Na groblju u Cestici oprostili smo se 18. srpnja 2023., od Katice Obadić

Nakon duže i teške bolesti u svom domu u Radovcu, u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak, 17. srpnja 2023. godine, preminula je Katica Obadić, zaslužna stanovnica općine Cestica. Pogreb je bio na groblju u Cestici, u utorak, 18. Srpnja 2023.g. s početkom u 16 sati, a isti je uz asistenciju vlč. Vlade Boraka, predvodio vlč. Zorislav Šafran, križovljanski župnik, koji je potom i misu zadušnicu odslužio u crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Radovcu.

Sućut suprugu, djeci i članovima obitelji izrazili su i brojni učenici koje je kroz 38 godina koliko je Katica radila kao nastavnica na Osnovnoj školi Babinec i poslije u Cestici pripremala za život, a bili su prisutni i brojni mještani i suradnici s kojima je surađivala na različitim područjima ljudskog stvaranja među kojima je bio i umirovljeni križovljanski župnik vlč. Ivan Košić.

Pred polazak pogrebne povorke od grobne kućice sin Danijel je recitacijom pjesme „Blues za moju majku“ majci zahvalio za sav trud koji je posvetila obitelji, a potom je u ime kolega zahvalu uputili i učiteljica Nadica Mendeš koja je rekla:

Draga naša Katica!

Naša prijateljica, naša kolegica, majka, baka, supruga, sestra …, a prije svega veliki čovjek.

U neizmjernoj boli okupili smo se danas oko tvojeg odra na ovom tužnom mjestu, na mjestu rastanka. Nikako nismo željeli rastanak s Tobom. No tako je moralo biti. Iznenadila si nas i zbunila svojim odlaskom. Iako smo znali da si dugo, predugo vodila bitku s opakom bolešću čekali smo, nadali se da ćeš pobijediti kao i toliko puta dosad. Ipak ovaj put izgubila si bitku.

Dragi Bog je želio da odstupiš. Nije želio da trpiš, već da tvoje tijelo, srce i duša, previše napaćeni nađu mir i spokoj u Vječnosti.

S tobom su sada i biti će zauvijek Tvoji najmiliji: Tvoja djeca, unuci, suprug, bliža i daljnja rodbina. Njihova tuga i bol iz dana u dan pretvarat će se u Ljubav i poštovanje, u ponos i sreću što su te imali, što si bila i ostat ćeš dio njihova života.

Dugi radni vijek Katica Obadić ostvarila je u OŠ Cestica, kao vrstan i uzoran učitelj hrvatskog jezika. Obrazovala je i odgojila generacije učenika Cestice i okolnih naselja. Mnogi ste i danas ovdje – Katičini učenici – sada odrasli ljudi. S radošću i ponosom sjećat ćete se svoje učiteljice Katice Obadić, koja vas je pripremala za život i buduća zvanja. Učila vas je vrednotama – onim istim koje je i sama imala kao čovjek i pedagog. Činila je to nesebično, predano uz veliku odgovornost i ozbiljnost.

Nakon zaslužene mirovine (iako već vidno narušena zdravlja) potpuno se posvećuje svojoj obitelji, čineći sve da im ništa ne nedostaje, osobito nikada i nikako njezine pažnje i nesebične ljubavi. Naravno uz obitelj rado je pomagala svim ljudima koji su na bilo koji način trebali njezinu pomoć

Svi ovdje prisutni, a najviše tvoja obitelj, draga Katice, danas ti odaju počast, iskazuju ljubav, poštovanje, odanost prema Tebi, prema ženi koja je voljela, njegovala i čudesnom snagom držala obitelj na okupu.

A svi djelatnici OŠ Cestica (oni stariji i oni mlađih generacija ) tvoje kolegice i kolege, opraštajući se od Tebe, zahvalni su Ti na svemu što si im dala kao čovjek i kao vrstan pedagog. Hvala Ti draga Katica u ime svih ovdje prisutnih što si ostavila neizbrisiv trag na ljude s kojima si godinama dijelila dobro i zlo.

Odlazak voljene osobe uvijek ostavlja dubok trag – ali, ne zaboravimo: Voljeni nikad ne umiru. Ostaju u nama i uz nas. Vječno nas pokreću i bodre, čuvaju, tješe, raduju se i tuguju s nama. I Ti ćeš draga Katice to isto činiti za svoju obitelj u nebeskim visinama – kao Anđeo čuvar. Kada će biti teško, šapnut ćeš im: Ne tugujte, ne odustajte – život ide dalje, učinite ga što boljim, osmislite ga, a ja sam tu uvijek uz Vas.

