Naš razgovor

Dva sela u krvi i plamenu

Razgovor s Lužanima i Kukušanima o krvavom danu 16. prosinca 1943.

Ovih dana navršava se dvadeset i osam godina kako su nacisti spalili sela Lug i Kuk. Bilo je to 16. prosinca 1943. Ideja za ovaj razgovor rodila se na Ivanjdan 24. lipnja ove godine kad je održana sveta misa na kosturnici nevinih žrtava. Nad zajedničkim grobom osamdeset i jedne osobe proplakali su svi nazočni spontano i u jedan glas. Na sv. misi bili su nazočni i svjedoci tragedije. Zamolili smo ih za razgovor kako bismo sačuvali od zaborava tragični događaj kao opomenu svima na ratne strahote.

Osim toga željeli smo provjeriti kolika je kršćanska ljubav ovih jednostavnih i skromnih ljudi, da li su oprostili zločincima. Našu nadu nisu iznevjerili. Kao kršćani i ljudi oni su oprostili, ali tugu iz njihovih očiju ne može čak ni vrijeme izbrisati. Njihove crne haljine i marame svjedoče nepreboljenu bol i sjetu, što se sakrila negdje u dnu srca, potisnuta svakodnevnim brigama i borbom za kruh svagdašnji.

Sinovi i kćeri onih, što izginuše tako nevino i nedužno, danas su rasuti diljem Europe, štono se kaže trbuhom za kruhom, i strah nas je da ognjišta, koja odoliše ognju i maču, ne ugase se neprimjetno i tiho.

U razgovoru su sudjelovali: Marko KRIŽANAC pok. Ilije, Ivan STANIĆ pok. Marka, Marko STANIĆ pok. Mije, Iika STANIĆ udova pok. Mije, Ivan STANIĆ pok. Joze, Iva TADIĆ, udova pok. Mirka, Anđa STANIĆ žena Jozina, Ruža STANIĆ, žena Stojanova, Doma STANIĆ, udova pok. Slavka, Niko STANIĆ pok. Jakova, Mara STANIĆ, udova pok. Jerke, Slavka KRIŽANAC, udova pok. Mate svi iz Luga; te iz Kuka Joka JURIČ udova pok. Joze, Stana JURIČ, udova pok. Bože, Kaja JURIČ, udova pok. Ivana, Veselka JURIČ, udova pok. Ante, Mila JURIČ, udova pok. Mate, Ruža JURIČ pok. Ilije i Ilka JURIČ, udova pok. Nikole.

Žene su s muževima išle zajedno u smrt

U početku razgovor je bio nevezan. Svak' je imao nešto reći, čak su se i djeca upletala u razgovor. Počeli smo postavljati pitanja kako bismo sustavno zabilježili tijek događaja prema sjećanju očevidaca i sudionika. Žao nam je što smo zbog ograničenog prostora morali skraćivati odgovore i ispričavamo se ako se slučajno dogodilo sa smo izostavili nešto što bi se drugima činilo važno.

NAŠA OGNJIŠTA: Nije nam poznato da je o tragičnom danu 16. prosinca itko pisao. Budući da želimo oteti zaboravu zločin učinjen na nevinima, molimo vas, da nam po sjećanju, ali što vjernije, ispričate kako se to dogodilo.

Marko KRIŽANAC pok. Ilije:Toga dana bio sam u Mokronogama. Opazio sam kako gori kuća Joke Stanića. Čula se i vika da Lug gori. Požurio sam u selo, ali me dočekao komandant njemačke divizije »Prinz Eugen«, imena mu se ne sjećam i kaže mi da ću poginuti ako tamo odem. Prepirao sam se s njim da moram tamo jer sam glavar u selu. Bilo je uzalud. Vratio sam se i požurio u grad kod fra Sebastijana Leske, gvardijana da mu kažem što se događa u Lugu. Na ulici smo sreli krdo stoke osamdeset i pet goveda i sedam stotina ovaca. Gonili su i žene i djecu kao stoku u krdu. U gradu su ih zatvorili do sutra, a onda su im dali neki raspored. S gvardijanom sam išao u Zapovjedništvo da se žalimo. Ponovo sam se pokušao vratiti u selo. Nijemci su mi rekli da ne smijem jer je tamo zabranjeno područje. Tek peti dan sam se vratio s njemačkom propusnicom. Ugledao sam stravičan prizor: leš na lešu, ispečeni ljudi, kosti strše, krv... Dozvolili su nam pokopati mrtve. Došli su nam pomoći ljudi iz Eminova Sela i Mokronoga, njih dvadeset i pet. Prepoznali smo spaljene. Bilo ih je osamdeset i tri. Samo devet leševa nismo mogli prepoznati.

