Ivan Prcela
H r v a t s k o  j e d i n s t v o
Hrvatska država, VI/1960/68-69, (2)
PRCELA, Ivan, Hrvatsko jedinstvo, Hrvatska država, VI/1960/68-69, (2).

I J Prcela
Prof. Ivan Prcela, predsjednik najaktivnijeg ogranka Ujedinjenih Hrvata iz Sjedinjenih Država u Clevelandu, te drugi tajnik glavnog odbora posjetio je pov. Euh. kongresa Evropu. Prof. Prcela bio je u Španjolskoj, Rimu, Austriji, kod nas u Munchenu i na povratku u U. S. A. posjetiti je i London. Naš prijatelj Prof. Prcela vodio je mnogobrojne razgovore sa svim hrvatskim političkim ljudima, te je posebice dugo vremena govorio i raspravljao s Dr. B. Jelićem o zajedničkom radu svih hrvatskih nacionalista, koji se moraju nadi na okupu, ako se ne bi mogla sa H. S. S. ostvariti zajednička suradnja. Prof. I. Prcela bio je pozvan na sjednicu Izvršnog Odbora – Hrvatskog Narodnog Odbora (6. VIII.) na kojem sastanku ustanovljeni su zajednički pogledi na hrvatski rad i potreba čim skorijeg ostvarenja i formalne zajedničke suradnje između HNO-a, Hrvatskog Domobranstva i Ujedinjenih Hrvata, jer ove 3 skupine u stvari imaju isti nacionalni program. Prof. Prcela posjetio je Hrvatsku bratsku večer koju je priredio Hrv. Narodni Odbor prigodom Euharističkog kongresa, pa pozdravljen od Dr. B. Jelića oslovio je i pozdravio prisutne mnogobrojne hrvatske nacionaliste. Ovdje donašamo članak g. Prof. I. Prcele u kojem iznaša svoje mišljenje o pokušaju rada na uspostavljanju hrvatskog predstavništva.

Po želji mnogih Hrvata u Clevelandu i drugih američkih Hrvata pisac je ovih redaka na svome putovanju kroz zemlje slobodne Evrope stupio u osobni kontakt s našom bradom raznih mišljenja nastojeći doznati, što oni misle o stvaranju hrvatskog jedinstva. Pisac ovoga članka na osobiti je način htio oduševiti ljude za oblikovanje jednog općehrvatskog odbora za izdanje dokumentarne knjige na engleskom o pokolju hrvatske vojske i civilnog pučanstva sredinom g. 1945. – iza svršetka rata. Na našu veliku utjehu posvuda ima dosta Hrvata, koji su voljni sve žrtvovati za spas Hrvatske. Većina našeg svijeta jesu ljudi dobre volje, imaju široke poglede na svjetsku i hrvatsku stvarnost, i nadaju se brzom oslobođenju Domovine preko jedinstva hrvatske emigracije u uskoj povezanosti s domovinskom Hrvatskom. U redovima svih triju hrvatskih političkih grupacija ima dobar broj ljudi, koji su za snošljivost, za međusobno poštivanje i za složni rad osobito prema svjetskoj javnosti. Ovi ljudi trijezno gledaju na realnost i nije im stalo do strančarenja ili osobnih razmirica, nego im je do dinamičnog rada za oslobođenje Hrvatske. Uz svu dobru volju i idealizam naših iskrenih rodoljuba mi smo pocijepani i posvađani, jer se naši vodeći ljudi ne sastaju niti se žele sastajati. No, usprkos ovim poteškoćama, koje uglavnom dolaze odozgo, sudeći po glasovima iz Domovine i iz mnogih emigrantskih krugova, mi smo ipak na putu ostvarenja hrvatskog jedinstva i jedinstvenog hrvatskog fronta. Hode se malo više dinamizma i dobre volje sa strane naših vođa, i hrvatsko jedinstvo de se dati bez teške muke ostvariti. Uostalom, sama nas hrvatska povijest uči, kako se Hrvati mog svrstati u jednu falangu. Dosta nam se je sjetiti jedinstvenog hrvatskog nastupa iza mučeničke smrti vođe i učitelja Hrvatskog Naroda Stjepana Radića. Uz njegov grob mi danas imamo na desetke tisuća slavnih naših mučenika, pa se nad tim rakama moramo duboko zamisliti i stvoriti odluke za bolji rad. K tim grobovima možemo ubrojiti i grob Poglavnika NDH, koji nakon svoje smrti na poseban način pripada ne samo jednoj grupi ili pokretu, nego cijelome Hrvatskom Narodu. Nad svim tim grobovima, osobito nad grobom našeg sveca i narodnog mučenika kardinala Stepinca, mi si moramo izgraditi jedinstveni program i prema njemu raditi kao jedno srce i jedna duša do ponovne uspostave samostalne, demokratske, nezavisne Države Hrvatske.

