Vjenceslav Topalović pisanim dokumentima, travnički kraj se spominje već 1244. godine, tada kao župa Lašva. Iz tog doba, kao i iz ranijeg razdoblja sačuvane su mnogobrojne nekropole i utvrde. Sam Travnik kao srednjovjekovni, utvrđeni grad sagradio ga je navodno Tvrtko II. Hrvati su od svog dolaska na ove prostore naseljavali dakle i prostor srednje Bosne, kako je strateški, kao raskrižje putova, važan prostor te su se kroz povijest na tom prostoru sukobljavali interesi mnogih naroda pa su Hrvati kroz tu borbu za svoju opstojnost bili izloženi mnogobrojnim stradanjima;

l. Stradanja Hrvata tijekom tursko-osmanlijske okupacije Bosne (1463.-1878.)

Što se tiče stradanja Hrvata u vrijeme tursko-osmanlijske okupacije Bosne, zna se da se Bosna našla na putu širenju tada snažnog osmanlijskog carstva pod vodstvom Mehmeda II zvanog osvajača (1429.-1481.). Pod njegovim vodstvom turska vojska je okupirala Bosnu 1463. godine osvojivši Bobovac, tada glavni grad Bosne. Stoga se ta godina uzima za godinu propasti bosanskog kraljevstva. Bobovac je tada kao glavni grad srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva bio i jaka utvrda, a u vrijeme kralja Stjepana Tomaša opasan bedemima dugačkim više od jednog kilometra i visinom do metar i po. Unutar zidina nalazio se bansko-kraljevski dvor, četiri palače, crkvica, velika cisterna, bunar za vodu, jedanaest obrambenih kula, i uvijek mogućnost odstupa prema vareškim planinama obraslim gustim šumama a koje su poznate i po bogatim rudnim nalazištima, naročito u mjestu Borovica koje se stoga zvalo riznicom bosanskog kraljevstva. Po legendi, Bobovac je pao u turske ruke bez borbe izdajom od strane jednog čovjeka zvanog Radak koji se kad je postao svjestan svoje izdaje bacio sa stijene u provaliju, te se stoga ova stijena između Bobovca i Borovice i danas zove Radakova stijena, a kako je Bobovac pao u turske ruke bez borbe izdajom to je u narodu do danas ostala uzrečica: "Bosna šaptom pade". Poslije pada Bobovca, nakon godinu dana, odnosno 1464. godine Mehmed II je osvojio i Travnik odakle je potom pripremao daljnja osvajanja prema Jajcu. Travnik je tada imao sva obilježja kršćanskog srednjovjekovnog grada. U slijedećem dugotrajnom razdoblju turske okupacije grad će dobiti istočnjačka obilježja, a naročito u vremenu kad je Travnik bio glavni grad Bosne i sjedište sultanovih namjesnika - vezira (tijekom stopedeset jedne godine u razdoblju od 1699.-1850. godine. U to vrijeme Bosna je bila podijeljena na sedam sandžaka i trideset i tri kapetanije. Kapetanijama su upravljali vezirovi namjesnici kapetani, koji su imali neograničenu moć, vlast ("pravo mača" tako da su mogli dati ubiti koga su htjeli bez ikakvog suđenja). Ovakvim surovim zakonima, ovo razdoblje je, za kršćanski puk bilo izrazito teško. Osmanlije su nad kršćanima Hrvatima izvršili na stotine i stotine stravičnih zločina gdje donosimo tri: "U strašan zločin nad kršćanskim pukom koji se desio u mjestu Pojska, u zeničkom kotaru gdje su u kuću Ivana Gele noću došla dva Turčina. Nakon upada u kuću odmah se mačem Ivanu glavu odsjekli, ženi njegovoj Ivki ruke odsjekli, kćerku njihovu od deset godina zaklali i prste joj na rukama odsjekli, drugu kćerku Anicu po glavi nožem posjekli, treću kćerku Mandu od tri godine priklali a najmlađeg Marka od četiri mjeseca također priklali. Jasno je da je zbog ovakvih zločina kršćanski puk živio u stalnom strahu. O tom strahu govori događaj koji se zbio u Dolcu vezir travnički zvani Derendija Alipaša. Po zlodjelima nad kršćanskim pukom ostao je zabilježen kao jedan od najkrvoločnijih te je o njemu zabilježena latinska poslovica: "An pejus eo aliquid in mundo dari potes? Crujus nec omen nec nomen turpitudine vaceti"što znači: "Je li može postojati nešto gore na svijetu? Tome niti znamen niti ime nije bez sramote"Ogrizao na zločinima nad kršćanima kasnije se Derendija obračunavao i sa muhamedancima koji su mu se u bilo čemu usprotivili. Stoga se Bošnjaci[8]

"Po milosti velikog Boga na nebu, Molo Mohamed. Bog na zemlji slavni i velemoćni car od Babilona i Judee, od istoka do zapada, zemaljskih kraljah, kralj od sve Arabije i Mauritanije, rođeni slavodobitni kralj od Jerosolima, junak i vlasnik od groba raspetoga Isukarsta, poručujemo krepko tebi cesaru nemačkom i tebi kralju poljskomu i svim vašim junakom, kani i rimskom papi, kardinalom, biskupom i svim tvojim prevarženikom, da smo naumili navaliti na tvoju zemlju sa trinaest kraljah, sa 1.300.000 vojnikah, pesakah i konjkah, s nečuvenim samosiljem i turskom vojskom. koliku ni ti ni tvoji vidjeli jošte nisu. Prije svega posetit ćemo te u tvojem stalnom gradu Beču i tebe poljskoga kralja i svoje ortake oružanom rukom i vojskom, PALEĆ, HARAJUĆ na potpunu propast tvoje zemlje i tvojih podanikah, proganjati tebe i tvoje Ijude smatraju, koliko samo izmislimo budemo mogli strahovitom, skončati, pogubiti, zagušiti. Ja ću tebi, koji u maloj nekoj zemlji stoluješ tvoju carevinu i kraljevinu OTETI OGNJEM I MAČEM predobiti, ter prestolje s njegovom trovarstnom krunom i žezlom POGAZITI, POBITI I UNIŠTITI. Ovo smo želili tebi caru nemački i tebi kralju poljski i svim vaim vašim prevaženikom objaviti, i sve ćemo reći do mala u činove pretvoriti i sve ovo datičemo ti okusiti ravnaj se dakle po tom.

Dato ovo u našem golemom gradu Stambulu koj sadaržava 1.659 ulicah, 90 bolnicah, 1.000 javnijh toplicah, 997 zdenacah, 130 targovih, 115 stajah za mazge, 480 svratištah za tuđine, 1652 velike i male, škole, 1.600 vodenicah, 4122 munare i džamije. Ovaj veliki i jaki grad zauzima četri milje i Ima na bedemeh 560 kulah. Grad ovaj su naši roditelji karstijanom oteli, i ovih žena i djeca bijahu im na očigled zagušena i posečena. Mi ćemo ga u parkos i pogardu tvoju i svih karstianah na veke zadržati. Dato ondje u 25. godini našega rođenja i 7. našega močnog vladanja." Molo Mohamed".

Možemo reći da su u vrijeme tursko-osmanlijskih osvajanja najgore prošle Hrvatska, Mađarska, i Poljska posebice Hrvatska i hrvatski puk u Bosni. Otuda proizlazi i zajednički naziv za ove zemlje "predziđe kršćanstva " (Antemurale Christianitatis").

2. Travnik jest stoljetno gubilište Hrvata Bosne u prošlosti sadašnjosti. Sudbina je odredila Bosni ponosnoj - u srednjovjekovlju zemlji Hrvatskoj, tešku prošlost i sadašnjost. Bosna je zemlja ljepote, bogata u prirodi, šarolikosti boja i običaja. prirodna i privlačiva. Ona je padala, uzdizala se, prkosila vjekovima, pregarala, ali klonula nije nikada.

Bosna je dio Krešimirove i Zvonimirove države. Ona je dala hrvatske kraljeve Tvrtka I. i Stjepana Tomaševića, banove, knezove i pjesnike i mislioce, istaknute političke muževe, borce za slobodu; pobožne isusovce i franjevce, biskupe i svećenike, rodoljube i junake, borce-branitelje iz starine, pa do junaka i branitelja grada Travnika - bedema prkosne i krvave Bosne

Pa, kao što Bosna nije pokleknula ni u najtežim danima svoje prošlosti, ona se junački održala i u najnovijoj povijesti, opstanka Nezavisne Države Hrvatske, kada je na nju nasrnuo divlji komunizam. Grobovima svojih junačkih sinova, razasutim od Drine, Romanije, Ivan Planine, Vlašića, Travnika, Majevice i Motajice, Prijedora i Banja Luke, Bosna je uvijek u ratovima časno ispunila svoje povijesne zadaće i time opravdala one nade, koje su u nju polagali najbolji sinovi dr. Ante Starčević, braća Radići i drugi.

Bosna je prkosila stoljećima tame i robovanja, tuđincima-nametnicima, osmanlijskim carevima, te najnovijim neprijateljima preko Drine: četnicima i komunistima, koji lažima i, krvavim noževima dokazuju, da je Bosna srpska. Bosna je odgovarala uvijek, tokom ova zadnja dva rata, pa i danas odgovara, da je samostalna po zakonu krvi i povijesti, a hrvatska će barem dijelom ostati. To je potvrdio i junački grad Travnik i njegovi branitelji u herojskom hrvanju protiv komunističkih partizana. Pred barikadama snažnih mišica, borbenog duha i junaštva ponosnih branitelja Travnika razbili su se mnogi naleti partizanskih juriša!

2. Tok borbi i pobjeda hrvatskog oružja.
U kratkim potezima prikazujemo tok borbi, smještaj i važnost grada Travnika u tadašnjim ratnim prilikama na području Srednje Bosne kao i namjere partizana, da ovaj grad svakako osvoje.

U drugom svjetskom ratu grad Travnik, leži na gornjem toku rijeke Lašve, s jedne i druge strane, podno sjeveroistočnih obronaka planine Vlašić, a s jugozapadne strane naslanja se na blage padove Vilenice. Po svom kulturnom, ekonomskom i odgojnom značaju spada među najvažnije gradove na području Srednje Bosne. Broji oko 10.000 , žitelja katolika i muslimana. Sjedište je bilo Velike Župe Lašva i Glaž, Ravnateljstvo šuma, Kotarske oblasti, Sudbenog stola, Okružnog suda, Stožera i Zapovjedništva III. zbornog područja, domobranske pukovnije i drugih državnih ureda, državne tvornice duhana i žigica, škola, medu kojima i Isusovačka klasična gimnazija i realna ženska gimnazija.