N. O.: Jesu li svi bili iz Luga?

Marko: Nisu. Iz Luga ih je bilo pedeset, iz Kuka trideset i jedan i dvoje iz Letke. Lečićani su svoje pokopali u svom groblju, a svi ostali u zajedničku grobnicu, spaljeni i ubijeni.

N. O.: Zar je bilo i onih koji su ubijeni, a nisu spaljeni?

Marko: Iz vatre je bilo pobjeglo četrnaest ljudi i sve su ih ubili. Bilo je strašno gledati izmiješanu krv s pepelom i garežom.

N. O.: Znate li zašto to učiniše Nijemci upravo u ova dva sela?

Marko: Netko nas je izdao da dajemo partizanima hranu i da ih pomažemo. Tada su Nijemci opkolili sela, pozvali ljude tobože na sastanak i počeli ubijati kog su stigli, ljudi su u očaju počeli bježati. Trojica su se sakrila u krušnu peć, ali su Nijemci kuću zapalili i njih su kasnije našli ispečene.

N. O.: Koliko je kuća bilo spaljeno u vašem selu?

Marko: U Lugu su spaljene četrdeset i tri kuće, samo su četiri ostale.

N. O.: Je li među ubijenima i spaljenima bilo žena i djece?

Marko: Bilo je šesnaest žena i djece, neki su izgorjeli u svojim kućama, a nekoliko žena pratilo je svoje muževe i s njima zajedno otišle u smrt.

TRAP IH SPASIO OD PLAMENA

Ivan STANIĆ pok. Marka priča: »Taj dan bio sam kod kuće kad su došli Nijemci. Vikali su da sam partizan. Rekao sam im da nisam, našto su mi naredili da pođem s njima i ponesem gunj, maslo i još neke potrepštine za njemačke vojnike što su držali stražu na mostu. Išlo je još nekoliko ljudi iz sela. Svi su nešto nosili. Primijetili smo da se Nijemci nešto dogovaraju i da neće biti dobro. Vratio sam se kući u doba ručka, ali nisam imao kad ručati. Ugledao sam kroz prozor Nijemce s noževima na puškama kako opkoljavaju selo. Bilo mi je jasno da je zlo već tu. Utekao sam se Bogu za pomoć i onda mi je sinulo: trap. Pograbim djecu, njih dvoje i spustim ih u trap, onda siđemo žena i ja. Uto su došli i Nijemci. Kad su vidjeli da nema nikoga, otišli su otjerali kravu iz štale. Ostali smo u trapu koji sat. Kuća je gorjela. Nekako smo se izvukli i provlačili se kroz dim i pobjegli u Sarajlije gdje smo ostali duže vremena kao beskućnici

N. O.: Da li vam je poznato nešto više o tim vojnicima?

Ivan: Bili su iz Banata, a zapovjednici su bili iz Njemačke. Vojnici, mnogo njih, znali su naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačku glavu.Sijali su smrt gdje su god došli.

Potresno je svjedočenje Marka STANIĆA pok. Mije. Njemu je tada bilo samo osam godina a iz kuće mu je poginulo šest osoba. »Nijemci su upali u kuću«, sjeća se Marko, »i poveli sve muške na konferenciju u selo, žene su pošle za njima. Ja sam ostao sam u kući, smeten uplašen. Ponovo su došli trojica u kuću. Jedan je donio krošnju slame i bacao je, a drugi polijevao benzinom dok je treći palio. Jedan me je pitao što čekam. Plamen je lizao svuda. Izveo me van i galamio da bježim. Pođem kroz dim. Nigdje nikoga. Samo se čuje poneki jauk i lelek. Sve je tmurno i jezivo. Sreo sam grupu vojnika koji gone opljačkana goveda i moram s njima da im pomognem. Drugi me vojnik vraća pod selo gdje su skupljali one koji su pobjegli, većinom djeca i žene. Vjetar puše i hladno je, raspiruje vatru. Mi djeca goli i bosi i gladni. Strojnice uperene u nas. Svaki tren očekivali smo da će pucati. U zadnji čas stiže neki na motoru i nešto je šapnuo vojnicima. Izgledalo je kao da je naređeno da ne ubijaju više. Kasnije se pričalo da je prosvjedovao kod Nijemaca gvardijan iz Duvna. Tada su nas pod stražom odveli u Duvno i zatvorili. Tri dana nisu nas puštali vani, niti smo što jeli ni pili. Kad su nas pustili ja nisam znao za sebe ni tko sam, ni odakle sam. Samo sam znao reći da mi je baka »Curka« iz Sarajlija, na to me je jedna žena uzela u naručje, povela u svoju kuću, nahranila i napojila. Kod nje sam bio dva dana. Mater mi je slučajno ostala živa i došla po mene i otišli smo u Sarajlije gdje smo ostali nekoliko mjeseci. U Lug se nismo mogli vratiti jer nam je sve bilo spaljeno i svi muški osim mene ubijeni.«

