Zakon o općem oprostu ne može i ne smije se odnositi na one koji su činili zločine protiv čovječnosti
Donošenjem Zakona o općem oprostu iz 1996. županijski sudovi iz toga vremena u većini slučajeva istražili su zločine, u mnogim predmetima donijeli presude pa su poslije donesenoga Zakona predmete predali u Hrvatski državni arhiv ili u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu. Za sve počinitelje zločina može se lako preispitati njihova vjerodostojnost i valjanost oprosta
Zakon o općem oprostu stupio na snagu 29. rujna 1996.,godine, a pitanje je kakve su danas njegove relacije u odnosu na zakone o zločinima protiv čovječnosti. U nastavku teksta donosimo ovaj Zakon o općem oprostu zbog njegove važnosti, zlouporaba i kontroverza. U Zakonu o općem oprostu u Članku broj 1 stoji kako se ovim Zakonom daje opći oprost od kaznenoga progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka. Oprost od kaznenoga progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
Članak 2.
Protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati.
Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti.
Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.
Članak 3.
Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za kaznena djela genocida iz članka 119., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120., ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121., ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122., organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina iz članka 123., protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124., protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu iz članka 125., upotrebe nedopuštenih sredstava borbe iz članka 126., povrede parlamentara iz članka 127., surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128., neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika iz članka 129., uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130., poticanja na agresivni rat iz članka 131., zloupotrebe međunarodnih znakova iz članka 132., rasne i druge diskriminacije iz članka 133., utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu iz članka 134., međunarodnog terorizma iz članka 135., ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom iz članka 136., uzimanja talaca iz članka 137. Osnovnog krivičnog zakonika Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), te kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.
Od oprosta se izuzimaju počinitelji ostalih kaznenih djela utvrđenih Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.) i Krivičnim zakonom Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 32/93. – pročišćeni tekst, 38/93., 28/96., i 30/96.) koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.
Za osobe koje su pravomoćnom presudom osuđene u odsutnosti za kaznena djela iz stavka 1. ovoga članka primijenit će se odredbe Zakona o krivičnom postupku (“Narodne novine” br. 34/93. – pročišćeni tekst, 38/93., 25/94., 28/96.) o ponavljanju postupka, s tim da rok iz članka 398. stavka 1. toga Zakona počinje teći stupanjem na snagu ovoga Zakona.
Članak 4.
Protiv rješenja suda iz članka 2. ovoga Zakona državni odvjetnik ne može izjavit žalbu ako je sud primijenio oprost u korist počinitelja kaznenih djela za koja se ovim Zakonom daje oprost u okviru pravne kvalifikacije kaznenog djela koju je utvrdio državni odvjetnik.
Članak 5.
Ovlašćuje se ministar pravosuđa da po potrebi donese potanje propise za provedbu ovoga Zakona.
Članak 6.
Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju važiti:
1. Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 58/92. i 39/95.),
2. Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije (“Narodne novine” br. 43/96.).
Članak 7.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u “Narodnim novinama”. (op. a. A. B. dakle 29. rujna 1996.)
Dubajićev slučaj ne spada pod Zakon o oprostu
U javnosti se je ovaj Zakon rijetko pojavljivao u svoj cjelini zašto nije bilo nikakvog razloga jer je Zakon sam po sebi jako kratak, ima 7 članaka ali se unatoč toga u njegovoj interpretaciji spominjao, skoro pa isključivo samo članak 1 i 2, a članak 3 koji je izuzetno bitan i u kome se jasno navodi što sve ne potpada po Zakonu o oprostu spominjan je jako rijetko ili nikako.
Navest ću samo dva slučaja zlouporabe ovog Zakona o oprostu primijenjeno na dvije osobe u javnosti izuzetno dobro poznate, koje ni po kojem kriteriju ne mogu spadati pod Zakon o oprostu. To je notorni Sime Dubajić sa svim zločinima koje je učinio početkom 90-ih godina na području Benkovca, Obrovca, Knina i Gračaca, a o čemu sam podosta pisao u Hrvatskom tjedniku od 17. i 22. prosinca 2020. Njegov slučaj obrađen sa svim dokaznim materijalima i svjedočenjima na više od 50 stranica na Županijskom sudu u Karlovcu u predmetu K-9/93 koji se odnosi isključivo na zločine u Hrvatskoj s početka 90-ih.
Nekoliko mjeseci prije Dubajićeve smrti DORH je pokrenuo 2008. godine istragu o njegovim zločinima s konca Drugog svjetskog rata i poraća (Bleiburg, Kočevski Rog, poraće), ali eto on nije bio toliko dugovječan, rođen 1923.- umro u srpnju 2009., da bi doživio izručenje Hrvatskoj iz Srbije.
Prilažemo Rješenje i naredbu Općinskog suda u Karlovcu od 19. studenog 1996. godine o obustavljanju izvršenja kazne zatvora prema osuđeniku Dubaić (op. a. A.B. Dubajić) Sime i obrazloženje te odluke koja je također na samo jednoj stranici A4 formata pa će dokument biti čitljiv. Interesantno je da takvo rješenje donosi Općinski sud u Karlovcu unatoč činjenice da su presude donesene na višim sudovima.

