-     12. studenoga 1955. Tin otišao preko "Modre rijeke", a Duška je - slaveći imaginarno treći rođendan s lumina u one tri svjećice uzela malo kreativnog plamena za svoje poetsko pero

Autoričin iskorak iz poetskih voda u prozu, roman Pusti me proć literarni je križanac u kojem je ukusno zamiješeno više sastojaka, tu je i autobiografsko sjećanje kroz flashbackove, kronika želje za životom, dnevnik bolesti i osmišljavanja dana i noći da se ostane uspravan, hrabar i ponosan, a sve te žanrovske vrste su pjesničkom fikcijom dobile završnu glazuru u ovom romanu osebujnog toka struje svijesti koji je iznimno liričan i pravo poetsko štivo jer je u tekst uspješno ucijepljeno i nekoliko stihova i pjesama u prozi- kao što su primijetili i recenzenti Mate Jerinić i Sani Sardelić.

Romani o borbi s izlječivim i nekima neizlječivim bolestima, ovisno o tome jesmo li uhvatili za pravi ključ i uhvatili za pravi mač samopuzdanja i volje u borbi s njom, sve su češći: nedavno su takve romane objavili kolege splitski novinari i osobni prijatelji Ivica Ursić, Žaklina Jurić. Isto o toj temi iz prve ruke svjedoči suputnički i supatnički i ovaj roman u kojemu usporedno i istodobno žive čežnje za ozdravljenjem i povratkom u domovinu.

Glavni junak u knjizi je iseljenik, koji uz teški rad i iscrpljujuću nostalgiju više od 30 godina sanja povratak u rodnu Smokvicu na otoku Korčuli, u stvari to je autoričin suprug Bartul, a ona je Anima, što je latinsko ime duše, Duške, Dušice…

Neobična i slojevita priča, možda prva i jedinstvena u hrvatskoj književnosti, u kojoj su junaci i likovi postaju unutarnji ljudski organi: srce, mozak, jetra, gušterača, bubrezi, mjehur, oboljela prostata i njezin novi, bubreći podstanar - rak, zvan Mr. Crab.

U tekstu na više mjesta podcrtava se simboličnost popratne crne i bijele boje, ali tu je i obilje vrsnih i odličnih metafora o životu i suživotu. Među organima ne preskače se ni 'ona stvar' koja se aluzijski zove 'kopljotresić' (koji inače gađa alke, i te duhovite usporedbe nude užitak ravan 'onome', navodim tako sladostrasni izraz iz jednog takvog pasusa: "famozno s fimozom"…).

Autorica ima zanimljiv pripovjedački postupak, mijenja dioptrije pa je jedno poglavlje ispisano u ich formi, i kako na zbilju gleda On, već u drugom je također ich forma, ali kako gleda Ona, slijede poglavlja kako ih vidi sveznajući pripovjedač u trećem licu, a jedno je poglavlje ispisano onako koko ga vidi Svevišnji.

Jezik je jako važan za književno djelo, posebno za poeziju, jer su pjesnici kovači novih riječi, a u ovom romanu ima dosta svježih, neizlizanih i rijetko korištenih izraza, osim onih lokalizama koji su objašnjeni odmah u fusnoti ili podrubnici. Tako primjerice autorica koristi i ove riječi:

Glagoli: bisere (se), dozmijala, hoholi, ižđikat, kokoliče, obmotavam, ojunoni (se), onesmioniti, oradostiše (se), pozvizdikat, užao, zavrljucnuti…

Pridjevi: beskrušni, breskolik…

Prilozi: istodopce, ponovce…

Imenice: golopleć, krkljaj, muškonji, ljubomor, ljubopoj, podkožje, poozbilj, proštaci, stihovet, stijenj, strjelomet, žvaletine…

Cijelo je štivo natopljeno humornim sokovljem, šale na vlastiti račun, autoironičnim gledanjem na svijet, s dosta genetske vedrine i humora kojega smo – netko više, netko manje - baštinili u našim dalmatinskim i mediteranskim zavičajima.

Dosta stranica daruje čitatelju i mudre poruke, koje sile na pozorno i polagano čitanje svih nataloženih slojeva u tim neobičnim i izrazito intelektualnim dijalozima između, recimo, želudca koji se pobunio što se prešlo na vegetarijansku spizu, obilje voća i često rijetkog povrća i bilje, uz sok i vodu, a izbacilo se crveno meso, mliječni proizvodi, šećer, alkohol i vino i druge namirnice protiv kojih čas jesu a čas nisu u ratu farmaceutske tvrtke i njihovi lobiji, što knjizi daje dodatnu aktualnost kretanja svjetskog kapitala. Svoje će pronaći i oni čitatelji žedni akribije o hranjivosti i štetnosti kojekavih dijeta i izgladnjivanjima u popularnim kuharicama i prehrambenim savjetnicima.

