Recenzije i najave knjiga

U ponedjeljak, dne 31. ožujka A.D. 2014. u 19.00 sati, u Velikoj dvorani
Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19
bit će predstavljena knjiga (ex-ministra vanjskih poslova RH)
prof. dr. Zvonimira Šeparovića:
Katoličko bogoslovni fakulet Split
“HRVATSKA TUŽBA“                                                                            
PROTIV JUGOSLAVIJE (SRBIJE I CRNE GORE)       
pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu


Predstavljaći su:
prof. dr. sc. Branimir Lukšić
i sam auktor prof. em. Zvonimir Šeparović,

dok će odabrane ulomke iz knjige kazivati

Petar Vulić, koji je ujedino i voditelj programa.

J. IVAN PRCELA AND HIS SON AND DAUGTHERS
Present the Book

Joseph, the Messianic Father of Jesus    

Invocation                                         Most Reverend A. Edward Pevec
                                                        Auxiliary Bishop Emeritus of Cleveland

Welcoming Remarks                         Joseph A. Prcela

Presentation in English                      Anita C. Giusto and Teresita M. Shepherd

Recognition of Prominent Guests       Joseph A. Prcela

Presentation in Croatian                    Vlado Vladic, PhD, Guest from Croatia
                                                        Expert on Philosophy of Pope John Paul II

Concluding Remarks                         J. Ivan Prcela, the Book’s Author

Closing Prayer                                  David N. Chordas, Deacon

                                                       Sacred Heart of Jesus Church, South Euclid, Ohio

joseph messianic cover Ivan Prcela

The book’
s Promotion Program is held on Sunday, April 13, from 2 to 4 PM, in the Croatian “Cardinal Stepinac” Lodge (Small Hall), Lake Shore Blvd and Route 91, Eastlake, Ohio.

Special thanks to Maria Prcela Jackson for formatting this Program and the book itself! We regret that she and her fam
ily are in Georgia today in order to be at the Wedding of her husband’s nephew.
 

 

Knjigu o Davoru Batracu Keksu, dragovoljcu Domovinskog rata koji se nakon bijega iz JNA, tri bojišnice (Vukovar, Osijek, Zadar) i tri robijašnice (Stajićevo, Niš, Valjevo) jedva izvukao iz ponora poratne svakodnevice, predstavit ćemo u crkvi Sveta Mati slobode u Jarunu - Zagreb

u petak 21. ožujka 2014. g. 

Početak je u 19.30 sati.
Davorin Batrac Keks

 

Hrvatsko slovo 25032014 Zagreb

HRVATSKO SLOVO - NEVENKA NEKIĆ

Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore)

pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu

Zagreb, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Biblioteka Documenta Croatica, 2014.

Nakon petnaest godina

Kada je Vlado Gotovac održao 1991. god. svoj legendarni govor pred sjedištem vojne uprave u Zagrebu( otete velebne Radišine gradnje !), bio je to nezaboravni i dijagnostički točan govor tamnih slutnji koje navješćuju četiri jahača apokalipse i ujedno pogođena bit srbijanskoga JNAškoga oficirskoga šinjela, njihove laži, parazitizma i okrutnosti na kojima je već bila zasnovana sva buduća ratna tragedija hrvatskoga naroda.

Već je pala krv na Kosovu, već je napadnuta Slovenija, Bosna i Hercegovina, već se spremala martirijska kob Vukovaru, sve je već bilo zapisano i dogovoreno, već su iz Beograda kretali tenkovi okićeni cvijećem a na njima se kezio četnički klatež naoružan do zuba. I onda je započeo svima poznati rat. U njemu je izvršen genocid nad hrvatskim narodom.