Draga Katice! Mir i spokoj duši Tvojoj. Neka Ti je draga Bog pravedan i milostiv sudac.

Laka Ti bila hrvatska zemlja.

Životopis Katarine – Katice Obadić s osvrtom na obitelj Dješka, Kanceljak i Holzinger

U svom iznajmljenom stanu, 5. listopada 1950. godine, u Antunovcu kod Novske supružnici Emilija – Milka rođena Kanceljak i suprug joj Alojz Holzinger dobili su svoje prvo dijete, kćer Katarinu. Emilija-Milka je bila dijete rođeno iz braka Slovakinje i Zagorca, a Alojz je bio porijeklom Nijemac rodom iz Đulovca kod Daruvara.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća Holzingeri su kupili imanje kod Novske kamo su se i preselili.  Za vrijeme Drugog svjetskog rata Alojz je 30 mjeseci proveo u vojsci (NDH-a), gdje je bio dvaput ranjavan, a nakon rata prošao je križni put i završio u zarobljeničkom logoru Jablanica gdje je bio zaveden pod rednim brojem 179259. U logoru na izgradnji hidrocentrale boravio je do 2. prosinca 1948. godine, a pošto im je imanje u Novskoj kao i ostali posjedi bili nacionalizirano (roditelji su još 1942. godine deportirani najprije u Poljsku potom u Njemačku i na kraju su završili u Austriju kod Šentilja opaska ft), nije se imao kamo vratiti te je privremeni dom našao kod bake (Marija Holzinger r.  Fridrich op ft), a koje je živjela u naselju Uljanik kod Antunovca.

U Antunovcu kod Novske živjela je slovačka obitelj Dješka. Zajedno s roditeljima (roditelji: Josip Dješka i supruga mu …), iz Slovačke došla su i djeca, Marija rođena 15. svibnja 1895. i brat Josip.  Marija se u dobi od 28 godina udala za Vjekoslava (Alojza) Kanceljaka porijeklom iz okolice Klanjca. S njim je imala troje djece. Emilija Milka rođena je 1924., Stjepan 1925. i Marija-Mariška 1927. Prije nego se rodilo najmlađe dijete Alojz je posudio novce za put i otplovio za Argentinu iz koje se nije vratio.

Dakle po povratku iz zarobljeničkog logora Alojz Holzinger upoznaje Emiliju – Milku Kanceljak pa slijedeće, 1949. godine, dolazi i do sklapanja braka. Kako je i nešto mlađoj sestri isto bilo vrijeme za udaju, zbog sveopćeg siromaštava isti dan vjenčali su se Emilija-Milka i Alois Holzinger, te sestra joj Marija i Mirko Tewich.

Kako Milka i Alojz Holzinger nisu imali gdje živjeti na „raspolaganje“ su dobili jednu komoru u kojoj su uredili svoj skromni kutak i započeli svoj zajednički bračni život, a polako su dolazila i djeca. Katica – Katarina rodila se 5. listopada 1950., brat Ivica 11. 08. 1952., a sestra Marija 16. 08. 1954.

Alojz Holzinger se zaposlio u Naftaplinu, a Emilija je vodila brigu o djecu i domaćinstvu. Dok su bili u Slavoniji nekoliko puta su se selili i unajmljivali kuće u kojima su živjeli, a u ljeto 1952. godine iz progonstva iz Austrije vratili su se Alojzovi roditelji, Albert Holzinger  i Katarina Holzinger r. Fridrich. Kako su voljom vlasti roditelji ostali bez imanja i doma s radošću su ih u svoj „unajmljeni dom“ primili sin Alojz i snaha Milka, a s njima su odrastali i unuci.

Kad su se malo prilike sredile Aljoz i Emilija namjeravali su kupiti vlastitu kuću u Antunovcu, a onda su se 1958. godine odlučili za Zagreb, za naselje Dubrava.

Školovanje i radni vijek Katarine Katice Obadić, rođene Holzinger

U župskim knjigama zapisano je da se u Antunovcu, 5. listopada 1950. godine rodila Katarina Holzinger. Krštenje je obavio p. Fridrich Fakundo, franjevac iz Varaždina, a kuma na krštenju bila je Veronika Šiška, žena Josipa. Mladoj obitelji 1952. pridružio se brat Ivan, a dvije godine potom i sestra Marija. U rodnom selu Katarina je završila prvi razred osnovne škole i bila na prvoj pričesti, a po preseljenju u Zagreb, u zagrebačku Dubravu živjeli su na području župe Svetog Mihalea koji su vodili kapucini. Katarina je u Zagrebu završila Osnovnu školu i Gimnaziju, a potom je u istom gradu upisala Pedagošku akademiju.  Dok su živjeli u Slavoniji Holzingeri su ( iako su imali svoju kuću u kojoj su drugi stanovali op. F. T.) više puta selili, a po preseljenju u Zagreb adresa im je prvo bila Ivanjska ulica, pa Pljevljanska i na koncu u Žabanjska.

