DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA – VARAŽDIN

Izvješće o održanoj komemoraciji, 17. ožujka 2024., za žrtve Repove šume Štrigova

S ciljem odavanja počasti desetljećima prešućivanim žrtava Drugog svjetskog rata i poraća došlo je, nakon prestanka rada Saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata (što se dogodilo početkom 2000.te godine), do osnivanja Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava ( kratica DOGRPŽ), a pošto je Istraživačko središte Komisije za Varaždinsku županiju još uvijek imalo uredske prostorije spomenuta Udruga osnovana je i registrirana na adresi Vrazova 4, 42 000 Varaždin.

Prema prikupljenim podacima Istraživačkih središta za susjedne dvije županije, Međimursku i Varaždinsku, među posljednje masovne likvidacije stanovništva na području sjeverne Hrvatske ubraja se grobište „Križara“, smješteno uz rijeku Dravu kod naselja Veliki Lovrečan , nastalo u noći s 26. na 27. srpnja 1946. godine, a potom se poratna vlast „okomila“ na stanovnike Štrigove i okolice gdje je u ožujku  mjesecu 1947. godine poubijano više od dvadeset ljudi. Po osnivanju Društva, na inicijativu dopredsjednika Josipa Kolarića (do ukidanja Komisije voditelja Istraživačkog središta za Međimursku županiju opaska franjo talan)  na lokalitetu Repova šuma Štrigova, u nedjelju 25. ožujka 2001. godine, održana je komemoracija, postavljen je  i spomen križ, a molitvu su tom prilikom predvodili vlč. Leonard Logožar, župnik župe Svete Marije Magdalene  Štrigova i vlč. Josip Pavlek, vojni kapelan iz Varaždina.

U dogovoru sa vlč. dr. Kristijanom Kuharom, župnikom na  župi Štrigova i potomcima stradalih dogovoreno je da se ove godine komemoracija održi u nedjelju, 17. ožujka 2024. godine s početkom u 10 sati.

 

 

 

 

 

 

Okupljanje sudionika komemoracije započelo je iznad groblja u Štrigovi od 9,30 sati, a nešto prije deset sati formirana je procesija. Križ je ponio Josip Kočet, a hrvatsku trobojnicu nosio je Ladislav Novak Laci.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sama komemoracija započela je hrvatskom himnom Lijepa naša domovino koju su izvele članice Ženske vokalne skupine Stridonne iz Štrigove, a potom je, u ime organizatora zahvalu na izvedenoj himni članicama zboru uputio je Franjo Talan, predsjednik Društva, pozdravio sve prisutne iza čega je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća. U ime Društva za obilježavanje grobišta i obitelji žrtava vijenac su položili i svijeće zapalili Barbara Turk, Josip Sambolec, Ivanka Dujh i Ružica Horvat članica Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba.

 

 

 

 

 

 

U ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomo Medved, odavanju počasti žrtvama bila je prisutna Ivana Horvat, voditeljica Službe za obilježavanje mjesta masovnih grobnica i suradnju s organizacijama civilnoga društva, a od strane Međimurske županije bio je  podpredsjednika Skupštine Međimurske županije Ivica Baksa i župan Matija Posavec. U ime općine Štrigova bio je  Stjepan Pozderec, a bili su i predstavnici Zajednice braniteljskih udruga Međimurske županije sa predsjednikom Željkom Tomašićem. Od strane Matica hrvatske Čakovec nazočio je Saša Vuković, Zrinsku gardu predvodio je  predsjednik Đuro Bel, a tu su bili i predstavnici Družbe braće Hrvatskog Zmaja, članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, potomci obitelji žrtava i brojni župljani župe Štrigova kojima su se ove godine pridružili i vjernici župe Križovljan i Natkrižovljan s druge strane Drave, iz Varaždinske županije te Vlatko Jelenčić iz Slatine.

 

 

 

 

 

 

Na položenim vijencima i zapaljenim svijećama zahvalio je predsjednik Društva Franjo Talan, a potom je zamolio gospodina Josipa Kolarića kao osobu koja je u ime Saborske Komisije u Međimurskoj županiji prikupljala podatke o žrtvama i istraživala okolnosti njihova stradanja koji se nazočnima obratio slijedećim riječima:

Poštovane obitelji i rodbino žrtava, dame i gospodo, dragi čuvari hrvatskih stradanja.

