Recenzije i najave knjiga

Zagreb Sofija 1 Zagreb Sofija 2

PREDSTAVLJANJE SMOTRE (ALMANAHA)  ZAGREB - SOFIJA

Hrvatsko-bugarsko društvo
ima čast pozivati Vas na promociju pretiska smotre (almanaha)
Zagreb - Sofija br. 1/1942.g.

Na promociji će govoriti:
akademik Josip Bratulić, predsjednik Hrvatsko-bugarskog društva
prof. dr. Josip Jurčević, član Upravnog odbora Hrvatsko-bugarskog društva
Hrvoje Hitrec, član Upravnog odbora Hrvatsko-bugarskog društva

Diana Glasnova, glavna tajnica Hrvatsko-bugarskog društva

Predstavljanje će se održati u srijedu 23. svibnja 2018.g. s početkom u 18:30 sati u Domu specijalne policije - Trg žrtava fašizma 1 – Zagreb

Veselimo se Vašem dolasku!

A kotač vremena nosi Božić

HRVATSKO SLOVO

HRVATSKA PROZA • Drago Šaravanja

petak, 19. prosinca 2008.

Otkad se rastadoh sa Zorom, kao da više nisam svoja u sebi. U moju dušu ušetala je praznina, velike misli u glavu. Grljevići su moj svijet, zatvoren kamenim brdima, pok­lopljen okomodrim nebom. Moj obzor završava na vrhovima Biokova. A Zora nudi svijet. I zaradu još, k tome.

Prosinac punim koracima osvaja kraj, studen prizemljeno Sunce, selo i sve nas u njemu. Godina je 1949. Glad i neimaština kao da su se zarekle ostati s nama. A kotač vremena nosi Božić. Uskoro će ušetati u selo. Treba ga do­čekati kao najdražega gosta, počastiti rakijom i suhim smokvama, proslaviti pečenim zalogajem, zaliti najboljim vinom. A nigdje ništa. Ni u nas, ni u susjeda. Cijeli je moj svijet spao na prosjački štap. A Zora nudi nadu. U Konavlima, u meni beskrajno daleko­me svijetu.

Zgrčena ležim na krevetu. Misli tuku mojom glavom, kao da su stupe s nekih dalekih voda osvojile moj um. Nemir me kosi oštricom svojih rezanja. U jutro se povjeravam majci. Zabezeknu­ta je. Misli da mi fali nekoliko duga u glavi. Nije mi to rekla, ah ja razumijem jezik njezine šutnje. Odmahnula je rukom i otišla za svojim poslom.

-  E, dite moje, još ti nisi za svita. I odrasli ga se pasaju, ne iđu u nj brez velike potribe. Kad polaze plaču ko plačna godina, i oni i njijovi. A ti bi u nj s četnes godina. Bože nas sačuvaj - reče mi na povratku.

-  Zora je odrasla cura, majko.

-  O tebi je rič, dite moje, ne o Zori.

-  Kud ona tud i ja.

-  A ko će podnit troškove?

S majčinim srcem u razmekšanome stanju, jurišam na baku Oru. Ona je majka moje majke. Otkud joj, ne znam. Udovoljila je Zorinoj procjeni i mojim sitnim potrebama.

Zora i ja lepršamo od sreće. Opraštamo se od ukućana, s praznim ruksacima na leđima, napuštamo selo. U Proboju kupujemo živu sodu. Od nje se pravi sapun. Ili je samo pomoćno sredstvo? Uistinu ne znam. Nju ćemo prodavati, kući se vratiti pognute pod teretom da­rova što ćemo ih kupiti od zarade. U Čapljinu idemo autobusom. Prva me vožnja opčinila snagom svoje ugodne ljepote. Iz Čapljine idemo vlakom. Bože, kakav se svijet otvara pred mojim očima. Vlak se miče, miču se brda, oblaci na nebu, suhozidine i lišća lišeno drveće. Sva sam u svijetu i svijet u mojim očima, vrijeme kao da i ne postoji. Izbrisano je iz mojih ćutila, samo što još uvijek tečem u njemu. Niti jedem niti pijem. Glad i žeđ su ne­poznanice mojim potrebama. Tolika je moć svijeta i ljepote što pljušti iz njega.

Sumrak je. Noge nam gaze asfalt cavtatskih ulica. Stari se svijet vraća u nas dvije, stare mjere i stare potrebe. Gladne smo, žedne i umorne. A ono ni kruha ni konačišta nema, nigdje, osim u našim čeznutljivim mislima i na po­kazateljima ozbiljnih potreba. Molitva je sve što imamo. I krunica na kojoj re­gistriramo napore naših jezika. Preno­ćile smo pod vedrim nebom, ispod nekoliko tijesno natiskanih čempresa i nekog zimzelenog raslinja. More je tuklo hridi u nekoj dubini. Tupim se glasom prelijevalo preko, u makiju zarasle kosine. Uspavalo je grad i sta­novnike životinjskoga svijeta. Nas je držalo u budnome stanju, haralo polja­nama naših čuvstava. Jučer smo ga sanjale. Dosanjano, kao da ga i nema nadohvat naših očiju. Pobijedilo ga je rađanje starih potreba. Sad bi sve dale za topli ležaj što ostade u Grljevićima, sve za nježnu majčinu riječ, zagrljaj ljubavi. A ništa nema. Za sve se tek treba izboriti, donesenu robu unovčiti. Jutro je. Neispavane i gladne idemo od kuće do kuće.

„Soda nam ne treba”, zasiplju nas istim odgovorom sa svih vrata. Čovjek da umom posrne. A dan se bliži kraju. Počinjemo stra­hovati i pitati se: što ako ništa ne prodamo, kako će­mo se vratiti kući? Umor i glad nadjačavaju nas. Boga molimo da nam se smiluje! Onda ja skočih u zrak, raskrivih se i viknuh:

Zore moja, ja ti izgorih!

Vražja soda. Iscurila je iz posude, progrizla ruksak i robu na meni, nemilosrd­nim zubima zagrizla u moja tkiva. Obadvije plačemo. Sa sodom pod nadzorom, s ranama u kakvom-takvom stanju, idemo dalje. Uza­lud! „Soda nam ne treba”, riječ se ugnijezdila u mojim slušnim kanalima kao trn u šapi bespomoćna lava u savani.