Katarina Holzinger i Franjo Obadić (sin Mirka i Josipe r. Daljavec – rođen u Križovljanu 20. 10. 1943.) brak su u župi Svetog Mihaela u Zagrebu sklopili 21. studenoga 1970. godine, a vjenčao ih je fra. Marin Bajsić kapucin. Kako je to još pred neku godinu i bio običaj, svadba je bila u dva dijela. Prvo je svadbena svečanost bila kod mladenke u Zagrebu, a potom i u Križovljanu.

Kako je u to doba Franjo Obadić živio i radio u Njemačkoj, u Münchenu, put Bavarske krenula je i Katica. Po dolasku u München Katica se zaposlila u knjižnici, na odjelu za slavensku literaturu. U München Katica i Franjo dobivaju dvoje djece. Darko je rođen 1974., Jelena 1976., a najmlađi Danijel rodio se u Varaždinu 1986. godine. Odrastanjem djece obitelj se i proširila te supružnici Katica i Franjo Obadić dobivaju i prve unuke, Mariju i Klaru Josipu, te potom i unuka Luku.

Obitelj Obadić imala je jednu parcelu na predjelu Poredje, u Cestici, sjeveroistočno od „Mlake“, na putu iz ulice Ante Starčevića prema Križovljangradu, a pošto su planirali graditi kuću u rodnom selu istu mijenjaju za parcelu gdje su počeli graditi kuću koju su do 1977. godine i završili. Katica se s djecom vraća u Hrvatsku, a suprug Franjo još je planirao jedno vrijeme ostati ali se to produžilo do mirovine. Po povratku u Hrvatsku Katica se 1977. zaposlila kao nastavnica u OŠ Babinec, a po izgradnje škole u Cestici isti posao je nastavila i na novoj lokaciji sve do odlaska u mirovinu 2015. godine.

Za 38 godina koliko je kao nastavnica provela na spomenutim školama, istakla se u svom pedagoškom radu, a zahvaljujući vrijednoj učiteljici mnogi su učenici sudjelovali i na brojnim natjecanjima upoznajući druge krajeve i kulture, a također ne zanemaruje se ni autohtoni govor ni običaji zavičaja kao i povijest školstva našeg kraja ni očuvanje ostale baštine.

Zahvalnost Katici Obadić za ljudskost i svestranu angažiranost za opće dobro

PO dolasku demokratskih promjena i uvođenje višestranačkog sustava demokraciji u Republici Hrvatskoj nastoji i sama pridonijeti. Jedna od prvih stranaka osnovanih na području Cestice bila je Hrvatska demokratska stranka koju su vodili braća Veselica (Marko i Vlado…). Za Cesticu Katica Obadić bila je njenom prvom predsjednicom. Angažirala se, kao i manje-više sve obitelji, na pomoći prognanicima i izbjeglicama u Domovinskom ratu, a po osnivanju samostalne općine Cestica 1993. godine inicijator je izdavanja općinskih novina. Tako je Općine Cestica bila jedno od prvih koja je izdala svoje glasilo, Glasa općine Cestica koji je izašao o blagdanu Spasovo 1994. godine, a Glas općine izlazi i svih narednih godina.

U cilju očuvanja tradicije i starih običaja kraja jedna je od inicijatorica osnivanja Kulturno umjetničkog društva općine Cestica, a sudjelovala je i u osmišljavanju brojnih priredbi i programa, proslava i izvan OŠ Cestica gdje je radila.

Osobno sam joj zahvalan što je lektorirala i do sada izdane 4 knjige zavičajne tematike, a i većinu mojih tekstova vezanih uz održavanje Žrtvoslovnih kongresa i od 2000. godine objavljenih „žrtvoslovnih tema“ u Hrvatskom kajkavskom kalendaru Matice hrvatske Čakovec.

Iako nije bila rodom „Cestičanka“ i životne prilike od djetinjstva ju nisu „mazile“, uslijed razno-raznih okolnosti dijelom opisanih u prethodnom dijelu teksta, stalno je bila na pomoći bližnjima, a u tom duhu brinula je i o obitelji, kao i za povjerene joj đake i ljude s kojima se susretala.