Vasiljević osuđen na više sudova u Hrvatskoj
Drugi karakterističan slučaj je Aleksandra Vasiljevića koji je bio osuđen na više sudova u Hrvatskoj za najteže zločine vezano uz organizaciju i provođenje agresije na RH u akcijama JNA i srpskih paravojnih skupina pod nazivom „Probij 1“, „Proboj 2“ i „Proboj 3“ opisanih u Hrvatskom tjedniku od 21. i 28. siječnja i 11. veljače 2021. i također u svjedočenjima sa suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu.
Vasiljević je bio osuđen na 15 godina zatvora, a pripadnici njegove skupine u predmetu K334/94 na Vojnom sudu u Karlovcu čija imena su navedena na popisu u Reg0096 Županijskog suda u Karlovcu. Većina je osuđena po 15 ili nešto manje godina i skupno „oslobođeni“ kao i u stotinama sličnih suđenih ili presuđenih predmeta.

Poslije donošenja ovog Zakona, što pod pritiscima određenih međunarodnih faktora protivnih Hrvatskoj i njihovih mnogobrojnih pomagača iz najrazličitijih struktura hrvatskog društva te velikog broja pojedinaca i skupina koji su počinili monstruozne zločine nad Hrvatima i pripadnicima manjina lojalnih Hrvatskoj, strpan je bez bilo kakvih kriterija vezanih uz domaće hrvatske i međunarodne zakone u „u divizije rehabilitirani“.
Poslije 30 godina od tih događanja potrebno je sve staviti na pravo mjesto i sve te velike serije opraštanja podvesti pojedinačno i osobno pod ponovno preispitivanje o veličini njihovih zločina, prema tome da li u stvari oni spadaju u kategoriju propisanog Zakona o oprostu (guliteljima krumpira i dostavljačima vode…) ili spadaju u one kategorije koje potpadaju u red zločina protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju i čije kažnjavanje je obvezatno od svih članica Ujedinjenih naroda. Sve članice trebaju počinitelje zločina procesuirati na svom teritoriju ili izručiti u zemlje u kojima su zločini počinjeni. Ta ista obveza se odnosi i na Republiku Hrvatsku i mnogo jače, jer su zločini počinjeni u Hrvatskoj i protiv hrvatske države i nad njenih državljanima!
Dokumentacija o zločinima postoji i dostupna je
Donošenjem Zakona o općem oprostu iz 1996. godine Županijski sudovi iz tog vremena (i Vojni sudovi RH prije njih) su do tada pokrenute istrage protiv pojedinaca i skupina pojedinaca počinitelja zločina u većini slučajeva istražili zločine po najvišim pravnim standardima, a u mnogim predmetima donijeli i presude, pa su poslije donesenog Zakona o oprostu predmete kakvi su zatečeni predali u Hrvatski državni arhiv ili u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu. Za sve počinitelje krivičnih dijela ili zločina može se lako preispitati njihova vjerodostojnost i valjanost „oprosta“. To se treba napraviti pojedinačno za svaku osobu za koju je pokrenuta ili provedena istraga ili presuda, baš kao što se već po ne znam koji put provode pretrage ili istrage za hrvatske branitelje, a ne da nam se ponovno pojavljuju slučajevi gdje će dva prijatelja za trećega svjedočiti da je samo gulio krumpire i nosio civilnu odjeći i da nema nikakve veze s navedenim zločinima za koje hrvatske žrtve uporno ponavljaju već 30 godina da se znaju njihovi najbliži (žrtve) i počinitelji zločina ali još nitko za zločine nije odgovarao. Sada nas sve više u svijetu pitaju o karakteru Hrvatske kao pravne države u kojoj su se mogla događati takva monstruozna zla, a da za njih još nitko nije odgovarao!? Vjerodostojnost hrvatske države kao pravne države je na potezu.
Istrage o zločinima u Vukovaru i istočnoj Slavoniji iz 2011. godine
U studenom 2011. godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) pokrenuo je akciju za prikupljanje svjedočanstava o žrtvama i počiniteljima ratnih zločina u Vukovaru i istočnoj Slavoniji. Pošto je Hrvatski informativni centar (HIC) prikupljao dokumentaciju o ratnim zločinima i žrtvama Odjel kriminalne policije zadužen od DORH-a za ratne zločine lociran u Ilici 335 u Zagrebu tražio je da im se predaju svjedočenja vezana uz gore navedeno pa im je ta dokumentacija i dosavljena i to; u petak 16. prosinca 2011. godine 50 (pedeset) svjedočenja, u subotu 24. prosinca 20 (dvadeset) svjedočenja i u četvrtak 29. prosinca drugih preko 30 (trideset) svjedočenja. Svi iskazi su bili toliko jaki i dokumentirani da ih se nije moglo zaobići a da protiv počinitelja ne budu pokrete istrage i sudskih procesa.