Božić D ŠSumrak nas zasiplje tamnim zrakama. Naša je kuća opet vedro nebo. I noćište. Tako se čini. To nam se ne sviđa, a druga obećanjane ne nosi lađa naših trenutnih stanja. Osvajamo i noć i put pod nogama. Ispred nas se ispriječila neka štala. Ulazimo u nju kroz prikučena vrata. Dobrodošlicu nam želi krava s punim zahvatom sijena u ustima i prigušenim mukanjem. Uzenimirili smo je priskakanjem njezinih plotova. Umirujemo je prijateljskim dlanovima i nježnim riječima. Obećajemo joj tiho sustanarstvo u noći. A onda na vrata mlada žena. Kao da je Nebo posla. Ili nedaj Bože Nečastivi, kuća mu bila daleko od naše. Iznenadila nas je, i mi nju. Došla je obići kravu, a ono oko nje puna kuća gostiju. Neugodno nam je. Načas se ne snalazimo. Riječi bježe od nas, kao da nikada nisu bile svojina naših jezika.

Žena je anđeo dobra srca, vodi nas u kuću. „Kuća je za ljude, staja za sto­ku”, reče prije toga. Bog joj platio za svaku riječ. Obilno nas je nahranila i strpala u tople krevete. Spavale smo kao planinom pritisnute. Budimo se posute najljepšim suncem u jutru. Zrak stoji kao da ga neke sile zakovaše za zemlju. Upokojeno more sklopljenih ruku bulji u nebo. Na pučini dimi se neki parobrod. Bog zna u kojoj će luci dočekati svoj Božić.

Mlada me žena vodi natrag u sobu. Obnažila me je do pojasa i namazala kremom.

„Maži se dvaput na dan”, rekla mi je dajući mi kutiju s kremom. Bože, kakve li žene. Anđeli još uvijek hodaju zemljom. Već sutra, bolovi su bili na dalekim pučinama, svakoga su časa odmicali, sve dalje i dalje, dok na njih nisam posve zaboravila.

Pred kućom je stol natrpan jestivim blagodatima. Poslužujemo se same. I mlada nam žena pomaže. Njezini suveć u polju, na poslu, negdje od koristi, sebi i svojima. I ona će im se pridružiti, čim nama pogleda u leđa.

Najele smo se i napile. Aura topline oblijeva nam tijela. Duše nam u njoj plivaju, kao u moru nekoga novog ži­vota. Darovane novim snagama, opet smo spremne za obijanje tuđih prago­va. Ali ne. Mlada ih je žena obila za nas. Ispraznila je naše ruksake, lisnice natrpala sanjanim novcem. Ne znam je li joj soda trebala ih ju je milosrđe nagnalo na čin kojim nam udobrovoljena srca pridruži nebeskim osjećaji­ma duše. Mislim da je milosrđe bilo posrijedi. Zahvaljujemo joj, korake podajemo putu koji nas dovede u ovaj divni kraj, u hram žene anđeoske ljuba­vi. Godine su se pretočile ispod svojih mostova. I sad mi je žao, savjest me peče što joj ime ne ponesoh u svijesti, ne pribilježih ulicu, kućni broj, ime sela. Da jesam, bila bih joj se već sto puta odužila dušom vlastita milosrđa.

Molim se Bogu za nju i sve njezine. I molit ću se, dok me noge budu nosile poprištima našega svijeta.

Iste večeri stižemo u Žitomislić. Dalek je put do Grljevića, ali poznat i osvojiv. Opet smo gladne i žedne, ali svakim korakom bliže kući i roditeljskome zagrljaju. Ruksaci su nam puni masli­nova ulja, naranča, rogača i svega čime selo oskudijeva. A duša još punija rado­sti, koju ni hladna kiša, što uporno lije, ne može potisnuti iz nje.

Noć je. Kucam na vrata roditeljskog doma. Majčin me zagrljaj udomljuje kao suncem posijana dolina. Ne mogu opisati ljepotu što pišti s izvorišta mojih čuvstava. Cijela je kuća na noga­ma. I susjedi su. Ne znam kakve ih sile pokrenuše. I obadvije bake, Ora i Do­ma. Plaču! Veseli ih povratak zalutale ovčice. Plačem i ja. Srce mi se rastoči­lo poljanama ljubavi i ljepote. A Božić samo što ne kuca na vrata. Juriša pro­storima svemira, kao vječnost, nada i obećanje.

Od Franje do Franje

Romani Anite Martinac zaslužuju našu posebnu pozornost… Sva tri romana su istinski književni dragulji književnice, majstorice jezika koja ne zapisuje, već iznova stvara. Više

 

anita6 

O AUTORICI

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskog rata, te nositeljica Spomenice Domovinskog rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, a trenutno je zaposlena u Aluminiju d. d. Mostar.
Objavljena su joj djela:
1994. zbirka poezije „kRvaRi bRig”, 2012. zbirka poezije „Ljubim te pjesmama”, 2012. zbirka poezije „U pogledu”, 2013. zbirka poezije „U susret riječi”, 2014. zbirka poezije „Druga riječ je ljubav”, 2015. audio recital poezije „Sretno Valentinovo”, u 2015. prvo i drugo izdanje roman „Medaljon“, u 2016. roman „Posljednji“ , u 2017. zbirka poezije „Budna“ i roman “Od Franje do Franje”. 
Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima. Nagrađivana je od svojih prvih objavljenih radova, i to 1987. godine od tadašnje Opštinske konferencije Mostara, zatim 1997. u povodu Mjeseca knjige, te 2013. na natječaju „Najljepše ljubavno pismo” HP-a Mostar. Također, dobitnica je druge nagrade „Ilija Ladin” za 2013., treća nagrada za najljepšu domoljubnu pjesmu u Vukovaru za 2014. večeri domoljubne poezije „Pjesmom protiv zaborava“ u organizaciji UBDRVSŽ. Godine 2015. dobitnica je druge nagrade „Fra Martin Nedić” za roman „Medaljon. Nakon toga, dobila je treću nagradu na VI. večerima domoljubne poezije „Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu“ u Zeljovićima, Splitsko-dalmatinska županija, kao i prvu nagradu za najljepšu domoljubnu pjesmu na pjesničkoj manifestaciji domoljubne poezije „Stijeg slobode”, Knin -Pakoštane. 2016. dobitnica je godišnje nagrade Ogranka Matice hrvatske u Čitluku i prve nagrade književne manifestacije „Munja od Gabele”.
2017. dobitnica je prve nagrade na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca za pripovijest “Samo je želio učiti”, te treće nagrade na natječaju Kaštelanske storije za pripovijest “Jordan Viculin”. i druge nagrade na VIII. večerima domoljubne poezije „Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu“ u Zeljovićima.
Roman Medaljon proglašen je za roman godine 2015. na hrvatskom portalu Hrvatska roman, nakon višemjesečnih prvih mjesta na ljestvici, a roman Posljednji je roman mjeseca prosinca 2016. A oba su bili u najužem izboru za Šimićevu nagradu u 2015. i 2016. Roman Od Franje do Franje počeo je 2018. kao prvi na ljestvici portala Hrvatska roman.

Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napredka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

 

POVEZNICA: https://anitamartinac.com/

 

BLOG  http://blog.dnevnik.hr/anita-martinac

 

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO

PREPORUČUJEMO NABAVITI I KUPITI OVE VRIJEDNE KNJIGE

Od Franje do Franje

Romani Anite Martinac zaslužuju našu posebnu pozornost… Sva tri romana su istinski književni dragulji književnice, majstorice jezika koja ne zapisuje, već iznova stvara. Autorica naglašava kako ovaj roman nije samo povijesni roman, već i obiteljska saga. Ovaj roman ne potiče samo naš intelekt već i osjećaje – kazao je na početku predstavljanja romana „Od Franje do Franje“ prof Andrija Stojić.
Vrijedan doprinos u predstavljanju romana „Od Franje do Franje“ dao je i prof. Antun Lučić.

Posljednji

Roman, izdanje 2016

.....Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana.....

Medaljon

Roman, drugo izdanje 2015

.....Roman MEDALJON autoričina je svojevrsna književna obdukcija vezana za događaje iz razdoblja između Drugog svjetskog rata i njegovog šestogodišnjeg produžetka u škripama i pojatama po pustarama zapadne Hercegovine. Svi likovi su stvarni....


HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO

U sklopu hodočašća  Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba od 13. travnja do 15. travnja 2018.g. „Stopama uporno prešućivanih hrvatskih žrtava u četrdesetim godinama XX. Stoljeća”  u ovogodišnjem travanjskom programu svojih aktivnosti obišli smo mjesta stradavanja u Hercegovini.

Zahvaljujemo se književnici Aniti Martinac na prekrasnim stihovima koje je s nama podijelila, ali i na pomoći u organizaciji hodočašća.

ČAPLJINA

HŽD Ante Beljo Anita Martinac 2018

HŽD Anita Martinac Čapljina 2018 6

U Čapljini književnica Anita Martinac nam je iz svoje zbirke pjesama za kraj je pročitala pjesmu „Molitva za istinu

HŽD Anita Martinac Čapljina 2018

STRUGE GORICA


Struga Gorice Hrvatsko žrtvoslovno društvo Ante Beljo 13

CIM - MOSTAR

Anita Martinac CIM
fra Luka Marić i Anita Martinac

Anita Martinac CIM 2018
Anita Martinac CIM 2018 2
Anita Martinac CIM 2018 3
Anita Martinac CIM 2018 4

S nama je bila u obilasku Struge Gorica, zatim na Radimlju i Stocu. U poslijepodnevnim satima obišli smo Mostar, Ilići i Cim, položili vijenac i zapalili svijeće pred spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, kao i Domovinskog rata u Cimu ispred Doma sv. Ante. 

MOSTAR

Anita Martinac MOSTAR 2018 1
fra Ivan Ševo, Franjevačka crkva u Mostaru, Đuro Knezičić, Ante Beljo... Anita Martinac MOSTAR 2018 2

Anita Martinac MOSTAR 2018 3
Anita Martinac MOSTAR 2018 4
fra Ante Marić, ž. vikar, kapelan Masne Luke-Polja - provincijski knjižničar
Anita Martinac MOSTAR 2018 5
Anita Martinac MOSTAR 2018 6
Anita Martinac MOSTAR 2018 Ante Beljo

Ante Beljo
predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva - Zagreb

PREPORUČUJEMO VIDEO ZAPIS Borisa Vidovića na YouTube 
https://www.youtube.com/watch?v=Lmb9HxQKBWA&t=111s
https://www.youtube.com/watch?v=F10Km_L_9Q0
https://www.youtube.com/watch?v=Y_0dvi6v7cY&t=20s
Hodočašće stopama prešućivanih četničkih zločina u Hercegovini: Struge-Gorica, Radmilja, Stolac

Duška Crmarić Tomašić objavila je jedanaest knjiga pjesama, proze, zapisa i putopisa iz Hrvatske i Australije. Živi u Smokvici na otoku Korčuli.  Njezine dvije knjige u  nakladi BOŠKOVIĆ "PUTOSNOVICE I. i PUTOSNOVICE II. (od lirskog zapisa do putopisa) predstavljene su 25. ožujka 2018.g. u hotelu Aminess Lume u Smokvici.

Knjigu su predstavili: Marija Bačić, mr. povijesti umjetnosti i etnologije: dr.sc.Stjepan Lapenda, iz Splita, gđa Sani Sardelić, prof. komparativne književnosti i filozofije, voditeljica Vesna Pecotić i autorica knjiga Duška Crmarić Tomašić. U programu su nastupali: Marija Salečić i klapa Smokvica

Putosnovice I Duska Crmarić Tomašić 15 Putosnovice I Duska Crmarić Tomašić 16

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 1

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 2

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 4 

Autorica DUŠKA Crmarić Tomašić

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 3 Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 5

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Duške Crmarić Tomašić

PUTOSNOVICE

(dr. Stjepan Lapenda, Split)

Mislite li da je četrdesetogodišnje poznanstvo između dviju kompatibilnih ali istovremeno različitih i komplementarnih duša, sa svima usputnim scilama i haribdama koje su ih pratile do besvijesti i podsvijesti, dovoljno i dostatno da jedno drugome – Duška meni i ja Duški –možemo reći onako iskreno, ljudski, dapače i kršćanski da se dovoljno, posve i u punini naših ljudskih bića poznajemo i dopoznajemo? Zaista možemo li? Tek sada uvidjeh da još štošta moram otkriti u toj suptilnoj, kreativnom intuicijom natopljenoj Duškinoj duši...

Naime, trebali su mi njen lirski roman autobiografskog karaktera (Pusti me p(r)oć'), njena najnovija ispovijed poetičnog, pjesničkog i produhovljenog naboja da shvatim da će mi još uvijek trebati vremena i dodatnog angažmana da proniknem u taj osebujni, očaravajući, pomalo tajnoviti i misteriozni unutarnji život osobe s kojom sam odrastao toliko ljeta i desetljeća u obostranu obogaćivanju, sazrijevanju, propitkivanju životnih trenutaka.

