Jazovka, 22. lipnja 2009. - Stojimo nad tragičnim grobom tragičnih sudbina mnogih ljudi kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik.

Nikada nisu željeli doći ovamo. Nikada nisu sanjali doći ovamo. Nikada nisu slutili doći ovamo. Vjerojatno nitko od njih nikada nije poznavao ovo mjesto. I vjerojatno nikad nitko od njih nije čuo za ovo mjesto. A upravo to im je mjesto postalo počivalište, koje su im namijenili zlotvori zloga nadahnuća mržnjom na Boga i čovjeka, mržnjom na Hrvata i katolika, i svakoga vjernika. 

Upali su u ruke ne znamo još uvijek čije. Komesar je naredio >Boga nema<, i oni su se ponašali kao da Boga nema, i sami su sebe, jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje - komunističko, zločinačko. Ti nikad nisu naučili, nisu htjeli naučiti istinu: ljudska prava vrijede univerzalno i integralno, ne selektivno. Ljudska prava ili vrijede ili ne vrijede. >

Iz još uvijek neistraženih dubina ove jezive Jazovke, kao i svih onih drugih, diže se nijemi krik prema nebu. U njihovo ime, u ime svih njihovih vapaja za životom, za istinom, za pravdom, mi vapijemo u ovaj čas: >Iz dubine, Bože, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja!< (Ps 130, 1-6). Da, iz dubine, Bože, vapijemo tebi; počuj glas naš!

Zločinačko komunističko nasljeđe i dalje uživa u paušalnom napuhivanju broja jednih drugih žrtava. O svojima ne govore, niječu ih. Dok su gradili komunizam, nije bilo važno koliko je palo ljudskih života. U ime revolucije žrtve su dopuštene. Revolucija guta svoju djecu, i još mnogo više onu drugu. Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer - tada više ne bi mogli lagati. Normalno je: ako idemo na sprovod, u pohod mrtvima na groblju, stratištu, želimo znati kome idemo. Njih to ne zanima, jer ih ne zanima čovjek. 

Moramo li zaključiti: Istina je jednako nepoželjna danas kao i u vrijemo pedesetogodišnjeg komunističkog terora?! Ima li istina pravo javnosti? Je li istina ustavna kategorija, ili je pak postala protu-ustavna u Hrvatskoj i u Europi?

Zar ne zvuči neobično i začudno da ono samozvano besklasno društvo, onda i danas, poznaje klasnu ideologiju zločina i žrtava: jedni su zločini zli, oni njihovih protivnika; drugi su zločini dobri: oni iz redova njihovoga prevratničkog režima mržnje i osvete. Tim se zlotvorima smiju i moraju i danas podizati i čuvati spomenici i uspomene, ne bi li terorizirali i današnje i buduće naraštaje, ne bi li se širila laž i mržnja. Licemjeri su licemjeri: bili i ostali.

Kroz pedeset godina užasa i terora, moći i vlasti, nisu ispisali poimence žrtve ni jednoga logora. Štoviše, i danas se osnivaju lažni instituti s lažnim popisima žrtava, a što je teška nepravda stradalima i živima. Boje se istine i javno iznova pokušavaju obmanjivati domaću i svjetsku javnost.

Ovdje, na jednome od još uvijek ne-izbrojenih stravičnih mjesta stradanja hrvatskoga naroda, i svih onih drugih revolucionarnim hordama nepoželjnih osoba, ne u ratu, nego nakon rata, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svim onim besramnim lažovima koji istinu izvrću ili prikrivaju, ma na kojem se trenutačno položaju nalazili. Moramo se oduprijeti svim onima koji bi nas i danas htjeli učiniti zarobljenicima komunističkog zla i terora; taocima jednoga desetljećima dugoga užasnoga odsječka povijesti, odsječka kojega bi se oni morali sramiti, a ne se njime i danas ponositi - skrivajući se iza pojma antifašizam.

Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički - protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti - koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.

Potrebno je iznijeti na svjetlo dana svu istinu o svim logorima, o svim barbarskim rovovima, o svim jezovitim jamama, bez obzira na boju. To je naš dug prema istini, prema svakoj žrtvi. Tek tada smijemo govoriti o prošlosti; tek tada smijemo se nadati blagoslovljenoj budućnosti. 

Kad se ispuni taj dug prema istini, prema povijesti, prema sadašnjosti i budućnosti, nitkovi više ne će moći lažno sramotiti i klevetati hrvatski narod. 

Isus govori: >Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena< (Iv 3,20-21). 