Kad smo 2. srpnja 1999. godine podnijeli tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu, nismo znali da ćemo čekati dugih petnaest godina na početak toga suđenja. U međuvremenu prošli smo kalvariju neopisivih laži, pritisaka, osuda i poniženja. U nizu mračnih likova koji su uz srbijansku propagandu doprinijeli ovim mukama, bili su strani i domaći, naši političari, međunarodna plaćena klatež i jude iz vlastite kuće koji su djelovali na starim principima udbe i kosa, financirani često izvana, te podlo podmetali prepreke na putu ionako ranjenoj zemlji koja ih je hranila, bavili se politikom ucjena i laži. Domaći, osobito oni puni mržnje na stvorenu neovisnu Hrvatsku,(pusići, štrbci, teršelići, goldštajni, puhovskići, drakulići, furlančići, pupovčići te krunski svjedok Mesić i kamioni po njemu predanih dokumenata i lažnoga svjedočenja...itd...i drugi... i na razne načine), nanijeli su osobito veliku štetu i otezali predavanje optužnice kako bi Srbiji dali prostora da se osvijesti i sastavi apsurdnu protuoptužbu. Tako se redaju na pozornici bezprizorni likovi stranaca koji nam pišu povijest kao na balu vampira koje predvodi Carla del Ponte, zloduh koji je postao glavna Haaška tužiteljica; razni političari tipa rumenih lordova, bivših nogometnih trenera i tome sličnih "intelektualaca", pa pohotnika sa zapadnih obala što su se oženili crnim čačanskim lepoticama, a potječu sami od propalih nekada slavnih kolonijalnih sila čije obitelji su počinile uistinu genocide nad osvojenim prostorima. Nešto se u ovoj ozbiljnoj i vrijednoj knjizi navodi o tim zločinima danas silno demokratskih učitelja, ali nemoguće je zabilježiti sve u tako ograničenom broju stranica. Tako se primjera radi nije moglo zabilježiti belgijske zločine u Kongu, kad se Crncima koji su odbili masakre, dalo odrezati šake i po nalogu belgijskoga kralja Leopolda krajem 19. st. dopremiti usoljene u Bruxelles!

Ipak, nakon petnaest godina započelo je suđenje u Haagu unatoč silnoj mašineriji i propagandi koja je dosegnula svoj tragikomični sarkastični iskaz u srbijanskoj protutužbi i tvrdnji da su Hrvati izvršili genocid nad Srbima jer su ih poubijali i protjerali čak 250 000! Sve to podsjeća na falsifikate koji su globalno šireni dugih pola stoljeća, a o kojima je svojevremeno prva javno i dokumentirano, oštro i bespoštedno pisala povjesničarka Ljubica Štefan. Progonjena i nezaštićena, usamljena u otvaranju prljavih stranica povijesti dvadesetoga stoljeća, nije se bojala progovoriti ni o srpskoj pravoslavnoj crkvi, Nedićevoj Srbiji koja je prva imala od svih zemalja u Europi "konačno rješenje" židovskoga pitanja, javivši svom Fureru da je to učinjeno, da su "Judenfrei"! Jer imali su tri dobra i funkcionalna logora: Banjicu, Glavnjaču i Sajmište. Prema podacima koji se dobro skrivaju ipak postoji i onaj da je tu likvidirano više od osamdeset tisuća ljudi, većinom Židova. Hitler ih je javno pohvalio, što Štefanova donosi u dokumentaciji. Poslije su srušili sva tri logora i ustvrdili da oni nikada nisu ni postojali. Isto to čine i danas kad ih pitamo za sedam tisuća Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti koji su prošli kroz srbijanske logore. Nema ih, nisu nikada ni postojali. To je kontinuitet laganja kojim se služe i danas. I da ne bismo mislili kakva je to osoba, ta Ljubica Štefan, reći ćemo da je dobitnica nagrade Pravednice među narodima i da je zapisana u Yad Vashemu jer je za vrijeme rata spašavala Židove.