Prihvaćajući se ovoga za mene ugodna trenutka da vam mogu nešto suvislo, pametno, nekonvencionalno, onako pučki, po naški, nešto reći o Duški – evo sada i romanopisateljici, morao sam sa svojih prašnjavih polica izvući nekoliko njenih prethodnih književnih ostvarenja.

Ah, Bože moj, čega se već svega ne prisjetih listajući te već pomalo požutjele stranice! Prva pod ruku došla mi zbirka pjesama znakovita naslova Materin sljez s nadahnutom recenzijom Zdravka Mužinića o dubokim korijenima hrvatske Australke. Prelistavajući je, pred očima mi je proletjela ta ljupka starica, Duškina majka, čijih se toplih riječi i blagoga naborana lica i danas rado sjećam.

Na prvoj unutarnjoj stranici Duškine zbirke pjesama Blizinom tvojom isklesana napisana mi je kratka posveta – posveta prijatelju i to velikom i iskrenom prijatelju. Hvala ti, Duška. To smo ostali sve do danas.

Pogledah i Duškin australski uradak Žegino šesnaesto. Dirljiva i, ako hoćete, poučna reminiscencija na dio autoričina odrastanja. Čuli ste: njih 16 – kakva li lijepog dječjeg vrtića!

Knjiga engleskog naslova Cantata to the sea, tiskana također u Australiji, priča je za sebe. U knjizi su i uradci – contribution, što bi se reklo na engleskom – osoba koje je Duška voljela cijelim svojim bićem...

Hrvatska mlada pjesnička pera okupljena pod uređivačkom palicom Ivana de Ville našli su dostojno mjesto u hrestomatiji, jednoj čudesnoj i kreativno nadahnutoj analekti pod nazivom Slavuj na dlanu. Tu je uvršten i dio Duškina pjesničkog opusa.

Dragi prijatelji i prijateljice naše jedne, jedine i neponovljive Duške, neponovljive u svemu, neponovljive u traganju i za nedoživljenim i za doživljenim, neponovljive u svome bitku, u svome cjelovitom biću, u svome pisanju, u svojim putovanjima i u ovim Putosnovicama.

Bili mi svi zdravi i veseli.

Naša putoholičarka Duška upoznala je mnoge gradove, zemlje i obzorja. Redovničkom akribijom notirala je sve događaje, događanja i susrete, i ugodne i neugodne. Sve je to ustrajno zapisivala u svoj dnevnik neizmjernom strašću da ništa ne ostane zaboravljeno i da se ništa ne prepusti prošlosti.

Prisjećam se različitih putopisaca. Tako mi dolazi u sjećanje Zov dalekih obala Nenada Vlahovića, Put sv. Jakova u Compostelu Andreja Badera. Prisjećam se i Dodira neba Darka Berljaka kao i dvaju izvrsnih putopisa našega Splićanina Jasena Boke: Na putu svile i Tin – 30 godina putovanja.

No, pročitah i mnogo francuskih putopisnih djela od kojih mi se jedno posebno utkalo u sjećanje. U samo praskozorje XX. stoljeća Edouard Maury u svom putopisu Na vratima Orijenta (1896.) novim, produhovljenim načinom i novim estetskim pristupom daje opise dalmatinskih krajeva, gradova i otoka. Jedan njegov citat postao je nezaobilaznim, antologijskim sloganom u domaćoj turističkoj literaturi koji u mome prijevodu glasi ovako:

Ukoliko bi trebalo potražiti na prostorima našega starog svijeta najprikladnije mjesto da bi se prijatelju pokazalo koliko more može biti raskošno u svojoj oskudnosti, bez straha bih ga poslao na jadranske obale. I ukoliko bi u Europi trebalo pronaći najbolje pripremljenu pozornicu gdje bi se razbudio osjećaj za povjesnošću, upravo bih ga, i to bez oklijevanja, doveo do Splita.

I uvijek kad se prisjetim ovog citata, ne mogu se suzdržati bez sljedećeg komentara: ''Jadni moj Edouarde, što bi tek napisao da si slučajno imao sreću upoznati jednu profinjenu i poezijom nadahnutu dalmatinsku dušu – našu Dušku i ovo njeno najnovije djelo!''

Duškine Putosnovice, kako to etimološki izvire i iz naslova knjige, iz sretno skovana neologizma: put/putovanje/ + snovi/snivanje upravo upućuju na ono neponovljivo kod Duške, a to je da je svaka njezina pjesnička riječ, ovdje svaka putopisna misao i rečenica, sublimat nje same, njezine duše i njezina duha. To je ono što ne nalazimo, što uvijek ne osjećamo, što katkada ne uočavamo u sličnim književnim ostvarenjima.

Današnja mladež zna samo ovisnički zuriti u svoj facebook, twitter, selfy i You Tube, instant rukotvorine zabilježene bez smisla i reda. A ovo što nam je podarila Duška cjelovit je i osmišljen koloplet viđenog i zapamćenog. U njemu ćemo otkriti suptilne reminiscencije na cijeli jedan život, Duškin CV: evokativna sjećanja na rodni Solin, na Australiju, dapače na cijeli južnoazijski areal i njegove zračne luke, nasmijat ćemo se slikovitim opisima animalnog svijeta tog dalekog kontinenta na Južnoj hemisferi, bit će nam nešto bliži i shvatljiviji običaji i ponašanje sunarodnjaka u dijaspori. Potom ćemo se u ovom dvosveščanom djelu susresti i s Duškinom Smokvicom, tim čudesnim insularnim prostorom, s njezinim ljudima, folklorom i izvornim domicilnim izričajem.

Pročitavši ovu knjigu, bit će nam prikazana kao na dlanu lijepa, iako katkada i sjetna, sadašnjost i prošlost naše putoholičarke Duške.

Zato ti, Duška, od srca hvala. Ne želim da bude donekle prikraćen za moj izraz zahvalnosti ni pritajeni koautor, iako ne i izravni pisac, tvoj dragi Ivan. Znam da ti je bio potpora, i moralna i u svakom drugom pogledu. Dakle, obadvoma čestitka i velika hvala!

U Splitu,  ožujak 2018.                                                           
Dr. Stjepan Lapenda

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 7

Klapa Smokvica u društvu Duške Crmarić Tomašić i njenog supruga Ivana Tomašića

 

Dobra večer svima.

Srdačno vas pozdravljam u ime autorice Duške Crmarić Tomašić i u svoje osobno. Izuzetna mi je čast predstaviti vam dvije knjige – PUTOSNOVICE I. i II.– deseti naslov ove pjesničke duše koja se je iznjedrila u blizini Solina, iz naručja Mosora i Kozjaka.