Naše današnje okupljanje u ovoj prekrasnoj šumi na ovom tužnom mjestu,  jest prije svega odavanje sućuti ljudima koji su 1947. godine mučki ubijeni i noću pokopani u zaostale  rovove iz Drugog svjetskog rata i o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti. Nažalost ta šutnja traje usprkos europskim i saborskim deklaracijama koje između ostalog nalažu:

Žrtve zločina totalitarnih  komunističkih režima i njihove obitelji zaslužuju sućut razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

Što su zgriješili nije pred sudom dokazano jer suđenja za njih nije bilo, a jedina krivnja im je bila neslaganje s jugo-komunističkim režimom, ili su bili jednostavno drugačijeg mišljenja.

Žrtve tih likvidacija dvije godine nakon uspostave jugoslavenske države bili su mještani Štrigove i okolice, a OZNINE krvnike vodio je Josip Šlibar iz Donjeg Mihaljevca a još se spominju: Gretić, krvnik likvidator Bartolić, Mihovil Križnik te domaći Jakob Golenko.

Sa  mjesta njihovog stradanja pozivamo lokalne vlasti da poštuju europske i saborske odluke te da  dostojno odaju priznanje žrtvama  imenovanjem na primjer ulice, trga ili parka imenom  ŽRTVE REPOVE ŠUME.

Danas s posebnim štovanjem suosjećamo s rodbinom davno nestalih žrtava ljudskog bezumlja i vjerom kako se slično nikad više neće ponoviti.

Neka nas danas i uvijek nadahnjuju riječi uklesane na spomen obilježju u Maclju:

               Kad mi trava prekrije grob, majko ne plaći mi ti,

               Pamti da Hrvatska neće biti rob, niti će je nestati!

Nije umro onaj koji je pokopan, on je samo daleko od nas, umro je onaj koji je zaboravljen.

Bože hvala ti za sve Hrvatske mučenike, molimo za spokoj njihovih duša i za vječno svjetlo slobode i mira Domovine naše Hrvatske.

Potom se nazočnima obratio župan Matija Posavec, a u ime potpredsjednika Vlade i ministra Tome Medveda  prigodnim riječima obratila se Ivana Horvat.

Dečka koji je vidio mrtva tijela ubijenih otjerali su u u šumu i tamo su ga ustrijelili i ostavili. I tak se nitko više ne usudi ništa od toga spomenuti. Da ne nastrada.

Zahvalu na izrečenom uputio je Franjo Talan, te rekao: Svojedobno dok sam bio zadužen od biskupa Josipa Mrzljaka, za prikupljanje podatka o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća za Varaždinsku biskupiju, u Matici umrlih za župu Štrigova, tražio sam podatke o žrtvama ubijene u ožujku 1947. godine. Jedino sam našao upisano da je na današnji dan, 17. ožujka 1947. godine, upisana činjenica smrti, pod rednim brojem 20./1947.; za Stjepana Sršu, starog 46 godina, a za uzrok smrti upisno je ubijen.

O progonima i ubijanjima ljudi u Štrigovi te 1947. godine znalo se ali se nitko nije usudio govoriti. Jedan od ubijenih u progonima vlasti bio je i Stjepan Dujh, rođen 1916. godine u SAD-u, koji se dvadesetih godina prošlog stoljeća s roditeljima i braćom (Josip je rođen 1914. i brat Martin 1917. op. FT)  doselio u Železnu Goru gdje su roditelji kupili kuću i imanje. Pred Drugi svjetski rat braća su se vratila u domovinu svog rođenja, a Stjepan (sin Stjepana i Marije r. Antolović op. Franja Talan) je ostao s roditeljima. Oženio se i s roditeljima i dvoje djece nastavio živjeti na imanju. Poslije završetak rata htio se vratiti u zemlju svog rođenja, u SAD-e, ali vlast umjesto da mu izdaju putovnicu podvrgla ga je mučenju i ubila, a roditelje je poslala na robiju. Progonu vlasti nije bila pošteđena ni žena mu udovica, kao ni dvoje malodobne djece!!???