Citirat će nekoliko Bartulovih mudrih misli na granici aforizama:

I kad si s tuđinom stalno na ratnoj nozi, jedina je ti je utjeha da ti je igraća karta humor.

Radost ni s čim – najveća je radost!

Tek kada voliš sebe, možeš i voljeti.

Na isto ti dođe – ljubio ženu ili glazbu.

Najjači afrodizijak je samoća!

Jer smijeh je – cijelo zdravlje.

I statistika potvrđuje da uz pomoć kvalitetnijeg života, prehrane, higijene i lijekova, ljudski život prosječno traje sve duže pa se i granica prelaska u zonu "zrelih" ili "poznih" godina života može pomaknuti za najmanje dvadesetak ili možda i trideset godina. Literarno će to pokazati i antologijski roman "derviš i smrt" Meše Selimovića, objavljen prije pola stoljeća. Glavni junak romana Ahmed Narudin u prvoj rečenici kaže: "40 mi je godina. Ružno doba, čovjek je još mlad da ima želje, a već star da ih ostvaruje… (ili tako nekako).

A Bartul u ovom romanu zamjećuje: "Budi štap zadnje moje mladosti!

Kada sam brojio dvadeset u nogama, muškarac pedesetih godina za mene već je bio star; kad sam u kostima brojio četrdeset, onaj čovjek od šezdeset godina već je bio i te kako star; sada mi sjedine u kosi broje sedamdesetu, a to je zadnja mladost, najljepša, kako mi reče devedesetogodišnja starica. Vjerovati joj treba. Starija je. Iskusnija. Mudrija."

Zanimljivo je i duhovito razmišljanje o suvremenom svijetu i znanstvenim tehnologijama:

"Kad se moj otac stvorio, Zepelin se dizao u zrak; kad sam se ja rodio, otkrili su Južni pol; s rođenjem moga sina otvorila su se vrata Mjeseca; a u vrijeme unučadi već kloniraju tebe, mene, njega. Ako to sve zakukulje, možda ću ocu biti otac."

Igrajući se jezikom, autorica razbija neke riječi i u krhotinama leksema tako prepoznajemo neka druga nova značenja, koja možda poručuju da neke stvari i pojavi i nisu tek tak slučajno dobile svoja imena. U jezičnim igrarijama važan je i naglasak:

"Mùka mi je od toga mûka i od svih drugih muka.

Čitajući roman o uživanju i dosegnuću sreće u Smokvi, sjetio sam se stihova dragog mi (meni zavičajnog) Petra Gudelja:

"… Kaži, kamenje (znam da imaš, da si samo

stisnulo usta, sklopilo oči),

je li se pustinjak ikad osladio

tuđom čehuljom, smokvom, ženom…

(Molio, govorio)

Slažem se s Bartulovom oporukom na koncu romana, koji poručuje: uz humor, "Volite žene sve"!

Umoran od svih životnih putešestvija, zadovoljan i sretan, želio je zakoraknuti kroz dveri nebeske. Neka mu ne bude usko u nebeskim klancima, pustimo ga poć i proć, i neka zasluženo uživa u pramčioku raja! Autorici čestitka što je uložila svoju veliku dušu da napiše roman umjesto svoga Bartula Salečića, i time obogati i hrvatsku iseljeničku književnost, ali i sve nas!

                                                                 
Mladen Vuković
Duška Pusti me proć 2014 1
Duška Pusti me proć 2014  Duška Pusti me proć 2014 4
Duška Pusti me proć 2014 2
Duška Pusti me proć 2014 3   Duška Pusti me proć 2014 7
Duška Pusti me proć 2014 5   Duška Pusti me proć  20
Duška Pusti me proć 2014 8
Duška Pusti me proć 2014 9   Duška Pusti me proć 2014 10
Duška Pusti me proć 2014 11   Duška Pusti me proć 2014 6
Duška Pusti me proć 2014 15   Duška Pusti me proć 2014 16
Duška Pusti me proć 2014 17Duška Pusti me proć 2014 18   Duška Pusti me proć 2014 19