A kotač vremena nosi Božić

HRVATSKO SLOVO

HRVATSKA PROZA • Drago Šaravanja

petak, 19. prosinca 2008.

Otkad se rastadoh sa Zorom, kao da više nisam svoja u sebi. U moju dušu ušetala je praznina, velike misli u glavu. Grljevići su moj svijet, zatvoren kamenim brdima, pok­lopljen okomodrim nebom. Moj obzor završava na vrhovima Biokova. A Zora nudi svijet. I zaradu još, k tome.

Prosinac punim koracima osvaja kraj, studen prizemljeno Sunce, selo i sve nas u njemu. Godina je 1949. Glad i neimaština kao da su se zarekle ostati s nama. A kotač vremena nosi Božić. Uskoro će ušetati u selo. Treba ga do­čekati kao najdražega gosta, počastiti rakijom i suhim smokvama, proslaviti pečenim zalogajem, zaliti najboljim vinom. A nigdje ništa. Ni u nas, ni u susjeda. Cijeli je moj svijet spao na prosjački štap. A Zora nudi nadu. U Konavlima, u meni beskrajno daleko­me svijetu.

Zgrčena ležim na krevetu. Misli tuku mojom glavom, kao da su stupe s nekih dalekih voda osvojile moj um. Nemir me kosi oštricom svojih rezanja. U jutro se povjeravam majci. Zabezeknu­ta je. Misli da mi fali nekoliko duga u glavi. Nije mi to rekla, ah ja razumijem jezik njezine šutnje. Odmahnula je rukom i otišla za svojim poslom.

-  E, dite moje, još ti nisi za svita. I odrasli ga se pasaju, ne iđu u nj brez velike potribe. Kad polaze plaču ko plačna godina, i oni i njijovi. A ti bi u nj s četnes godina. Bože nas sačuvaj - reče mi na povratku.

-  Zora je odrasla cura, majko.

-  O tebi je rič, dite moje, ne o Zori.

-  Kud ona tud i ja.

-  A ko će podnit troškove?

S majčinim srcem u razmekšanome stanju, jurišam na baku Oru. Ona je majka moje majke. Otkud joj, ne znam. Udovoljila je Zorinoj procjeni i mojim sitnim potrebama.

Zora i ja lepršamo od sreće. Opraštamo se od ukućana, s praznim ruksacima na leđima, napuštamo selo. U Proboju kupujemo živu sodu. Od nje se pravi sapun. Ili je samo pomoćno sredstvo? Uistinu ne znam. Nju ćemo prodavati, kući se vratiti pognute pod teretom da­rova što ćemo ih kupiti od zarade. U Čapljinu idemo autobusom. Prva me vožnja opčinila snagom svoje ugodne ljepote. Iz Čapljine idemo vlakom. Bože, kakav se svijet otvara pred mojim očima. Vlak se miče, miču se brda, oblaci na nebu, suhozidine i lišća lišeno drveće. Sva sam u svijetu i svijet u mojim očima, vrijeme kao da i ne postoji. Izbrisano je iz mojih ćutila, samo što još uvijek tečem u njemu. Niti jedem niti pijem. Glad i žeđ su ne­poznanice mojim potrebama. Tolika je moć svijeta i ljepote što pljušti iz njega.

Sumrak je. Noge nam gaze asfalt cavtatskih ulica. Stari se svijet vraća u nas dvije, stare mjere i stare potrebe. Gladne smo, žedne i umorne. A ono ni kruha ni konačišta nema, nigdje, osim u našim čeznutljivim mislima i na po­kazateljima ozbiljnih potreba. Molitva je sve što imamo. I krunica na kojoj re­gistriramo napore naših jezika. Preno­ćile smo pod vedrim nebom, ispod nekoliko tijesno natiskanih čempresa i nekog zimzelenog raslinja. More je tuklo hridi u nekoj dubini. Tupim se glasom prelijevalo preko, u makiju zarasle kosine. Uspavalo je grad i sta­novnike životinjskoga svijeta. Nas je držalo u budnome stanju, haralo polja­nama naših čuvstava. Jučer smo ga sanjale. Dosanjano, kao da ga i nema nadohvat naših očiju. Pobijedilo ga je rađanje starih potreba. Sad bi sve dale za topli ležaj što ostade u Grljevićima, sve za nježnu majčinu riječ, zagrljaj ljubavi. A ništa nema. Za sve se tek treba izboriti, donesenu robu unovčiti. Jutro je. Neispavane i gladne idemo od kuće do kuće.

„Soda nam ne treba”, zasiplju nas istim odgovorom sa svih vrata. Čovjek da umom posrne. A dan se bliži kraju. Počinjemo stra­hovati i pitati se: što ako ništa ne prodamo, kako će­mo se vratiti kući? Umor i glad nadjačavaju nas. Boga molimo da nam se smiluje! Onda ja skočih u zrak, raskrivih se i viknuh:

Zore moja, ja ti izgorih!