Naprotiv, neprijatelj istine, krivokletnik i veleizdajnik, podanik i kvisling, mora bježati u maglu bolesnih mitova, jer u svjetlu istine ne može opstati. Jedina mu je nada, ali varava, opetovano licitiranje sa žrtvama. I tako dok živi na krvarini tuđih života, obezvrjeđuje svetost žrtava. 

Svaki ljudski život-žrtva žrtva je bez pogovora, bez obzira na režim. Čovjek s imalo savjesti i časti, dostojanstva i nacionalne svijesti, o žrtvi može govoriti samo s poštovanjem; bez trgovanja, bez prljavih političkih interesa, bez želje da time prikrije svoje zločine. Samo istina može voditi do kajanja, do pokore, do pomirenja, do poštovanja, do ljubavi. 

Vjerni svome identitetu - bogoljublju, čovjekoljublju, domoljublju - spominjemo se s poštovanjem i ljubavlju svih žrtava za Domovinu, u davnim i u nedavnom ratu, i zazivamo Božje milosrđe: >Spomeni se svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana (IV). Poznata je kobna izreka: Narod ima kralja kakvog zaslužuje. A kralj ima pravo da vlada suludo, u svom stilu, nad takvim naivnim narodom. Sami sebe odličjima odlikuju, nazivaju se moralna vertikala, temelji moderne Hrvatske, a uskoro će biti i heroji Domovinskog rata. I nije ih sram.
>To je tvoja zemlja . Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu< (D. Britvić) - da, sve dok mi smo tu. Još malo, ako ovako nastavimo, nas ne će biti tu. Nakon brojnih stoljeća uskrisili smo Lijepu našu Hrvatsku, sagradili smo narodni dom, uz visoku cijenu, a sada prijeti opasnost da taj dom ostane prazan: da se uruši, ili da se u njemu nastane neki drugi ljudi. Hoće li to biti dostojna zahvala tolikim čežnjama i suzama, braniteljima i žrtvama? Ima li tko da misli, da voli ovaj sveti mali dio svemira - domovinu Hrvatsku: ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom, velikodušnim darom života u kulturi života? Prošle je godine u osnovne škole upisano 150 razreda manje. Tko sije virus auto-destrukcije: koji tuđin, koje oluje? Mi smo danas ovdje jer postojimo, jer živimo; jer su nam život darovali naši roditelji: naši očevi i naše majke; jer su vjerovali u budućnost; jer su dar života od Boga velikodušno prihvaćali i velikodušno ga prenosili. Teške su, ali istinite riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića: >Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske< (1. siječnja 2009.). Samo dok je srca - bit će i Kroacije!

Moramo kročiti putovima i bespućima, protiv struje valovlja mora ovoga života: političke transparentne korupcije i ekonomske lažne recesije. Svijet se vrti - pobjedni Križ Kristov stoji! U tom svetom znaku pozvani smo živjeti novu kulturu života: spomena i nada, ekonomije i politike, znanosti i umjetnosti, odmora i razonode. 

>Samo rod bo što si mrtve štuje - na prošasti budućnost si snuje< (P. P.). U svim je vremenima moguće, i potrebno, baklju ideala istine i pravde držati visoko iznad prolazne ljudske gluposti i zloće. Nad svim Jazovkama i nad svim masovnim grobnicama dobro bi stajao onaj natpis postavljen nad masovnu grobnicu u Španovici, a koji kaže: >Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi<.

Okupili smo se ovdje, kao braća i sestre, sinovi i kćeri jednoga Boga i Stvoritelja, u ime jedinstvene istinske antropologije, one antropologije koja je zapisana u Riječi Božjoj, u Bibliji, tamo gdje se sveti pisac Psalama pita tko je čovjek, i dobiva odgovor: >Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! . Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? - Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. . Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji< (Ps 8,1-7.10). 

Samo onaj koji poštuje najčudesniju stvarnost na ovoj zemlji - čovjeka, sliku Božju, pravo na život i dostojanstvo, samo se on može nadati blaženstvu na zemlji i na nebu. Vjerujemo Isusovim riječima: >Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće (dobro ili zlo) meni učiniste< (Mt 25,40). Zato vjerujemo i riječima svetog Psalmiste: >Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: U Gospodina se uzdaj i čini dobro< - Jer >Vidjeh obijesna zlotvora gdje se k'o cedar širi. Prođoh, i gle - nema ga više< (Ps 37, 1.3.35.36). 

I dok na oltaru molimo >Spomeni se, gospodine Bože, svih onih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere - kojih je vjera samo Tebi znana<, zazivamo zagovor Majke Marije: >Mati Slobode, čuvaj nas, štiti nas. Najvjernija Zagovornica Hrvatske, na braniku vjere stoj! Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!< Amen