Često se čuje iz usta utjecajnih Hrvata, a čita se i po hrvatskim novinama, da de Hrvatska doći do svoje slobode samo borbom Hrvatskog Naroda u Domovini. S ovom se tvrdnjom ide tako daleko, da se naprosto omalovažava rad hrvatske emigracije. No, tko dobro promatra činjenično stanje u Domovini, gdje Hrvatski Narod ne smije ni pisnuti pod srbokomunističkim nasiljem, te tko objektivno gleda na mnogostruki rad hrvatskih iseljenika, koji vrše dužnost poslanika svoga zarobljenog naroda, taj vidi da omalovažavanje hrvatske emigracije znači rastavu domovinske i iseljene Hrvatske, ubijanje morala u izmučenom Hrvatskom Narodu i podržavanje razdora među nama. Usprkos svim našim manama i pogrješkama iskrena ljubav prema Hrvatskoj vodi i nadahnjuje mnoge naše ljude na najplemenitije pothvate i na velike žrtve. Zahvaljujući radu takvih pojedinaca i hrvatskih organizacija, kojima je Hrvatska iznad svega na ovome svijetu, o hrvatskoj se emigraciji može općenito redi da je jako borbena. U nekim se zemljama hrvatsku emigraciju smatra najdinamičnijom. Naši su politički emigranti tu i tamo probili led, gdje ga je bilo teško probiti radi tolike lažne promidžbe sa strane srpske i srbo-komunističke. Na polju ideološke borbe iseljeni su Hrvati mnogo učinili za Hrvatsku, i po njihovom ustrajnom radu hrvatske narodne težnje bivaju u svijetu sve poznatije, sve jasnije i sve ostvarljivije. Iako se za hrvatsku emigraciju može redi, da je sva listom za Državu Hrvatsku i da je pred svijetom osvijetlila dobar dio naših problema, ona se je nažalost pokazala i još se danas pokazuje nedoraslom pred događajima u najvažnijim momentima. Mi svi znamo, da je srbo-komunistička Jugoslavija u razdoblju od 1947-1948 stajala na rubu svoje propasti, ali mi nismo bili u stanju iskoristiti tu situaciju u hrvatske oslobodilačke svrhe, jer smo već tada bili pocijepani na grupe i grupice. Kada se je g. 1956. na pragu Hrvatske u Mađarskoj razmahala divovska antikomunistička revolucija, u Hrvatskoj je ona našla malo odjeka, jer naša emigracija nije bila povezana ni među sobom ni s Domovinom Naš narod iz Hrvatske neprestano nam poručuje, da po Jugoslaviji udaramo najmodernijim oružjem, koje imamo u svojim rukama već punih 15 godina, ali mi toga oružja ne upotrebljavamo, jer smo još i danas bez dokumentarnog djela o hrvatskom križnom putu i masovnom ubijanju tužnih dana i tjedana g. 1945. Uzrok ovoga propusta jesu naše osobne i organizacijske svađe i razmirice. Hrvati su nedavno bili posvađani čak i nad grobom velikog hrvatskog revolucionara dr. Ante Pavelića, pa stoga nisu bili u stanju da iz svojih izvora obavijeste svjetsku javnost o Poglavnikovom životu i radu. I dok su Hrvati tom prilikom bili zabavljeni osobnim trzavicama, vijesti o Poglavnikovom radu širile su se iz neprijateljskih izvora, i tako se je o njemu u svjetskom tisku, nažalost, pisalo kao o običnom kriminalcu. Mi u punih 14 godina mučeništva kardinala Stepinca, najvećeg hrvatskog sina, najveće nade za Hrvatsku i našeg najvećeg ponosa, nismo o tome ništa solidna napisali, pa nam se danas ne treba čuditi, zašto svijet uglavnom šuti o Stepinčevoj nacionalnoj pripadnosti i ništa ne zna o bitnom aspektu Stepinčeve žrtve, o njegovom hrvatstvu. Čak i danas, kada nam stižu neposredne vijesti iz Domovine, da Jugoslavija opet proživljava razdoblje od 1947.-1948. i da njezin opstanak visi o tankoj niti, mi ni ovu tanku nit nismo kadri iskoristiti u hrvatske svrhe, jer smo pocijepani kao nikada do sada. Mi smo mogli izići s hrvatskim slučajem pred Ujedinjene narode, ali ni u ovom pravcu nismo ništa važna poduzeli, jer nam leže na srcu više osobni ili stranački interesi nego sveopće dobro Hrvatske.