Započinjem večeras ovo predstavljanje još jednim pastelnim sutonom naše drage Duške...

Naklada Bošković iz Splita je još jednom prepoznala ovu hrvatsku književnicu koja je svojim dosadašnjim zbirkama poezije, proznim sastavcima, putopisima i dječjim pjesmama stekla književnu reputaciju kako u dalekoj Australiji tako i u domovini joj Hrvatskoj.

Splitska publika je upoznala PUTOSNOVICE I. i II. 6. lipnja o.g. u Galeriji ''Vinko Draganja op'', u Dominikanskom samostanu, uz predstavljače Mladena Vukovića, Stjepana Lapendu te nakladnika Zorana Boškovića.

A večeras vam donosim tek mali dio zapisa i osvrta ove pjesničke duše u kojima, izrečen bogatim pjesničkim vokabularom i osebujnim izričajem, dominira motiv domovine kojim sve počinje i sve završava.

Kad sam u Hrvatskoj, Australija je negdje Dolje ispod;

dok sam u Australiji, Hrvatska je sva u meni.

PUTOSNOVICE su jedan veliki put prožet snovima. Tiskane kao dvije zasebne cjeline njezina puta i života, tamo i ovamo, dolje i gore, ove knjige povezuju i suprotstavljaju slikovita putovanja kroz Australiju, Europu i Hrvatsku u kojoj se, pak, posebno izdvajaju predjeli rodnog joj Solina i životnog odredišta Korčule;

 

...Tihi ocean je prijeteći hučio kao da se ljutio što branim intimu Jadrana...

Čitajući Putosnovice ostaje nam razvidno da se autoricu sve tiče i dotiče: flora, fauna, ljudi, arhitektura, način života, tradicija, religija i običaji u tuđini i kod nas;

U njoj se miješaju osjećaji radosti i boli, očaja i nade, miješaju se emocije, sjećanja, tuguje se zajedno s domovinom u ratu,

nižu se sjećanja iz kolijevke uspomena, a prolaznost vremena i budućnost nedosanjanih snova dišu svakom novom stranicom.

...

Družile smo se nas dvije (uoči predstavljanja u Splitu, Knjiga Mediterana) na bjelini njezina stijenja, u zelenilu borova, uz pjesmu mora i galeba, na mjestu njenih ostvarenih snova, na stijenama dočekane nade, ljubilo nas sunce... u njenoj sobi, gdje bijasmo okružene stotinama knjiga, slika, pisama, nisam znala što bih prije upijala, ili sve te riječi  ili sve te ''sitnice'' koje život znače.

Družile smo se uz nježne poglede svih anđela uokolo nas. Osjećala sam je u svakom predmetu, svuda oko sebe. Kao da čitam Putosnovice. Sva tuga, svi nedosanjani snovi, sva sjećanja iz kolijevki uspomena su mi bila opipljiva, sve do tada pročitano kao da mi je već bilo poznato.

Vratila me ta soba u vremena boli i tuge, osjetila se je svaka godina proživljena u njoj, osjetili su se umorni snovi, gorčina, nostalgija i čežnja za domom, mogla sam osjetiti prisutnost Duški dragih ljudi, nekih koji su sada toliko daleko od nje, mogla sam osjetiti težinu njena križa u očima, kao što sam ga osjetila dok sam Putosnovice čitala...

...jer ne iselih samo iz Domovine. Još i gore – iselih iz same sebe.

Kakav blagodatan povratak sebi će to biti jer vrijeme je, ni tuđina u meni, ni ja više u tuđini...

Čitajući PUTOSNOVICE, kao što je u svojoj recenziji navela Tuga Tarle, naići ćete na jednu neuobičajenu dugačku pjesmu u prozi, prepunu narativnih figura, metafora, poredbi, ritma, boja, izmjene slika i pejzaža, vremenskih obrtaja i iznenadnih, neočekivanih prizora i prikaza nadahnute autorice...

Putovat ćete s uspomenama, njenim izvorima nadahnuća protkanim ljubavlju i čežnjom za rodnim krajem, za ljudima, za stazama njezina djetinjstva, za Korčulom i njoj dragom Smokvicom.

...i neka ne budu više naopačke ni zore, ni dani, ni sjever ni jug. Neka ne budu zime usred ljeta ni jeseni usred proljeća... Neka bude jutro ujutro, i noć u ponoć.

Neka bude ljeto ljeti, i proljeće u proljeće. Neka na usnama bude riječ materinja uz skut majke Domovine.

Neka bude sve pjesma odavde do vječnosti.

Neka svatko bude svoj na svome.

I neka se iz svih knjiga izbriše ta teška, ta prijeteća, ta sablasna riječ tuđina. S njom sam nitko i ništa. A Bog me je stvorio da ipak budem netko.  

...Predugo sam na noćnom obzoru gledala Južni križ, oduzimala kazaljkama vrijeme, živjela po onom vremenu. Od dvostrukih dana, dvostrukih noći i zora u jednom danu, u jednoj noći, u jednoj zori, i patnje su mi se udvostručile. I pokora je udvostručena. Bože, uračunaj to. Svaku godinu u tuđini pomnoži puta sedam – kao psu kad računaš godine.

Jer bijeli svijet zna biti itekako crn. Bijeli svijet je Mrzej: i presahnuli, i vodom bogat. Bijeli svijet je Gunča jama – bezdanica.

Ima još ljepote u svijetu, bilo bi neobjektivno to ne priznati, ali ljepota je potpuna tamo  gdje je i duša.

Zato mi se i ostaje u ovim blizinama da mogu na sve strane kamo god mi srce zaželi. Kao leptir i kao ptica čas mogu biti sa svojom Salonom, s mojom Korčulom, čas s mojom Cetinom. Mojim bićem teku istodobno i Cetina i Jadro.

Olakšala su leđa pod težinom Južnog križa i zato vas Duška zove otvorene duše da s njome proputujete onom dalekom tuđinom, tisuće kilometara će vam biti stotine, stotine stranica, sedamnaest dugih godina upit ćete u nekoliko dana, povezat će vas ponovno s prirodom, domovinom, dijasporom, nostalgijom, zaboravljenim riječima, sanjat ćete i boriti se zajedno s njom s tugom, ranjivošću, trpnjom, bujicom osjećaja,

zavoljet ćete opet njeno najdraže more,

voleći njene riječi, zavoljet ćete i nju.

Jer komu se ova Duš(k)a ne uvuče pod kožu?