Travnik se nalazio nekada na željezničkoj pruzi: Lašva-Donji Vakuf-Jajce, koja pruga je odvojak glavne bosanske željezničke pruge Brod-Sarajevo. Ova pruga je u taktičkom smislu, ima vrlo dobar položaj za obranu, jer su mu bokovi lako branjeni Vlašićem, i Vilenicom, a prilazi s juga i sjevera nešto osjetljiviji, ali opet osigurani smišljenom organizacijom borbe u obrani. Pruža se u duljinu u vidu klanca pravcem: sjever-jugi dominiraokolnim položajima, nadmorskom visinom 505 metara; ujedno je bila solidna brana za osiguranje glavne bosanske željeznice i državne ceste Zenica Sarajevo.

Tada hrabra posada grada Travnika imala je teške borbe protiv partizana tokom 1942., još teže tokom 1943., a najteže mjeseca listopada 1944. g. Osim obrane samog grada, posada štiti i okolna mjesta oko Travnika, osiguravaju tada željezničku prugu i cestu: Travnik-Vitez-Busovača-Lašva, te istu prugu i cestu Travnik-Komar-Donji Vakuf-Jajce i prugu Donji Vakuf - Bugojno. Prikazane su borbe 9. pješačke domobranske pukovnije na tom prostoru protiv četnika i ulogu, koju je ta pukovnija odigrala do partizanskih velikih napada na grad Travnik.

Početkom mjeseca studenoga 1943. partizanske snage vrlo su jake u ljudstvu i naoružanju na području zapadne i srednje Bosne na crti: Livno-Kupres-Bugojno-Donji Vakuf-Jajce-Travnik. Naravno, da su i na ovom operacijskom pravcu naoružane talijanskim oružjem svih vrsta, pa i tenkovima. Na ovoj crti hrvatskesnage su mnogo slabije brojno, pa su se pod velikim pritiskom partizana morale povlačiti pod borbom sve do pred grad Travnik. Partizani u svom naglom nadiranju na ovom pravcu, sva ta mjesta zauzimaju u ogorčenim borbama uz vlastite gubitke i dopiru sve do pred grad Travnik, gdje se koncentriraju, grad opkoljavaju sa svih strana i pripremaju veliki napad.

Strateški cilj partizana je osvojiti Travnik, ovladati prostorom do Viteza, Busovače i Lašve, uzeti u svoje ruke željezničku prugu i cestu: Travnik-Lašva; te prugu: Zenica-Lašva-Sarajevo, čime će paralizirati sav promet željeznički i cestovni na pruzi Brod-Sarajevo. Nadirati zatim u pravcu Sarajeva i time odcijepiti vojne snage, koje se nalaze u Sarajevu i dalje na jugu. Tada 10. studenoga 1943. grad je opkoljen partizanima sa svih strana, željeznička pruga i cesta Lašva-Travnik porušena, svaki promet obustavljen. Do označenog dana pred grad su dovukli sva teška i laka oružja: topove svih vrsta, bacače, masu strojnica pa i tenkova. Ukupno pred gradom je oko 20.000 partizana. Sve te snage nazivali su 5. bosanski korpus, u čijem sastavu je 6. lička proleterska brigada, dovučena ovamo čak od Gospića. Zapovjednik korpusa je bioSlavko Rodić, partizanski general.

Partizani su znali jačinu hrvatskih snaga, koje su Travnik tada branile hrvatsko naoružanje, raspored bunkerskih linija i sve drugo, a te su podatke prikupili do dana napada. Naši zapovjednici znadu jačinu partizana, naoružanje i pomalo raspored partizanskih jedinica, te pravac, kojim će napadati tenkovima, jer taj napadaj mogu vršiti samo sa sjeverne i južne strane. Iz Bugojna partizani upućuju 3 tenka, kojima će grad napadati s južne strane tj. s pravca: Ciglana-tvornica žigica, a druga 3 tenka pravcem: Donji Vakuf-Turbe Tvornica duhana, tj. sa sjeverne strane grada.

Zapovjednik obrane grada je domobranski konjanički pukovnik Miroslav Šlaher, vrlo sposoban i hrabar časnik, koji vrši s područnim zapovjednicima organizaciju obrane grada. Topovske bitnice su na svojim mjestima, borci razmješteni po bunkerima i na drugim mjestima obrane. Bunkeri su raspoređeni duž obrambene linije i ima ih oko 30, izgrađeni od slabijeg materijala. Grad brani 6. domobranska konjanička pukovnija, koja ima svega dvije bojne manjeg formacijskog sastava; Travnička posadna bojna, zapovjednik pješački domobranski dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić; Kupreška milicija i nešto oružnika. Sve su to prokušani borci iz tolikih borbi, a tu su i junački Kuprešaci, koji do tada Kupres brane i pokazuju čudo od junaštva. Ukupna jačina Hrvatskih snaga je oko 2.500 boraca. Naoružanje posade-obrane prilično, uz dobro topništvo i dva oklopljena vagona na željezničkoj pruzi.

Partizani za vrijeme koncentracije snaga oko grada, tokom noći 9., 10. i 11. studenoga uznemiruju grad i obranu strojničkom i puščanom vatrom. Time oni zamaraju naše snage do glavnog napada. Zadnja tri dana i tri noći pred napad nije ispaljena niti jedna puška, da bi prikrili raspored svojih jedinica i svoja oružja. To je znak skorog napada. Preko grada nadlijeću hrvatski zrakoplovi i bacaju hrvatskoj posadi municiju putem padobrana. Travničkoj posadi nikakva pojačanja ne stižu. Zapovjednik obrane, pukovnik Šlaher, izjavljuje, da će grad obraniti i bez pomoći, pa da je 50.000 partizana. Malo odviše smjela tvrdnja, ali sa sudbinom se mora pomiriti. Medu braniteljima grada nalaze se hrabri i sposobni konjanički i drugi posadni časnici. Tu je i hrabri konjanički domobranski dopukovnik Josip Klobučarić, zapovjednik I. bojne iste pukovnije, te domobranski pješački dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić, zapovjednik posadne bojne, vrlo hrabar i odvažan časnik, s visokim odlikovanjem za hrabrost još iz Prvog svjetskog rata.

Napad se očekuje svaki sat, ali se ne zna, kada će početi. U stožeru pukovnije, pa i kod boraca vlada dobro raspoloženje. Travnik, taj nekad zvani hrvatski Rim, leži podno Vlašića uz tihi žubor Lašve, u predvečerje surove sudbine, koju mu donose stoljetni hrvatski neprijatelji!

Početak napadaja 15. studenoga 1943. u 20 satiJesenska tamna noć kao da nam govori, da će biti strašna. Hrvatski bojovnici stoje podno Vilenice na desnoj obali Lašve, upiru poglede u noći na Vileničke položaje, znajući, da su s tog pravca najviše ugroženi. Misli odlaze u daljinu tamne noći, zaustavljaju se na teškim i odgovornim dužnostima. Još koja riječ, i prekida ih najednom silna topnička, bacačka i strojnička vatra na grad i na naše položaje. ...na svojim mjestima. Ovo nije mnogo iznenadilo, jer smo to i očekivali. Svi drugi su također na svojim mjestima. Grad je u potpunom zamračenju. Naši snažno odgovaraju po pripremljenom planu iz svih oružja, a najjače sipa ubojitu vatru na neprijatelja naše topništvo. Neprijateljske topovske granate padaju po gradu, oko vojarne, u blizini bitnica i oko električne centrale.

Borba se nastavlja nesmanjenom žestinom na svim našim obrambenim linijama. Već oko 22 sata partizani su doprli sa sjeverne strane pred šumicu kod tvornice duhana, i s te strane imaju namjeru prodrijeti u grad tenkovima. Naši borci s bunkerskih postava nanose im velike gubitke. Tenkove čuju, a djelomično i vide. promatrači, a branitelji, određeni za doček tenkova pripremaju im posmrtnu pjesmu, i prvi tenk puštaju k sebi na udaljenost od kojih 60 metara. Hrvatski narednik kod prvog protivkolskog topa u noći vrlo dobro cilja i prvim punim pogotkom pogađa tenk u prednji dio. Tenk je uništen, stoji nepokretan na putu. Druga dva neprijateljska tenka su odmah stala na putu i okreću natrag. U uništenom tenku su nađena dva mrtva talijanska vojnika, iznakažena od eksplozije granate. Ova dva Talijana bila su kao posluga tenka. Oni dođoše iz daleke Italije. da ostave kosti pred gradom Travnikom, u  službi Titovih partizanskih šumljaka!

I drugi partizanski tenk na ovom prostoru oštećen je pogotkom granate u bijegu, te ostaje na putu, a treći je pod zaštitom mraka uspio pobjeći. Bitka tenkovima na ovom pravcu završena je već u 23 sata hrvatskom pobjedom. Borba se nastavlja na ovom pravcu, kao i na ostalima. Oko 23 sata kritično je stanje za hrvatsku obranu na Vilenici, gdje naših sedam bunkera nisu više održivi za borbu, zbog silne topničke vatre na bunkere od partizanskih tenkova i topova, koji su postavljeni blizu i bočno s pravca: Ciglana-tvornica žigica. Hrvatsko topništvo i bacači usmjeruju vatru u pravcu tih tenkova i pomalo ih ušutkuju. Hrvatski borci povlače se hod vatrom s Vileničkih bunkera na drugi red bunkera i nastavljaju borbu. Čuje se luđačka vika partizana i partizanki s tog pravca. Kritično stanje je još uvijek po naše s Vileničke kose. Uraganska vatra naših oruđa nikako ne prestaje, a hrvatski borci bore se kao lavovi, odbivši do sada tolike nalete na naše postave uz velike gubitke po partizane. Telefonske zapovjedi iz stožera pukovnije javljaju, da se svi položaji hrabro drže, a na Vilenicu se šalju pojačanja.

Sat s tornja Isusovačke crkve izbija pola noći. Strašna je to noć, svaki sat dug kao vječnost. Borba se vodi i dalje, barut miriše, eksplozije teških ubojitih granata blješću u tamnoj noći. Partizani pokušavaju izvršiti prodor u grad s južne strane od Ciglane i tvornice šibica, i to s dva tenka. Prvi partizanski tenk podalje od Ciglane leti u zrak naišavši na minu, a drugi bude onesposobljen pogotkom našeg topa. Čuje se i ovdje vika partizana. Izgleda, da tamo nije nešto u redu? U tom pravcu tuče baražna vatra naših topova, bacača i teških strojnica, koje partizane kose kao snoplje. Tu se ističu velikom hrabrošću vojnici 2. bojne konjaničke pukovnije, kojima zapovijeda konjanički bojnik Franjo Pintarić.