Ništa manje nije potresno kazivanje Ilke STANIĆ udovice pok. Mije kako je u pregači nosila svog sina Jozu, a pokraj nje njemački vojnik ubija Matiju Križanac. Sakrivala se uz plotove i zidove dok je nisu pronašli i otjerali u grad. Njen sin Jozo sad je oženjen i ima dvoje djece. Nalazi se na privremenom radu u Njemačkoj.

ODLAZAK NA ISPOVJED IH SPASIO

Ivan STANIĆ pok. Joze bio je tada u naponu mladenačke snage. Pitali smo ga kako to da njega nisu ubili.

Ivan: Budući da je Božić bio blizu, uoči toga dana, predložio sam ukućanima da odemo na svetu ispovijed. Sa mnom je pošao brat Mise, žena mi i jedna nevjesta. Iznenadili smo se kad nas je u gostionici pronašao brat Ante, koji je inače čuvao ovce, i ispričao nam što se dogodilo, da su muškarci pobijeni i spaljeni, kuće zapaljene, žene i djeca dotjerani u grad. Nisu nam dali u selo. Otišli smo na Široki Brijeg, tamo smo našli fra Miju Čuića i sve mu ispričali. On se prenerazio i išao je prosvjedovati.

Anđa Stanić, žena Jozina nam priča: Tog jutra otišla sam u crkvu, u Duvno na ispovijed. U kući mi je ostalo dvoje djece, jednome je bilo godina, a drugom dvije. Kad sam čula vi­jest što se dogodilo učinilo mi se kao da je nestalo Sunca, sve mi se zamračilo, kao da je došao smak svijeta. Mislila sam samo na svoju djecu. A s njima je bilo ovako: u kući su zapalili papir, knjige, vunu i sve se zadimilo. Jedan njemački vojnik poslao je susjedu da iznese djecu iz kuće inače će izgorjeti u vatri. Djeca su kričala i nisu se dala iznijeti iz kuće. Ništa se nije vidjelo. Nekako je uspjelo mojoj zaovi da ih spasi.

OČEVICI PRIČAJU KAKO SU GINULI LJUDI

Niko STANIĆ pok. Jakova: Tog jutra odveli su me kod mosta da cijepam drva. Kasnije su nas odveli kod jedne štale da iznosimo sijeno, da će tamo konje vezati. Slutio sam da neće biti dobro i kad sam ugledao čobane gdje gone ovce pokraj nas, a njih ne diraju, pretrčao sam k njima i tako sam bio očevidac što se događalo. Kad se skupilo dosta ljudi, postrojili su ih pred štalom i gonili ih u susjednu praznu štalu. Kako su ulazili tako su u njih iz strojnica pucali ...

N. O.: Jesu li ljudi poginuli u toj štali iz koje ste iznosili sijeno?

Niko: Ne, tu su ljude samo zaposlili kad su dolazili da što ne sumnjaju, dok se svi ne iskupe. Postrojavanje i ubijanje, te spaljivanje bilo je u drugoj štali, zapravo u ovčarnici.

N. O.: Jesu li vrata na štali bila otvorena? Kako ste mogli vidjeti što se unutra događa?

Niko: Da, vrata su bila širom otvorena. Jedan vojnik kleknuo je blizu vrata i iz strojnice pucao. Nije svakog pogodio.