O novim temama iz područja koja se prvenstveno tiču sadašnje Tužbe i okolnosti koje su se isplele za ovih petnaest mučnih godina hrvatskoga obnovljenoga Križnoga puta, govori ova prevažna knjiga dr. Zvonimira Šeparovića, barda hrvatske borbe za pravnu opstojnost. Detaljno i argumentirano donosi se kronološkim i problemskim metodama gotovo sav za opću sliku važan materijal i čvrsto utemeljuje. Nije moguće sva genocidna srbijanska zlodjela nabrojiti u jednoj knjizi. Majeutička metoda dr. Šeparovića sastoji se u objašnjenju korijena velikosrpske mržnje na Hrvate, ali isto tako naznačuje konture mahnite laži i nasilja protiv ostalih naroda s kojima su Srbijanci ratovali. U korijenu je uvijek bila LAŽ kojom su opravdavali svoje nasrtaje na tuđi teritorij, kulturno blago, a u tome su ih predvodili njihovi članovi SANU. Oni smišljaju i ispisuju već drugi tzv. Memorandum i to nedavno u kojem je posve razvidno da se ne odriču starih mitova i truloga sna o velikoj Srbiji.Teškoća nije bilo u propalim Jugoslavijama: ta bilo ih je u vojnim visinama, izvršnim policijskim i drugim službama uvijek preko 80 %. Kao nacionalna manjina oni nisu nikada ni živjeli, osim u doba Turskoga carstva kad su pet stoljeća grabili ili šutjeli, ovisno o prilikama. Kao akindžije i martolozi bili su prethodnica turskoj regularnoj vojsci askera, a plaća im je bila sve što sami opljačkaju, a poslije zapale. To je ta ista metoda koju smo iskusili u Drugom i ovom Domovinskom ratu. Primjera radi: postoje prostori u koje nije stupila noga vlasti NDH, a tamo su jame pune hrvatskih kostiju. Pođite u Slatinski Drenovac, (Papuk) u šumu gdje stoji stravična grobnica u apsidi crkve s blizu 500 lubanja i kosti. To je iz onoga doba Drugoga rata. Ona se otvorila i zatvorila jer se ne želimo zamjeriti okolnom srpskom stanovništvu kojemu je vlada nove Hrvatske sagradila kuće u svim zaseocima i pred svakom piše: prodaje se! Ne žele se vratiti jer znaju što su činili i onda i kasnije. Ili možda bi se valjalo sjetiti preko 180 jama u Zagrebu i bližoj okolici, od kojih je jedna na Tuškancu 57/8. Ne daju da se označi, ne daju da se moli za mrtve, zagradili ogradom zeleni pojas. Ispod šume leži prema podacima svjedoka oko 900 strijeljanih između svibnja i rujna 1945... I tako redom .

S velikim poznavanjem povijesnih događaja u kojima je sudjelovao, te pravničkoga znanja koje ga svrstava u svjetske vrsne stručnjake, dr. Šeparović ispisuje u mirnom i razložnom tonu ovu knjigu o Tužbi koju je sam predložio predsjedniku Tuđmanu i sastavljao s ekipom. Kriptokomunisti i udbino-kosovski repovi koji su onemogućavali predavanje Tužbe u Haag, započeli su još uoči smrti predsjednika Tuđmana neviđenu hajku na državu Hrvatsku koja je po njihovom nastala na zločinu. Gore spomenuti crveni i narančasti klatež, koji se nalazio na sigurnom izvan zemlje dok je buktio rat, uključio se u koalicijske udruge koje su se titulirale i građanske, za razliku od seljačkih budaletina koje su izginule braneći Hrvatsku. Poslije 2000. god. naša diplomacija naglo gubi značaj i epitet hrvatska, postaje opet leglo starih isprobanih komunističkih kadrova koji moraju imati u obitelji bar jednoga člana crvenoga repa. Duhovni ološ koji se uvalio na sam vrh državne piramide okružio se sigurnosnim pojasom sinova ili rođaka nekadašnjih, čak i ubojica iz udbaških redova, raznim nobilima (čiji su preci šamarali i nas srednjoškolce u podrumima karlovačkih udbinih mračara), perfidnim ciničnim i lukavim dobro uhljebljenim radijskim urednicama ptičjih prezimena (koja je u stanju praviti kobasice od Tuđmanovih crijeva), uhranjenim puhovima koji su prošli sve faze uspona u onom crvenom carstvu i zalagali se za skidanje glava naivnim budišama i njima sličnim...Tužno danas zvoni ime ministra vanjskih poslova jednoga Mate koji se protivi podnošenju Tužbe da ne bi pokvarili dobre odnose s krvnikom!!! Tko pita žrtve? Ta gospodin u svojoj šupljoj veličini može uživati u viletini i mirovini i ne vjerujem da ga smeta kad engleski važni list napiše da su "Hrvati nacistički rektum Europe", ili onaj drugi kad vidi "ustašku guju u hrvatskim prsima".

Povijesno i pravno utemeljen ovaj tekst je došao u pravi tren. Predstavljen je nekoliko dana prije početka sudovanja u Haagu. Mnoštvo je došlo odati počast dr. Šeparoviću koji je potpuno razotkrio plan"konačnoga rješenja" hrvatskoga pitanja što ga Srbijanci smisliše odavno. Oni sada imaju isti plan, samo malo preoblikovan, zakrpan s tri poljupca na licu vrckave ministrice, a u svojih devet točaka novoga Memoranduma (str. 116.) polako ostvaruju zacrtano. Tu je i jedna morbidna točka koja glasi da se Srbija ne smije nikada odreći Knina... Megalomansko ludilo još ih ne napušta. Te krađe kulturnoga nasljeđa omiljene su im na svim poljima- od književnosti do čitavih gradova. Krađe dokumentacije (sva filmska, vojna, politička i policijska kao i ine odnesene su 1945. u Beograd i do danas nisu vraćene!), to se ponovilo 1991. kad se iz Kockice i ostalih njima dostupnih arhiva odnijelo vrijedno gradivo u osvojenim područjima, a iz Vukovara cijela zbirka dr. Antuna Bauera iz Galerije umjetnina- 1648 najvrjednijih slika, skulptura, crteža, da bi sada vratili oko 300...