Nakon što su braća, Josip i Martin u SAD-u umrla, njihova djeca i potomci  poslali su pisma i dokumente kojima su braća u SAD-u  ubijenom bratu barem htjela omogućiti ljudski i dostojanstven pokop, a što se ni danas nije u Hrvatskoj dogodilo.

O stradanju obitelji Dujh opširnije sam zapisao u Hrvatskom kajkavskom kalendaru Matice hrvatske Čakovec ( strana 251-264 opaska ft), a ovdje bih iznio dio iz pisma koje je o smrt Stjepana Dujha bratu Josipu u lipnju 1947. godine poslao Tomaš  Novak iz Koga .

Repov Slavek iz Štrigove i njegov sin odlazili su u svoju šumu, tamo pokraj groblja (cintora ). Tamo je jedan veliki bunker koji su još Nijemci iskopali za vrijeme fronte. Iz toga bunkera dopirao je strašan zadah. Njih dvoje ušli su u bunker vidjeti o čemu se radi. I što su našli? U bunkeru je bilo 7 mrtvih koje su samo u Štrigovi zatukli. Bunker se sastoji od više prostorija, ima takove predjele kao male sobice.  U jednom su našli Sršovo ženu potpuno golu,  tako kako se je narodila, a u drugom tvojega brata Štefeka. On je bio obučen, a u trećem su našli petero mrtvih, nabacanih jedan na drugoga. Još su svi cijeli, tijela im se nisu raspala, samo su jako napuhnuti.

Nakon što su se vratili pripovijedali su što su vidjeli o „nestalima“, gdje i kako su ih našli. Ali što se poslije dogodilo? Riječ po riječ i to je došlo do ušiju milicije i došli su po njih i odveli ih u Čakovec i tamo su bili na ispitivanju. Neka kažu što su i gdje vidjeli i zašto su to išli ljudima pričati-prenositi.

I dečka su tjerali natrag iz Čakovca u Štrigovu. Kad su ih dotjerali gore u borovje, gdje je Knezić imao krčmu, tamo su se napili i otjerali ga malo više u šumu i tamo su ga ustrijelili i ostavili. I tako se nitko više ne usudi ništa od toga spomenuti. Da ne nastrada.

Na kraju pisma prijatelj Tomaš je napisao: Na adresu ne odgovaraj, niti ne piši ništa o tome, samo piši doma da znaš kako je sa bratom

Eto to je samo jedan dio potresnog svjedočenja o progonima ljudi u poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata.

Potomcima obitelji žrtava iskrena sućut, svima koji ste došli na odavanje počasti žrtvama zahvaljujem na dolasku, a gospodina župnika vlč. Kristijana Kuhara molim da predvodi molitvu.

 

 

 

 

 

 

Nakon molitve članice ŽVS Stridonne otpjevale su pjesmu „K suncu prosi svaka roža“, a potom smo se uputili  prema župnoj crkvi Svete Marije Magdalene gdje je s početkom u 11 sati vlč dr. sc. Kristijan Kuhar predvodio misu za stradale u Repovoj šumi. Skladnim pjevanjem misno slavlje uzveličao je zbor župe koji je na orguljama pratio orguljaš Matej Ščavničar.

Od strane Društva za obilježavan je grobišta ratnih i poratnih žrtava na komemoraciji su bili, abecednim redom prezimena: Zlatko Cesar, Franjo Črep, Ivica Dolenec, Josip Kocijan, Miroslav Kocijan, Josip Kočet, Milena Kolmačić, Danijel Labaš, Josip Sambolec, Franjo Talan i Barbara Turk, a od žrtvoslovaca pridružili su nam se iz Zagreba Ružica i Josip Horvat, članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Iz Slatine je došao Vladimir Jelenčić, a pridružilo nam se i desetak župljana župe Križovljan, Natkrižovljan i Vinica kao i domaći vjernici.  

Zapisao Franjo Talan, predsjednik Društva, 17. ožujka 2024. godine

Fotografije snimili: Josip Horvat, Danijel Labaš, Vladimir Jelenčić i Franjo Talan

Za portal Hrvatskog žrtvoslovnog društva pripremila Jadranka Lučić