Doma STANIĆ, udova pok. Slavka: Muž mi je bio otišao na zbor kad netko povika da gore ljudi. Uzmem sinčića od četiri godine i potrčim dolje. Srela sam dvojicu vojnika koji su mi psovali Boga i svetinje i vikali da se vratim nazad. Gledala sam što rade: bacaju bombe kao krumpire u štalu, punu ljudi živih i mrtvih, koja gori. Dim se digao do nebesa. Plamen kao veliki bijelo-crveni stup. Osjećao se jako miris prženog ljudskog mesa. Kasnije su i nas skupili u gomilu uperivši strojnice u nas. Bilo nam je svejedno, suze su nam presušile, mislila sam da i mi ne trebamo živjeti, a ipak smo željele bar da djeca ostanu živa.

ŠTO KUKUŠANI KAŽU O ZLOČINU

»Najteže mi je vatru gledati. Čim se rasplamsa i gori, dođe mi pomisao na onaj strašni dan«, kaže Mara JURIČ, udova pok. Joze.

N. O.: Recite nam kako se to dogodilo na Kuku?

Kaja JURIČ: Nijemci su nam upali u kuću i naredili da im skuham ručak zajedno s našim. Kad su se najeli i napili rekli su da moja dva sina moraju s njima na konferenciju u Lug. Mi smo ih pratili iz daljine. Kad smo dim opazili, dosjetili smo se jadu.

Mila JURIČ: Lug i Kuk bili su proglašeni partizanskim selima jer su noću često kod nas partizani navraćali, a mi smo ih pomagali. U selima su bili i ilegalni odbornici. Kad se sjećam tih strašnih dana, jedna mi stvar uvijek ostaje zagonetna i neprotumačiva. Noć prije zločina netko je kucao na naša vrata i tražio da mu otvorimo. Bojali smo se i nismo otvorili. Nakon uzaludnog lupanja doviknuo je: »Ako nećete otvorit, sutra ćete gorit«. Ne znam da li je to slučajnost ili je taj znao što se sutra sprema.

N. O.: Je li tko od odraslih muškaraca, a koji su bili u selu ostao živ?

Veselka JURIČ: Ostali su samo trojica, jedan je bio kod ovaca, a dvojica su išla rano na ispovijed. Inače je stradala trideset i jedna osoba iz našeg sela, a izgorilo je dvanaest do petnaest kuća.

Ilka JURIČ, udova pok. Nikole: Moj muž bijaše partizanski vodič. Noć prije kobnog dana pokazivao im je put. Sutradan izgubila sam muža i ostala sa šestero djece. Tko može shvatiti moju tugu i bol sa mnom dijeliti? Strašno je bilo gledati kako pale kuće, a u njima žene i djeca.

Ruža JURIČ pok. Ilije: Tada sam imala četvero djece. Najstarijem bilo je trinaest godina. Kad sam vidjela što se dešava, uprtila sam bešiku na leđa i pobjegla s djecom u Sarajlije.

Na upit da li primaju neku pomoć kao žrtve rata i fašističkog terora Stana Jurič nam kaže da je dugo tražila, ali da nije dobila jer ima puno zemlje. Ostali kažu da primaju već nekoliko godina po devet tisuća i osam stotina starih dinara. Vrijeme prolazi i sve se polako zaboravlja. Ovi jednostavni ljudi, marljivi i radini podigli su odavno svoje kućice, a sad rade novije i modernije. Uvjerili smo se da u njihovom srcu nema mržnje. Oni su kao kršćani davno oprostili zločincima, samo mole Boga da više rata ne bude, da vlada mir i sloga među ljudima. Samo nas sve tuga pomalo hvata gledajući ova sela i sada pusta. Kod kuće su samo starci i žene s djecom. Sve što je sposobno za rad većinom je u inozemstvu. Onaj strah, što smo ga izrazili na početku, sad nam se još više nameće i potvrđuje. Rat i zločin nije mogao ugasiti ova siromašna ognjišta, ona su obnovljena iz pepela, kao što se feniks ptica obnavlja, ali želja za zaradom, lagodnijim životom, selidbe u druge krajeve, nemogućnost rada ovdje, uvjetuju ozračje da se ognjišta zaista ugase.

Razgovor vodili:

Ferdo VLAŠIĆ

Gabr MIOČ i

Krsto RAVLIĆ
Izvor: Uredništvo Naših ognjišta 1971.g. - Marija Majić
Općina i župa Tomislavgrad