Sistematski u krakovima hobotnice ušli su u najviše izvršne organe hrvatske vlasti i sada ih ima oko polovice. Šarenih i ukrižanih, prikrivenih i čudesno izmijenjenih imena. Tako se nekada Žarka Sek. sada zove Marina, Mirando je u stvari Miralem, Ingrid je bila krštena Mara, Zoran s maloga ekrana nije više Jovanović, Jovo Kuga je Vanja, Goran B. R. je Emir Tahirović i tako dalje. Čemu skrivanje imena? Nomen est omen?!

Njih ne brine fatalizam činjenica, drže se one poslovice s vrata Buchenwalda: Jedem das seine! (Svakom svoje) Tu se isto rješavalo "konačno pitanje" nekoga naroda, kao i u osvojenim krajevima i srpskim logorima koje su osnovali u Hrvatskoj i izvan nje.

Na koncu knjige dobro je kao podsjetnik zabilježena Kronologija hrvatske tužbe kao i niz važnijih dokumenata. Oni uz trinaest poglavlja zaokružuju povijesnu dramu zasnovanu na pravednim zahtjevima. Jedan njihov je svojedobno rekao da nitko ne zna tako lagati kao oni. Neki od tih što smišljaju laži sjede u Hrvatskom državnom saboru. Jedan uporno traži gdje su onih 10 000 djece što smo ih pokrstili u Domovinskom ratu kako reče. Reče i ostade u Saboru. I to govori o novoj hrvatskoj šutnji koja se konačno počela razbijati nakon 15 godina. Jer mi nismo na koljenima, mi smo u proskinezi.

Nevenka Nekić

Hrvatsko slovo Hrvatska tuzba ZPS 10
Hrvatsko slovo Hrvatska tuzba ZPS 11
Hrvatsko slovo Hrvatska tuzba ZPS 12
Hrvatsko slovo Ante BeljoHrvatsko slovo Hrvatska tuzbaHrvatsko slovo Hrvatska tuzba 14Hrvatsko slovo Hrvatska tuzba 15Hrvatsko slovo Hrvatska tuzba Vjenceslav TopalovicHrvatsko slovo Hrvatska tuzba ZPS 13

JOSIP VRBOŠIĆ: Govor o knjizi: Hrvatska tužba, autora prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića

Knjiga koja je pred nama sadrži 191 stranicu teksta. Koncepcijski je uređena tako da autor na prvih 147 stranica teksta daje temeljne informacije o karakteru domovinskog rata vođenog na teritoriji R.Hrvatske, precizno dajući podnaslove koji eksplicite, ali i implicite ukazuju na zločine nad zločinima, a koje međunarodno pravo detektira i propisuje kao genocid.
U drugom dijelu knjige, autor je kroz 11 priloga materijalizirao postavke izložene u prvom dijelu knjige. Spomenut ću neke tekstove: Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kronologija hrvatske tužbe, dokazi o umiješanosti Srbije i JNA u agresiju i genocid izvršene u Hrvatskoj, Martićeva naredba o iseljavanju Srba iz Knina, te Narodnu tužbu – Actio Popularis.
dr Josip Vrbosic
Osijek - dr. sc. Josip Vrbošić, prof. dr. sc. Josip Jurčević, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović
i organizator promocije knjige "Hrvatska tužba" - Knjižara Nova gosp. Ivica Vuletić