Do 3 sata iste noći stanje borbe ostaje nepromijenjeno, samo što partizanaima svaki sat sve manje, jer ih kose strojnice hrabrih konjanika. Hrvatski borci su pocrnjeli od praha baruta i detonacija, ali ih to ništa ne smeta; bore se još snažnije. Poslije 3 sata po ponoći pristigla pojačanja vrše protunapad na neprijatelja na Vilenici. Protunapad vrši sa svojom junačkom satnijom mladi i hrabri konjanički poručnik Ivan Suk, koji u jurišu pada, smrtno pogođen, ispunivši svoj zadatak junački. Neprijatelj je odbačen s tog pravca, borba se nastavlja dalje na život i smrt. Osobitom sposobnošću i hrabrošću ističe se pričuvni domobranski topnički satnik Muhamed Zelić, zapovjednik bitnice. Njegovi topovi uništili su partizansku komoru kod sela Ovčareva, sjeveroistočno od Travnika. Nije njegova bitnica štedjela partizane niti na drugim pravcima.

Hrvatskioklopljeni vlak na željezničkoj pruzi kod Tvornice šibica - prema Dolcu, također tuče partizane cijelu noć a osobito one grupe, koje s tog pravca imaju namjeru prodrijeti u grad. Svi hrvatski položaji održali su se do pred jutro. Neprijatelj je skupo platio pokušaj osvajanja Travnika. Još su zadnji nasrtaji pijanih partizana i partizanki na hrvatske položaje na Tarabovcu, koje jure k hrvatskim strojnicama uz povik: "Predajte se, domobrani, zašto da ludo ginete, za koga se borite, ništa se dogoditi neće!" Na ove povike hrabri domobranci odgovaraju dugim rafalima iz strojnica, koje neprijatelje obaraju na ledinu. Groblje mrtvih partizana leži na prostoru bunkera ispred šumice kod tvornice duhana, a slično je i na drugim pravcima. Iz bunkera kod najljepšeg vojnog travničkog groblja više tvornice duhana (Pirota na današnjoj lokaciji kombinata Borac), partizane obaraju hrabri Kuprešaci, čije strojnice i puške jako točno pogađaju. Junački. Kuprešaci uzvraćaju partizanima - "druškanima" dug za pad njihovog voljenog i junačkog Kupresa.

5 sati ujutro 16. studenoga.Neprijateljska vatra sve slabija, hrvatska još jača. Ima se utisak, da neprijatelj odustaje od svoje namjere da provali u grad, jer se je uvjerio, da je to za prvu noć nemoguće. Osim toga, bliži se dan, a gubitke ima pregoleme. S Vileničkog prostora, partizani se povlače već od 4 sata. Nešto dalje od pravoslavnog groblja, čuju se nekakve partizanske zapovijedi: "Napred Jovo, udri Ljubo, levo krilo napred itd." Partizani se služe varkom kao da nastupaju, dok u stvari oni se povlače i bježe. razbijeni i obezglavljeni.

Bez obzira na ovu partizansku lažnu viku i pjesmu, domobranac-razvodnik Franjo Radoš rodom iz Travnika, tuče partizane iz svog šarca rafalima, koji nikad ne prestaju. Hrabri Franjo pjeva "druškanima" posmrtnu pjesmu na njihovom ludom bijegu. Njegova strojnica je smještena na otvorenom prostoru ispred groblja, i on ju sa svojom grupom nosi dalje i kosi brzom vatrom. Ranjen je tokom noći lakše u ruku, ali mu to ništa ne smeta, jer mu je ruka sada još sigurnija od bijesa na partizanske bande, koje bi mu sutra odrubile glavu, da su grad osvojile. Franjo goni dušmane daleko od rodnog grada, od njegovog doma, od njegovog voljenog Travnika!

I na drugim pravcima partizani se povlače. Krvavo su se prevarili u računu svi ti partizani, njihovi komandanti, general Rodić i sve njegovo crveno šumsko društvo. Nije im pomogla ni zloglasna 6. lička proleterska brigada, koja je k Travniku dovučena čak od Gospića za izvršenje juriša i prodora. Partizani u povlačenju pobiru svoje mrtve i teško ranjene, odnose ih u pravcu odstupanja po njihovoj staroj praksi, kako naši ne bi mogli ustanoviti točne partizanske gubitke. Mrtve i ranjene skupljaju u selu u pojate, polijevaju benzinom i zapaljuju. Na grad je bačeno preko 1.000 granata uz manje štete na kućama, a na bunkere broja se ne zna. Seljaci sela oko Travnika pričali su nam, da su nakon ove borbe morali tri dana mrtve partizane kupiti po poljima voziti na mjesto, gdje su spaljivani. Ovaj posao seljaci su morali vršiti po nalogu partizana. Tek nakon tog završenog posla, partizani su se dalje povlačili od grada.

Dana 16. studenoga u 7 sati ujutro. Grad je još u tišini. Neprijatelj se gubi ispred hrvatskih položaja. Mimo hrvatskih bunkera bježe partizanske grupice, koje su se uspjele u tamnoj noći provući do pred grad između bunkerskih breša, a iste su imale posebne zadatke pri prvom prodoru neprijatelja u grad. Te grupice hrvatituku i zarobljavaju, i od ovih budu šest partizana i jedna partizanka zarobljeni. Te grupice su ostaci ostataka razbijenih partizanskih bandi. Kod hrvatskih boracavidi se smiješak na licu, gordi su i ponosni, iako neispavani, umorni i premoreni. Polako govorkaju o drami teške noći, žale svoje drugove domobrane, koji su u njihovoj blizini pali, svoje suborce, koje je smrt minule noći pokosila. Svi su hrvatski borci, pod utiskom teške noći, ali preko toga se prelazi brzo, misli se vojnički i odvažno.

Dan je. Travnik, hrvatski Siget, gordo stoji podno Vlašića uz vječni žubor hladne Lašve. Na ulicama grada je življe, svijet pobožno žuri u crkvu, da se pomoli Bogu za spas grada i pokoj duše palih hrvatskih boraca. U gradu se prepričava o strahotama noći, o hrabrosti branitelja, tih nepobjedivih naših vojnika i junaka.

Ishod borbe: partizanski gubici preko 3.000 mrtvih, koje gubitke je kasnije neprijatelj sam priznao. Zarobljeno 12 partizana i jedna partizanka, medu kojima jedan Talijan, a ostalo Crnogorci, Srbi, te lički pravoslavci. Ratni plijen: 7 strojnica, 3 bacača, 5 parabela, 20 pušaka i, drugog manjeg ratnog materijala. Naši gubitci: 37 mrtvih i 120 teže i lakše ranjenih. Gubitaka u oružju kod Hrvata nije bilo, osim manjeg oštećenja. Nešto štete na vojarni i nekim građanskim kućama od granata.

Nakon prekida borbe, partizani se nisu daleko od grada udaljili. Preko dana , 16. studenoga partizani topovskim i bacačkim granatama uznemiruju grad i položaje pojedinim zrnima, uslijed čega je bilo dva smrtna slučaja i nekoliko ranjenih kod građana. Istog, dana po podne partizani usmjeruju bacačku vatru u pravcu bolnice i groblja. Zbog toga, nije bilo moguće izvršiti pokop poginulih boraca uz vojničke počasti, te je ovo odloženo za sljedeći dan. Noću 17. studenoga partizani napadaju grad opet, ali samo na odsjeku Vilenice u manjem opsegu, dok se konačno nakon četiri dana nisu kukavički izgubili s prostora grada Travnika.

3. Bombardiranje grada Travnika.
Nakon završene borbe za grad Travnik, posada grada Travnika nastavlja gonjenje partizana i brzo oslobađa sva mjesta na crti: Travnik-Jajce-Donji Vakuf i Bugojno. Tek što je grad Travnik malo odahnuo od napadaja partizanskih bandi, nije prošlo niti dva mjeseca doživio je tešku nesreću. Na dan 4. siječnja 1944., kada se nitko nije nadao, u pol bijela dana, grad je teško bombardiran od anglo-američkih bombaša 4. eskadrile od po 6 zrakoplova u naglom letu sasule su veliki broj teških i lakih bombi na grad. Napad su obuhvatile bombardiranjem od sjevera na jug, baš kako se i grad pruža. To je bio jedan teroristički zračni napad, kada je na grad bačeno preko 500 bombi, od kojih su mnoge težile od 250 do 500 kg. Sreća je, da sve bombe nisu pale na grad već znatan broj sa strane grada po poljima. Tom prilikom poginulo je 100 muškaraca, žena i djece, lakše i teže ranjeno oko 200 osoba, oštećene i do temelja uništene mnoge kuće.

Govorilo se, daje to bombardiranje uslijedilo po traženju Tita, kao odmazda za nekoliko tisuća poginulih partizana u borbi za grad Travnik. U to vrijeme uopće nije bilo borbi oko grada. Odmah iza Prijedora, grad Travnik je prvi bombardiran od svih gradova u Hrvatskoj, premda grad nema nikakvih industrijskih objekata i postrojenja, a u vojarnama, odnosno u bunkerima bilo je svega 400 vojnika.

Tokom 1944., pa sve do početka mjeseca listopada, partizani napadaju Travnik manjim snagama, ali su ti napadi bili odbijeni. Na dan 1. listopada iste godine tokom noći, grad napadaju 3 partizanske brigade, ali i taj napad bude odbijen uz poraz partizana. Konačno, dolazi još jedan veliki partizanski napad na grad polovicom listopada iste godine, kada su branitelji grada dali sve od sebe tokom krvavih borbi. Ali, zla sudbina je htjela, da grad i branitelji dožive tešku i krvavu tragediju, iako je grad branjen uz goleme žrtve i upornost svakoga borca do zadnjeg naboja i juriša hladnim oružjem.

Drugi partizanski napad na Travnik

4. Tok borbi i tragedija grada.
Na dugačkoj borbenoj crti: Kupres-Bugojno-Donji Vakuf Jajce i Travnik prilike mjeseca listopada 1944. opet se naglo mijenjaju. Hrvatske vojne jedinice morale su ponovno ta sva mjesta napustiti i povući se k Travniku. Na toj krvavoj liniji partizani su opet vrlo jaki, jer nadiru u masama čak od Banja Luke i Prijedora i dalje, opet vrlo jako naoružani. Posebno od 1. do 10. listopada velike mase partizana koncentriraju se na prostoru oko Bugojna.

