Novosti

Damir Borovčak: Prigodom 80-te godišnjice ubojstva hrvatskih seljaka u Mostima Donjim, Srednjim i Gornjim kod Bjelovara

KOMEMORACIJA

prigodom 80-te godišnjice ubojstva hrvatskih seljaka u Mostima Donjim, Srednjim i Gornjim kod Bjelovara i proglašenje Hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941.

Donji Mosti – sestra Zvonimira Nimac 10. travnja 2021. godine

U organizaciji Bjelovarsko-bilogorske županije, Općine Kapela i Ogranka Matice hrvatske u Bjelovaru obilježena je 80-ta obljetnica prvog ratnog zločina koji se dogodio u selu Donji Mosti 10. travnja 1941.godine, a žrtve su bile 11 hrvatskih seljaka i 71 prešućivana žrtva iz II. svjetskog rata i poraća iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti. Na komemoraciji su bili i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba.

Potkraj ožujka 1941., kada je u Beogradu pala Vlada bivše Kraljevine Jugoslavije, za kralja je postavljen maloljetni kralj Petar Karađorđević, a za kraljeva opunomoćenika knez Pavle… Nakon više od dvadeset godina krvave velikosrpske diktature, represije i tlačenja Hrvata, događaji kulminiraju nakon njemačke objave rata Beogradu 6. travnja 1941.godine. Ne čudi neraspoloženje hrvatskog naroda prigodom proglašenja opće mobilizacije. Dok se obavljaju pripreme za rat, nastaje opći kaos, posebno u pograničnim mjestima. U Bjelovar, tada jako vojno središte, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani srpski komite, sa zadatkom podrške starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa jer je njihovo nezadovoljstvo prema srpskoj državi i vojsci dosegnulo vrhunac, pa je pobuna bila na pomolu. Starojugoslavenska vojska našla se u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno samo Srbima.

U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja.

Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć hrvatskoga građanstva, vojnici slamaju otpor preostale vojske i srpskih žandara u Bjelovaru. Organizirane su grupe građana i mladeži u gradu, koje pomažu pri preuzimanju vojnih objekata pod hrvatski nadzor. Pritom su poginula četiri hrvatska vojnika. Nakon tih događaja uspostavlja se hrvatska narodna vlast, te se u Bjelovaru proglašava Hrvatska država. Zbilo se to 8. travnja 1941., dva dana prije nego što je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Bilo je to prije svih drugih događaja za koje se još danas optužuje Hrvatska. U bjelovarskom kraju uspostavljena je hrvatska vlast i proglašena slobodna Hrvatska država, spontano, kao pravi odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez bilo čijega fašizma, bez bilo kakvoga komunizma, bez partizanskih šumskih ustanaka! Ali tada, kao i poslije u nedavnoj hrvatskoj povijesti, velesrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog naroda.

U Bjelovaru je nastalo opće oduševljenje, bez ikakvih nereda. Proglašenje je bilo nevjerojatan doživljaj, narod je iz okolice Bjelovara s hrvatskim zastavama dolazio u grad pjevajući hrvatske pjesme i kličući novo uspostavljenoj hrvatskoj državi. Događaji su tekli spontano i dostojanstveno. Izvješene su hrvatske zastave na svim kućama u gradu, a mladež je vijest o tom događaju prenosila po selima bjelovarske okolice. Iz Bjelovara su 8. travnja krenuli Milan Bačani i Đuro Matijašić noseći hrvatsku zastavu. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su iz zasjede od srbočetnika, te su uz poginula četiri vojnika postali prvomučenici novoproglašene hrvatske države. Poginuli su časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskom kraju započeli prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. 0 tim se zločinima ni danas dovoljno ne govori, šuti se od strane aktualne politike i javnost o tome gotovo ništa ne zna. To ni danas ne prikazuje HTV, o tome ne izvješćuje dnevni tisak. Ti se događaji jednostavno prešućuju, o njima se već uobičajeno ne uči u hrvatskim školama. Njih izbjegavaju hrvatski političari, njima se ne bavi hrvatska diplomacija u ime tumačenja hrvatske istine o nacizmu ili fašizmu. Opća medijska i politička nezainteresiranost potvrdila se još jednom povodom tolikih obljetnica i komemoraciji u Donjim Mostima.

