04.08.2011., četvrtak
http://shzzadar.blog.hr/2011/08/1629434929/tko-ce-odgovarati-uoci-obljetnice-oluje-roko-bilaver-iz-skabrnje-s-javnosti-je-podijelio-svoju.html

TKO ĆE ODGOVARATI?
Uoči obljetnice Oluje Roko Bilaver iz Škabrnje s javnosti je podijelio svoju stravičnu priču:


http://www.voxportal.hr/vijest/srbi-su-mi-ubili-19-clanova-obitelji/13607.html

Srbi su mi ubili 19 članova obitelji

Roku Bilaveru iz Škabrnje za vrijeme Domovinskog rata stradalo je čak 19 članova obitelji, rodbine, susjeda i prijatelja. Svoju je tragediju uoči obljetnice Oluje želio podijeliti s javnosti, jer ga, kako kaže, boli što još uvijek nitko za stravične zločine počinjene u Škabrnji nije odgovarao.
Sam je, kako navodi, počeo istraživati tko je sudjelovao u pokolju kobnog 18. studenog 1991., na dan kada je Škabrnja pala i već raspolaže s nekim imenima koje će proslijediti Ivanu Galoviću, zadarskom županijskom državnom odvjetniku.

Masovna grobnica

- Moj brat Stanko Duje Bilaver bio je prva vojna žrtva ovdje u Škabrnji. On je bio najmlađi od nas 10-ero. Bio je zapovjednik prvog voda Škabrnjskog bataljuna, a poginuo je 6. listopada 1991. u Prkosu. Njegov vod, njih 50-ak, su istjerali prve četnike iz okolice Zemunika – započeo je svoju priču Bilaver.

Navodi kako mu je brat tada imao 34 godine, živio je i radio u Njemačkoj, odakle se u rodno mjesto vratio početkom rujna, da bi samo mjesec dana poslije dao život za neovisnu državu i iza sebe ostavio suprugu i troje malodobne djece.

- Tužna je to priča. Zadnjih njegovih riječi koje se sjećam bile su: „Još nije skovan metak koji će mene ubiti", toliko je hrabar bio. On je tog dana u Prkos u kamionu vozio protuavionski top i oružje. Tamo je stao i ušao u jednu kuću kako bi podijelio oružje, a kada se vratio i uhvatio kvaku na vratima, granata je pala pokraj kuće, ispred murve, na mjestu gdje je bio parkiran kamion. Njegova ruka ostala je na kvaki, a kako je on uz sebe imao dvije bombe, koje su pritom eksplodirale, cijelog su ga raznijele – priča Bilaver, dodavši kako mu je najmlađi brat bio poput vlastitog sina.

- Trenirao sam ga nogomet, kupovao dresove, kopačke, davao đeparac – kazao je.

Tragedija tu ne prestaje jer je i Dujina supruga iznenada umrla 2000. godine, a brigu od djeci preuzela su braća, najviše brat Ivan, koji im je bio staratelj.
Nakon brata, Roku Bilaveru na dan pokolja u ovom ravnokotarskom selu, u strica i strinu koja mu je bila poput druge majke, srpska vojska je pucala ispred obiteljske kuće, a kasnije su ih pronašli u masovnoj grobnici.

- Kada smo ih identificirali, strina mi je bila vezena žicom. Stric nije želio otići iz sela, a imam informaciju da ga je, kada su četnici došli, strina smirivala da ih ne napadne – rekao je Bilaver i nastavio:

- Rođaka Luku Bilavera koji je tada imao 95 godina četnici su pregazili tenkom kada su ulazili u selo, to je bilo 18. studenog. Tog dana u Amabaru, zaseoku Škabrnje, poginuli su mi i rođaci Rade Šegarić i njegov sin, zatim Ćiro Šegarić. U kući su ubili naše susjede Josu Pericu, kasnije i njegovu ženu, pa Matu Brkića i njegovu ženu, pa rođake Mariju i Šimu Bilaver. Ubijeni su mi i kumovi Marko i Marija Brkić i Petar Pavičić.

Roditelji su mu mjesec dana prije pada Škabrnje otišli u Zadar, a ostali stariji koji su ostali tamo i koji su se skrivali po podrumima ako nisu poginuli 18.-og, ubijeni su kasnije.

- Od strica sin, moj najbliži rođak, Rade Bilaver zvani Galeb poginuo je 1993. godine kod škole u Škabrnji, a bio mi je poput sina. Jako teško sam prebolio njegovu smrt. Nakon njega još dva rođaka stradala su od mina – prisjećajući se tragedije koja ga je zadesila priča Bilaver.

- Majka i otac su nas, kada smo se vratili, sazvali i rekli nam kako je popisano sve što smo imali, do zadnje igle, a ako država želi vratiti, vratit će, ako ne, da tuđe ne uzimamo. Tako je i bilo. U selo sam se vratio nakon Oluje, a kuća nam je bila spaljena. Kada su roditelji otišli tu su ostavili sve, prasce, koze, konje, punu kuću pršuta, vina, a sve su uništili – pojašnjava i dodaje kako su za ova zlodjela odgovorni Srbi iz Biljana, Trljuga, Islama, Veljana, svi domaći ljudi koji su stalno dolazili ovdje.

Obnovljene kuće

Zajedno sa braćom i sestrama trenutno o vlastitom trošku radi na obnovi obiteljske kuće jer na isto nije imao pravo od strane države.

- Iako sam u Škabrnji bio prijavljen do 1993. nisu mi htjeli obnoviti kuću, a kasnije sam saznao da sve obnove koje su napravljene, nisu provjeravane. Niti jednu sadnicu nismo dobili, sve smo sami kupili kako bi posadili ono što smo prije rata imali, vinograd, masline, maraške i breskve – naglasio je Bilaver, dodavši kako svoje rodno selo voli više od vile uz more u Sv. Filip i Jakovu gdje živi.

- Meni je moja kuća u Škabrnji najvridnija i nadam se da ću uspjeti većinu toga srediti do fešte, do Velike Gospe – ponosno dodaje.

- Dok sam živ nastojat ću pronaći počinitelje pokolja u Škabrnji, a nadam se i da će mi u tome pomoći moji sumještani – poručio je Bilaver.