Jedni govore, da će partizani iz Bugojna krenuti u pravcu Prozora, a drugi opet, da imaju namjeru udariti na grad Travnik. I zla sudbina je htjela, da su sve te mase partizana nagrnule k Travniku. Grad opkoljavaju sa svih strana, isto kao i prilikom prvog velikog napada mjeseca studenoga 1943. g. Već 14. listopada 1944. prilaz k Travniku je nemoguć; sve su veze porušene, a branitelji se spremaju za obranu. Ovaj put obrana grada Travnika mnogo je slabija u ljudstvu i oružju, a partizani mnogo jači od prvog velikog napada mjeseca studenoga 1943. Pred grad su dovukli 26 topova raznih modela i kalibara i nekoliko tenkova.Partizana je ovaj puta bilo preko 25.000.

Grad Travnik brane dijelovi konjaničke pukovnije; Kupreška bojna, zapovjednik ustaški satnik Joso Dujmović; travnička posadna bojna, zapovjednik domobranski dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić, i oružnički vod Travnika. Svega 1500 ljudi. Zapovjednik obrane grada je domobranski konjanički pukovnik Eduard pl. Bunić (Bona).Posmrtno general vitez od Travnika.

Posadi Travnika obećana pomoć iz Sarajeva nije došla do početka napada, kao ni kasnije. Glavni napad počinju partizani 19. listopada uvečer i neopisive borbe traju 3 dana i 3 noći bez prekida. 21. listopada oko 23 sata partizani prodiru s pravca Vilenice i dopiru sve do pred grad, blizu bivše Isusovačke gimnazije i bivšeg popunidbenog zapovjedništva, na desnoj obali Lašve. Onaj prostor brani sa svojom jedinicom domobranski djelatni nadsatnik, Dragan Mikuš. Ovaj hrabri časnik pada u borbi, nakon čega partizani za koji sat prodiru preko Lašve u grad. Na ovom prostoru, partizanski ludi naleti odbijani su od hrvatske obrane tokom dva dana i dvije noći, kada su se borci morali povući, uslijed prevelike nadmoći partizana i stalne topničke vatre. Teške borbe vodene su i na južnom dijelu obrane grada kod tvornice šibica i na Tarabovcu, gdje su naši borci razbijali partizane, zarobili im jedan tenk, i pošto nisu imali tenkovske municije, da s tenkom nastave borbu, odvezli su ga u središte grada.

Hrvatski borci već su iznemogli od silnih borbi bez prekida, ostaju i bez streljiva za sva oružja. Obećana pomoć gradu ne dolazi niotkuda. S južne strane od Tarabovca, hrvatski borci povlače se pod zapovjedništvom bojnika Petra Paradžika 21. listopada u pravcu Kaštela pod žilavom borbom, a i streljiva im već ponestaje, probijaju se kroz partizanski strojnički obruč u pravcu Guče Gore. Partizani nakon toga prodiru s južne strane grada uz velike gubitke u grad osvajajući kuću po kuću i u sredinu grada dopiru tek ujutro 22. listopada. Sa sjeverne strane od tvornice duhana partizani dopiru u grad tek 22. listopada u podne, i to uz najveće gubitke.

Dijelovi hrvatskih snaga još vode borbu s partizanima u sjevernom dijelu grada, odbijaju napade i s južne strane, polako se povlače na prostor vojarne, gdje daju zadnji otpor. Sada već traju borbe prsa o prsa, Hrvati tuku i hladnim oružjem, ručnim bombama, jer streljivo im je na izmaku. Branitelji daju zadnji otpor iz vojarne, ali se još ne predaju, premda je oko njih sa svih strana partizanski strojnički obruč.

Partizani dovlače i topove pred vojarnu i izravnim pogocima tuku po zgradama u vojarni. U vojarni ima još nekoliko stotina hrvatskih boraca, smještenih po zgradama i iza zidova, odakle bez prekida pucaju na partizane. Hrvatskiprotukolski top je tik uz zid srednje zgrade u vojarni i tuče partizane. Topom upravlja čuveni Hrvat topnik Martin Šojat, domobranski vodnik, poznat iz mnogih borbi.

Neprijatelj 22. listopada po podne djelomično prodire u dvorište vojarne do zgrade, gdje još djeluje glavna obrana, iz koje zgrade se bore: zapovjednik obrane grada Travnika, pukovnik Eduard pl. Bunić (Bona)., konjanički dopukovnik Josip Klobučarić i dopukovnik Muhamed Sulejmanpašić. Hrvati tuku neprijatelja po dvorištu, gdje god se pojavi. To je borba uz zadnje naboje, uz zadnje bombe. U 16 sati već je svaka daljnja borba bezizgledna, časnici i vojnici skaču kroz prozore zgrada, probijaju se u istočnom pravcu izlaza iz vojarne, mnogi padaju pogođeni, čim iz zgrade izlete, dok se drugi kroz borbu prsa o prsa, udarajući zadnjim bombama probijaju dalje izvan grada. Neke zgrade u dvorištu vojarne su u plamenu, a požar hvata i krov glavne zgrade, koji bude brzo ugašen. Požar izazivaju partizanske zapaljive granate. To je zadnji otpor hrvatskih branitelja. U vojarni ima i građana, koji se bore do zadnjeg daha, zajedno s hrvatskim vojnicima. Ispred zgrade vojarne na vježbalištu partizana mrtvih kao mrava. Hrvatski zadnji naboji, ali su smrtonosni!

Napokon dolazi u zgradu vojarne jedan građanin Travnika s pismenom ponudom za predaju vojarne. Ovo je već treća ponuda do tada. Partizani poručuju, da se vojarna preda, obustavi vatra, jer je daljnja borba bez cilja. Junak obrane grada Travnika, pukovnik Eduard pl. Bunić (Bona), odgovara partizanima na ponudu za predaju ovako: "Hrvatski vojnici i časnici se ne predaju nikada, oni se bore, a kada treba, oni umiru za svoju Domovinu! ".

Hrvatska vatra je popustila. Zadnji su to trenuci ove krvave borbe koju ni najbolje pero ne bi moglo opstat. Već je i glavna zgrada vojarne skoro prazna, partizani dopiru pred vrata glavne zgrade, i tu nalaze sigurnu smrt, jer ih naši puškama i bombama obaraju na zemlju. Hrabri dopukovnik Klobučarić sa svojim vojnicima juriša izvan zgrade i probija se kroz partizane izvan vojarne i grada. To je jedan neizvodljiv pothvat u kaosu krvi i klanja, koji je mogao izvesti samo jedan Klobučarić! To isto čini i dopukovnik Sulejmanpašić s druge strane zgrade, i on se pod borbom najuriše provlači izvan grada s jednom grupom vojnika, kojom prilikom bude teško ranjen.

Malo zatim ulazi u dvorište vojarne na glavna ulazna vrata jedan partizanski tenk. u kome se nalaze dva viša partizanska oficira. Vodnik Šojat iza zida zgrade cilja točno svojim topom u pravcu tenka i pogađa ga od prvog pogotka. Obadva partizana u tenku ubijena su sigurnom rukom junaka Martina. U tenku su bila dva partizanska potpukovnika, i to Šoša, veliki partizanski glavešina, poznat po svojim zločinima iz borbi kod Banja Luke, a drugi je Mećava, svakako jednaki zločinac kao i Šoša.

Martina nitko više nije vidio. Sigurno ga je progutala krvava drama epske borbe obrane Travnika i bujica krvi herojske vojarne bana Stjepana Lackovića u Travniku.

5. Junačka smrt pukovnika Eduarda pl. Bunića. Napokon najhrabriji od svih, neustrašivi borac i junak, zapovjednik obrane grada, pukovnik Eduard pl. Bunić, naš moderni Zrinski, izbija sa smiješkom na licu na vrata zgrade s parabelom u ruci i bombom oko pasa s još desetak vojnika, juriša na partizane po dvorištu. Razbija ih, dopire do druge zgrade u dvorištu, gdje na njega srlja podivljala rulja, ispaljuje na nju zadnje naboje iz parabele i gine zajedno sa svojih desetak vojnika. Ubio ga je partizanski vodnik Suljo Ahmić. Tako se bori, hrabro umire junak Hrvat, visoki časnik, braneći Travnik. Koliko smo takvih junaka imali tokom naših slavnih borbi, u našoj krvavoj epopeji 1941.-1945. g.! Pokojni Bona Bunić promaknut je posmrtno u čin generala uz najviše odlikovanje za hrabrost - zlatnom kolajnom s pravom naslova vitez i prozvan: "Vitez Zrinski od Travnika".

Teška i krvava borba za grad Travnik završena je. Sada dolazi ono najgore i najstrašnije. Dolazi osveta. Partizani su u svim borbama oko Travnika imali oko 8.000 i gubitaka za vrijeme od dvije godine. Zadnja ova borba stajala ih je oko 4.000 poginulih. Grad je konačno u rukama neprijatelja. Po riječima Joce Marijanovića politički partizanski komesar koji reče autoru teksta da je grad Travnik bio drugi Staljingrad, i da mu se kosa ježi kad se sjeti borbe za Travnik.

6. Pokolji u Travniku.
Sada dolaze pokolji i ubijanja zarobljenih časnika, vojnika, oružnika, redarstvenika te drugih građana grada Travnika. Za nekoliko dana partizani su u Travniku ubili na najzvjerskiji način preko 4.000 ljudi. Prva dolazi na red bolnica, gdje su već 23. listopada zaklali 70 teško ranjenih hrvatskih vojnika, nekoliko bolesnih građana, žena i djece i dvije časne sestre. Nakon ovog pokolja, časne sestre u bolnici i ostalo osoblje moralo je tri dana čistiti bolnicu, krevete i zidove prati od krvi, iznositi ubijene i zakapati ih u jamu kod bolnice. Kada je bolnica bila prazna, nestalo u njoj života, partizani smještaju u bolnicu svoje teško ranjene. To je "narodno oslobodilačka" Titova vojska, koja ne poštiva odredbe međunarodnog i ratnog prava! (...)

Nakon pokolja u bolnici, nastavljaju se partizanske krvave orgije u gradu. Najprije dolaze na red svi zarobljeni hrvatski časnici i vojnici: ustaše i domobrani. Sve ustaške vojnike, koje su zarobili u gradu i u vojarni, odmah su ubili na najzvjerskiji način, skinuvši ih do gola. Sve zarobljene domobrane, koje nisu odmah ubili, odvode u dvorište tvornice duhana, tu ih razdvajaju, i to: na jednu stranu sve Travničane i Bosance uopće, a na drugu sve ostale. Vrstaju ih, tako razdvojene u kolonu po 4 vojnika, vežu žicom i odvode u pravcu Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna. Tih svezanih vojnika bilo je oko 600 među kojima i novaka, koji su tek počeli vršiti izobrazbu u posadnoj bojni. Samo mali broj tih vojnika dopremljen je u označena mjesta, dok je najveći broj ubijen na putu.

Časnika zarobljenih bilo je vrlo malo. Oni, ili su u borbi pali, ili su se uspjeli pod borbom probiti u Zenicu, i to svega nekoliko. Onaj mali broj časnika, koji su u gradu zarobljeni u borbi, ili pronađeni nakon pada građa, kroz koji dan su odvedeni izvan grada i ubijeni. U borbi za grad Travnik izgubili su živote 30 hrvatskih časnika. Iza toga su na redu zarobljeni oružnici uhvaćeni u tvrđavi na Kaštelu, zajedno s njihovim zapovjednikom oružničkim bojnikom V. Milerom. Svi su oružnici u tvrđavi mučeni najgorim mukama i zaklani. a bojnik Miler odveden u travničku kaznionu, gdje je mučen najtežim mukama i pred kaznionom obješen. Svi redarstvenici grada Travnika, koji su u gradu uhvaćeni, zatvoreni su u zgradi redarstva i kotarske oblasti, mučeni i ubijeni zajedno sa zapovjednikom, redarstvenim poručnikom Ivanom Nevistićem.

Na dan 25. listopada na redu su svi drugi građani: činovnici, dužnosnici, trgovci, obrtnici i svi drugi istaknuti ljudi, pa i seljaci. Toga dana već su sve kuće u gradu bile prazne, ostale samo žene i djeca. Svi drugi su već mrtvi, ili zatvoreni pod jakom stražom, navodno zbog preslušanja. To su Bartolomejske noći, koje preživljavaju junački Travničani, koji su Hrvatsku, našu Bosnu svoj Dom i svoj grad toliko voljeli!

Miniranje ljudi u skloništu (tunelu).Na dan 24. listopada razularene partizanske bande zatvorile su oko 800 ljudi u tunel tvornice duhana. Ovaj tunel služio je za zaklon tvorničkog osoblja od zračnih napada. Medu ovim ljudima zatvorenim u tunelu, bilo je vojnika, činovnika, radnika i radnica tvornice duhana i seljaka iz obližnjih sela. Tunel je miniran, zapaljen i u njemu je za minut nestalo oko 800 nevinih života.

Pokolj domobrana u selu vitez. Jedna grupa vojnika domobrana zarobljena je od partizana tokom borbi na južnom dijelu grada, njih oko 50. Ovu pedesetoricu domobrana otpremili su partizani u selo Vitez 10 km daleko od Travnika. Ovi su vojnici na dan 27. listopada - njih 40, zaklani u istom selu. Prema izjavi očevidaca ovog zločina, pokolj domobrana izvršen je na sljedeći način: Svi su domobrani, nakon što su dotjerani u Vitez, zatvoreni u jednu kuću. Tu su, navod­no, vršena neka preslušanja vojnika, te je desetorica odvedena dalje, a 40 su ostali u kući. Svi ovi vojnici bili su istaknuti borci u obrani grada Travnika, rodom iz obližnjih sela grada Travnika. Na dan 28. listopada te su vojnike partizani skinuli do gola i sve zaklali iza jedne štale iste kuće. Klanje ovih nesretnih vojnika, odnosno odrubljivanje glave nožem, vršila su dva mala partizana od 14 godina, a vojnike gole i vezane dvojicu po dvojicu dovodili su iza štale partizanski vojnici. Očevidac je morao leševe vojnika pokapati u jamu, koja je bila već iskopana iza štale.

Ovaj zločin iznio nam je u Zenici, mjesec dana nakon pada Travnika, očevidac, jedan borac konjaničke pukovnije u Travniku, koji je i danas na životu, čije ime ne spominjemo. Isti je također zarobljen od partizana u Vitezu, a pobjegao je u Zenicu odmah nakon ovog zločina, ubivši noću jednog partizana na straži, čime si je omogućio bijeg iz partizanskog ropstva.

Pokop poginulih u Travniku. Nakon pada grada, masa partizana mrtvih ležala je po ulicama grada na  bunkerskim linijama, pred vojarnom i tvornicom duhana, pa i jedan broj hrvatskih boraca. Građani Travnika, koji su ostali na životu, a do tada nisu bili zatvoreni, morali su po nalogu partizana kopati jame i na kolima voziti i zakopavati leševe. Taj posao trajao je 5 dana. Mnogi su tad pronašli i tijela svojih poginulih rođaka, prijatelja i poznanika s kojih su morali odijelo skidati i gole ih zakopavati pod oružanom pratnjom partizana. Govoriti nisu smjeli ništa, jer im je inače kugla u čelo. Pojedini građani u tom poslu padali su u nesvijest. Na tom poslu Ivan Baretić pronašao svoja 2 poginula sina u blizini vojarne, koje je kradom otpremio svojoj kući i zakopao ih u vrtu. Jedan od te dvojice njegovih sinova jc pričuvni domobranski satnik Nikola Baretić po zanimanju učitelj. Kada je mjeseca siječnja 1945. grad Travnik oslobođen po hrvatskim vojnim snagama, ova dva hrabra borca pokopani su uz vojničke počasti na groblju u Travniku.

Istih dana i drugi poginuli i ubijeni borci, čiji grobovi su bili poznati, dostojno su pokopani na travničkom groblju. Uz vojničke počasti pokopan je tih dana i poginuli domobranski nadsatnik Dragan Mikuš, koji je nakon pada grada bio zakopan s još 6 vojnika u jednu jamu kod Isusovačke gimnazije. Kao što je već spomenuto, nadsatnik Mikuš hrabro je poginuo u obrani grada noću 21 . listopada. Sjećamo se i danas izjave ovog hrabrog časnika, koji je tokom svih borbi za grad Travnik znao govoriti svojim drugovima, pa i podređenim vojnicima, ove junačke riječi: "Partizani mogu ući u grad Travnik samo preko mene mrtvog." I nažalost, Providnost je tako odredila, da ovaj hrabri časnik padne u borbi pred zidinama grada, isturajući hrabro svoje grudi protiv neprijatelja.

Spominjemo i pokop još jednog hrvatskog rodoljuba. U isto vrijeme pokopan je i Drago Žličarić, sudski pristav Velike Župe Lašva i Glaž, dobar rodoljub i pravnik. Pokojni Žličarić Drago brat je ustaškog bojnika Tone Žličarića, poznatog iz junačke obrane grada Jajca. Noću 28. listopada Drago Žličarić je uhvaćen u Travniku, odveden na željezničku postaju i tamo ubijen. Krvavi ubojice nisu ga dobro zakopali, jer su mu noge virile iz jame.

Krvava teče Lašva. Nakon pada grada, partizani su primorali žene grada Travnika da peru na rijeci Lašvi krvava vojnička odijela i rublje poginulih i ubijenih hrvatskih vojnika. Ova odijela nakon pranja i sušenja nosili su partizani i partizanke. Taj tužni posao trajao je preko 10 dana, uz plač i tugu tih nesretnih žena.

Lašva teče krvava, odnosi svojim valovima krv hrvatskih junaka! Ona pjeva tužnu i posmrtnu pjesmu, punu ponosa, onima koji plove pravedni u vječnost. Žubori krvava i plače nad tajnom tame novih hrvatskih pokoljenja, koje tamani pravedne bezbožni sljedbenik crvenog srpa i čekića!

Posmrtna pjesma hrvatske mladosti. Dolazi red i na hrvatsku mladost u Travniku, na studente i gimnazijalce. Na dan 27. listopada, tek što je svanulo, crne partizanske sotone pohvatale su po kućama 6 travničkih mladića studenata i gimnazijalaca, koji uopće vojske nisu služili. Trojicu i trojicu mladića svezanih žicom vode partizani ulicama grada na njihov zadnji i kratak put, s koga povratka nema! Odvode na Bašbunar nevinu hrvatsku mladost, da ih tamo unište tako, da u gradu potpuno nestane života. Ti rodoljubni mladići, znadu kamo idu. Ruke su im svezanc, ali im misli i duša nije svezana. Ta divna mladost pjeva gradom hrvatske nacionalne pjesme sve do Bašbunara, iako je pod krvavim kundacima partizana, zatornika hrvatske slobode i hrvatske mladosti!

Student Fahrudin Topalbegović zvani Dino Hrvat musliman, rodom iz Travnika, pjeva i bosanske sevdalinke sa svojim drugovima osuđenim na smrt. Dok njih sprovode gradom, građani neprimjetno odvrću zastore na prozorima, s bolom u duši i tužnim pogledom odaju zadnji pozdrav hrvatskoj školovanoj mladosti, koja s pjesmom, s hrvatskim ponosom, nedužna odlazi na gubilište!

I kada su studenti dovedeni na Bašbunar, opojeni mirisom borove šume, ponosni na svoju mladost, na pravednu smrt, još pjevaju, gledaju smjelo smrti u oči, pozdravljaju zadnjim mladenačkim pogledima, bez i trunka straha svoj Travnik. Prije plotuna krvničkih pušaka, junak Fahrudin Topalbegović uzvikuje: "Pucajte, dušmani hrvatskog naroda. Živila Hrvatska! Živio Poglavnik!" Budimo ponosni na ovu hrvatsku mladost, koja je tek što je počela živjeti, tek što je izašla iz gimnazijskih klupa, morala izgubiti život u cvijetu mladosti i umrla tako junački! Narod, koji ima takve junake, borce, rodoljube, koji ima takvu intelektualnu mladost, takav narod nikada ne može nestati!

Uloga i sudbina Isusovaca Travnika.Nisu bili pošteđeni niti travnički Isusovci, vrli propovjednici i profesori travničke klasične gimnazije, koji su odgojili tolike generacije za svećenička i druga zvanja. Isusovci Travnika desetljećima su uzdizati religiozni duh i katoličku vjeru pobožno širili kod tamošnjeg svijeta. Oni su ostavili za zadnjih 63 godina u Travniku i okolici vidnih znakova na polju nauke odgoja mladeži i širokih slojeva naroda u odgoju vrlih katoličkih svećenika; dali su hrvatskom narodu mnoge istaknute hrvatske muževe: političare, državnike, književnike i svećenike.

Ovi zaslužni učitelji našeg naroda izgarali su u pobožnim molitvama pred Božjim oltarom u službi svog uzvišenog poziva, služeći svojim pobožnim i asketskim životom Crkvi katoličkoj i hrvatskom narodu. Zbog tolikih zasluga, koje su ovi vjerni sluge Božji i narodni učinili Crkvi Isusovoj kroz više godina, Travnik grad dobio je naziv "Hrvatski Rim". Tko je pročitao povijest Travničke gimnazije, izdanu povodom 50. godišnjice opstanka i rada iste gimnazije, u kojoj je prikazana djelatnost Isusovaca za to vrijeme, taj može u punom smislu ocijeniti velike zasluge ovih svećenika za katoličku Crkvu i hrvatski narod širom Bosne ponosne!

Naravno, da su neprijatelji-bezbožnici crveni, sve Isusovce njih 30, protjerali iz Travnika nakon drugog pada grada. Sve su Isusovce, osim jednog, partizani protjerali do Viteza. Crkvu Isusovačku, sve prostorije njihove i gimnaziju zatvorili, zapečatili i postavili stražu. Jedini od svećenika zadržan je u Travniku u zatvoru, vrlo učeni profesor, trostruki doktor, poznati crkveni propovjednik pater dr. Stjepan Flodin. On je na svojim pobožnim i učenim propovijedima znao govoriti i protiv bezbožnog komunizma, najvećeg neprijatelja katoličke Crkve. Nakon mjesec dana provedenog u zatvoru, pater Flodin izveden je pred "narodni sud" u Travniku. Na sudu se je učeno i mudro branio protiv optužbi, hrabro i odvažno odgovarao u korist Crkve i Krista, a omalovažavao bezbožni komunizam i partizane. Osuđen je na šest godina prisilnog rada i odveden u logor u Drvar.

Na suđenju ovom svećeniku u Travniku, partizanska je klika dovela u sud i svoju vikačku publiku. Na suđenje je došlo i travničke ženske mladeži - oko 20 djevojaka. Te su djevojke prilikom suđenja i izrečene osude "okrivljenika", aplaudirale odgovorima dr. Flodina. Zbog toga su sve te djevojke kažnjene prisilnim radom i otjerane na najteže radove u Jajce.

Na kraju ovog poglavlja, prikazane sjajne borbe u obrani junačkog grada Travnika, te njegove tužne i krvave tragedije iznosimo imena poginulih u borbi i ubijenih hrvatskih časnika.
Poginuli i strijeljani časnici u borbi za grad Travnik. 
l. Djelatni domobranski konjanički pukovnik Eduard pl. Bunić, zapovjednik obrane grada Travnika.
2. Djelatni domobranski pješački nadsatnik Dragan Mikuš, zapovjednik odsjeka na Vilenici, poginuo 21 . listopada u junačkoj borbi pred gradom Travnikom. 
3. Djelatni domobranski pješački satnik Adolf Pirhan.
4. Djelatni ustaški satnik Joso Dujmović, zapovjednik Kupreške bojne.
5. Pričuvni domobranski satnik August Rcić, 
6. Pričuvni domobranski satnik Nikola Baretić,
7. Pričuvni domobranski satnik Ante Radoš,
8. Pričuvni domobranski satnik Drago Jetičić,
9. Pričuvni domobranski natporučnik Ante Matković,
10. Pričuvni konjanički natporučnik M. Divić,
11. Topnički poručnik Josip Žalud
12. Djelatni konjanički poručnik Ivan Suk, poginuo 15. studenoga 1943. u borbi prilikom izvođenja protunapada na partizane na Vilenici.
Pješački domobranski dopukovnik u mirovini Srećko Božić. Noću 25. listo­pada 1944., odveden po partizanima iz svog stana na Tarabovac i ubijen. Sljedeće noći odveden je i njegov sin Berko, pričuvni dočasnik, te izvan grada ubijen.

14. Djelatni oružnički bojnik V. Miler, nakon zlostavljanja i mučenja obješen pred zgradom travničke kaznione.

15. Redarstveni poručnik Ivan Nevistić 24. listopada ubijen u Travniku.

16. Pričuvni domobranski natporučnik Ivan Grgić, školski nadzornik u Visokom 24. listopada uhvaćen u gradu, odveden u selo Dolac i ubijen.

17. Domobranski djelatni zastavnik Petar Grund, pronađen u gradu 26. listopada odveden na Bašbunar i ubijen.

18. Domobranski djelatni zastavnik Ante Šustić uhvaćen u jednoj kući u predgrađu, gdje je ubijen, ubivši prethodno jednog partizana u namjeri, da pobjegne.

19. Pričuvni narednik Velimir Stanić, inženjer šumarstva, ubijen noću 23. listopada na ulici grada u bijegu.

Djelatni domobranski dopukovnik Josip Klobučarić, poznat iz mnogih borbi za grad Travnik i područja srednje Bosne, nakon što se uspio probiti iz vojarne, uhvaćen je od partizana u Travniku, preobučen u seljačko odijelo. Uhvaćen je nesretnim slučajem u bijegu za Zenicu. Klobučarić je najprije zlostavljan, vođen gradom, izlagan ruglu i sramoti, potom zatvoren u travničkoj kaznioni. Izveden pred partizanski narodni sud, gdje se je muževno i časnički branio, ponižavao partizansku "oslobodilačku vojsku", a veličao hrvatsku narodnu vojsku, vjeru­jući, da će i onako biti osuđen na smrt.

Ovaj hrabri časnik osuđen je na 12 godina prisilnog rada. Pretpostavlja se, da nije ubijen iz razloga, što su partizani na njega računali, da će im trebati za prvo vrijeme, kao što je bio slučaj s nekim drugim našim časnicima. Partizani su tada brbljali: "Mi ne ubijamo hrabre časnike i one, koji se nisu ogriješili o svoj narod". Dopukovnik Klobučarić osuđen je navodno zbog toga, što je 1943. g. kod Busovače ubio jednog teško ranjenog partizana, jer da je taj njegov postupak bio "nečovečan".(...)

Sličnu sudbinu, kao Klobučarić, doživio je hrabri domobranski dopukovnik Muhamcd Sulejmanpašić. On je u probijanju kroz partizanski strojnički kordon nakon pada grada, ranjen, i noću 23. listopada na pola puta između Travnika i Zenice u borbi protiv partizana, pao u jednu jamu, gdje je ostao do jutra. Tu su ga partizani pronašli, odveli u Travnik, tamo ga zlostavljali i izlagali poniženju. Nije poznato kakvu je sudbinu kasnije doživio ovaj hrabri hrvatski časnik.

Ovo je tužna i ponosna sudbina hrvatskih branitelja Travnika, te naše intelektualne časničke elite! Ta elita vodila je naše hrabre vojnike iz pobjede u pobjedu, odolijevala bezbrojnim nasrtajima komunističke divlje bujice. Ona je časno i pošteno izvršila svoju dužnost, ostavši vjerna svojoj časničkoj zakletvi i Hrvatskoj Domovini! Njihovo veliko djelo tražilo je njihove žrtve!

Važno je nadodati ovdje, da u do sada prikazanim borbama hrvatskih oružanih snaga nije bilo angažiranih njemačkih vojnih jedinica, jer u to doba njemačka fronta na istoku je vrlo klimava, a zapadno ratište zadaje Nijemcima mnogo briga. Do tada su Nijemci znatan dio svojih snaga povukli s Balkana za pojačanje zapadnog i istočnog ratišta. (...)

3. Stradanje Hrvata tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.)

Eto, nije ni pola stoljeća proteklo od svršetka II. svjetskog rata, a nastade opet rat, opet žrtve! Ovog puta Jugoslavija (Srbija) pomoću Jugoslavenske narodne armije 1991. godine napada svoje federalne jedinice; prvo republiku Sloveniju, zatim republiku Hrvatsku i konačno Republiku Bosnu i Hercegovinu s namjerom da ih pretvori u Veliku Srbiju.

Prvo su BiH četnici napali, 13. listopada 1991. godine selo Ravno. Do temelja je spaljeno, a pučanstvo prognano. Hrvati se zatim odmah organiziraju u vojne postrojbe (HOS), a u isto vrijeme i u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) da obrane svoja stoljetna ognjišta. Zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije 4. i 5. travnja 1992. godine nemilosrdno bombardiraju Marijino svetište u Međugorju. Potom srpski teroristi pod vodstvom Karadžićeve Srpske demokratske stranke (SDS) provociraju oružane sukobe u Sarajevu. Grad Bijeljina pao je u četničke ruke (tzv. Arkanovih četnika). Široki Brijeg raketiran je 8. svibnja, ponovno i Međugorje. Istog dana granatiran je Mostar. Više granata palo je na franjevačku crkvu i samostan. I crkva i samostan do temelja su izgorjeli. Zapaljen je i srušen biskupski ordinarijat. Oštećena je granatiranjem prvostolnica (katedrala). Jugoslavenska narodna armija napušta sve vojarne u Sarajevu 24. svibnja 1992. godine. Dan prije toga (23.5.1992. g.) četnici prvi put napadaju Bihać.

Uvidjevši ugroženost muslimansko-bošnjačkog naroda, Alija Izetbegović potpisuje 19. svibnja 1992. godine, dogovor Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije (HDZ BiH I SDA) o zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora na području Bosne i Hercegovine, Muslimani Mostara izdaju proglas svojim borcima teritorijalne obrane, da se stave pod zapovjedništvo HVO-a. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci od sporazuma, a već je bio raskinut. Nestaje vojne suradnje između TO, kasnije Armije BiH s HVO-a.

Ratni vihor zahvaća i sjeverozapadni dio travničke općine Galicu, ogranak planine Vlašić. U više navrata u svibnju 1992. godine srpski agresor dalekometnim oružjem granatira Travnik, a posebno hrvatsko selo Paklarevo. Srpska (četnička) pješadija zarobila je na Galici trinaest bojovnika HVO-a i HOS-a i masakrirala ih 15. svibnja 1992. godine. Jednog su živog ispekli! Četnici 28. lipnja 1992. godine bacaju na naselje Ovčarevo dvije rakete "luna". Srpska vojska zauzela je Jajce 30. listopada 1992. godine. Ubrzo padaju naselja Karaula i Paklarevo, u travničkoj općini. Istodobno, u selu Brajkovići od srpskog granatiranja gine osam Hrvata.

Padom Jajca i Donjeg Uskoplja u srpske ruke iz tih gradova se neprekidno protjeruju Hrvati i Muslimani. U Travnik i okolicu slilo se više od pedeset tisuća Muslimana. Tako dolazi do promjene etničke slike grada. Od tada se pojačava muslimansko-hrvatska napetost. Na kontrolnom punktu ispred "Medrese" Armija BiH pucala je 20. listopada 1992. godine na auto u kojem se nalazio Ivica Stojak, zapovjednik HVO postrojba Travnik i ubila ga. Tako tijekom druge polovine 1992. godine i sve do 24. travnja 1993. godine dolazi do sve veće i veće napetosti. Tog dana su pripadnici Armije BiH počinili više zločina i ubojstava Hrvata. U selu Miletići ubijeno je pet Hrvata.

Dolazi i do međusobnih sukoba između Armije BiH i postrojbi HVO-a, dok ti sukobi nisu 3. lipnja 1993. godine prerasli u pravi rat, koji je na ovim prostorima bio jedan od najkrvavijih u povijesti. Sedma muslimanska brigada Armije BiH, iz sastava Trećeg korpusa na čelu s generalom Mehmedom Alagićem, izvršila je stravičan masovni zločin tijekom 1993. i 1994. godine nad zarobljenim Hrvatima (civili i vojnici HOS-a i HVO) u: Križančevom Selu (74) žrtve, Bobaši (15). Zenetici (7), Brajkovići (9), Buhine Kuće (27), Čukle (7), Maljinama (19), Gusti Grab (26) kao i drugim mjestima Lašvanske doline. Prilog fotografije

Ovim se pozivam na onu latinsku: FAC HOMINI, QUAE VIS AB EO FIERI TYBI (Učini drugome čovjeku ono što želiš da on tebi učini).

Na sve tri zaraćene strane rat je ostavio krvavu bilancu. Donosimo podatke o stradalima samo na hrvatskoj strani. Na prostorima Srednje Bosne (20) općina od Muslimana - Bošnjaka 3738 žrtve, a od Srba 601 žrtva, što ukupno iznosi 4.339 žrtve. Od ovog broja, djece 145, civila 835. Ostale se odnose na bojovnike HOS-a i HVO-a. Prognani Hrvata sa svojih stoljetnih ognjišta 185.550 osoba. Na desetine tisuća zapaljenih kuća, desetine crkava potpuno devastirano i uništeno kao i katoličkih groblja.

Zahvaljujuci Washingtonovskom sporazumu koji je potpisan 18.3.1994. godine između dr. Harisa Silajdzića i Krešimira Zubaka, rat koji se vodio na prostoru BIH, srećom bio je obustavljen.
I kada se mislilo da je napokon došlo do mira između zaraćenih strana u BiH a to znači i u Lašvanskoj dolini, potpisani sporazum, očigledno nije odgovarao muslimanskoj strani što se zaključuje iz slijedećih događanja s tog prostora:

Noću, četvrtog na peti svibanj 1995. godine, dogodio se zločin nad obitelji vijećnika - odbornika općinskog vijeća Travnik, gospodina Vjenceslava Topalovića. Naime, pripadnici 7. muslimanske postrojbe Armije BiH, izvršili su provalu te noći u 21.30 sati u kuću imenovanog u Ulici 22.oktobar broj 56 u Travniku. Muslimanski bojovnici, najmanje njih petnaestak, među kojima je bio Sanjin Bečiragić, pravnik iz Zenice, časnik Armije BiH. Na upit Vjenceslava Topalovića: “Šta trebate?”- jedan od njih je odgovorio: “Sad ćeš vidjeti što trebamo.”  Više njih odmah su snažno počeli, ne birajući sredstva: palice, šake, sjedalice  i drugim sredstvima što su dohvatili, udarati Vjenceslava i njegovog sina Karla, nanoseći im teške tjelesne povrede po cijelom tijelu a što se može vidjeti iz liječničke dokumentacije kantonalne bolnice Travnik, od liječnika-kirurga, muslimana. Od bolnih udaraca, Vjenceslav i njegov sin su nekoliko  puta padali u nesvijest. To strašno zlostavljanje i mučenje koje je trajalo sve do tri sata ujutro. odigravalo se pod budnim okom časnika Armije BiH, Sanjina Bečiragića, koji je sve to mirno promatrao ne poduzimajući ništa da se zlostavljanje spriječi. Narednog dana, 5.svibnja 1995.godine, djelatnici vojne policije 7. korpusa Armije BiH sprovode Vjenceslava i Karla “crnom maricom” više puta na saslušanja u Dolac na Lašvi u Odjel zapovjedništva Armije BiH. Indikativno je da imenovanima nikada nisu uručene kopije zapisnika saslušanja unatoč njihovom insistiranju. Prilikom upada te noći u kuću Topalović, pripadnici Armije BiH izvršili su pljačku svih vrijednih stvari iz kuće koje im nikada nisu vraćene iako je to bilo obećano od odgovornih civilnih i vojnih vlasti.

Interesantno je napomenuti, kako se ovaj događaj zbio upravo na dan 5. svibnja 1995.g. kada je zakazana prva konstituirajući sjednica Skupštine općine - prijelaznog općinskog vijeća Travnik čiji je vijećnik-odbornik bio Vjenceslav Topalović. Istog dana, 5. svibnja 1995.g. u 11.00 sati bila je zakazana Ustavotvorna skupština Federacije BiH u Novom Travniku.

Konstituirajući sjednica prijelaznog općinskog vijeća Travnik održana je  5. svibnja 1995. godine u 10.00 sati u Travniku kako je i predviđeno uz nazočnost vijećnika HDZ-a, SDA-a i SDP-a i gostiju (predstavnici vjerskih zajednica, rimokatoličke i muslimanske vjeroispovijesti, predstavnici Armije BiH i HVO te predstavnici europskih promatrača. Gospodin Vjenceslav Topalovic, unatoč tome što je bio sav prebijen uslijed zlostavljanja tijekom protekle noći od strane pripadnika Armije BiH, osjetivši svoju patriotsku dužnost Hrvata došao je na sjednicu u ulozi vijećnika s namjerom da iznese svoj slučaj. Istom nije bilo dozvoljeno ući u salu gdje se održavala sjednica da bi tek intervencijom europskih promatrača ipak uspio nazočiti sjednici. Sjednicu je otvorio predsjednik Muhamed Čurić pozdravivši sve nazočne. Sjednicu su pozdravili svi gosti- predstavnici vjerskih zajednica kao i predstavnici Armije BiH i HVO-a.  

Vijećnik Topalović je u više navrata od predsjedavajućeg zatražio riječ, što mu nije bilo udovoljeno. Mogućnost da nešto kaže data mu je tek na insistiranje europskih promatrača. 

Tako je ex cathedra vijećnik Vjenceslav Topalović iznio zločin koji se dogodio prethodne noći nad njim, njegovim sinom i cijelom obitelji od strane pripadnika Armije BiH. Ovaj zločin verbalno je osuđen a sjednica je nastavljena. Jedino je hrvatski tisak žestoko osudio ovaj zločin:

-        Slobodna Dalmacija, 5. i 6. svibnja 1995.g., str. 4.,12.,25. i 42.,

-        Večernji list,  5. svibanj 1995.g., str: 5.,7. i 13.,

-        Viteški kalendar za 1996.g., str: 23,

-        Časopis Matice hrvatske -Split,1995.g., str.603. ,

-        Državnost Zagreb, 19. kolovoz 1996. g. str: 4

    kao i

-        muslimanski list Ljiljan iz Travnika, 17, svibanj 1995., str: 23.

Na zaštiti života obitelji Topalović, stizali su mnogi apeli Predsjedniku Republike BiH, Aliji Izetbegoviću, dva apela u prilogu.

PRILOG 1

PREDSJEDNIKU PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Gospodinu Aliji Izetbegoviću

SARAJEVO

Štovani gospodine Predsjedniče!

            Slobodni smo uputiti Vam ovo pismo i zamoliti hitnu pomoć u zaštiti života obitelji Topalović iz Travnika, ulica 22. oktobra broj 56.

            Naime, 3. svibnja 1995. oko 23 sata u stan Vjenceslava Topalovića i njegova sina Karla upala je grupa naoružanih osoba u uniformama Armije BiH, zlostavljala je i tukla Vjenceslava (63 godine) i Karla (41 godinu). To zlostavljanje trajalo je do 3 sata ujutro. Nasilnici su opljačkali i odnijeli umjetnine i dio obiteljske biblioteke te druge vrijedne predmete iz stana, a znatan dio imovine su uništili. Povrijeđeni su morali zatražiti liječničku pomoć.

            O ovom nemilom događaju obaviješten je MUP u Travniku, Zapovjedništvo 7. korpusa Armije BiH, i Zastupnici Skupštine Federacije na zasjedanju u Novom Travniku 4. svibnja, a o tome su izvijestila i sredstva javnog priopćavanja.

            Danas 6. svibnja, ponovno su isti nasilnici prijetili Vjenceslavu i Karlu Topaloviću likvidacijom, govoreći: "Mi ćemo vas zaklati!"

            Iz tih se prijetnji jasno vidi, da nadležne ustanove nisu ništa poduzele protiv nasilnika, i da je život obitelji Topalović i dalje ugrožen.

            Budući da je mr. Vjenceslav Topalović istaknuti kulturni i znanstveni radnik, odbornik u Skupštini općine Travnik, direktor u mirovini Nacionalne i sveučilišne. knjižnice u Sarajevu i Zavičajnog muzeja u Travniku, ovaj napad na njegov život, integritet i kulturna dobra izaziva naše najdublje zaprepaštenje i ogorčenje.

            Opravdano očekujemo, uvaženi gospodine Predsjedniče, Vašu energičnu intervenciju.

            S poštovanjem!

U Zagrebu,  svibnja 1995.

MATICA HRVATSKA 

Predsjednik, Vlado Gotovac

Glavni tajnik, Krešimir Mikolčić

Tajnik, dipl. ing. Stjepan Sučić

HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA Predsjednik, mr. Nikola Muslim

HRVATSKI CENTAR PEN

Predsjednik, prof. dr. Slobodan Prosperov N,

 Glavni tajnik, prof. Vjera Čičin-Šain

HRVATSKI POVIJESNI INSTITUT U BEČU

Pročelnik, mr. Vladimir Horvat


PRILOG 2

PREDSJEDNIKU PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Gospodinu Aliji Izetbegoviću

SARAJEVO

 Štovani gospodine Predsjedniče!

            Dana 6. svibnja 1995. obratili smo Vam se s molbom za zaštitu života i građanskih prava obitelji Topalović iz Travnika, ulica 22. oktobra broj 56. U prilogu Vam šaljemo i kopiju spomenute molbe.

            Neposredno nakon naše molbe posjetili su obitelj Topalović gradonačelnik Travnika g. Muhamed Ćurić, predsjednik Okruga Travnik g. Zihnija Aganović i načelnik MUP-a Travnik g. Nedim Smailagić. Oni su izrazili žaljenje zbog nemilog događaja i obećali istragu.

            Nakon toga Vjenceslav Topalović bio je nekoliko puta pozivan u Travnički MUP i u zapovjedništvo 7. korpusa armije BiH radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

            Nažalost izostali su dalji neophodni koraci mjesnih vlasti kako bi se počinitelji pronašli i pokrenuo odgovarajući postupak za utvrđivanje odgovornosti.

            Također ništa od ukradenih stvari, otetih umjetnina i obiteljskih dragocjenosti nije vraćeno.           

            Stoga Vas, Gospodine Predsjedniče, ponovno molimo da intervenirate u korist zaštite slobode i prava Vjenceslava Topalovića i njegove obitelji. Smatramo da bi tako isprika nadležnih mjesnih vlasti dobila punu vjerodostojnost i sadržaj.