Nakon njemačke objave rata 6. travnja 1941. glas o pobuni hrvatskih vojnika u 108. puku širio se u redovima srpske vojske. Kod Srba to izaziva mržnju i bijes. Starojugoslavenska vojska se rasipa, a srpske postrojbe dobivaju iz Beograda zapovijed ugušiti ustanak u Bjelovaru. Već 9. travnja 1941. srbočetnici u Bjelovaru i bližoj okolici pojedinačno ubijaju osam hrvatskih civila. Bio je to samo uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti. Istog dana srpski 2. konjički puk Car Dušan Silni iz Virovitice povlači se s položaja iz sela Peteranca, gdje je prethodno ubijeno petero nedužnih hrvatskih seljaka. Srpski 2. konjički puk prenoćio je u mirnom selu Donjim Mostima, oduvijek nastanjenim samo Hrvatima katolicima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941., kada su oko podne ispred župne crkve Sv. Benedikta započeli krvavi uskrsni dani. Bespomoćni hrvatski seljaci nagovarali su srpsku vojsku da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom je zapucalo, a ispred crkve ostao je mrtav seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potjeru za seljacima koji su se razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu, koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana, gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića. Pavlovića su odmah ubili. Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, ubili su poslije sa Stjepanom Hercegom, kojeg su našli u susjednoj štali. Potom su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena umro. Josip Bugarin, Bolto Seđak i Stjepan Šifkorin nisu bježali i nisu se skrivali, ali su ipak ubijeni na seoskom putu. Nekim čudom Ivan Rupić iz Srednjih Mosti, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnjeli Srbi istjeruju iz kuće Valenta Rupića i njegova 17-godišnjeg sina Franju Rupića, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca izuli su i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konje, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković napustivši vojsku vraćao se iz Velikoga Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su 17-godišnjeg Franju Rupića i Davorina Martina Blažekovića. Istoga dana Srbi su kraj Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te su i njega ubili. Nakon toga krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački 2. konjički puk Car Dušan Silni uputio se prema Bjelovaru. Nijemci su toga dana tenkovima već došli do Bjelovara, te su naišli na Srbe i prisilili ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za koje se pretpostavljalo da je naredio umorstva hrvatskih seljaka u selu Donji Mosti. Dospio je pred hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog dokaznog postupka, u srpnju 1941. godine pušten je u Srbiju, gdje je nakon rata umro u Beogradu. Taj je podatak znakovit jer pokazuje djelovanje hrvatske sudske vlasti u novoj hrvatskoj državi, koja je poslije proglašena zločinačkom. Krivica se nije dokazala, zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenoga srpskog majora, čiji je 2. konjički puk Car Dušan Silni poubijao najmanje 11 nedužnih civila. Sud nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti, već je postupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim Iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. na području grada Bjelovara i Kotarskog poglavarstva u Bjelovaru. Tih su dana poginula ukupno 33 Hrvata i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima početkom rata 1941. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, postigao je suprotan učinak. Većina je seljaka krenula u hrvatsku vojsku braniti Hrvatsku državu. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijana su i poginula još 63 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. Na kraju je u ožujku 1945. ubijen i župnik Viktor Müler.

Proglašenje Hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovaru prije objave Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu i zatim srpski pokolj 2. konjičkog puka Car Dušan Silni 10. travnja 1941. nad jedanaestoricom seljaka u mirnom selu Donji Mosti povijesne su činjenice. To je hrvatska istina o kojoj se javno do 1990. nije smjelo ni pisnuti, a kamoli progovoriti. Danas se trebamo zapitati: zašto se i danas povijest prešućuje? Komu smeta istina? Zašto je izostala najviša državna počast palim nedužnim civilima za Hrvatsku? Hrvatska povijest sustavno je krivotvorena i zataškavana s namjerom lažnog prikazivanja genocidnih Hrvata pred svijetom i prikrivanja srpskih zločina nad Hrvatima kroz posljednjih stotinjak godina. U čije ime i zašto se to ponavlja i danas? Zašto nam se nameće krivnja zbog 10. travnja 1941., kada događaji to ne opravdavaju? Hrvati bi se povodom svakog 10. travnja prije svega trebali prisjetiti krvavoga Velikog tjedna 1941. u bjelovarsko-bilogorskom kraju. Istina o tim događajima i danas se hrvatskom narodu iznova prešućuje umjesto da joj se osigura posebna pozornost. Tomu uporno pridonose mediji koji drsko ignoriraju objavu povijesnih podataka, te uskraćuju osvrte na krvave srbočetničke ratne zločine, koji su prethodili svim drugim zlima na hrvatskim prostorima. Srpski su zločini započeli prije svih drugih zločina, prije svega onoga što se poslije predbacuje Hrvatima kao genocid nad Srbima. Treba podrobno istražiti i rasvijetliti sve okolnosti zločina poznatih pod imenom prosinačkih žrtava 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, zatim žrtava u travnju 1920. u Velikom Trojstvu, žrtava u rujnu 1920. u Velikom Grđevcu, sibinjskih žrtava u veljači 1935., senjskih žrtava u svibnju 1937., atentata na Stjepana Radića i saborske zastupnike u Beogradskom parlamentu, atentata na Milana Šufflaya, atentata na Milu Budaka… i svih drugih nedovoljno istraženih srpskih zločina iz doba stare Jugoslavije. Istina o tim događajima također je većim dijelom prešućena, uglavnom se nastoji zataškati i nametnuti neka druga istina.

Dnevni tisak i elektronički mediji odavanje počasti civilnim žrtvama rata na Veliki četvrtak 1941. u Donjim Mostima doslovno su prešutjeli. Zločin nad svim zločinima ratni je zločin nad civilima koji nemaju nikakvu mogućnost obrane. Kažu kako ratni zločini nikada ne zastarijevaju. Zašto onda zločin srbočetnika nad nemoćnim hrvatskim seljacima na samom početku Drugog svjetskog rata nikoga od vlasti u Zagrebu nije zanimao? Zašto taj događaj nije bio vrijedan medijske pozornosti i informiranja javnosti?

Tko je za to odgovoran? Zločin prešućivanja, nakon zločina koji je počinjen nad nedužnim civilima, više je nego sramotan! Zašto se onda čudimo kad se u današnjim okolnostima suvremenog medijskog ispiranja mozga Hrvatima ponovno nastoji svim silama nametnuti osjećaj krivnje te ih ugurati na zapadni Balkan.

Čini se to upravo metodama prešućivanja povijesnih istina, krivotvorenjem povijesnih uzroka i posljedica i izvrtanjem redoslijeda povijesnih događaja. Najnovijim podvalama i iskrivljenim političkim zaključcima Hrvatskoj se ponovno pokušava nametnuti osjećaj povijesne krivnje. A to nije ono što se zove istina! Barem ne kada govorimo o hrvatskim žrtvama i okolnostima započinjanja ratne 1941. kao i o posljedicama, poput kraja rata u Bleiburgu i hrvatskog naroda na Križnom putu. Za tu krivu sliku, koja se još uvijek nije povijesno ispravila, uz gotovo sve urednike elektroničkih medija i tiskovnih dnevno-političkih glasila, snose odgovornost i današnji vodeći političari i aktualna državna vlast.

Odgovori