Već se iz gornjih propusta hrvatske emigracije jasno vidi, što bi se sve dalo napraviti za hrvatsku stvar, da umjesto pocijepanosti imamo Hrvatsko Predstavništvo. Prije svega, da mi imamo svoje predstavništvo, naš bi tisak, na kojem nam i danas zavide emigracije drugih narodnosti, mogao čak doseći razinu naroda, koji žive u potpunoj slobodi i blagostanju. U slučaju jedinstvenog nastupa hrvatske emigracije po Hrvatskom Predstavništvu naša bi publicistika daleko uspješnije i solidnije obrađivala hrvatske probleme, i to na poznatim stranim jezicima više nego na hrvatskome. Naše novine posvetile isključivo pozitivnom i konstruktivnom radu, a nipošto beskorisnoj polemici i napadajima. Da imamo Hrvatsko Predstavništvo, koje bi sustavno obrađivalo hrvatske probleme prema hrvatskoj i svjetskoj javnosti, ono bi podržavalo visoki moral u Hrvatskom Narodu, i ne bismo se morali bojati za njegovo biološko istrjebljenje. Iseljena i domovinska Hrvatska bile bi jedinstvene, i tkao bi se sve više potkopavali temelji srbo-komunističke Jugoslavije. Kad bismo imali Hrvatsko Predstavništvo, hrvatski se iseljenici ne bi tako lako gubili u tuđini, nego bi vjerno čuvali svete hrvatske tradicije. Hrvatsko Predstavništvo također bi bilo kadro izgraditi jedan solidan oslobodilački program, pa bismo tako držali na okupu i hrvatske intelektualce. Njima bi se sigurno sviđao i mnoge bi od njih privukao dotjerani narodni program, pa bi oni mnogo radili u dogovoru s Predstavništvom. No, kako stvari danas stoje, općenito govoreći, nijedna hrvatska politička stranka ne privlači većinu naših intelektualaca, a ovo je za nas jedan veliki nedostatak. Da imamo jedno središnje hrvatsko tijelo, i naš bi neuki svijet daleko više davao za ostvarenje hrvatskih narodnih ciljeva. Prema uputama Hrvatskog Predstavništva bilo bi nam lako razotkrivati neprijateljske spletke. Kad ne bismo bili pocijepani, po Hrvatskom Predstavništvu, na neki način bismo bili kadri organizirati čak i hrvatsku vojsku, a ovako nam je to nemoguće. Ta hrvatska vojska morala bi služiti općim hrvatskim interesima, a nipošto pojedinim strankama. Kad bi s jednog istog stola stizali naši memorandumi, rezolucije i slično na vlade slobodnog svijeta, one bi se zainteresirale za hrvatske probleme. No danas, buduć' da mi pocijepano poduzimamo takve akcije, stranci se naprosto ne znaju snaći u inače zamršenoj situaciji na našem području. Po Hrvatskom Predstavništvu mi bismo zauzimali aktivnijeg udjela u međunarodnim organizacijama zarobljenih naroda. Isto tako mogli bismo postidi ne jednu nego više radio-emisija za Domovinu, po kojima bismo dnevno i jedinstveno podržavali vezu s Hrvatskim Narodom i nadahnjivali bismo ga pravim borbenim duhom. Ukratko, Hrvatsko Predstavništvo bilo bi neke vrste hrvatski Sabor, po kojemu bismo bili na putu do skorog hrvatskog oslobođenja.