No sada nešto o autoru, starijima za podsjećanje, mlađima na znanje, naravno vezano za naslov ove knjige. Pisac je dakle, djelatni sudionik u dva važna procesa u novijoj hrvatskoj povijesti. Prvo bio je ministar vanjskih poslova u vremenu od 31.07. 1991 do 27. 05. 1992., u vremenu s jedne strane, kada su se najteži zločini u Hrvatskoj dogodili, ali s druge strane kada je Hrvatska uspješnom diplomatskom strategijom i taktikom postigla međunarodno priznanje, suprotno onima koji su zagovarali tezu da je politika umijeće mogućega. Na stranici 95 on piše: „A ja sam zastupao načelo i tezu: politika je umijeće da se ostvari svoj cilj, da se ostvari svoj program, da se, usprkos otporima, ostvari zaštita svoga nacionalnoga interesa. Moj je cilj kao ministra vanjskih poslova bio upoznati svijet sa srpskom agresijom na Hrvatsku i postići međunarodno priznanje Hrvatske. Postigli smo međunarodno priznanje, što, naravno, nije bila samo moja zasluga, unatoč pravno i politički nepovoljnoj situaciji da nismo imali nadzor nad jednom trećinom svoga teritorija i da moćnicima svijeta međunarodno priznanje Hrvatske nije bilo po volji. Uspjeli smo jer smo, prvo, intenzivno surađivali s našim prijateljima, drugo, jer smo u naša nacionalna prava uvjerili neodlučne, i treće, jer smo nastojali što više neutralizirati protivnike. Bilo je to zlatno doba hrvatske diplomacije, kojoj sam imao sreću i zadovoljstvo biti na čelu, u najkritičnijem vremenu za Republiku Hrvatsku." Treba tomu dodati i činjenicu da je Hrvatska 22. svibnja 1992., postala i članicom UN-a. Dakle, u vrijeme ministrovanja našeg pisca Hrvatska je u potpunosti stekla svoj međunarodni legitimitet i subjektivitet. U tome vremenu Hrvatsku je priznalo stotinjak država članica UN-a, među njima i SAD 7. travnja 1992. Naravno Hrvatsku su u tomu vremenu priznale sve stalne članice Vijeća Sigurnosti.

Moja priča ovdje ide dalje u pravcu sondiranja terena za utvrđivanje istine o karakteru oslobodilačkog rata , zbog kojeg se ovih dana raspravlja pred MSP u Hagu. Nakon što je zemlja bila međunarodno priznata, a u svibnju i kolovozu 1995. oslobodilačkim vojnim aktivnostima u akcijama Bljesak i Oluja bio oslobođen veliki dio zemlje, a 15. siječnja 1998. na šestu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, okupirano podruje Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema bilo vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, činilo se da je trebalo podvući crtu. Podvući crtu radi istine i čovječanske pravde, pa i radi poznate Burkeove izreke: Oni koji ne pamte vlastitu povijest osuđeni su je ponavljati. Naime, tvorac suvremene R. Hrvatske tada već je bio vidno bolestan, a paradigmatični su i česti povijesni primjeri da su stranke i vođe nakon uspješno završenog rata, izgubile političku i državnu potporu na izborima, nadaleko poznat primjer Winstona Churchilla, što se dogodilo i Hrvatskoj. U tome kontekstu vratimo se načas poziciji autora ove knjige. On je 15. travnja 1999. g postao ministar pravosuđa u vladi Republike Hrvatske i ostao do 27. 01 2000. kada je vlast preuzela koalicijska šestorka.
dr Vrbosic
U Hrvatskoj političkoj praksi postoji kontinuitet diskontinuiteta, koji je u velikoj mjeri pridonio hrvatskoj ideološkoj i simboličkoj bipolarnosti, sve do današnjih dana. I zato mnoga vremena u našoj historiji obilježena su bila sintagmom šutnje, kulturom žaljenja pa i hrvatskom kulturom straha, politikom nezamijeranja, poglavito Beogradu.
Kao ministar pravosuđa autor knjige bio je tada u prilici da materijalizira ideje koje je započeo poduzimanjem tužbe Actio popularis (narodna tužba) protiv S. Miloševića za genocid, ratne zločine i agresiju na susjedne zemlje, još 1994. g.
Naime, samo podsjećanja radi BiH je još 1993. g. podnijela Međunarodnom sudu pravde u Hagu tužbu protiv SRJugoslavije (Srbije i Crne Gore), države koja je nastala 27. travnja 1992.g, što ima konzekvence i u ovom procesu. (Naime Srbija kaže da u to vrijeme kao država nije postojala, a objektivno postojale su sve sljednice SFRJ-ota, pa tako i ona. Da čudo bude veće ona se često predstavljala kao sljednica SFRJ, a druge države je smatrala secesionističkima) BiH tužba se odnosila na povredu obveza iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida u svezi s ratnim događajima u BiH. U Hrvatskoj je bila politička procjena da sa sličnom tužbom u to vrijeme ne treba ići.