U Brni, 25. ožujka 2018. (hotel Aminess Lume)               
Marija Bačić

 

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 ff 13

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 ff Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 10

PUTOSNOVNICE I. i II.

25. ožujka 2018. (nedjelja) u 19:30h u hotelu Aminess Lume, Brna

Riječ je o putopisnoj prozi u kojoj autorica opisuje i interpretira viđeno kroz osobna, duboko proživljena iskustva Australije i Hrvatske. Izdavač je Naklada Bošković Split, a recenzije potpisuju Živan Filippi i Tuga Tarle.

Putosnovnice će predstaviti Marija Bačić, Stjepan Lapenda i Sani Sardelić.

Nastupaju Marija Salečić i Petar Salečić (gitara) te Klapa Smokvica.

Kratka, vrlo kratka povijest putopisa – kako bismo mogli lakše kontekstualizirati ovo obimno Duškino djelo

Putopis, taj stari, povijesni književni žanr, čiji se pisani početci vezuju uz antičku književnost, Herodotovu Povijest, Strabonovu Geografiju i Pauzanijin Vodič po Heladi, pa čak i putopisne i osvajačke zapise Aleksandra Makedonskog i Cezara Rimskog, i danas je vrlo aktualan i zanimljiv, pobuđuje i inspirira nas da se i sami otisnemo na putovanje.. barem u mašti.. ili danas.. u  virtualnom svijetu. Treba li uopće spomenuti povijesni bestseler Il millione Marka Pola, najutjecajniju knjigu kasnog srednjeg vijeka, pa još i više ranog novog vijeka, s izravnim utjecajima na velika geografska otkrića, koja su preoblikovala europsku civilizaciju, tu, nakon Biblije najčitaniju knjigu u pisanoj povijesti ljudskog roda? Pa ako ćemo posegnuti u još dublju prošlost od spomenute,  zamislimo i za čas se možemo naći uz logorsku ili kakvu sličnu vatru, oko koje se okupljaju namjernici, hodočasnici, trgovci, kako bi uz tijelo ogrijali i dušu, pripovijedanjem, dakako! A od svega su  ponajviše na cijeni bile iskustvene priče, u kojoj bi pripovjedači, ponekad i pripovjedačice, izlagali svoja putnička iskustva, te bi  živo, pred oči slušatelja, izranjali nepoznati gradovi, narodi i običaji, čudesne pojave i bića, koje, eto, nisu vidjeli sami, ali su ih mogli doživjeti kroz izvedbu uspješnog pripovjedača. Racionalizmu i prosvjetiteljstvu više je, dakako, godio znanstveni pristup, no ljudska se znatiželja, zapravo, tek malo preoblikovala. Putopis u romantizmu doseže same vrhove svjetske književnosti, zahvaljujući Johannu Wolfgangu Goetheu (Talijansko putovanje) i Heinrichu Heineu (Slike s putovanja), a Stendhalova Sjećanja jednoga turista iz 1838.po prvi put precizno određuju jednu specifičnu književnu vrstu, koja u idućim stoljećima buja pod najezdom potreba turista, onih koji to jesu i onih koji bi to htjeli biti, a danas posebno masovnog turizma i svima dostupnih suvremenih tehnologija snimanja i reprodukcije, u kojima je tekst sveden ponajčešće tek na deskripciju slike ili video zapisa. Ali, i to je putopis!

S pozicije recentnih komparatističkih književno znanstvenih teorija,  putopis je multifunkcionalna hibridna književna vrsta, isto tako i osnovni književni žanr s naglaskom na kulturu putovanja. Obzirom na njegovu otvorenost hibridnosti, putopisu je prihvatljivo stapanje s raznorodnim elementima epistolarnih i dnevničkih, autobiografskih i memoarskih zapisa. Štoviše, uspješan putopis upravo može obilovati osobnim reminiscencijama, potaknutim viđenim i doživljenim na putovanju. U većini slučajeva, od putopisa kao književno umjetničkog djela i očekuje s subjektivni doživljaj proživljenoga i viđenoga. Otud i njegova otvorenost hibridnosti. 

Što se putopisa i hrvatske povijesti književnosti tiče, kao opće mjesto smatra se spjev „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Petra Hektorovića napisano 1556. godine, po mnogo čemu hibridne, autorski inovativne književne vrste u kojoj autor opisuje trodnevno putovanje od Hvara do Brača i Šolte. Ovo djelo, jedinstveno i na svjetskoj književnoj pozornici, nastalo u renesansi, i danas je inspirativno. (HAVC je odobrio 3 milijuna za snimanje filma po scenariju inspiriranome „Ribanjem..“) Već spomenuti visoki dometi putopisa kao književnog žanra tijekom razdoblja  romantizma ostvarili su se i u hrvatskoj književnosti. Izvanrednoj popularnosti doprinijeli su hrvatski preporodni pisci, prije svega ostvarenom kvalitetom tekstova, no i potrebama, i pisaca i čitatelja za pozicioniranjem umjetničkoga kulturnoga nacionalnoga korpusa tijekom 19. stoljeća. Iz tog razdoblja svakako treba izdvojiti Putositnice Antuna Nemčića i Pogled u Bosnu Matije Mažuranića. Od značajnijih imena suvremenije putopisne hrvatske književnosti, spomenut ću Antuna Gustava Matoša – impresionistički putopis Oko Lobora, Miroslava Krležu i njegov Izlet u Rusiju iz 1926., koji je nedavno preveden na engleski jezik, preveo ga je upravo jedan Australac, zatim Slavka Batušića, te Petra Šegedina i Matka Peića.

PUTOSNOVNICE I. i II.Naći mjeru.

