Novosti

Sveta misa za žrtve iz masovnih grobnica u Gračanima

Povodom 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i održane komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta, u nedjelju 17. svibnja 2020., vojni ordinarij u RH i predsjednik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij msgr. Jure Bogdan predslavio je svetu misu za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u Župi svetog Mihaela Arkanđela u Gračanima. U koncelebraciji su bili generalni vikar Vojnog ordinarijata don Marko Medo, biskupski vikar za pastoral u MORH-u don Slavko Rajič, župnik Župe svetog Mihaela Arkanđela fra Marin Matančić, a služio je đakon fra Mirko Mišković.

U uvodnim riječima propovijedi, biskup Bogdan je naglasio da kršćani tumače tijek ljudske povijesti i dinamiku života iz perspektive Božje ljubavi. Stoga je potrebno u evanđeoskom duhu ljubavi i istine iščitati događaje iz svibnja 1945. godine, ali „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“, da oni koji nas ozloglašuju, „upravo onim budu postiđeni za što nas potvaraju“ (1 Pt 3, 15 – 18).

Zatim se osvrnuo na događaje koji su se zbili u Gračanima i u našoj domovini prije 75 godina, a o kojima se moralo šutjeti tijekom mnogih desetljeća. 2018. godine, zahvaljujući suradnji državnih i mjesnih institucija provedena su sustavna i stručna istraživanja masovnih pogubljenja na području Gračana koja su pokazala da su žrtve bili civili, od kojih mnogi maloljetni, te hrvatski i njemački vojnici, smaknuti bez suđenja u svibnju 1945. godine. Zločini u Gračanima kao i na mnogim drugim postajama Križnoga puta – Bleiburg, Kočevski Rog, Huda Jama, Tezno, Maceljska šuma, Jazovka – su dokaz da se oslobođenje od jedne totalitarne ideologije ne može postići uvođenjem druge totalitarne ideologije.
U tom kontekstu biskup je istaknuo riječi svetog Ivana Pavla II. koji je na vlastitoj je koži iskusio tri velika zla XX. stoljeća, nacizam, fašizam i komunizam te je povodom 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata poručio: „Nažalost, završetak rata nije doveo do nestanka raznih politika i ideologija koje su prouzrokovale rat ili mu pogodovale. Pod drugim su nazivnikom i dalje postojali totalitarni režimi, čak se i proširili, osobito u Istočnoj Europi. Nakon 8. svibnja na europskom je tlu ostao otvoren popriličan broj koncentracijskih logora, tolike su osobe i dalje bile zatvarane i lišene najosnovnijih ljudskih prava. (…) Za te je narode Drugi svjetski rat završio tek 1989. godine. (…) Toliki nisu shvatili da se društvo dostojno ljudske osobe ne može graditi uništavanjem, represijom i diskriminacijom. Ova lekcija Drugoga svjetskog rata još uvijek nije u potpunosti i konačno usvojena. Ipak, ona ostaje i treba ostati kao opomena za nadolazeće tisućljeće.“

Biskup Bogdan dao je i odgovor na pitanje zašto nakon ove lekcije u Hrvatskoj još uvijek u nekim glavama traju rat i njegove podjele: “Zato što (…) svaka ideologija zatvara čovjeka u vrtlog zla i grijeha jer u drugome vidi samo zločinca i neprijatelja protiv kojega se treba boriti ne birajući sredstva. Čak i mrtvoga neprijatelja ideologija želi lišiti dostojanstva oduzimajući mu osnovno pravo na dostojan ukop i grob. Totalitarizam dijeli ljude na rase i klase, na podobne i nepodobne, na vrijedne i bezvrijedne, čak i nakon smrti. Pred Bogom postoji samo jedna rasa, a to je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Svaki čovjek ima svoje ljudsko dostojanstvo, i jednako je vrijedan bez obzira na podrijetlo, boju kože, kulturu, društveni položaj. Kršćanski se pogled na čovjeka suprotstavlja uskim i isključivim ideološkim shemama. Kršćanin u svakom čovjeku prepoznaje dijete Božje koje je obdareno neotuđivim dostojanstvom, ali u njemu prepoznaje i grešnika koji je potreban Božjega milosrđa. Stoga se Crkva moli za žive i mrtve. Spominjući se pokojnih, mi kršćani preporučujemo dušu pokojnika Božjem milosrđu i Njegovu pravednu sudu. Ukop preminulih i molitva za njih spada u djela milosrđa. Tim činom svjedočimo da je život svet i nepovrediv te da se mora poštivati svačije dostojanstvo.”
Biskup je također naglasio da se kršćanska ljubav prema bližnjemu ne može svesti na neku vrstu općega humanizma, već je ona mnogo dublja jer proizlazi iz ljubavi prema Bogu koja nas uvodi u zajedništvo i dinamiku Presvetoga Trojstva. “U Kristu se prepoznajemo kao djeca Božja i napunjamo se Duhom Istine i Ljubavi. Zato kršćanska ljubav prema bližnjemu uključuje i ljubav prema neprijateljima, jer drugoga čovjeka gledamo Božjim očima”, rekao je biskup te propovijed zaključio riječima:
“Sedamdeset i pet godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata naše hrvatsko društvo još uvijek stoji pred zadatkom da povuče pouke iz ratnih i poratnih zbivanja. Predugo se instrumentaliziralo žrtve Drugog svjetskog rata. Predugo se prešućivalo žrtve komunizma. Potreban je zajednički napor političkih, znanstvenih i kulturnih čimbenika, bez ideologiziranja. Vodilja mora biti ljubav prema istini i prema čovjeku. Crkva će u tome i dalje davati svoj doprinos, na sebi svojstven način, ovdje u Gračanima i na tolikim drugim mjestima. Neka milosrdni Bog udijeli vječni pokoj svim žrtvama rata i poraća. A nama živima neka budu na razmatranje riječi svetoga Ivana Pavla II.: ‘Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja. “ (Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan mira, 1. siječnja 2002., br. 15)

Odgovori