Referat: Sedmi Hrvatski žrtvoslovni kongres - Zagreb - Varaždin - Svibovec Toplički

Slavko Koščević, dipl. ing., P. Eng., rođen 1928.g. u Brezovljanima. Završio je srednju školu i maturirao u Gimnaziji u Križevcima. Studirao i diplomirao rudarstvo na Zagrebačkom sveučilištu i službovao u Rudniku željezne rude Ljubija, BiH, Ivanečki ugljenokopi, Ivanec, RH, Tvornici cementa Sloboda, Podsused, RH, i u Generalnoj direkciji Srednje-bosanskih rudnika uglja, Zenica, BiH.

Emigrirao je u Kanadu 1969.g. Državljanin je Kanade i ovlašteni profesionalni inženjer (P. Eng). Bio je zaposlen u rudarskoj industriji Kanade (Sheritt Gordon Mines i Mattabi mines) i Rudarskom inspektoratu Provincije Newfoundland and Labrador (Regional Mining Inspection Engineer) i Provinciji Ontario (Disctrict Mining Engineer). 


Svjedočenje - kopije iskaza mojih sjećanja na zločine počinjenih nad Hrvatima 1945. godine i u godinama nakon II. svjetskog rata u selu Brezovljani, Općina Sveti Ivan Žabno, Hrvatska od Srbo-komunističkih okupatora i domaćih Srba


ZLOČINI SRBO-KOMUNISTIČKIH OKUPATORA U SELU BREZOVLJANI, OPĆINA SV. IVAN ŽABNO, OD 1945. - 1957.

I.

U povlačenju početkom svibnja 1945.g. jedna domobranska jedinica rekvirirala je Matu Undriju (50 g.) iz Brezovljana i njegova dva konja i zaprežna kola za prijevoz vojne opreme. Oko 8. svibnja 1945. partizani su kod Krapine napali domobransku kolonu. Poslije zarobljavanja kolone partizanski oficiri su saopćili civilnim prijevoznicima da su njihovi konji i zaprežna kola "ratni plen" i naredili im da napuste kolonu.

Prema iskazu pok. Franje Koščevića (r. 1887.), jedan od civilnih prijevoznika, Mato Undrija, uputio se zajedno s ostalimprijevoznicima kući, ali se vratio natrag, rekavši da on nikome ne da svoje konje i kola.

Mato Undrija se nikad nije vratio svojoj kući. Pretpostavlja se da su ga partizani ubili.

Identitet partizanske jedinice koja je učestvovala u toj akcijije nepoznat.

II.

Oko 7. svibnja 1945. Stjepan Faltak (50 g.) i njegov sin Joso Faltak (25 g.) iz Brezovljana bili su uhvaćeni od partizana u Vrbovcu. Pri ispitivanju Joso Faltak je priznao da je služio kao vojnik u Hrvatskom Domobranstvu. Po saslušavanju Stjepan Faltak je pušten na slobodu, a Joso Faltak je bio zadržan od strane partizana.

Od tada o Josi Faltaku se nikad ništa nije saznalo. Pretpostavlja se da je ubijen od strane partizana.

Identitet partizanske jedinice koja je zarobila Josu Faltaka jenepoznat.

III.

Oko 6. svibnja 1945. Joso Tomšić (25 g.), Slavko Ivošević (25 g.), njegov brat Milko Ivošević (23 g.) iz Brezovljana i dva brata Kuzmić (38 i 40 g.) iz Križevačke Poljane odvedeni su od svojih kuća i ubijeni u grupi od 16 zarobljenika u Križevačkoj Poljani bez ikakvog sudskog procesa. Milko Ivošević bio je vojnik u Hrvatskom domobranstvu. Slavko Ivošević i Joso Tomšić bili su vojnici u 369. DivizijiWermachta, dok nijedan od braće Kuzmić nije nikad pripadao nikakvoj vojnoj formaciji.

Svi osim Jose Tomšića bili su strijeljani u dvorištu osnovne škole u Križevačkoj Poljani. Josu Tomšića odvela je grupa partizana do ruba potoka Prašnica oko 100 m nizvodno od starog drvenog mosta i tamo je bio mučen, ubijen i bačen naglavce u potok. Bio je užasno izmasakriran, a glava mu je bila iznakažena tako da ju je za pogreb bilo potrebno omotati platnom.

Počinitelji: 16. partizanska divizija i 8. crnogorska brigada, koje su operirale u tom području pri povlačenju Hrvatske vojske. Štab 8. crnogorske brigade bio je u zgradi osnovne škole u Križevačkoj Poljani, a štab 16. partizanske divizije u kući Franje Koščevića, Brezovljani. kućni broj 103.

IV.