Katica Obadić dala je i značajan doprinos za izdavanje Monografije općine Cestica tiskane 2005. godine, kao i organizaciji izložbe dokumenata i fotografija organiziranoj povodom 255. godine izgradnje dvorca Križovljangrad održanoj 17. studenoga 2007. godine (više na: https://arhiva.cestica.hr/hr/394/zapis-o-odrzanoj-izlozbi-u-dvorcu-krizovljangrad/ op. F. T.), a u cilju da se i mlađe generacije upoznaju s hrvatskom poviješću i poviješću rodnoga kraja realiziran je projekt „Glagoljica je hrvatski identitet, mi tražimo naš cestički“ ( više na: http://arhiva.cestica.hr/hr/521/putovima-skolstva-opcine-cestica/ op ft).

Zatim je kao što je mons. dr. Ivica Petnjak, krčki biskup rekao na simpoziju za prof. fra dr. Hadrijana Boraka, kada je odradio svoje, kao profesor u Rimu povukao se i pustio druge da rade, ali je uvijek bio na raspolaganju pomoći (zbornik str. 239-240 op. F.T.) tako je i naša Katica Obadić, pustila mlađe da vode ali je bila stalno spremna pomoći, da uspiju, kao zajednica, a ponekad i pojedinci …

Dugujemo joj zahvalnost za pomoć koju je dala u pripremi i organizaciji Međunarodnog znanstvenog simpozija povodom 100te godišnjice rođenja naše gore lista sveučilišnog profesora  dr. Fra Hadrijana Franje Boraka, održanog u Cestici 21. studenoga 2015. godine (iako se tada već borila sa zloćudnom bolešću ). Naravno i za kasnije održanu promociju izdanog zbornika kao i do sada izdanih knjiga na našem području. Želeći za obitelj i buduće generacije sačuvati sjećanje na životne nedaće i muke kroz koju su prošli preci koji su na prijelazi iz 19. u 20 stoljeće došli u Slavoniju iz ostalih krajeva Austro-Ugarske, 2020. godine izdala je knjigu „Holzingeri, spomen-knjiga jedne obitelji“, a iako već narušena zdravlja u borbi s opakom bolešću napravila je lektura i korektura „ fotomonografije Župa Križovljan i Natkrižovljan „ izdanoj u svibnju 2022. godine te pomogla u organizaciji predstavljanja.

 

 

 

 

 

 

 

Katica Obadić za svoj predani rad povodom Dana općine Cestica 2019. godine primila je Grb općine Cestica, za osobite zasluge u razvoju društvenih odnosa, hrvatskog kajkavskog jezika i književnosti, a znakovito je da joj je isti uručio zamjenik načelnika Žarko Rodeš i Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica kojem je tijekom školovanja bila razrednicom.

Zahvala Katici Obadić za doprinos izgradnje spomena na žrtve grobišta Pancerica

Nakon što je na blagdan Svih Svetih, 1. studeni 1994. blagoslovljen spomen križ na grobištu Pancerica u Otok Virje pokrenuli smo „akciju“ za izgradnju kapele. Uz mnoge „peripetije“ koje prate takove projekte, dobivanje „dozvola“ na lokalnom nivou pa zemljišta koje je bilo u vlasništvu Države, izrade projekta, skupljanje priloga… Do travnja 2000. godine izgradnja je bila pred završetkom, a kako je ista bila sagrađena nešto udaljenije od ceste htjeli smo napraviti i asfaltni put do same kapele. Uz pomoć sponzora „osigurali smo sredstva za asfalt“, a pripremu terena besplatno je obećao napraviti Đuro Huđek iz Petrijanca (ista je i napravljena kako je i obećano, op. F.T.). No sad je prije asfaltiranja trebalo nabaviti i ugraditi rubnike, uz roditelje mi Josipa i Tereziju Talan spremno se odazvala i pomogla i obitelj Obadić, a iste su dobrovoljnim radom besplatno ugradili mještani Otok Virja koje je okupio Ivan Borak kasnije također jedan od osnivača Društva za obilježavanje grobišta (http://www.safaric-safaric.si/clanovi_pokojni/borak_ivan/2002_Borak_Ivan.pdf op. F.T.).

Zahvala Katici Obadić, za ljubav za našu župnu i općinsku povijesnu baštinu, na obrazovanju brojnih generacija, kao i za sve dobro što je učinila bližnjima i široj zajednici.

Katica Obadić, krsnim imenom Katarina, 8 je godine provela u Slavoniji, 12 u Zagrebu, 7 u Njemačkoj, a 46 godine u Radovcu, župi Križovljan i općini Cestica.

I nadovezao bi se na riječima učiteljice Nadice Mendeš: Draga Katica bila Vam laka hrvatska zemlja cestičkog kraja župe Uzvišenja svetog Križa Križovljan, kraja kojem ste posvetila većinu svojeg života.

Počivajte u miru Božjem!

SPOMEN ALBUM