Mi smo sami najveća zapreka hrvatskog jedinstva, jer često s osobnim uvredama izlazimo tamo, gdje ne bismo smjeli, i gdje bi se moral rješavati hrvatski problemi. Uz te osobne zapreke našeg povezivanja jesu i zakukuljeni nazori i mitovi o legitimitetu ove ili one političke struje, kao da je Hrvatski Narod dao nekome povjerenje na dugi niz godina. Ovakvi pogledi nakon rata, nakon svih krvoprolića, nakon zlokobnih propusta i nakon niza hrvatskih tragedija – jesu neke vrste diktatura ili u najmanju ruku oni znače, da smo politički nedorasli situaciji, u koju je zapao Hrvatski Narod. Pa sve kad bi ova ili ona hrvatska politička grupacija i mogla sto po sto dokazati svoj legitimitet, njezino otklanjanje razgovora s opozicijom i njezina nepristupačnost općehrvatskim problemima, trebale bi se pripisati pomanjkanju patriotizma ili nedostatku smisla za efikasno političko djelovanje. Pa i veliki narodi, koji imaju svoje stranke, u slučaju nacionalne krize i u općim problemima, nastupaju nadstranački i jedinstveno da nađu zajedničko rješenje, a mi jedan mali narod, ugrožen sa svih strana i k tomu bez svoje države možemo si priuštiti uskogrudni stranački stav u najtragičnije doba hrvatske povijesti! Nadalje, velika zapreka hrvatskog jedinstva jest negativizam naših grupacija, koje mjesto da rade po svom programu, napadaju svakakvim izrazima na svoju opoziciju. Ako nam je do sveopćeg dobra Hrvatskog Naroda i do demokratskih principa, morali bismo poštivati mišljenja svoje hrvatske brade, pa makar oni bili pristaše dra. Mačeka, dra. Jelića ili slijedili ideologiju dra. Pavelića. Ni sam Bog ne dira u našu slobodu, a mi kukavni smrtnici usuđujemo se vrijeđati našu bradu, jer su drukčijeg političkog uvjerenja! Mi u svojoj uskogrudnosti idemo tako daleko, da hrvatske vođe i učitelje, čak i nakon njihove smrti, poslije koje su oni postali baština cijeloga Hrvatskog Naroda, svojatamo, odnosno odričemo ih se, radi odveć stranačkih interesa, a svojim političkim protivnicima predbacujemo da se ne 'kite tuđim perjem', ako svoje poglede povezuju uz ideje ovoga ili onoga znamenitog hrvatskog pokojnika, koji je za života bio druge političke orijentacije. Najbolnija pojava i najveća zapreka našeg zajedničkog nastupa jest ignoriranje sveopće hrvatske tragedije iz g. 1945.sa strane nekih hrvatskih organizacija. Nekako se može prijeći preko ignoriranja Desetog Travnja sa strane izvjesnih ljudi i političkih skupina, ako se bar snošljivo odnose prema onima, koji taj Dan slave, ali šutke prelaziti preko naše najstrašnije tragedije, koja nam može i te kako poslužiti u sukobu između Istoka i Zapada, to prelazi sve granice i može se smatrati skrajnjim kukavičlukom i defetizmom. Želimo li, dakle, zidati hrvatsko jedinstvo, onda moramo učiniti sve moguće da ne vrijeđamo one, koji drukčije misle nego mi. Moramo potpuno otupiti žalac protiv ovoga ili protiv onoga i ostaviti takve rasprave povjesničarima, jer želimo li uspjeti u narodnom radu, onda moramo biti ljudi taktike. Treba da se najviše držimo onoga, što nas sve ujedinjuje i da se odnosimo tolerantno prema svemu onome, s čime se ne slažemo (osim ako je to sigurno na štetu cijelog Hrvatskog naroda), pa demo ovako svi mnogo pridonijeti za ostvarenje hrvatskog jedinstva.