Prilikom predaje kopije dokumenata tražio sam tada od nadležnih da mi daju preslike u digitalnom obliku i po tri papirnate kopije što su i učinili. Danas su ti dokumenti pohranjeni na više institucija i na više lokacija, te u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Mjesec ili dva poslije predane dokumentacije, a što su učinili i mnogi drugi očekivali smo da će u medijima biti bar ponešto rečeno o tome što je poduzeto vezano uz počinitelje zločina u Vukovaru. U medijima moglo se samo čuti da u pojedinim slučajevima ne postoje vjerodostojni svjedoci, a u nekim drugim da su počinitelji nedostupni. Razgovarao sam poslije toga s osobom zaduženom za prikupljanje dokumentacije na koji način taj posao obavljaju pa da baš u svim slučajevima ne završavaju s rezultatom jer se u medijima moglo čuti isključivo da su odgovori tamošnjih policijskih postaja bili da nemaju vjerodostojnih svjedočenja i svjedoka ili da su počinitelji nedostupni jer više nisu na području Republike Hrvatske, mnogi su se sklonili u Srbiju. Na to sam sugovorniku odgovorio da mi je sada sve jasno i da više nije potrebno razgovarati ili nešto očekivati od mogućeg ishoda o kažnjavanju počinitelja zločina.
Žrtve i svjedoke bilo je izuzetno lako zastrašiti ili na druge načine prisiliti da odustanu od svjedočenja a ako to nisu uspjeli onda im je vjerojatno bilo sugerirano jednostavno da se sklone u Srbiju i ne budu dostupni
Kad su u pitanju bili neki hrvatski branitelji optuženi za neka „zlodjela“ iz rata onda su bili pokupljeni u zoru iz kreveta i stavljeni u pritvor po mjesec ili više dana da ne bi slučajno utjecali na svjedoke, a u gore navedenim slučajevima ta se procedura uopće nije primjenjivala. Odgovor je bio da oni u slučaju Vukovara i istočne Slavonije najprije pošalju iskaze svjedoka policijskim postajama s tog područja na kome su zločini počinjeni ili na mjesta prebivališta počinitelja, pa onda čekaju određeni broj tjedana dok im ovi ne pošalju rezultate učinjenog.
Od nas koji smo trebali dostaviti svjedočanstva zahtijevano je da se u iskazima moraju ustupiti svi podaci o žrtvama i svjedoci?!
Poslije ovih događanja je Hrvatski informativni centar (HIC) poslije službenog osnutka od 6. svibnja 1992. godine ugašen i brisan s liste pravnih osoba u Republici Hrvatskoj 2012. godine.
Izručenja počinitelja ratnih zločina iz zapadnih demokratskih i pravnih država pravosuđu Republike Hrvatske su posebno gorka tema. Umjesto da budu nad njima pokrenut sudski postupak u Hrvatskoj i dosuđene kazne oni su držani određeno vrijeme u istražnom pritvoru, u principu bez znanja javnosti, najme u svrhu pokrenutih istraga koje se nikada nisu ni događala da bi se na kraju optuženi, a sada oslobođeni poslije sudskog postupka u Hrvatskoj vraćali kao slobodni ljudi u zemlje iz koje su bili izručeni uvijek s istim obrazloženjem, ali sada pravno valjanim da su počinitelji oslobođeni jer nije bilo dovoljno dokaza o krivnji ili vjerodostojnih svjedoka. Jedini iz te grupe koji nije na ovaj način oslobođen bio je Dragan Vasiljković (kapetan Dragan), zahvaljujući isključivo upornosti Hrvatske zajednice u Australiji koja je ustrajala na njegovu izručenju i provedbi postupka u Hrvatskoj na kojemu je osuđen na 13 godina zatvora.

Bilo je to u vrijeme sjednice Narodnog vijeća 24. studenog 1918. godine na kome je Stjepan Radić održao svoj čuveni Povijesni govor: “Ne srljajte kao guske u maglu!”
“Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Nemojte tako postupati, da ste se svi skupili danas samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata.”
O toj noći pisao je i Miroslav Krleža u svome čuvenom memoarskom zapisu “Pijana novembarska noć 1918.”
Bile su to i zagrebačke crne noći od 8. svibnja 1945. godine i nadalje.
Bila je također i noć od petaka 19. ožujka 2021. kada se je pokušalo pod Zakonom o pravnima hrvatskih branitelja progurati pod njihovim imenom njihovo još dublje poniženje i ukop priređen od agresorske strane kojoj službena Hrvatska otvara širom vrata na sve četiri strane svijeta, a oni zauzvrat sve jače pljuju po Hrvatskoj! Bila je to večer tragična i žalosna kao i ona iz 1918., ali ne više ne ona Krležina „Pijana novembarska noć 1918.“ nego noć 19. ožujka 2021. godine, velepropagiranog zapadnog Balkana uz svirke jugoorjunaškog saveza s velikosrpsko četničkim zastavama.
Neki izgleda, zaista misle da je hrvatski narod izgubio i zadnju kap dostojanstva, ponosa i pameti! Neće proći! U Hrvatskoj još uvijek postoji parlamentarna demokracija!
U idućem nastavku „Kako je Srbija sudila počiniteljima zločina u Hrvatskoj u slučajevima poslije donošenja međudržavnih ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o ustupanju predmeta za ratne zločine.“
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva