Svi mediji u RH zabilježili su vijest kako je liječniku Stanku Sielskom posmrtno je dodijeljeno odličje “Pravednik među narodima” za spašavanje Židova od ustaških i nacističkih progona u Drugom svjetskom ratu. Ovu medalju preuzela je unuka Stanka Sielskog, Maja Juras, dok je na svečanosti bila prisutna i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Na svečanosti je veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman rekla kako Hrvatska, iako mala država, ima 111 pravednika među narodima, a to “dovoljno govori o ljudima koji ovdje žive i koji su u teška vremena bili spremni riskirati život za drugoga”.

Pozdravivši sve okupljene, predsjednica Grabar-Kitarović istaknula je kako “živimo u vremenima u kojima smo često naplavljeni beznađem, sumnjom u čovjeka i budućnost svijeta te smo jednostavno zgranuti okrutnošću i stupnjevima bešćutnosti koja nas okružuje“, stoji na stranici Ureda predsjednice. “Čin proglašenja “Pravednika među narodima“ podsjeća da svijet i čovjek nisu osuđeni na zlo, nego da žive od vjere u smisao i važnost života”, dodala je.

Prisjetivši se svih “hrvatskih pravednika“, među kojima su ljudi različitih vjera, nacija, političkih i drugih uvjerenja, rekla je kako su to jedinstveni ljudi koji su znali razlikovati dobro od zla i koji se nisu bojali stati na stranu dobra.

(Vidjeti npr narod.hr 14.04.2015..: http://narod.hr/hrvatska/izraelska-veleposlanica-hrvatska-iako-mala-drzava-ima-111-pravednika-medu-narodima-dovoljno-govori-o-ljudima-koji-ovdje-zive)

Na stranicama Izraelskog veleposlanstva dano je opširno obrazloženje:

Dr. S. Sielski - Pravednik među narodima

15.04.2015

 

Odličje "Pravednik među narodima" posmrtno je dodijeljeno liječniku Stanku Sielskom u Zagrebu u utorak, 14. travnja 2015.

7. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

 

Dr. Stanko Sielski (1891.-1958.)

Priča o dr. Sielskom je priča o ljudskim vrijednostima, poštenju i hrabrosti da se pobrine za progonjene i bezbroj puta stavi u opasnost svoj život zbog njih.

Kada su Nijemci ušli u Zagreb u travnju 1941., ustaše su preuzele vlast i u srpnju 1941. je počelo hvatanje Židova. Prvi cilj su bili židovski intelektualci, odvjetnici i liječnici. Istovremeno se šef zdravstvene službe u Bosni obratio vlastima Nezavisne Države Hrvatske da se u Bosnu pošalje što više liječnika da bi se ograničilo širenje zaraznih bolesti, posebno endemijskoga sifilisa. Dr. Miroslav Schlesinger, židovski liječnik iz Zagreba, je čuo za to i u tome ugledao mogućnost da spasi židovske kolege. Obratio se svojem prijatelju dr. Anti Vuletiću, specijalistu za zarazne bolesti i ravnatelju Zavoda za kontrolu lijekova u Zagrebu i zamolio ga da se obrati vlastima. Vuletić je obavijestio Antu Pavelića o manjku liječnika u Bosni koji bi se nadoknadio slanjem židovskih liječnika.

Vlasti su nakon šest mjeseci konačno odlučile prihvatiti Vuletićev prijedlog i odabrano je 169 liječnika koji su otišli s obiteljima u Banja Luku gdje je već bio osnovan Zavod za suzbijanje endemijskoga sifilisa, s ciljem da se ova bolest konačno iskorijeni iz bosanskih sela. Ravnatelj Zavoda bio je dr. Stanko Sielski, od osnutka Zavoda 26. lipnja 1941. sve do kraja kolovoza 1944. godine.

Dr. Stanko Sielski, bosansko-hercegovački Hrvat, rođen je 1891. godine u Gračanici, a Medicinski fakultet završio je u Beču. Još kao apsolvent medicine vršio je liječničku dužnost tijekom 1. svjetskog rata. Gotovo čitav svoj radni vijek proveo je u Bosni i Hercegovini; bio je izuzetno široko obrazovan, govorio je nekoliko svjetskih jezika a u slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, kolekcionarstvom i istraživanjem kulturne baštine pokazujući poseban interes za narodna vjerovanja, stare turske i arapske medicinske rukopise, etnologiju i arheologiju.

Dr Sielski odigrao je vrlo značajnu ulogu u zaštiti židovskih liječnika i njihovih obitelji. Kada su neki liječnici prebjegli u partizane Dr Sielski nije o tome obavijestio ustaške vlasti nego je, naprotiv, njihova imena vodio i dalje na popisu kao da se nalaze na svojim radnim mjestima, riskirajući pritom svoj život i život svoje obitelji. Njemačke vlasti su 1943. zahtijevale da svi židovski liječnici budu deportirani u logore. Dr Sielski, zajedno s dr Vuletićem, usprotivio se tom zahtjevu rekavši da su židovski liječnici neophodni s obzirom na masovnu pojavu pjegavog tifusa i da postoji velika opasnost da se zaraza prenese na njemačke vojnike. To je spriječilo odvođenje liječnika Židova u logore.

Jedan od preživjelih liječnika koji danas živi u Zagrebu, dr Teodor Grüner, svjedoči kako mu je Dr Sielski u dva navrata spasio život. Dr Grüner uhićen je 1942. godine i oslobođen je iz ustaškog zatvora samo zahvaljujući zalaganju dra Sielskog. Drugi puta pomogao mu je da se u posljednji trenutak makne s teritorija gdje su se odvijale žestoke borbe između Njemaca i ustaša s jedne i partizana s druge strane, upozorivši ga službenim brzojavom koji mu je omogućio da se prebaci na sigurno.

Većina židovskih liječnika i njihovih obitelji koji su bili u Bosni i Hercegovini preživjeli su rat uz pomoć dr. Sielskog.

Krajem listopada 1944. dr Sielski je premješten u Sarajevo gdje je obnašao dužnost dekana novoosnovanog Medicinskog fakulteta i profesora Povijesti medicine.  Bavio se suzbijanjem pjegavog  tifusa na Kozari 1945. godine, nakon čega je premješten u Tuzlu gdje je radio sve do svoje prerane smrti.

Umro je u Zagrebu 30. listopada 1958. godine u 68. godini života i sahranjen je na groblju Mirogoj.

7. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

Stanko Sielski više nije s nama ali su ga njegovo junaštvo i humanost nadživjeli i služe da osvijetle put današnjim naraštajima ljudi u Hrvatskoj i drugdje. Humanost i dobra djela ne bi trebali imati zapreke u granicama ili razlikama u vjeri, narodnosti, rodu ili kulturi. Dobro je jednostavno i kristalno jasno.

http://embassies.gov.il/Zagreb-hr/NewsAndEvents/Pages/Pravednik-me%C4%91u-narodima.aspx

+

Međutim, nekoliko dana poslije toga na Židovskom groblju na Mirogoju održana je Jom Hašoa, židovski Dan žalosti. Tom prilikom predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus je pokazao je krajnu bešćutnost prema stotinama tisuća ubijenih pripadnika drugih naroda, a posebno ubijenih Hrvata. Naime, on je ustvrdio:

"Ne dozvoljavamo da se ustaštvo relativizira, da se povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju".

Danas je svima poznato da je predvodnik tog antifašizma Josip Broz Tito uvršten među najvećim zločincima prošlog stoljeća, a na tim listama nema imena Poglavnika NDH. Kako je veliki dio ubijenih nastao po završetku Drugog svjetskog rata, dakle u vremenu kada umjesto partizana imamo tzv. antifašiste, očito je kako se Kraus na dan žalosti svoga naroda ruga svim tim ubijenim. Očito nije razumio zašto je Slavko Goldstein pokušao  nemoguće (na osnivanju tzv. Lige antifašista) tvrdeći da antifašizam danas ne mogu braniti Titovim imenom jer Tito nakon rata, odmah 1945., više nije bio antifašist zato što je uveo Staljinove metode. Kao da je Tito sam pobio na stotine tisuće ljudi sam, a ne da su „antifašisti“ to radili po njegovoj naredbi!

Umjesto da Jom Hašoa bude doista židovski dan žaslosti, Kraus ga je iskoristio za političke poruke. Tako je on ustvrdio i slijedeće:

"U nedavnoj predizbornoj kampanji predsjednik jedne od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam, provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se skandira 'Za dom spremni' bez ikakvih sankcija. To je samo nekoliko eklatantnih primjera".

(http://www.trt.net.tr/bosanski/news/detail/region/2/jom-haoa-ognjen-kraus-ukazao-na-neoustatvo-u-/42455)

Na taj način Kraus se svrstao na strani on ih koji ne vole hrvatski narod i kojima ni danas ne predstavlja problem što su oni ili njihovi očevi poubijali na stotine tisuća ljudi, pripadnika naroda zemlje u kojoj žive.

Jedan od eklatantnih primjera te mržnje je upravo odnos prema starom hrvatskom pozdravu ZA DOM SPREMNI, s kojim su hrvatski branitelji davali svoje živote za dom tj. domovinu. To je i razlog što taj poklič smeta „antifašistima“. Branitelji, koji sdu porazili fašističku velikosrpsku agresiju su kao takvi istinski antifašisti, pa je taj poklič itekako antifašistički poklič. A branitelji su pokazali kako je netočna tvrdnja najvećeg „antifašiste“ Josipa Broza Tita kako će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju državu.

A dr. Hannah Arendt nas uči: „Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje“ Kao da opisuje hrvatske „antifašiste“ jer mržnja prema hrvatskom narodu, ako su pripadnici tog naroda i jest samomržnja, zar ne? A što reći kada se pripadnici drugih naroda priključe takovoj mržnji?

Pogledajmo kako o dr. Arendt, tj. o njenim pogledima na NDH, piše Dr. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za Fiziku, München:

Dr. Hannah Arendt

O toj istoj NDH piše i profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergukod profesora Karla Jaspersa. Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz Njemačke. Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa „The New Yorker" i profesorica na University of Chicago.

Godine 1961. bila je službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih satelita na Balkanu. S tim materijalom napisala je knjigu koja je prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München.

Paragraf XI te knjige počinje s deportacijom Židova iz balkanskih država: Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske i Grčke(stranica 222). Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. „Judenrein", čista od Židova. Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim Polizeiattachéjom. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju. Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati zašto naređenje „Judenrein" nije provedeno.

Nijemci su našli da u hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf: Svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens), hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarien", počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti (stranica 225)! Nadalje SS-Nachrichtendienst je otkrila da su mnogi članovi vladajuće klike sve do poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt", židovski u srodstvu (ibidem) i zato se ne provode radikalne čistke. Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj Srbiji. Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen (stranica 226)." Zadnji vagon s plinskom komorom u kojem je ugušeno 6280 žena i djece vraćen je u Berlin (ibidem). Taj kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je pokušala iskoristiti u njegovu obranu!

(http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/derado-ivo/10929-i-derado-nijemci-prigovarali-zbog-neprovoenja-rasnih-zakona-u-ndh.html)

Kako Krausov ponašanje nije netipično ne iznenađuje što ni doista ljubazne riječi izraelske veleposlanice prilikom posmrtne dodjele medalje Pravednika među narodima dr. Stanku Sielskom nisu ponegdje blagonaklono dočekane. Tako nalazimo i ovakve komentare kao što su npr. slijedeća dva:

Saga

Poštovana gospođo Kleitman, ima Hrvatska odavno i 112-og Pravednika među narodima samo ga uskogrudnost vaših nadređenih ne vidi ili ne želi vidjeti. To je kardinal i uskoro Sveti Alojzije Stepinac. Ako jednom stresete velikosrpsku i britansku propagandu s istine, slobodno se javite...

sposaric

Ako u tom popisu "pravednika među narodima" nema, npr. hrvatskog književnika Slavka Kolara i kardinala Stepinca, onda vam to priznanje ništa ne vrijedi!

(http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/20106-izraelska-veleposlanica-broj-hrvatskih-pravednika-mesu-narodima-dovoljno-govori-o-ljudima-koji-ovdje-zive.html)

Ako bi parafrazirali riječi Izraelske veleposlanice mogli bi reći da činjenica da Stepinac nije Pravednik među narodima dovoljno govori o Židovima koji žive u Hrvatskoj, ili barem o najpoznatijim među njima. Sjetimo se samo knjige oca i sina Goldstein, Holokaust u Zagrebu, knjige-antihrvatskog pamfleta uperene i protiv hrvatskog blaženika kardinala Stepinca.

Ali vratimo se našem novom pravedniku. Nameće se pitanje: Zašto je Židovima koji žive u Hrvatskoj trebalo toliko dugo da se sjete što je dr. Stanko Sielski učinio za njih, pa tek sada dobiva tu medalju. Odgovor je doista porazan: Oni ga se još nisu sjetili. Naime, član Akademije znanosti i umjetnosti BiH (ANUBiH). Husref Tahirović je 2013. godine predložio izraelskom memorijalnom centru "Yad Vashem" da Sielskog proglasi pravednikom među narodima

(http://travelora.com/?date=2015-02-01&category=8&lang=cr&detail=558906&lng=cr&)

Zbog toga sam, znajući da o spašavanju grupe zagrebačkih liječnika postoji posebna sekcija u spomenutoj knjizi Goldsteinovih pogledao i što oni pišu o našem novom Pravedniku. Nema o dr. Stanku Sielskom ni riječi!

Kako sam napisao knjigu u kojoj sam polemizirao s knjigom Goldsteinovih: Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002. Pisao sam ispašavanju zagrebačkih lječnika i o dr. Sielskom. Ipak je zanimljivo da tada nisam posebno napomenuo kako Goildsteini uopće nisu spomenuli u svojoj knjizi. Bez obzira na to, pogledajmo što sam pisao te 2002. godine o tome:

Spašavanje grupe zagrebačkih liječnika

 

Autori knjige «Holokaust u Zagrebu» dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein suočeni s mnogobrojnim kritikama načina na koji su prokazali ulogu nadbiskupa Stepinca u svojoj knjizi pokušavaju se obraniti ukazujući da su njihovi kritičari proučili samo jedno poglavlje u knjizi. Naravno svakome tko je pratio polemiku bit će jasno da ta primjedba ne stoji. Na primjer, u poglavlju “Skrb za logore i za opstanak općine”,[2] “Nadbiskup Stepinac bio je u ovom slučaju kritičniji, jer je takav stav o rasama bio dio vjerskog učenja. Isto tako je bilo i kada je kritizirao rušenje sinagoge.”

Slično je već komentirano da se u poglavlju “Pokušaji spašavanja”,[4] nalazi dio o dr. Miroslavu Dujić–Deutschu. On je bio liječnik zagrebačkog Kaptola i nije se smatrao Židovom. Ali Stepinac mu je ipak savjetovao da se prijavi za suzbijanje sifilisa u Bosni. Poslušao je nadbiskupa i spasio se.  

Pogledajmo zato što odgovara dr. Jure Krišto na takve prigovore u Glasu Koncila, 3. veljače:

Na kraju, Goldsteini neprestano ponavljaju da sam se osvrnuo samo na jedno poglavlje iz njihove knjige. Obavještavam ih da sam opširni osvrt poslao «Novom listu», novinama koje su započele napad «njihove strane» na mene, uz molbu da ga objave, makar i u nastavcima. Do danas to nisu učinili ...

Jasno je da Slavko Goldstein, kao čovjek sa završenom (?) gimnazijom, i dr. Ivo Goldstein, o čijem znanstvenom radu veoma loše pišu i njegove kolege (recimo današnji dekan Filozofskog fakuleta Neven Budak piše:[6]

Zbog velikog broja bolesnih od sifilisa u Bosni ustaške su vlasti u Banjoj Luci potkraj lipnja 1941. godine osnovale Zavod za suzbijanje endemijskog sifilisa. Kako se hrvatski liječnici očigledno nisu javljali, iako im je obećan dvostruki radni staž i «primjerena nagrada», njemačke i ustaške vlasti (izgleda uz osobno znanje Pavelića) poštedjele su deportacije najmanja 81 židovskog liječnika iz Zagreba i poslale ih u jesen 1941. godine u najzabačenije bosanske krajeve kako bi suzbijali tu bolest. U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch (ili Dajč), jedan od liječnika koji se uključio u akciju, tvrdi da su akciju smislili dermatovenerolog i higijeničar dr Ante Vuletić u sporazumu sa svojim prijateljem dr. Miroslavom Schlesingerom kako bi spasili živote liječnika i njihovih familija (...) Vuletić je dosta dugo pregovarao s nadležnim institucijama o osnivanju Zavoda za suzbijanje te bolesti, jer poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov prijedlog (Vuletić je kasnije proglašen Pravednikom među narodima). Napokon je prihvaćen Vuletićev prijedlog, jer je njegova argumentacija bila: «proglasili ste muslimane cvijetom hrvatskog naroda, a taj cvijet nagriza endemski sifilis. Umjesto da šaljete židovske liječnike u radne logore, iskoristite ih da iskorijenite sifilis u Bosni. Kada s time završite, još uvijek ih možete strpati u logore.»

Već samo korištenje svjedočenja pokazuje mnogo. Posljednje je prof. dr. Stjepana Steinera i to svjedočenje je Goldsteinu dovoljno za tvrdnju zašto je akcija prihvaćena. Ono drugo svjedočenje ide s: «U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch ... tvrdi da ...».

Zanimljiv je također Goldsteinov komentar vezan uz Pavelića. Prvo je sve išlo «izgleda uz osobno znanje Pavelića», a poslije «poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov (Vuletićev, J.P.) prijedlog».

Radi se o vremenu kada su Nijemci prepustili rješavanje «židovskog pitanja» vlastima NDH, ali Goldstein zna da su «njemačke i ustaške vlasti poštedjele deportaciju najmanje 81 židovskog liječnika». Dakle, kada treba umanjiti zasluge vlasti NDH u spašavanju Židova, Goldstein zna da su one to mogle samo uz Njemačku suglasnost, tj. zna da su u svemu bili glavni Nijemci. Goldstein nije svjestan što zapravo pokazuje to što Pavelić neko vrijeme nije pristajao na Vuletićev prijedlog. Pa upravo zato što je znao da je akcija smišljena zbog onog što tvrdi dr. Deutsch:[8]

Osim imena dr. Ante Vuletića, židovski izvori navode i druge hrvatske liječnike koji su se angažirali u formiranju te ekipe radi pomoći svojim židovskim kolegama. To su spomenuti ministar dr. Ivan Petrić, zatim dr. Mile Budak, osobni liječnik Ante Pavelića (istakao J.P.), dr. Stanko Sielski, dr. Ivan Raguž, dr. Berislav Borčić.

Nailazimo i na ovakav podatak: kada je postao ravnatelj Zavoda u Banjoj Luci, dr. Sielski je od Pavelića tražio i dobio dozvolu da za svog stručnog savjetnika postavi Židova dr. Ernesta Grüna.»

S obzirom da se radi o akciji u kojoj su sudjelovale i hrvatske vlasti u spašavanju zagrebačkih židovskih liječnika, jasno je da Goldstein ne želi dati sve relevantne podatke. Ljudima se spašavaju životi a on će:[10] Prilog 23: Stranica iz Popisa preuzetih (istakao J.P.) stvari židovskih ordinacija. Inače, Goldstein uredno navodi kroz cijelu knjigu takve popise kao dokaz pljački. O partizanskim sličnim popisima ne govori ništa. Znamo da su i oni uzimali što su htjeli, ali ovakvih popisa nema. Što su hrvatske vlasti trebale učiniti s ovim stvarima  iz židovskih ordinacija? Goldsteinu je odgovor jasan: Nisu ih trebali dirati, jer je to korišteno za liječenje Hrvata. U pravu je Goldstein. Ustaške vlasti ne valjaju i kad su spašavale Židove. I još su koristili stvari iz njihovih ordinacija da spašavaju Hrvate.

