede i onda da ide, opet su mu dali rok. Vjerovatno nije mogao to učiniti. Rekli su ako se ne vrati da će ubiti mene i djecu. Ucjenjivali su ga sa mnom i djecom.

Selo Bušćak (hrvatsko selo) se nalazi iznad Parsovića (Parsovići su muslimansko selo). To selo je dva dana ranije palo u njihove ruke. Bilo je puno civila u njemu. Još uvijek nitko nije došao od tamo. Ne može se saznati što je u tom selu. Oni drže to selo i imaju tamo svoje položaje. Moguće da je tu još veći masakr nego u Trusini. Trusina je imala pedesetak kuća (i hrvatskih i muslimanskih). Napadnut je položaj i selo. To je položaj koji je držao HVO. Oni su imali svoje polažaje pa su onda i naši čuvali. Tu nije bilo četnika. Kad su napali položaj i selo naši su se odupirali koliko su mogli. M. K. je bio na položaju s mojim suprugom. Poslije mi je pričao da ih je Stipe prvi primjetio. Rekao je da idu trojica prema njima. Otvorili su vatru, pa su naši uzvratili. Pucali su koliko su mogli. Onda su vidjeli da ide M. D., žena od Andrije, prema položaju s dva njihova vojnika. Nisu mogli pucati kada su vidjeli tu ženu. Žena im je prišla s ta dva vojnika. Rekla je: “Dole su u selu. Rekli su da se predate.” Neki su htjeli, neki nisu. Znali su da su dole u selu djeca. Čuli su dreku i viku u selu. Momci koji nisu imali djece su pobjegli, a ostali su se vratili dole i bacili puške. Doveli su ih u selo. Mog čovjeka su odveli u kuću. Neke su natjerali da prave kavu. Željku su obećavali da će ga odvesti u Konjic kad ovo sve prođe, i njega i ženu i dijete. Da će opet zajedno piti. Za deset minuta je bio strijeljan.

Dan prije tog napada jedan metak je pao na kuću našeg susjeda. On je to rekao, ali mi nismo obraćali pažnju. Nismo znali je li metak zalutao i otkud je došao. Metak je pogodio u krov i cigla je bila osuta po balkonu. To je kuća I. M.. Metak je došao gore od muslimanske strane. Tamo su njihove kuće i položaji. On je govorio da je to njemu namjerno napravljeno. Nisam vjerovala da je to namjerno, nitko nije pucao.

Prozor sobe u kojoj sam ja spavala tog je jutra sav izrešetan od metaka. Srećom ja sam nakon tog što je I.-a kuća pogođena od te strane odlučila spavati u podrumu. Prozor mi je gledao u njihov položaj.

Ređo iz Trusine (ne mogu se sjetiti prezimena, on je Junuzov sin) je palio kuće. Bio je isto u Armiji BiH. Zapaljene su tri hrvatske kuće, kuća od Smiljka Kreše, kuća od Jure Anđelića i stara kuća Ivice Kreše. Jedna žena, koja nije odmah s nama išla na razmjenu, morala je dati ključeve od svoga auta. Odvezli su auto do M.-e kuće i vidjela ih je kako tovare pakete u auto. Naši su sa položaja vidjeli da nakon tog dana dolaze s traktorima, frezama i autima ispred kuća i pljačkaju.


iskaz uzet 05.05.1993.

iskaz o stradanju Hrvata sela Trusina
(svjedok: žensko, Hrvatica, 1962.)

U selu Trusina sam živjela sa mužem i dvoje djece (stari 4 i 6 godina). Selo je naseljeno muslimanskim i hrvatskim narodom. Nikada nije bilo, među nama, nikakvih sukoba niti loših odnosa.

Međutim, stvari su se promijenile u mjesecu travnju 1993. godine, pa sam zamijetila da pojedini Muslimani iz Trusine izražavaju određenu netrpeljivost prema nama Hrvatima.

Tri ili četiri dana prije napada muslimanske vojske na Hrvate i hrvatske kuće u Trusini, u poslijepodnevnim satima je kroz selo naišao Zejnil Gostevčić, autoprijevoznik iz Trusine koji je tom prilikom psovao “ustašku majku” Hrvatima. Govorio je to nailazeći pored nas koji smo se nalazili ispred naših kuća u selu. Nitko od Hrvata nije odgovarao na takve njegove provokacije i vrijeđanje.

Tako je to trajalo dok nije došlo do općeg napada na Hrvate. Prije napada sam primijetila da u muslimanske kuće u Trusinu dolaze meni nepoznate uniformirane osobe, uglavnom muškarci, stari od 18 do 25 godina. Jedni su bili u crnim uniformama, a drugi su imali maskirne (šarene) uniforme.

Dana, 16.04.1993. oko 8:00 sati ujutro, ja sam se, sa dvoje male djece, nalazila kod svoje sestre B. u njenoj kući u Trusini, s njom i njenih dvoje male djece. Predhodno smo čule snažnu pucnjavu u selu pa smo se morali skloniti u sigurniju prostoriju u kući, ali je pucnjava počela i sa drugih strana tako da je selo bilo napadnuto sa tri strane.

Zatim su počeli sa granatiranjem hrvatskih kuća. U jednom trenu sam pogledala kroz prozor i vidjela da gori kuća Cmiljka Kreše.

Pored toga sam vidjela da je veliki broj muslimanske vojske ušao u selo, pa je došlo do stišavanja pucnjave iz pješadijskog oružja. U to vrijeme sam vidjela da u hrvatske kuće ulaze po 6 muslimanskih vojnika. U kuću moje sestre došla su dva vojnika, udarili su nogom u vrata. Jedan je bio Seid, sin Zaimov, iz Trusine, a drugog nisam poznavala.