Vražja soda. Iscurila je iz posude, progrizla ruksak i robu na meni, nemilosrd­nim zubima zagrizla u moja tkiva. Obadvije plačemo. Sa sodom pod nadzorom, s ranama u kakvom-takvom stanju, idemo dalje. Uza­lud! „Soda nam ne treba”, riječ se ugnijezdila u mojim slušnim kanalima kao trn u šapi bespomoćna lava u savani.

Božić D ŠSumrak nas zasiplje tamnim zrakama. Naša je kuća opet vedro nebo. I noćište. Tako se čini. To nam se ne sviđa, a druga obećanjane ne nosi lađa naših trenutnih stanja. Osvajamo i noć i put pod nogama. Ispred nas se ispriječila neka štala. Ulazimo u nju kroz prikučena vrata. Dobrodošlicu nam želi krava s punim zahvatom sijena u ustima i prigušenim mukanjem. Uzenimirili smo je priskakanjem njezinih plotova. Umirujemo je prijateljskim dlanovima i nježnim riječima. Obećajemo joj tiho sustanarstvo u noći. A onda na vrata mlada žena. Kao da je Nebo posla. Ili nedaj Bože Nečastivi, kuća mu bila daleko od naše. Iznenadila nas je, i mi nju. Došla je obići kravu, a ono oko nje puna kuća gostiju. Neugodno nam je. Načas se ne snalazimo. Riječi bježe od nas, kao da nikada nisu bile svojina naših jezika.

Žena je anđeo dobra srca, vodi nas u kuću. „Kuća je za ljude, staja za sto­ku”, reče prije toga. Bog joj platio za svaku riječ. Obilno nas je nahranila i strpala u tople krevete. Spavale smo kao planinom pritisnute. Budimo se posute najljepšim suncem u jutru. Zrak stoji kao da ga neke sile zakovaše za zemlju. Upokojeno more sklopljenih ruku bulji u nebo. Na pučini dimi se neki parobrod. Bog zna u kojoj će luci dočekati svoj Božić.

Mlada me žena vodi natrag u sobu. Obnažila me je do pojasa i namazala kremom.

„Maži se dvaput na dan”, rekla mi je dajući mi kutiju s kremom. Bože, kakve li žene. Anđeli još uvijek hodaju zemljom. Već sutra, bolovi su bili na dalekim pučinama, svakoga su časa odmicali, sve dalje i dalje, dok na njih nisam posve zaboravila.

Pred kućom je stol natrpan jestivim blagodatima. Poslužujemo se same. I mlada nam žena pomaže. Njezini suveć u polju, na poslu, negdje od koristi, sebi i svojima. I ona će im se pridružiti, čim nama pogleda u leđa.

Najele smo se i napile. Aura topline oblijeva nam tijela. Duše nam u njoj plivaju, kao u moru nekoga novog ži­vota. Darovane novim snagama, opet smo spremne za obijanje tuđih prago­va. Ali ne. Mlada ih je žena obila za nas. Ispraznila je naše ruksake, lisnice natrpala sanjanim novcem. Ne znam je li joj soda trebala ih ju je milosrđe nagnalo na čin kojim nam udobrovoljena srca pridruži nebeskim osjećaji­ma duše. Mislim da je milosrđe bilo posrijedi. Zahvaljujemo joj, korake podajemo putu koji nas dovede u ovaj divni kraj, u hram žene anđeoske ljuba­vi. Godine su se pretočile ispod svojih mostova. I sad mi je žao, savjest me peče što joj ime ne ponesoh u svijesti, ne pribilježih ulicu, kućni broj, ime sela. Da jesam, bila bih joj se već sto puta odužila dušom vlastita milosrđa.

Molim se Bogu za nju i sve njezine. I molit ću se, dok me noge budu nosile poprištima našega svijeta.

Iste večeri stižemo u Žitomislić. Dalek je put do Grljevića, ali poznat i osvojiv. Opet smo gladne i žedne, ali svakim korakom bliže kući i roditeljskome zagrljaju. Ruksaci su nam puni masli­nova ulja, naranča, rogača i svega čime selo oskudijeva. A duša još punija rado­sti, koju ni hladna kiša, što uporno lije, ne može potisnuti iz nje.

Noć je. Kucam na vrata roditeljskog doma. Majčin me zagrljaj udomljuje kao suncem posijana dolina. Ne mogu opisati ljepotu što pišti s izvorišta mojih čuvstava. Cijela je kuća na noga­ma. I susjedi su. Ne znam kakve ih sile pokrenuše. I obadvije bake, Ora i Do­ma. Plaču! Veseli ih povratak zalutale ovčice. Plačem i ja. Srce mi se rastoči­lo poljanama ljubavi i ljepote. A Božić samo što ne kuca na vrata. Juriša pro­storima svemira, kao vječnost, nada i obećanje.