Dana 29. siječnja 1946. odred OZN-e pod komandom por.Tudića (?) opkolio je štagalj Ive Babića u Brezovljanima u kojem se skrivao Đuro Došen (35 g.) bjegunac iz partizanskog koncentracijskog logora u Velikoj Pisama kraj Bjelovara. Đuro Došen bio je lugar Šumarije Sv. Ivan Žabno i bio je osumnjičen zbog suradnje s bivšim hrvatskim režimom.

Po dolasku OZN-e Đuro Došen je pokušao pobjeći iz svog skrovišta, ali je u bijegu ranjen i uhvaćen. Poslije hvatanja uhapšeni su Ivo Babić (22 g.). Štefo Jurac (18 g.). Nikola Ivošević (50 g.) i Vinko Jurac (28 g.) osumnjičeni kao jataci Đure Došena.

Istog dana Đuro Došen i Štefo Jurac bili su bez ikakvog sudskog postupka strijeljani na đubrištu iza štale Ive Babića.

Rodbini nije bilo dozvoljeno da pokopaju tijela strijeljanih. OZN-ini vojnici odvukli su tijela ubijenih i zakopali ih u šumi pored željezničke pruge oko 600 m južno od željezničke stanice Brezovljani. Okupatorske srbo komunističke vlasti nikad nisu dozvolile da se tijela prenesu na groblje. Na grobne humke rodbine i prijatelji donosili su uvijek cvijeće i palili svijeće.

Ivo Babić, Vinko Jurac i Nikola Ivošević odvedeni su u zatvor vojnog suda u Bjelovaru i bili su u toku istrage teško zlostavljani. Osuđeni su na 4 do 10 godina zatvora.

V.

U noći 1. svibnja 1946. grupa naoružanih i maskiranih osoba odjevenih u partizanske uniforme odvela je Josu Pavlinušića (24 g.) iz kuće u Brezovljanima u šumu južno od željezničke stanice Brezovljani i tamo ga izmasakrirala i ubila.

Joso Pavlinušić bio je ustaša pripremne bojne, ali nije sudjelovao u oružanim akcijama. Poslije rata 1945. bio je u koncentracijskom logoru Velika Pisanica i nakon istrage bio pušten na slobodu.

U godinama poslije ubojstva saznalo se da su zločin počinili domaći Srbi. Navode se imena Branko Branković iz Gloga (živ), Jovo Grbić (umro) i još dvije osobe iz Starog Gloga kod Sv. Ivana Žabna.

Lokalna milicija izvršila je očevid slučaja, ali nije poduzimala nikakvu istragu.

VI.

Sredinom 1955. Gusta Ćurdija, prijevoznik iz Travna kraj Križevaca, prepoznao je Duju Pavlinušića (53 g.) zaposlenog u Cementari Split i izvršio prijavu OZN-i. Ubrzo zatim Dujo Pavlinušić bio je uhapšen i doveden u zatvor Okružnog suda u Bjelovaru.

Dujo Pavlinušić je bio od 1941. do 1945. ustaški tabornik za općinu Sv. Ivan Žabno. Za to vrijeme živio je u Brezovljanima i Križevcima i poslije rata posve mu se zameo trag.

Sudski proces protiv Duje Pavlinušića trajao je s prekidima od 1955. do 1957.Okružni tužitelj dr. Josip Manolić imao je problema da prezentira sudu dokaze za bilo koje zlodjelo za koje je Dujo Pavlinušić bio optužen. Za vrijeme sudskih rasprava mogli suse na njemu vidjeti tragovi mučenja i dobivao se dojam da se radi o mentalno poremećenoj osobi. Tako npr. nije prepoznavao ni ženu ni djecu kada su bili s njime suočeni.

Opće je poznato da su lokalni Srbi dolazili u zatvor i po odobrenju zatvorske uprave tukli i mučili Duju Pavlinušića. Među njima je bio i Stevo Uzelac (r 1930.). bivši oficir OZN-e, živ i nastanjen u Brezovljanima.

Usprkos nedostatku dokaza Okružni sud u Bjelovaru osudio je Duju Pavlinušića na smrt, s pravom žalbe na presudu.

Kratko vrijeme nakon suđenja porodica je dobila obavijest da je Dujo Pavlinušic umro u zatvoru. Međutim prije te obavijesti porodica je saznala da je Dujo Pavlinušić bio likvidiran hicima iz pištolja na groblju u Bjelovaru. Čuvar skladišta građevnog materijala koje se nalazi uz groblje promatrao je strijeljanje i javio to idući dan rodbini. Rodbina je zaista naišla na svjež grob bez oznake i svježu lokvu krvi pored groba.

Rodbina nikada nije dobila odgovor na presudnu žalbu i molbu za pomilovanje.