Evo kako Goldstein opisuje spašavanje obitelji:[12]  Možda to Goldstein «ne zna» zato što bi činjenica da je ubijena majka domobranskog časnika, koji nije među židovskim liječnicima, sugeriralo čitateljima da su u svemu tome ipak glavni Nijemci. Zato je bilo važno skloniti te liječnike i njihove obitelji. Evo kako sam dr. Deutsch, dakle čovjek kome je ubijena majka, piše o tome pitanju:[14] Tako je poznati zagrebački ortoped dr. Edo Deutsch u kolovozu 1941. godine otišao raditi u Tuzlu. Tamo mu je stigla obavijest da je njegova majka Berta umrla u početku travnja 1942. godine u đakovačkom logoru. Kasnije je zajedno sa suprugom i sinovima Velimirom (1931.) i Đuricom (1935.) otišao u partizane, ali su ih sve zajedno ubili četnici u okolici Brčkog 1944. godine. Dr. Teodor Grüner i supruga bili su u početku 1942. godine uhapšeni u Varešu pod sumnjom da surađuju s «odmetnicima», ali su nakon intervencije pušteni. Grüner je pokraj srpnja 1942. godine intervenirao za roditelje, za mlađu sestru Editu te za supruginu obitelj. Iako se Ministarstvo zdravstva u kolovozu 1942. godine zauzelo za Grünerovu punicu, samo su se roditelji (otac, natkantor, kao jedina osoba koja je u Zagrebu nakon svibnja 1943. godine mogla voditi bogoslužje) uspjeli spasiti. Sestra je unatoč «zaštiti» (ne čudi što Goldstein tu zaboravi napomenuti da je to vrijeme kada Nijemci ponovo uzimaju «rješavanje židovskog pitanja» u svoje ruke, op. J.P.) deportirana u Auschwitz.      

Postavlja se pitanje kako je dr. Vuletić postao pravednik, ako je sprovodio akciju spašavanja židovskih liječnika i njihovih obitelji zajedno s ustaškim vlastima. Da parafraziramo samog Goldsteina:[16] «Od 76 liječnika, najmanje njih 58, a najviše 67, pristupilo je potom partizanima, četvoricu su ubili Nijemci ili ustaše, a trojica su umrla radeći u Bosni.» Jesu li njihove obitelji otišle zajedno s njima u partizane? Ili su ih ostavili na milost i nemilost ustašama? Znali su valjda što čeka njive obitelji u zločinačkoj državi. O tome nam Goldstein naravno ne govori. O tome piše gđa Štefan:[18]

Dr. Deutsch 1970. godine piše:

«Prigodom svog boravka u Izraelu aprila-maja 1967., razgledanja Yad Vashema, ja sam o toj akciji i zaslugama prof. Vuletića govorio nadležnima i bilo je u planu da bude pozvan kao Pravednik. No, rat koji je ubrzo izbio (Izrael je napao Egipat i Siriju, a Tito prekinuo diplomatske odnose, op. a.) odložio je da se oda zasluženo priznanje tome plemenitom čoveku, kojega krase sve odlike duboko humanog pravog narodnog lekara. Zato, neka mu bude u ime svih nas, makar na ovom mestu sa zakašnjenjem, nakon 29 godina, izražena iskrena i duboka hvala.»

Jaša Romano se tada pridružio dr. Deutschu:

«Na kraju želimo upozoriti da jevrejska zajednica u Jugoslaviji, a u prvom redu lekari Jevreji, koji su preživeli drugi svetski rat, do danas nisu odali potrebno priznanje i zahvalnost dr. Vuletiću i dr. Sielskom. Ne smiju se zaboraviti ovi veliki prijatelji Jevreja. No, još nije kasno i pridružujemo se predlogu dr. Deutscha da se u Aleji pravednika zasade stabla koja će budućim pokolenjima govoriti o delima dr. Vuletića i dr. Sielskog.»

 

PRIJEDLOG YAD VASHEMU NIKADA NIJE POSLAN!!!

 

A tužno je čitati što o organizatorima «ekipe za sifilis» taj isti Jaša Romano piše deset godina kasnije, 1980. godine:

«Za odvođenje lekara Jevreja na prisilan rad angažovali su se proustaški nastrojeni lekari, kako bi se domogli njihovih ordinacija i istodobno oslobodili stručne konkurencije»

(nešto slično smo vidjeli i kod Goldsteina – razlika je samo što to nije moglo biti rečeno u tom obliku jer je dr. Vuletić u međuvremenu postao Pravednik, op. J.P.).

Od članova «ekipe za sifilis», a ima ih još i danas u Zagrebu, nitko nije rekao ni jednu riječ zahvale.

Samo na temelju podataka iz židovskih izvora, HAZU je u travnju 1995. podnijela pismeni prijedlog da se Pravednicima proglase dr. Ante Vuletić, dr. Stanko Sielski i dr. Ivan Raguž, te također, slijedom židovskog izvora, i dr. Mihovil Silobrčić iz Splita. Dr. Silobrčić i njegov zamjenik dr. Andrija Poklepović zvanje Pravednika dobili su posmrtno, 1997. godine, a dr. Ante Vuletić, također posmrtno, 1998. godine. Nisu nažalost, dočekali da u svoje ruke prime medalju na kojoj ispod njihova ugraviranog imena piše: ZAHVALAN ŽIDOVSKI NAROD.

Odličja su uručena obiteljima.

 

Knjiga hrvatske pravednice Ljubice Štefan nije dana čak ni u popisu literature sveučilišnog profesora Iva Goldsteina. Zar mu nije bilo jasno da će upravo to prikrivanje upozoriti iole upućenije čitatelje na njegov «znanstveni» rad, tj. na ono što je o njegovom radu pisao profesor Budak, i ne samo on?

PRILOG

II. svjetski rat i genocid Bleiburg 1945.

„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u

europskoj civilizaciji“.

Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je doseglo vrhunac genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše:

Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“ (ist. N.D.).

Milovan Đilas kaže: 'Takav genocid - kakav se provodio nad Hrvatima – nepoznat je u europskoj civilizaciji'. Zanimljivo je da to kaže čovjek koji se ranije proslavio izjavom da su 'Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela'. A JBT (Josip Broz Tito, JP) je na Brijunima rekao kiparu Ivanu Meštroviću 'naredio sam pokolj Hrvata. Želio sam udovoljiti Srbima.' U odnosu na popis pučanstva 1931. po popisu od 1948. Hrvata je u SFRJ bilo 9,2% manje dok su sve druge nacionalnosti bile u blagom porastu, osim Crnogoraca s - 1% (A. Beljo: YU-genocid, 1990.). Nije li to jasan dokaz genocida nad Hrvatima? Obzirom da su žrtve bili pretežito mladići, stvarni gubitak stanovništva daleko je veći.

Počinitelji genocida – nagrađeni!

JBT i komunističko vodstvo teško je opterećeno činjenicom da su za masovnu likvidaciju civila i zarobljenika korištene redovne jedinice JNA, KNOJ-a i OZNA-e, što nije činio ni Staljin koji je više volio logore i masovno izgladnjivanje. Inače, Staljin je pohvalio Tita za 'rješavanje problema jednim udarcem' (Tito-molodjec!)

Podsjetimo na činjenicu da za počinjeni genocid nitko nije odgovarao niti je kažnjen, nitko nije stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta.

Naprotiv, za masovne pokolje Hrvata nagrađeni su i postali nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas, dakle kroz 70 godina. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama i TV kućama...

To je pobjeda službene državne laži nad istinom.

Jednako je strašno kao i sam zločin da su se mnogi od nas ušutjeli i pomirili s genocidom, pa se čak dozvoljava veličanje tog zločinačkog sustava i njegovi nositelji.

Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara... u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Nažalost, u genocidu i progonu hrvatstva važnu ulogu su odigrali hrvatski komunisti na čelu s JBT, pa je vrhuška KP Hrvatske u velikoj mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. Pravo se pitao Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

Prešućivanje genocida na Bleiburgu i Hrvatskom Križnom putu

Prešućivanje genocida nad Hrvatima obrambeni je mehanizam vladajućih struktura u bivšoj državi kao i ovih današnjih jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca očito svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006. I Deklaraciji Hrvatskog sabora. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo vrijednih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Spomenimo samo knjigu antologijskog značenja „Prikrivena stratišta i grobišta jugokomunističkih zločina“ uglednog povjesnika i vrlo aktivnog člana HNES-a prof. dr. Josipa Jurčevića gdje autor navodi rezultate istraživanja da je čak 88,5% svih žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a svega 0,13% vlasti NDH što u potpunosti potire krivotvorine komunističke historiografije. Vlast i struka mogli su te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti i obznaniti svijetom. Nažalost, ništa slično nije učinjeno, jednostavno je prešućeno. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.).

Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu smišljenu i zloćudnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja Hrvatskom i svijetom. Govor mržnje prema ideološkim neistomišljenicima iskazan je i u izjavi Ive Josipovića u Knessetu o „ustaškoj zmiji“. Nakon genocida nad Hrvatima 1945. i preko 1 500 skupnih grobišta žrtava komunizma kao i novog genocida 1991. jugoslavenske JNA i četnika, nameće se pitanje a koja je zmija počinila ta zastrašujuća nedjela i zašto vlast to prešućuje?

Titovo zatiranje hrvatskog roda i imena

Kao sluganski dio Staljinovog komunističkog imperija, KP Jugoslavije bila je temeljem Sporazuma Hitler-Staljin saveznik tih dviju totalitarnih država od kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., a tek od tog dana napadom na SSSR KPJ postaje nominalno dio antihitlerovske koalicije na način da se nevelika grupa hrvatskih komunista pridružila brojnijim i dobro naoružanim četničkim jedinicama pa su se ujedinili u mržnji protiv hrvatske države pa je i ustanak bio u prvom redu protuhrvatski, a tek onda sve drugo. Na njegovom je čelu bio konfident Kominterne JBT koji je u Moskvi denuncirao svoje drugove, prvenstveno suparnike, koji su zatim pogubljeni, a on je postao apsolutni vladar KPJ. Kako je već najavljeno uskoro će HNES održati konferenciju o totalitarizmu kada će biti podrobnije osvijetljena po hrvatski narod pogubna pojava JBT pa ćemo sada ovdje navesti samo neke njegove izjave koje rječito govore o kakovom je monstrumu riječ, a prema navodima iz publikacije A. Beljo: Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, 2008.g. (neke navode istaknuo N.D.)

- 20. svibnja 1945., nedjelja. Tito dolazi nenajavljen u Varaždin i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da 'u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolicu obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom'.

Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima 'da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame'.

- 22.-24. svibnja 1945. Tito je obišao zarobljeničke logore i logore za eksterminaciju (Oroslavlje, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru). Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka itd.)

- 26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNA-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama... sprovede u zavičajna mjesta. Putem ih je trebalo 'bez milosti likvidirati jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica.

Po iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića Tito je, po sugestiji A. Rankovića, naredio da se za odmazdu pobiju svi mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924.-27. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima. Tom prilikom je u Maksimirskoj 63 unovačeno 7 800 mladića koji su sprovedeni u logore u Maksimir i Prečko poslije čega su doživjeli sudbinu ostalih tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovedena na marš smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

- 28., 29. i 30. svibnja 1945. Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je posjetio stratišta rudnik Barbarin rov, rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao 'likvidirali smo 200 000 bandita a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.'

'U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. U Teznom kod Maribora je pobijeno od 30 000 – 35 000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26. svibnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu izvršen je u osam dana pokolj 30

000 do 40 000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić – svjedok i Simo Dubaić).

Dio teksta:

Nikola Debelić, U susret 70. obljetnici Bleiburga / TITOVO ZATIRANJE HRVATSKOG RODA I IMENA / Poveznica Bleiburg 1945. - Vukovar 1991.

U knjizi: Hrvatsko nacionalno etičko sudište, HRVATSKE VELEIZDAJE II. Zagreb, 2015. str. 135-143


[2] Isto, str. 572.

[4] Isto, str. 240.

[6] I. Goldstein, nav. djelo, str. 215-216.

[8] Isto, str. 44.

[10] Isto, str. 219.

[12] Lj. Štefan, nav. djelo, str. 44.

[14] I. Goldstein, nav. djelo, str. 217-218.

[16] Isto, str. 216.

[18]Isto, str. 45-46.