Duškina istančana osjetljivost za detalje, ne samo vizualne, nego svih čula, auditivne, taktilne, pa i olfaktivne, dovedene gotovo do ruba naturalizma, koji je potiču na brojne asocijacije te ih autorica tka u ovu putopisnu prozu, inspirirani su, dakako, osobnim iskustvom Australije i Hrvatske. Riječ je o putopisima - lirskim zapisima, kako autorica sama u podnaslovu navodi i interpretira viđeno, kroz duboko proživljeno. Duška je prije svega lirik, pa i kada čitamo njena prozna ostvarenja, nerijetko nam se čini da smo u pjesmi. Pjesmi u prozi. Drugačije nije ni u ovom slučaju. S tom razlikom da je sadržaj u realnom vremenu događanja najčešće samo okidač za Duškinu interpretativnu ekspresivnu izražajnost i putovanje u iskustveno. Tekstovi, odnosno njeni inspirativni motivi i zapažanja koje smo do sada mogli čitati stapaju se u ovim putopisima u jedinstvenu cjelinu. No, naravno, ne kao kompilacije ili pretapanja, već kao izraz trajnih autoričinih preokupacija u potrazi za smislom, dobrotom, ljepotom, istinom i ljubavi. Omiljeni postmodernistički termin – takozvano žensko pismo – moglo bi pronaći svojih osnovica i u ovom tekstu, čini mi se kako je za neka zapažanja i asocijacije sposobna upravo ženska duša, i ženska snaga. No, naravno, ne iscrpljuje se sadržaj samo u tome. Uporište teksta upravo jest autoričin... moderni tradicionalizam... onaj koji ne sputava, ne ograničava, nego daje čvrsti smjerokaz i omogućuje dublju spoznaju stvarnosti. Pa iako trajno praćena osjećajem nostalgije, bolnom čežnjom za onime što je ostalo u prošlosti, autorica živom, gotovo dječjom radoznalošću motri svaki novi nagovještaj, svaki novi mogući trenutak intimnih životnih radosti. Usporedo raščlanjivanje značajnih datuma godišnjeg ciklusa, Božića, Nove Godine, u Hrvatskoj i Australiji uvodi nas u autoričin duhovni svijet i otkriva trajnu iseljeničku čežnju za domovinom.

 Badnjak, poput Prologa, na samom početku Knjige I. odmah nas upućuje na dvojnost, na rascjep u kojem autorica živi i na žudno traženje smisla i prevladavanje rascjepa. (str.7.)

Opis Australije izrazito je ekspresivan, dinamičan, osudila bih se reći – opis s vizualnim efektima. Dojmljivu ljepotu unatoč oporosti krajolika suprotstavlja suvremenim civilizacijskim dostignućima, koja Europljaninu u tom prostoru i čine život mogućim, ili bar mogućijim. Svakako, autorica zna kako približiti čitatelju taj nama, barem onima koji ga nisu uživo imali prigode vidjeti, neobičan krajolik. Čini to vještom upotrebom slikovitih usporedbi i metafora, očarana i donekle utješena prirodom toga udaljenoga kontinenta. Špilja Jenolan 63. str.

Hrvatska, njen Solin, njena Korčula, Smokvica mjera su stvari i stvarnosti. Drugi dio Putosnovica otpočinje tekstom Ulazim tiho kroz Porta Caesarea. Duškina povezanost s rodnim Solinom, antičkom Salonom, jasno je vidljiva. Očarana antikom i baštinom, Duška nam se predstavlja kao pravi pasionirani poznavatelj lokaliteta, građevina, malih uporabnih predmeta antičke svakodnevice, dajući im svojim opisima novi život, nova značenja. Opisi otoka Korčule novi su trenutak za lokalnu povijest književnosti, bar što se našeg otoka tiče. I ako se prisjetimo od maloprije, kako su putopisi jednim dijelom otplovili u rukavce turističkih i masovnih uradaka, složit ćemo se i s time da ma koji predznak upotrijebili kao pobliže određenje teksta, kvalitetna književnost govori sama o sebi. Stoga su Duškini ljubavnički razgovori s otokom pravo uživanje u lirskim kolorističkim opisima, koje bi bilo vrlo zanimljivo prevesti i ponuditi na šire čitanje. (Str. Korčula 252. Šipan 264.)

138.II. No, ima i dinamičnijih i dramatičnijih opisa poput auto relija ili ženskog povlačenja konopa, u kojemu se otkriva autoričin dar za humorno, duhovito, vječno mediteransko malomišćansko, a u kojemu će se protagonistice prisjetiti svojih doživljaja, uz, naravno, Duškin obzir i osjećaj za mjeru.

U dijelu II. 

Poslije – zapisi iz smokviške i otočke svakodnevice, izdvojeni događaji, zapisani u autentičnom vremenu, u maniri povijesnih kronika kao zanimljiv dodatak, pa i budućim proučavanjima povijesti mjesne i otočke svakodnevice.

Puto-snovice – Put kao život i san kao čežnja. Autobiografsko je ostvarenje kojemu se možete vraćati i čitati ga, i to ne nužno od početka do kraja, te ovisno o vlastitom raspoloženju, prepuštati mu se s više ili manje uživljavanja, ili emocija ili empatije. Književno putovanje kao simulakrumu života, životnog putovanja na koje nas je pozvala Duška, i na čemu joj zahvaljujemo, svakako je izuzetno ostvarenje ove plodne autorice. 

Sani Sardelić

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 9

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 11

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 10 Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 14

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 12

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 13

Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 15 Duška Crmarić Tomašić PUTOSNOVICE 2018 6 

OBJAVLJENO:06.06.2017                               AUTOR: Radio Split                                  

Duška Crmarić Tomašić Radio Split

Naklada Bošković objavila je deseti naslov Duške Crmarić Tomašić, rođene Solinjanke koja je 17 godina živjela u Australiji, a od 2002. godine živi u Smokvici na otoku Korčuli. Svoje putopise i dnevničke zapise iz Australije i Hrvatske objavila je u dva sveska "Putosnovica".
Knjigu je predstavio nakladnik Zoran Bešković, Mladen Vuković, Stjepan Lapenda i autorica 6. lipnja 2017. (utorak) u 19:30 sati u Galeriji "Vinko Draganja OP" u Dominikanskom samostanu u Splitu, Hrvojeva 2.
Izabrane tekstove čitala je Gabi Crmarić. U glazbenom programu pjevala je Marija Salečić uz pratnju Davora Stefanovića na gitari.

Ivan Tomašić Duška Crmarić Tomašić Radio Split
Na fotografiji: Duška Crmarić Tomašić sa suprugom Ivanom Tomašićem
Evo što o svojoj knjizi kaže Duška Crmarić Tomašić:
Poveznica
http://radio.hrt.hr/radio-split/clanak/putosnovice-duske-crmaric-tomasic/147118/

 

Vrabac Tvrtko ču da se u gradu Zagrebu, u velebnoj koncertnoj dvorani s dvije tisuće mjesta, priprema Božićni doček Djeda Mraza. U dvorani će biti samo djeca. Djed Mraz dijelit će darove. Na velikoj pozornici   okitit će  veliki bor. Pripremit će i glazbeni  program.

Tvrtko malo zastade, pa promisli,  zgodno bi bilo  da se vrapci i druge ptice uključe u  Božićni program Djeda Mraza.  Vrapci su prijatelji dobre djece,  a on  unaprijed zna da na  doček Djeda Mraza dolaze samo dobra djeca, pa ih  želi ugodno iznenaditi  zanimljivim ptičjim programom.