Iz gornjega dijela članka mogu se povući mnogi praktični zaključci za konkretiziranje našega jedinstvenog nastupa, ali ovdje je ipak potrebno istaći nekoliko stvari. Prije svega, ne smijemo biti defetisti niti rušiti postojeće hrvatske organizacije, jer su one znak naše vitalnosti. Mi nismo za fuziju hrvatskih organizacija, jer bi ona sigurno vodila potpunom neuspjehu. Fuzije nam ne treba, a rušenja još manje! Doduše, ima među nama ljudi, koji su za rušenje starih organizacija i za stvaranje nečega sasvim novoga. S njihovim rušilačkim nagonima mi se ne slažemo, ali jesmo za stvaranje nečega novog u već postojećim organizacijama. Svima nama treba nešto novoga, a to je duh konstruktivnog rada i demokratskog nastupa, duh snošljivosti, ljubavi i velikog poleta, duh hrvatskog zbližavanja. U ovom novom duhu moraju raditi naše novine i prestati s mlačenjem prazne slame i s uvredama, a mjesto ovoga, one bi trebale već sada u posebnoj rubrici obrađivati pitanje hrvatskog jedinstva. O ovome problemu treba sustavno raspravljati i na sjednicama hrvatskih organizacija i društava, pa onda donešene odluke objavljivati u našem tisku.

Najviše nam treba raspravljati o održanju općehrvatskog Sabora, što pisac ovih redaka najviše preporučuje cijeloj iseljenoj Hrvatskoj. U ovoj stvari autor članka obećava stopostotnu suradnju, a kao član Gl. Odbora Ujedinjenih Američkih Hrvata, i kao predsjednik clevelandskog ogranka ove organizacije, ona javlja hrvatskoj javnosti, da su centrala, svi ogranci i sve članstvo U. A. H. za takav Sabor i za stvaranje Hrvatskog Predstavništva na tom zborovanju. Predstavništvo bi se sastojalo od nekoliko naših najsposobnijih, najpožrtvovnijih, najinteligentnijih, najuglednijih, najdinamičnijih i najtolerantnijih ljudi. Ovo bi bio naš hrvatski 'gipfel' ili 'sumit', i s toga vrha ova ekipa ljudi predstavljala bi iseljenu Hrvatsku (a sigurno i Domovinu) pred međunarodnim krugovima, pred pojedinim vladama (iako neslužbeno) i službeno pred hrvatskim organizacijama. Hrvatski Sabor iseljene Hrvatske, odnosno po njemu izabrano Predstavništvo, otvorili bi Hrvatski Centralni Ured i nekoliko njegovih ogranaka u glavnim gradovima većih država. Izdavao bi se jedan organ na hrvatskome, a po mogućnosti i na dva svjetska jezika. Ovo središnje tijelo uzdiglo bi već postojeće radio-emisije na još zamjerniju visinu i po njima bi se podržavao najefikasniji kontakt s Domovinom Na ovaj način ne bi nam teško bili uspostaviti i neposredne veze s Hrvatskom i tamo organizirati uspješan otpor. Ne bi nam se trebalo bojati za materijalna sredstva, jer bi ljudi svi listom potpomagali ovakav jedinstveni rad znajući da ne daju za uzaludne poslove. Poradimo svi da do ovoga jedinstva naskoro dođe, jer de po njemu biti osigurana sloboda Hrvatskog Naroda u njegovoj vlastitoj Državi, u koju demo se sretno povratiti i u kojoj de vladati samo Bog i Hrvati.

Ivan John Prcela
Ivan Prcela (Cleveland 25. rujna 2015.)
Fotografije: Arhiva HŽD