            Uvjereni smo da će Vaša ponovna intervencija pridonijeti provedbi zakonitog postupka u konkretnom slučaju.

      Unaprijed Vam se zahvaljujemo, Gospodine Predsjedniče, i pozdravljamo uz izraze dubokog poštovanja.

U Zagrebu, 30. listopada 1995. MATICA HRVATSKA

Predsjednik dr. Vlado Gotovac

Glavni tajnik dipl. pravnik Krešimir Mikolčić

Tajnik dipl. ing. Stjepan Sučić

HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA Predsjednik mr. Nikola Muslim

HRVATSKI CENTAR PEN

Glavni tajnik prof. Vjera Čičin-Šain

HRVATSKI POVIJESNI INSTITUT U BEČU

Pročelnik mr. Vladimir Horvat

PROF. DR. ANTUN BAUER, Akademik HAZU/D u Baselu

Istog dana, 5. svibnja 1995. godine, kada je održana prijelazna sjednica općinskog vijeća Travnik istovremeno je zakazana i sjednica Ustavotvorne skupštine Federacije BiH  u Novom Travniku - u Hrvatskom domu za 11.00 sati.  Svi predstavnici hrvatskog naroda došli su pravovremeno i u punom sastavu što nije bio slučaj sa zastupnicima muslimanskog naroda te je sjednica odgođena za 17.00 sati istog dana. I na toj sjednici iznesen je slučaj zlostavljanja obitelji Topalović nakon čega su poduzete mjere zaštite obitelji Topalović (policijska pratnja).

Ovo odgađanje sjednice Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, kao i navedeni zločin nad obitelji vijećnika Topalovića koji se dogodio pred samo održavanje konstituirajuće sjednice prijelaznog općinskog vijeća Travnik, gospodin Ivan Bender, predsjednik Zastupničkog doma HR Herceg Bosne, dovodeći u isti kontekst zbivanja, kazao je da je to najbolji pokazatelj tko gradi federaciju, a tko ju podriva. 

Dana 21. studenog 1995. g. potpisan je i Daytonski sporazum između tri entiteta ali opet mira nije bilo. Stalna maltretiranja kao i zločini nad Hrvatima a posebice nad Hrvatima povratnicima. Ovo se događa pretežno od ekstremnog muslimanskog dijela. Navest ćemo samo neke od zločina:

-  13.3.1996.g. oko 22.00 sata u travničkom naselju Kalibunar podmetnut eksploziv pod automobil Hrvata Zvonka Perčinlića, inače mirnodopskog invalida

-     Istog dana, u selu Paklarevu, nepoznate osobe bacile su ručnu bombu na kuću Nike I Nevenke Barišić

-   21.3.1996. g. više policijskih ophodnji iz Travnika obišlo nekoliko hrvatskih sela i protjerali 12 Hrvata iz njihovih kuća, na intervenciju sutradan su svi vraćeni

-   U noći sa 6./7. travnja  1996. godine u selu Prići srušeno 7 nadgrobnih spomenika na katoličkom groblju, odneseno zvono i 24 table željezne ograde koje su bile postavljene oko groblja

-    7.4.1996. dvojica arapskih državljana “mudžahedina” napali Peru Rajića, koji  se poslije Sv. mise vraćao kuci u Gučoj Gori

-     U noći sa 11/12. travnja 1996. godine u naselju Polje S. Gavrančića zapaljen objekt Ante Bilaća

-     14.4.1996. nepoznate osobe skidale crijep sa crkve u Donjem Putićevu

-    27.4.1996. oko tri sata ujutro kamenovana kuća Jure Marjanovića u selu Vrelo kod Turbeta ( polupani svi prozori)

-    28.4.1996. u istom naselju kamenovana kuća Tome Sikirića

-  7.5.1996. u selu Kraljevice oko 21.30 sati postavljena je eksplozivna naprava pod kuću Ive Domića, nepokretnog invalida rođenog 1923.g.

-    24.5. 1996. Salih Mrkonja napao Vinka Pavlovića i njegovu majku u njihovoj kući, selo Pirota

-   28.5.1996. kod benzinske postaje u Turbetu napadnut je Hrvat Tomislav Knežević, koji je pretučen i opljačkan od strane trojice pripadnika Armije BiH i jednog civila

-     25.6.1996. u selu Prići, bačena bomba na kuću Ive Šapine

-    28.7.1996. u franjevački samostan u Gučoj Gori nasilno upalo 5-6 mudžahedina tražili su Miju Matkovića, umirovljenika koji je inače pomagao svećeniku pri održavanju samostana, ali na sreću, nisu ga pronašli. Gospodin Matković kasnije je napustio G. Goru

-     U noćnim satima 2.9.1996. na katoličkom groblju u Slimenima srušeno 15 nadgrobnih spomenika

-   4.10.1996. na blagdan Sv. Franje oko 12.00 u svojoj kući u Šipoviku silovana starica Manda Eldić, rod.1925.g.

-    6.10.1996. iz svog stana u Travniku, ul. M. Tita br.225., izbačen Anđelko Bošnjak a u njegov stan uselio Ribo Sulejman

-   1.11.1996. na “Dan Svi sveti” prilikom obilaska katoličkog groblja kamenovan autobus kao i automobili vjernika-katolika u  Bukovici

-     sti dan uočena su nova rušenja na katoličkom groblju u Brajkovićima i Gučoj Gori

-     15.12.1996. oko 15.30 sati bačene su dvije ručne bombe na kuću Rude Babića u naselju Vrelo

-   27.12.1996. po povratku vjernika iz crkve u selu Brajovići, mudžahedini su maltretirali grupu vjernika-katolika, razbili im kameru, oduzeli foto-aparat te oštetili minibus

-    najteži zločin dogodio se 15.2.1997., kada su u selu Šipovik postavljene tri protutenkovske mine pod kuću Vlade Babića I Ruže Rimac, dok je u svojoj kući ubijen u krevetu, 72-godišnji starac Fabijan Babić. Isti je ubijen vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Eksplodirala je samo jedna mina i to pod kućom Vlade Babića. Iako se u kući nalazilo 6 osoba, samo jedna desetogodišnja djevojčica je samo lakše ranjena u glavu.

-     28.2.1997.g. silovana 90-to godišnja starica u svojoj kući. Silovatelja je uhvatio staričin sin.

-    21.3.1997., petak, oko 00.35 sati noću, u naselju Putićevo u neposrednoj blizini nekadašnje crte razdvajanja, minirana je katolička crkva koja je posvećena Kristovu uskrsnuću pri čemu je zvonik crkve srušen do temelja a ostatak crkve teško oštećen.

-   30.8.1997. Luka Jezerkić i sin Pero ubijeni su vatrenim oružjem u vlastitoj kući u naselju Nula u Turbetu, općina Travnik, od muslimanskih ekstremista; dok je Krešo teško ranjen.

-   5.11.1997. Jure i brat, isto Jure, šezdesetogodišnjaci sa travničke općine teško pretučeni od muslimanskih ekstremista, gdje su u sarajevskoj bolnici od posljedica preminuli.

-    26.10.1997. Tridesetogodišnji Ivica Domić, iz sela Price ubijen vatrenim oružjem, a brat Zoran i otac Anto teško ranjeni od muslimanskih ekstremista.

-   31.7.1998. u 5 sati ubijen hrvatski policajac Ante Valjan od podmetnute eksplozivne neprave ispod automobila u Travniku, kod same zgrade MUP-a.

Da bi se donekle moglo razumjeti povijest BiH, iz mnogobrojne korespondencije izdvajamo jedno izvorno pismo nobelovca Ive Andrića, pisano 1920. g. (u prilogu).

Prilog: Pismo iz 1920. godine

Nobelovac Ivo Andrić u ožujku 1920. u Slavonskom Brodu sreo je svog školskog prijatelja Maxa Lewenfelda, podrijetlom Židova, po zvanju liječnika, koji je rođen u Sarajevu. I otac mu je bio liječnik u Sarajevu, a došao je iz Beča. Obitelj se odavno pokrstila. Majka mu je rodom iz Trsta, kći talijanske barunice i austrijskog pomorskog časnika, potomka francuskih iseljenika. Otac dr. Maxa Lewenfelda umro je u Sarajevu od tifusa, a Max je bio liječnik na svim austrijskim frontovima u bosanskim pukovima.

On je kazao Ivi da ide iz Bosne i da se nikada neće vratiti. Kako nisu na željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu završili razgovor, Ivo je krenuo u Beograd, a Max za Zagreb, pa će dalje u Pariz.

Nakon nekog vremena Ivo je od prijatelja Maxa primio pismo iz Pariza, u kome mu, između ostalog piše:

"U Bosni ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstoće karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećaja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđe  za pravdom Ali ispod Svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas..." pa dalje piše:

"Tko u Sarajevu provodi sate budan u krevetu, taj može čuti glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jedne minute točno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat s pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, sablasnih turskih sati, po čudnu računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Židovi nemaju svoga sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluhog doba bdije razlika koja dijeli ove pospane ljude koji se budni vesele i žaloste, goste i poste prema četiri razna. među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika.

A ta razlika je nekako vidljivo i otvoreno, nekakvo nevidljivo i podmuklo, uvijek nalik na mržnju, često potpuno istovjetna s njom. Tuosobitu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi inozemni znanstvenici dolazili u Bosnu proučavati mržnju, kao što proučavaju kugu. samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je kuga."

Zapažanja nobelovca Ive Andrića iz "Travničke kronike", napisane krajem 1945.  "Kako je moguće da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko koliko njeni najbliži susjedi imaju, kad je narod u njoj podeljen kao nigde u Evropi? Četri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko u tuđem svetu. u Rimu, u Moskvi, u Carigradu. Meki, Jeruzalemu, ili sam Bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrčinu i svaka očekuj

U prošlim stoljećima ljudi su ginuli, ali su znali zašto i kamo idu , ali - ovako mučno izginuti uzalud, a ništa ne dobiti, ne očuvati,  kod sve tri zaraćene strane ...?  Stoga, poruka bi bila biblijska : “ Čovječe, ne čini drugome ono što tebi nije drago da ti se učini!”


[2] E. Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclestiatica cum insertis editorum documentorum regetis, ab anno 925. usque ad annum 1752., Zagreb 1892, str.12.

[4] O.J. Matković, op. cit., str., 58.

[6] O.J. Matković, op. cit., str., 1.

[8] DANICA - prve hrvatske, slavonske i dalmatinske novine br. 1., tečaj X. od 5. siječnja 1844. godine. str. 3. (Prednji tekst u cijelosti prenijet s originala.)

[10] Luka Gojanović: Branitelji Hrvatske kroz stoljeća, Buenos Aires, 1949.