Sazva  Stožer vrabaca i da im zadatak da žurno pronađu nekoliko stotina ptica pjevica; slavuja, grdelina, kanarinaca, frzelina, štiglića,  lugarina i sl.  U obzir dolaze samo male ptice pjevice. Zatraži  da među pticama budu i brojni kolibrići, ali i jedan veliki gavran koji  govori ljudskim  jezikom, te još i četiri vrane. Posebno naglasi da se pripreme četiri košarice pune malih zlatnika, a on zna u kojoj  spilji ima zlatnika još iz  antičkog doba, a ne zna se tko im je vlasnik. A jedan vrapčić dobaci – Neka skupe i punu vreću leptira.

Brzo se to proču među pticama pjevicama, pa mnoge poželješe sudjelovati u programu.   Skupilo se nekoliko stotina ptica pjevica, isto toliko i kolibrića, a da leptire uopće ne spominjemo. Da svojim suradnicima zadatak da ptice pjevice nauče pjevati božićne  ali i neke druge dječje pjesme. Rečeno učinjeno!

Gradonačelnik da na pozornicu postaviti bor  viši od petnaest metara. Potom izdašno ga  okitiše bezbrojnim zvončićima i drugim prelijepim nakitom, koji je prekrio cijeli bor.

Kad je sve bilo spremno brojni roditelji uvedoše  djecu u raskošno uređenu dvoranu, potom se roditelji povuku vani. Prije ulaska djece vrabac Tvrtko u dvoranu uvede neprimjetno nekoliko stotina ptica pjevica i kolibrića, četiri vrane i jednog  gavrana i sve se uvuku u unutrašnjost bora, tako da su  bile nevidljive gledateljima.  U bor sakri i jednu veliku vreću punu leptira.

Na pozornicu stiže Djed Mraz, visok i tradicionalno obučen, dugački brkovi i duga bijela brada, crvena kapuljača, crveni kaban preko leđa sa svijetlim obrubom, crvene hlače i sl. S njime stiže  i desetak  prigodno odjevnih njegovih pomoćnika. Nakon  govora i nekoliko pjesama,  staviše svoje vreće  na ramena,  spuste se među djecu i počnu  dijeliti darove.

Iz bora iskoči gavran obučen u odoru ptičjeg Djeda Mraza. Stade pred mikrofon i predstavi se; Ja sam ptičji Djed Mraz Gavran. Dok vam ljudski Djed Mraz  sa svojim pomoćnicima bude dijelio darove  pozvat ću ptice da vam otpjevaju nekoliko pjesama.

Zalupi krilima   i uzviknu – ABRAKADABRA!  Visoki bor se zatrese,  brojni zvončići zazvone i čuše  se čudesno lijepe arije dječjih božićnih i drugih pjesama.  Djeca   zapljeskaše. (Službeni organizatori nisu znali o čemu se radi, ali zbog djece nisu smjeli prekinuti program). Potom Gavran,  ptičji Djed Mraz, reče da  će na dlan svakog djeteta sletjeti  jedna  ptica pjevica.  Opet  zalupi krilima i  viknu – ABRAKADABRA!

Još jednom bor se zatrese, zazvoni tisuću zvončića i iz njega polako, da se djeca ne prestraše, počeše izlijetati; slavuji, grdelini, kanarinci, frzelini, štiglići, lugarini i sl.   i slijetali  na dječje dlanove. Na dlanu svakog djeteta  zadržaše se oko pola minute.

Ali to još nije bio vrhunac  uzbuđenja djece. Nakon što su ptice pjevice obletjele  svu djecu,  Djed Mraz Gavran pozva ptice da se vrate u bor, što one i učiniše. Pljesak   bio urnebesan. Iz brojnih dječjih očica izletale i suzice radosnice.

Pljesak se smiri. Ptičji Djed Mraz pozva kolibriće, uzvikom – ABRAKADABRA!

Ponovno se zatrese  bor.  Zvončići zazvone, a iz bora izletje na stotine prekrasnih kolibrića  dugačkih kljunova.  Zalepršaše ispred dječjih lica.  Od brzine lepršanja krila im  se nisu  vidjela. Brojna djeca pružala ruke da uhvate kolibrića, ali  oni vrlo vješto izmicali njihovim ručicama. Tim lepršanjem kolibrići obišli svu djecu. 

Djed Mraz Gavran pozva kolibriće da se vrate u bor. Zatim najavi da će ptice pjevice otpjevati pjesmu   zahvale roditeljima. I opet  zalupi krilima i viknu – ABRAKADABRA!    I ču se prekrasna melodija.

Mile Prpa Pozdrav roditeljima

Dječica zapljeskala, pjesmica im se dopala. Spjevao je vrabac Tvrtko, a uglazbio  ptičji Djed Mraz Gavran.

Preko mikrofona, ponovno se javi  Djed Mraz Gavran, snažno  zalupi krilima i uzviknu - ABRAKADABRA! Pozivam  ptice da djeci podijele  darove. 

Iz bora iskočiše četiri velike vrane i svaka držala u kljunu košaricu punu malih zlatnika. Na košaricama  stajalo i po nekoliko vrabaca. Vrapčići uzimali  u kljun po jedan zlatnik i svakom djetetu stavljali  na dlan.

Opet se oglasi ptičji Djed Mraz Gavran, reče; Sad će, prije odlaska, djecu pozdraviti najljepši leptiri svijeta. Zalupi krilima i uzviknu: ABRAKADABRA!

Visoko s bora skotrlja se na pod velika vreća, sama se razveza, i iz nje izletje na tisuće raznih prekrasnih leptira. Letjeli su oko uzbuđene djece, slijetali im  na ruke, na ramena, na koljena, na glave, potom bi ponovno lepršali. Od njih gotovo da se nije vidio veliki bor. Ču se snažni dječji žamor i oduševljenje. Dječja radost bila je  neizreciva.  To je trajalo nekoliko minuta, potom ih Djed Mraz Gavran pozva leptire da se vrate u bor.

Kad je sve završilo,  djeca, od silnog uzbuđenja nisu se mogla nahvaliti roditeljima.  Evo, i tako  nasta Zagrebačka božićna priča, koju će  dječica  pričati  svojim unucima, a oni svojim.

Zagreb, 12.11.2015                                                                                                  Mile Prpa

Iz neobjavljene knjige

Mile Prpa; Vrabac Tvrtko i 

FEDERACIJA VRABACA d. o. o.