Nakon povratka teritorijalne cjelovitosti Hrvatska je bila novopriznata i ponosna zemlja, država koja je stajala uspravno, koja je vjerovala u svoje političke potencijale, vjerovala u međunarodni pravni poredak i međunarodno pravo, bez strahova što će tko reči i hoće li se ljutiti na izrijekom postavljene zahtjeve u vezi zaštite nacionalnih i suverenih prava. Možda malo patetično, ali stoji činjenica da je upravo ministar pravosuđa bio u prilici da ponovno bude hrabar, odvažan i načelan u afirmaciji spomenutih zahtjeva. Zahvaljujući političkom dogovoru na najvišem vrhu Hrvatska je 2.07. 1999 podnijela MSP tužbu za genocid protiv Jugoslavije, odnosno protiv srpske vlasti, koja je prema sadžaju tužbe počinila genocid. Već 14. 09.1999., na pripremnoj sjednici pred predsjednikom MSP autor ove knjige izložio je optužnicu protiv SRJ, zbog zločina genocida počinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995.g. Sud je tada dao rok od 6 mjeseci za izradu obrazloženja tužbe glavnog podneska s dokazima (Memorials). Promjenom vlasti 2000. zanos i uvjerenje u opravdanost podizanja tužbe postaje upitan. Autor iscrpno prikazuje imenom i prezimenom i funkcijom osobe koje su se o tužbi često izjašnjavale s velikim rezervama. To Hrvatsku poziju u međunarodnoj zajednici je samo slabilo. Kada to tvrdim podsjećam na situaciju s bih tužbom.

Naime iako je pretežno bošnjačka populacija bila nezadovoljna s presudom MSP od 27. 02 2007. u istoj je konstatirano: Sud je utvrdio da je Srbija prekršila čl. 1 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948, jer nije spriječila, a mogla je, zločin genocida tijekom rata u BiH. Navodi se da je imala utjacaj na RS, te je Srbija temeljem toga utjecaja imala međunarodnu obvezu spriječiti svim sredstvima genocid u Srebrenici. Nota bene Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju osudio je 4 osobe za genocid u Srebrenici. Ovaj ograničeni uspjeh BiH ne treba podcjenjivati. Dakle, pravno situacija u Hrvatskoj je bila puno čistija, jer su postojale samo dvije strane u ratu: napadač i napadnuti i u tome smislu za hrvatsku tužba ima nade, naravno ukoliko naš Memorials i znanje i sposobnost pravnog tima bude na razini postavljene zadaće.

Autor u knjizi donosi izvorni tekst tužbe protiv SRJ, dakle Srbije i Crne Gore, s naglaskom da je kasnije Hrvatska odustala od progona Crne Gore, tako da je ostala samo Srbija, te da je ispustila točku o odgovornosti Srbije za organizirano izvlačenje Srba iz Hrvatske. Upravo je to činjenica koju je Srbija temeljem svoga utjecaja mogla spriječiti. I gle paradoksa danas je to glavni argument srpske protutužbe, argument da je Hrvatska imala genocidne namjere poduzimajući legitimnu vojnu akciju za oslobođenje zemlje. To tragičnije, jer jučer član srpskog tima za protutužbu William Schabas uspoređuje sastanak na Brijunima uoči vojno redarstvene akcije Oluja sa sastankom održanim 20.01. 1942. na jezeru Wannsee, na kojem je čelništvo nacional-socijalističke partije donijelo zaključke o konačnom rješenju židovskog pitanja, bez obzira što o brijunskom sastanku postoji sasvim drugačiji pravorijek Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Spomenuo bih i svoje nerazumijevanje čina hrvatskog pravnog tima, koji je odustao od unakrsnog ispitivanja osmero srpskih svjedoka protutužbe. Unakrsno ispitivanje izvrstan je put za utvrđivanje vjerodostojnosti pojedinih svjedoka, poglavito Save Štrpca. Isti tvrdi da se Hrvatska uplašila njegovog usmenog iskaza i zbog toga je i odustala od unakrsnog ispitivanja.

Na kraju citirat ću autora koji o sveukupnoj situaciji vezano za hrvatsku tužbu na stranici 147 kaže: ...ali najvažnije je što će u povijesti biti zapisano što se dogodilo 1991. godine, tko je koga napao, tko je žrtva, a tko agresor.
Josip Vrbosic Osijek
Dr. sc. Josip Vrbošić, prof. dr. sc. Josip Jurčević, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović
i organizator promocije knjige Hrvatska tužba - Knjižara Nova gosp. Ivica Vuletić