Seid je sjeo na kauč, a onaj drugi je pretresao kuću, tražeći oružje i provjeravajući da li ima u kući muškaraca. Ja i sestra smo kazale da u kući nema ni oružja niti muškaraca, osim naših četvoro djece. Međutim, oni su nastavili da traže po kući, pa je ovaj drugi izišao i uputio se prema mojoj kući. Rekla sam mu da u kući nema nikoga ali je on, otvorivši vrata zapucao rafalno u kući, te je izvršio pretres kuće pucajući po prostorijama. Kada se vratio zovnuo je Hakalovića i otišli su u Krešine kuće, a nama su zaprijetili da nigdje ne izlazimo iz kuće.

Nakon toga su iz kuće Ante Drlje istjerali A. B. sa djetetom staro dvije godine te M. D. i njeno dvoje djece. Njima su rekli da budu u našoj kući.

Desetak minuta kasnije u kuću je ušla jedna djevojka, sa crnom uniformom i uperila pušku u nas rekavši da dvije žene iziđu vani. Ponovila je to dva puta, pa sam ja i M. D. izišle, a ona nam je kazala da idemo do dvojice njihovih vojnika koji su stajali u blizini kuće, a pošla je i ona za nama. Zatim su nam naredili da nosimo oružje.

Krenule smo prema kući Veljka Kreše i odmah sam vidjela na cesti da je Veljko ubijen, inače se radi o civilu starijem od 60 godina, a po mom viđenju ubijen je s leđa jer je ležao na trbuhu.

Desetak metara od njega je ležao, ubijen, Ivica Krešo također civil stariji od 60 godina. Ivica je bio izranjavan po nogama, što se moglo zaključiti da je na taj način mučen.

Zatim smo naišli pored kuće, tj. ispod Veljkove kuće i vidjela sam Juru Anđelića, star peko 60 godina, koji je mrtav ležao na trbuhu jer je vjerojatno ubijen s leđa.

Ja i M. D. smo tu stajale same, a bilo je oko 40 muslimanskih vojnika, nama nisu dali da idemo odatle, pa sam čula kako nam prijete, da će za dva dana pobiti sve Hrvate do Mostara.

U jednom trenutku pomenuta djevojka u crnoj uniformi nam je kazala da odemo po našu djecu i ostale civile koji su ostali u kući moje sestre. Otišli smo po njih i došli u gornji dio sela, zvani Gaj, gdje su nas čekali i drugi civili iz sela.

Dok nas je sprovodila do Gaja, pomenuta djevojka nam je prijetila da će nas sve zapaliti u našim kućama. Kada smo došli vidjela sam da su zarobili petoricu naših vojaka: Željka Blaževića, Nedjeljka Krešu, Ivu Drljo, Peru Krešu i Franju Drljo, a bili su vezanih ruku i postrojeni uza zid. Nakon što smo ih vidjeli naredili su nam da pođemo iza i stanemo za jednu susjednu zgradu. Čim smo se tamo našli čuli smo rafalnu paljbu, nakon čega smo, po njihovom naređenju, vraćeni na mjesto gdje su oni bili, pa smo vidjeli da su naši ubijeni. Vratili su nas, sa djecom, da samo vidimo zločin koji su počinili i naredili nam da idemo u kuću M. D..

U trenutku kada su muslimanski vojnici počinili streljanje zarobljenih muškaraca, a mi sklonjeni da to ne gledamo, mali D. K. (star 13 godina) je ostao na mjestu, odakle je vidio kako pucaju u zarobljenike.

Po njegovom kazivanju streljanje su počinuli: pomenuta djevojka; Seid Hakalović i još jedan koga su oni zvali “Struja” a čula sam da je iz Sarajeva.

Kad smo ušli u kuću M. D., pomenuta djevojka je govorila da će kuću politi benzinom i zapaliti nas, ali se neki od njih nisu slagali, na čemu je ona inzistirala.

Pošto to nisu uradili, naredili su nam da im predamo sav novac i zlato, što smo morali učiniti. Zatim su nas natjerali da im nosimo oružje na njihov položaj na “Marevcu” oko 1,5 km od sela. Nakon toga su nam kazali da će nas sprovesti u Parsoviće, ali je ipak na kraju rečeno da svi odemo u jednu kuću u Trusinu, što je i učinjeno.

Bilo nas je oko 20 i svi smo otišli u kuću moje sestre, a ostali civili iz Trusine su se nalazili u kući V. D., ali mi nismo znali do tog trenutka gdje se oni nalaze, već smo to saznali tek kada smo morali napustiti selo, 17.04.1993. godine.

Stipe Ljubić se, u vrijeme ovog napada na Hrvate u Trusini, nalazio sa Andrijom Drljo i petoricom pomenutih muškaraca (koje su sve skupa zarobili) ali su Stipu i Andriju odveli u Andrijinu kuću i tamo ih ubili, a ostale su, kako sam i izjavila povezali i streljali.

Prilikom zarobljavanja pomenutih muškaraca, Hrvata, muslimanski vojnici su poslali ženu M. D. da im kaže da se predju i da im se ništa neće dogoditi jer su im već zarobili žene i djecu. M. D. je tako i uradila ali Muslimani su kasnije napravili zločin nad njima.

Dok smo se mi nalazili u Trusini zapaljene su dvije kuće, hrvatske, a nakon našeg odlaska opljačkali su sve kuće i popalili.